31.12.2008., srijeda
Hida, dio prvi: Hida no sato.
Danas vas vodim u Hidu, pokrajinu u Japanskim Alpama gdje sam provela tri dana svog desetodnevnog godišnjeg, baš u vrijeme O-bona, japanskog praznika/spomendana mrtvih, 13-15. kolovoza. Baza operacija bila mi je u Takayami, na dva sata vožnje ekspresom od Nagoye kroz šumovita brda. Vjerojatno najveća atrakcija u Takayami je zapravo par autobusnih postaja van Takayame - Hida no sato, Hida selo, etnografski muzej seoskih kuća, obrta i inog. Ne vozi ovaj autobus - šteta, ha?  Skuhani čuvar parkirališta kod Hida sela.  Još jedna od atrakcija na rubu grada, čisto neobičnosti radi, zlatna je hramčuga neke sinkretičke new-ageovske budističke sekte.  A evo i panorame Hida sela...   Pa, krenimo u šetnju, od jezerca uzbrdo.  Tipično ognjište u središnjoj prostoriji u kući.  Pod kod ulaza je od utabane zemlje, a ovakav pod od dasaka podignut je kojih 40-ak centimetara i ne njega se naravno stupa bosonog / u čarapama.  Primijetite natkriveni vanjski hodnik/verandu koja se za vrijeme zime izvana može zatvoriti drvenim kapcima. To se ne viđa na papirnatim kućicama u ravnici koje se ne moraju nositi s oštrom planinskom zimom i snjegovima. Pomoćne prostorije, kao što su spremišta i štala, sastavni su dio seoske kuće. U njih se ne može ući iz stambenog dijela, nego se silazi na predvorje od utabane zemlje i iz njega prelazi u pomoćne prostorije (u kojima je isto pod od utabane zemlje). Naslage katrana iznad ognjišta...  ... i na posuđu i opremi. Bljek.  Naslage su posljedica redovitog paljenja vatri u ognjištima ovih kuća - iako je ljeto redovito su tinjale vatrice u glavnim ognjištima svake kuće. Navodno dim vatre tjera kukce i održava umjerenu vlažnost zraka, te čuva slamu i konope, a i cijelu kuću u dobrom stanju. Svaka od kuća tipični je primjerak seoske arhitekture svoga kraja, rastavljena, prenesena u Hida selo i ponovno sastavljena. U svakoj ima ponešto seoskog alata ili opreme...    Prozori su od zamašćenog papira. Kamenje drži krov da ne odleti u vjetrovitim zimskim danima.   U sklopu sela su i jedan budistički hramić i dva šintoistička svetišta.  Po strmim krovovima vidi se da su zime u Hidi snježne...  Krov može biti građen od drvenih crjepova (imamo li riječ za shingles?)   ... ili od slame.    Volim slamu! Za promjenu malo zida...  ...i perspektive.  Nisam znala da postoje crvena vretenca!  Svaka od kuća istovremeno je i muzejić posvećen nekom dijelu seoskog života: ima muzej sanjki (većinom za prijevoz trupaca, ali i djece), seoskog oruđa, izradu slamnatih krovova... Sanjke.  Igle za pletenje slamnatog krova. Goleme. :)  A evo i slamnatog krova iznutra.  Možda je najimpresivnija kuća s potkrovljem prilagođenim uzgoju svilenih buba (posebno skraćena nadstrešnica da bude više svjetla) i s cijelim muzejićem posvećenim uzgoju svile. Evo primjera potkrovlja - nisu namijenjena ljudskom boravku, isključivo skladištenju i možda uzgoju nečega.  Tavanske lojtre.  Nevjerojatno je što se sve radi od slame - kao snježne čizme...  ...i ostala zimska oprema.  U tom muzeju ima i drugih neobičnih primjeraka obuće, kao što su ove geta-klizaljke od bambusa:  Ili divovske geta sandale koje su navodno pripadale sumo hrvaču.  Nastavlja se! |
03.12.2008., srijeda
Osački muzeji. Muzej treći: u Osačkom dvorcu
|
