< | svibanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Krasni video ovog dijela Tokya: static : pulse autora Samuela Cockedeya. Za punu verziju (HD) kliknite na prvi link. |
Većinu dana inače sam provela s Yuko, japanskom sumo fanicom s kojom sam se sprijateljila preko Foruma, i njenim prijateljem Amerikancem. Oni su na ručak otišli u restoran, a ja i opet na chanko... Kuharice koje poslužuju chanko za ručak. Vraćajući se s ručka naiđoh na Johna i Philippea, te iskoristismo priliku za slikavanje. John ne odobrava moj izbor omiljenog hrvača na majici. John pozira s još jednim od prijatelja-hrvača, Mađarom Masutoom. Uvlači stomak jer se zgrozio koliko debelo izgleda na mojim fotografijama. ;) Dečki uspoređuju mobitele. :D Novoregrutirani hrvači spremaju se na povratak kući nakon predstavljanja (u prošlom nastavku). Kisenosato dolazi na posao u pratnji svog tsukebita ("paža"), Čeha Takanoyame. Rus Roho, još jedan od Rusa koji su kasnije te godine izbačeni iz suma zbog pušenja marihuane. Uzdah. Gruzijac Tochinoshin. Ceremonija ulaska u ring hrvača juryo divizije. U ring prvo ulaze hrvači s jedne strane svijeta (istoka ili zapada, ovisno o danu u tjednu), a onda oni s druge, tako da protivnici toga dana ne budu istovremeno na ringu. Druga polovica hrvača počinje svoj ulazak u ring. Pobjednički hrvač daje idućem hrvaču na svojoj strani "vodu snage" (chikara-mizu). Pripreme za borbu. Došlo je vrijeme da se povučem na svoje sjedalo. Usput sam usprkos glasnom protivljenju čuvarica sa stepenica pokraj hanamichi ("cvjetne staze" kojom hrvači idu do i od ringa) slikala svog miljenika Kaihoa na putu do ringa, i novog Tokitsukaze-oyakatu kako sjedi kao čuvar prolaza. Stari Tokitsukaze-oyakata smijenjen je nakon skandala oko smrti jednog od novih regruta, pa se hrvač Tokitsuumi morao naglo umiroviti da bi preuzeo vlast. 2008. nije bila dobra godina za sumo, skandal za skandalom. S vrha stepenica sam još pričekala dohyo-iri ceremoniju yokozuna. Gledala sam ravno prema yokozuni Hakuhu dok je išao prema ringu, i činilo mi se da osjećam njegovu auru preko pola dvorane. Vjerojatno bih skviknula i sakrila se iza nečega da yokozuna prođe blizu mene. ;) Više se ne sjećam jesam li ispucala memorijsku karticu ili baterije, ili sam pak uvidjela da nema smisla slikavati s visina (ovaj put sam sjedila još dalje od ringa); u svakom slučaju prepustila sam se uživanju u sumu i atmosferi galerije. Red iznad mene sjedio je dida s unučicom od 4-5 godina, i poučavao je koji je koji hrvač. Curica je marljivo zazivala imena hrvača i proglašavala pobjednike na djedov poticaj i veliko veselje okolne publike. Na kraju dana otišla sam s Yuko na kavu i razgovor, i skupa smo otišle na vlak do kolodvora gdje smo krenule svaka na svoju stranu - ona na sjever a ja prema Sakaiju. U stan sam se vratila nešto prije ponoći, no zbog nakupljenog adrenalina nisam zaspala do 1 i pol navečer, pa sam u ponedjeljak na poslu bila malo grogi. Sve u svemu, prvi doživljaj suma u živo bio je sjajan, i probudio mi apetit da odem opet i opet. :) Za kraj, link na izvještaj koji sam napisala za Sumo Forum. |