Unutar betonske zgrade Osačkog dvorca smješten je muzej većinom posvećen graditelju izvornog dvorca, Hideyoshiju Toyotomiju, te Ljetnom ratu u kojem su nakon Toyotomijeve smrti snage lojalne budućem šogunu Tokugawi svrgnule njegovog sina i nasljednika Hideyorija Toyotomija. Hideyori je poginuo, Osački dvorac je (naravno) spaljen, ni sama Osaka nije bolje prošla, a koje desetljeće kasnije rat je u najsitnije i dojmljive detalje ovjekovječen na paru luksuznih sklopivih zaslona koji se čuvaju u sadašnjem dvorcu. Zasloni su tek rijetko izloženi publici, ali zato se prikazuje 15-minutni filmić (s titlovima) koji do u detalje prikazuje i tumači cijelu priču na njima. Od rasporeda vojnih jedinica na bojnom polju pred Osakom, preko razbijene Toyotomijeve vojske koja se povlači i utapa u rijeci, do dvorjana i običnih građana koji bježe iz gorućeg grada s blagom ili samo u gaćama, oplakuju svoje poginule čiji su leševi rasuti krajem, ili pokušavaju izbjeći raskalašene pobjedničke trupe... Na istoj razini dvorca su i dioramice koje prenose raspored vojski sa zaslona, uključujući identifikaciju vojskovođa. Tokugawina vojska:  Toyotomijeva vojska:  Na posterima koji daju detalje o vojskama i vojskovođama, uočila sam grb dvaju vrabaca, koji me neodoljivo podsjetio na grb obitelji Yagyu, vjernih slugu šogunata iz sage Kozure ookami (Vuk s mladuncem).  To je zapravo grb obitelji Date, čiji je osnivač, Masamune Date, bio sposobni vojskovođa i vjeran pristaša prvog Tokugawe. Kao nagradu za zasluge dobio je vlast nad gradom Sendai sjeverno od Tokya, u kojem su Date vladale generacijama. Zanimljivo, Masamune Date izgubio je jedno oko dok je bio mlad, i iz straha i poštovanja zvahu ga Dokugan-ryu, Jednookim zmajem. Paralela s jednookim Yagyuom mi se sama nametnula. :) Kaže se da Masamune nije volio da se govori o njegovom oku, pa su ga uvijek morali slikati s oba. Takav je i na zaslonu koji prikazuje Ljetni rat. Na druge dvije razine izlošci su vezani uz razdoblje procvata Osačkog dvorca pod Toyotomijem starijim, uključujući raskošni bojni prsluk sa zlatnim Fujijem i suncem na crnoj pozadini. Ali posebno su mi se svidjeli primjeri utjecaja prvih kontakata sa zapadnjacima: samurajski šljem u stilu konkvistadorskih, i bojni prsluk s raskošnim valovitim ovratnikom nalik na one koje su nosili Europljani u to doba (kraj 16. i početak 17. stoljeća). Na žalost, fotografiranje je bilo zabranjeno, a stražari oštrooki... |
02.12.2008., utorak
Osački muzeji. Muzej drugi: povijesne diorame
|
Kako spomenuh, diorame su glavna atrakcija Povijesnog muzeja Osake. Pa evo još nekoliko primjera... Zapadnjački i japanski ručkovi u gostionici (poštene gostionice imaju odvojene prostorije za pojedine grupe gostiju).     (sušenje robe na terasama na krovovima)  (samo ravno...)   (originalni način nošenja djece)  (psi napastuju prodavača ribe)  (odmjeravanje yakuza? na ulici, dok ih klinci gledaju iz daljine, a u pozadini lutajući budistički fratar/prosjak svira pred dućanom) Širi plan, da dobijete osjećaj za veličinu...  Bližimo se modernom dobu. Drveni zmaj, djelo Akiyame Chikurinsaija. Pogledajte samo detaljnu izradu krljušti...  Psi koji se pare. Talisman za lak porod i bračnu slogu.  Singerica!  Sat u obliku pauna.  Ako su male diorame Edo razdoblja bile spektakularne, rekonstrukcija Osake s početka 20. stoljeća je nevjerojatna... Može se prošetati kroz nju, i praktički opipati i iskusiti život od prije stotinu godina.    (najnovija moda u izlogu... primijetite da je kćer već u zapadnjačkoj modi dok majka nosi kimono)  Ovom šetnjom ulicama rane moderne Osake završava obilazak Povijesnog muzeja... Još diorama i detalja iz raznih osačkih muzeja možete naći na Photobucketu. |
01.12.2008., ponedjeljak
Osački muzeji. Muzej drugi: povijesni
Povijesni muzej Osake nalazi se blizu Osačkog dvorca, i smješten je u prilično zgodnoj modernoj zgradi. I koncept muzeja je dobar: liftom se penje na vrh zgrade, i onda se spušta kroz povijest kat po kat. Na prvom katu je rekonstrukcija dvorane i dvorjana palače u Naniwi (sad dio Osake u kojem je muzej, što je vjerojatno i razlog da su muzej sagradili tamo) gdje se prijestolnica preselila na koju godinu iz Asuke. Kroz prozore muzeja se vide ruševine/iskopine, odnosno rekonstrukcije temelja palače, dok je sa druge strane muzeja Osački dvorac.  Dvorske dame:    Dvorjani:  Haniwa konj. Volim haniwa figurice... :)  Neuspjelo izlijevanje novaca, kao i komadi i cijeli novčići.  Najfascinantniji dio japanskih povijesnih muzeja su diorame gradova s malim ali vrlo vjernim i raznolikim figuricama onodobnog stanovništva... Detalji su fascinatni. Tako ulicom šeta par Nanbana (Europljana, "Južnih barbara", jer su doplovljavali u južne luke):  Tovarni konj se otima vlasniku:  Vjernici iz svih društvenih slojeva okupljaju se prema hramu:  Lučko šintoističko svetište, s toriima koji nadsvođuju prilaz i s kopna i s mora.  Crijep s jednim od carskih grbova, kojeg je kao carski službenik preuzeo Hideyoshi Toyotomi, koji je dao sagraditi Osački dvorac.  U doba Tokugawa, Osaka je postala "vodeni grad", prošarana kanalima i lukama koji su služili za transport i prekrcavanje robe. Kanali su zapravo bili glavne prometnice, pa i neke od sadašnjih glavnih cesta prolaze istim koridorima.  Kako je promet rastao i brodovi napredovali, korita je trebalo produbiti. Tako je od zemlje izvađene s dna Ajigawe (gawa = kawa = rijeka) napravljeno umjetno brdo... Utezi. Zanimljiv oblik.  Tečajna lista zlatnog, srebrnog i bakarnog novca u Edo razdoblju.  (za radoznale: 1 zlatni ooban = 10 zlatnih kobana/ryo; 1 zlatni ryo = 4 zlatna bu = 16 zlatnih shu; 1 zlatni ryo = 60 srebrnih monme = 4000 bakarnih mon novčića) Posude za ručak.  Keramičke žličice.   (sviđa mi se aranžman i više od samih žlica) Tanjurići.  Brod-hramić za nošenje u procesiji.   Glave i tijela bunraku lutaka.   Nastavlja se... |
Osački muzeji. Muzej prvi: nastavak obilaska
Kao svaki pošteni prirodoslovni muzej, i Osački ima zbirku kristala, uključujući krasne i povelike kristale fluorita. Tu sam i naišla na prve primjere Engreskog, tj. brkanja slova L i R u natpisima:   Ako mislite da je Peluanski pirit bio krasan, ovaj je gotovo savršen.  Mmm, kubična rešetka. Jedna polica predstavlja biljke koje su osnova prehrane u raznim krajevima svijeta, uključujući ovu egzotičnu vrstu fikusa. ;)  Među čudnijim/spektakularnijim izlošcima je velika karta svijeta na zidu s primjerima podvrstama leptira i kornjaša, pretpostavljam na odgovarajućim dijelovima svijeta.     No možda najfascinantniji dio muzeja su izlošci kostura modernih životinja, postavljeni u prirodne položaje.   (kajman)   (pas)  (medvjed)  (gibon i drugi majmuni u pozadini) Ne znam kako itko može nijekati rodbinske veze ljudi s majmunima i ostalim sisavcima jednom kad vidi zapanjujuću sličnost u kosturima. Najsablasniji dio ovog dijela muzeja je ilustracija životnog vijeka čovjeka lubanjama ljudi razne starosti, od novorođenčeta preko djeteta i tinejdžera do odraslog čovjeka i starca.  Način numeriranja kornjača. Buše se rupice na rubu oklopa, a položaj rupe ima svoju brojčanu vrijednost.  Još jedna zanimljiva prostorija puna je interaktivnih prirodoslovnih igrica (japanski muzeji su ipak prvenstveno namijenjeni djeci) koje ilustriraju ekološku ravnotežu na primjerima vukova i jelena i natjecanja grabljivica za isti plijen. Ravnoteža vukova i jelena pomalo je depresivna: na koju god stranu da se ravnoteža pomakne rezultat je pustoš, samo što u slučaju prevage vukova barem stabla i trava prežive, dok kod prevage jelena oni obrste sve živo prije nego što crknu od gladi. Natjecanje grabljivica za isti plijen objašnjen je na panoima...  (ako vrebaju isti plijen)  (ako vrebaju različiti plijen) ... a na kraju se možeš i sam uvjeriti kako je teže živjeti s konkurencijom igrajući kompjutersku igricu lova na ptičice i miševe. Još jedna sjajna igrica pokazuje kako mimikrija pomaže kukcima. Ako tvoja ptičica pojede osu ili pauka, gubi snagu, pa automatski počneš izbjegavati kukce koji sliče na "otrovne" kad na brzinu moraš birati plijen. Na kraju igre dobiješ statistiku koliko si običnih, otrovnih i običnih mimikriranih u otrovne pojeo, i objašnjenje. |