Kako sam relativno rano otišla spavati (ipak sam bila budna od 5 ujutro), rano sam i se probudila i imala dosta vremena prije otvaranja Kokugikana da se prošećem uz obale Sumide. Ukras na Ryogoku-bashi (bashi = hashi = most) koji povezuje Ryogoku s ostatkom Tokya. Jednom u Ryogoku, povezanost kvarta sa sumom vidljiva je na svakom koraku, počevši od ograde na Ryogoku-bashi u obliku gunbai, lepeze vojnog zapovjednika kakve danas koriste suci u ringu, i s prikazima Kokugikana. Mapa Ryogoku kvarta na nosaču u obliku sumo hrvača. :) Kokugikan je ujutro prije nego što mečevi počnu čaroban. Osim mene i još par ranoranioca koji su čekali dnevnu kartu ujutro (prodaja počinje od 8, ali za dobro mjesto u redu treba doći satima prije) pa sad odrjemavaju propušteno, u dvorani su samo najmlađi yobidashiji (najavljivači) koji pripremaju dvoranu i ring. Iskoristila sam priliku i prošetala po cijeloj dvorani, otkrivši usput skladište za sponzorske zastave koje se nose oko ringa u kasnim makuuchi borbama. Yobidashiji već ujutro pripremaju zastave koje će se nositi tek kasno popodne. Kao već iskusni veteran, odvažno sam se uputila u prednje redove za početak borbi. Zanimljivo je bilo po prvi put vidjeti hrvače za koje navijam a koje znam samo po imenu i ponekoj fotografiji - niže divizije ne prikazuju se na televiziji. Prazna dvorana. Poučena jučerašnjim iskustvom baktanja s ruksakom u prvim redovima, mudro sam parkirala svoj ruksak na sjedalu na gornjem katu dvorane. Hodnici Kokugikana prema zapadnoj strani dvorane. Zaposlenik chaye ("čajane" koja prodaje aranžmane za bolja sjedala s uključenim jelom, pićem i suvenirima) mijenja jastučnice na sjedalima. Yobidashiji metu ring za vrijeme smjene sudaca oko ringa. Nisam ja jedina koja jutrom snima po Kokugikanu... Najava borbe. Yobidashi prije borbe provjerava šalabahter s imenima nastupajućih hrvača koje će najaviti. Niže rangirani hrvači čekaj svoj red za borbu. Predstavljanje novih regruta (shindeshi) koji su se tokom prvog tjedna turnira kvalificirali da postanu punopravni hrvači. Još puno slika suma na Photobucketu. |
Htjela sam otići u Japan iz nekoliko razloga, ali jedan od njih je svakako bio da vidim sumo uživo. Sudbina je htjela da dođem nedugo nakon završetka turnira u Osaki, tako da mi nije bilo druge do hodočastiti u Tokyo. Do početka svibanjskog turnira imala sam preko mjesec dana vremena aklimatizirati se u Japanu, a i prethodni posjet Tokyu pomogao mi je da isplaniram izravnu rutu od Sakaija do Kokugikana (samo 4 presjedanja: podzemnom od Nakamozu do Shin-Osake, shinkansenom do Tokya, Yamanote linijom do Akihabare, Chuo-Sobu linijom do Ryogoku). Jedini problemčić bio je s naručivanjem karata, koje sam preko Interneta greškicom naručila dvaput. Srećom, uspjela sam se sporazumjeti s dostavljačem da sam htjela samo po jednu. Poučena time ubuduće sam karte kupovala preko automata, što je mnogo manje stresno... Kupila sam ih nekoliko tjedana ranije da se ne bi rasprodale, da bih tokom prethodnog posjeta Tokyu ustanovila da su još dostupne u prodaji na blagajni. :P Ništa zato, barem su mi stigle u lijepoj kuverti. :) Ukratko, oboružana kartom za 7. i 8. dan turnira i rezervacijom za hotel preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) od Ryogoku uputih se iz Sakaija na sumo ranom subotnjom zorom (buđenje u 5, da se do 5.45 dovučem do podzemne i uhvatim vlak u 7). A na kolodvoru u Shin-osaki mi se preko puta perona s reklame za kuru protiv ćelavosti smiješio bivši yokozuna Wakanohana. Dobar znak za moj susret sa sumom. :) Inače, ex-Wakanohanu sam na nekoj reklami zamijetila i svoj prvi dan u Sakaiju, dok me je prof. Tadanaga vozio do robne kuće da kupim madrac i ostale sitnice. Usprkos najboljoj volji nisam nešto odrijemala u vlaku, a dok sam došla do Akihabare već sam bila sva na iglama od uzbuđenja. Zbilja je sreća što sam već bila u Ryogoku i ispucala početni entuzijazam što sam uopće tamo, no svejedno sam se počela ceriti čim se stanicu nakon Akihabare u vlak ukrcao jedan sumo hrvač. Osmijeh mi se nije skidao s lica dok sam ga pratila iz vlaka kroz Ryogoku postaju, gdje su mi pozornost odvratili pobjednički portreti dvojice hrvača. Mienoumi je kasnije postao yokozuna (najviši rang u sumu) pa Musashigawa-oyakata (šef štale), a kasnije te godine (2008) i direktor Sumo udruženja, rijicho. Pobjednički portreti pobjednika turnira u (nat)prirodnoj veličini vješaju se pod krovom Kokugikana, i vise dok ne dođe vrijeme da ih zamjene novi za kojih 8 godina. Nakon toga se skladište, prodaju ili poklanjaju. Izrađuju se tako da se crno-bijela fotografija ručno boji... Prethodno sam se dogovorila s jednim od sumo-fanova sa stalnim boravištem u Tokyu da će mi biti vodič prvi dan. John je Irac toliko zaljubljen u sumo da se zbog toga i naselio u Ryogoku, na par minuta od Kokugikana, i amaterski se bavi sumom. Amaterski tu ne znači neozbiljno - irski je reprezentativac u amaterskom sumu, koji je "obični" međunarodni borilački sport za razliku od tradicionalnog i ceremonijalnog profesionalnog suma čiji sam ja fan. I srećom da sam imala vodiča, jerbo mi je mozak stao jednom kad sam došla do ulaza u Kokugikan i vidjela tko kida karte - Azumazeki-oyakata! Azumazeki-oyakata (bivši Takamiyama, pravim imenom Jesse Kuhaulua) jedna je od živućih legenda suma. Prvi (službeni) stranac koji je ne samo ušao dotad zatvoreni svijet suma nego se probio na dva koraka od samog vrha, do ranga sekiwake, bio je istinski pionir koji je utabao staze svim strancima koji su ga slijedili. Da nije njega, tko zna kako bi sumo izgledao danas, i koliko bi uopće bilo zanimanje za njega van Japana. Kao da to nije dovoljno, kao oyakata u svoju štalu je primio krakatog mladog Havajca koji će kasnije postati Akebono, prvi stranac koji je postigao najviši rang yokozune (i koji to sada sramoti mlateći se i gubeći u Pride i Pro-wrestlingu, uh). Blokiranog mozga samo sam se cerila kao idiot dok mi je Azumazeki kidao kartu, i rekla "Hello" na njegov pozdrav. Gah. Jednom u dvorani i pod Johnovom paskom spomenuti blokirani mozak mi, srećom, nije previše trebao. Smjestili smo se uz ring i samo sam zijala okolo i isprobavala fotografiranje u sumračnim uvjetima. John mi je rekao da se mogu prestati smiješiti, ali jednostavno nisam mogla, toliko sam sretna bila da mi smiješak cijeli dan nije silazio s lica! Evo, i godinu dana poslije se jednako blesavo smiješim dok pišem blog. :D John je isto slikavao, i idući tjedan sam pala u depresiju kad sam uspoređivala njegove i svoje slike. Stvar je bila čisto u autoru, pošto je imao baš isti Sonyjev idiot-fotić kao i ja. U međuvremenu mu je spomenuti fotić preminuo od starosti, a evo ga ovjekovječenog s Johnom i nižerangiranim hrvačem Shunbom koji gleda filmić svoje borbe (avaj, izgubio je). Kružeći s Johnom po dvorani upoznala samo kojih pola tuceta sumo fanova s doslovno svih strana svijeta, većinu kojih sam (kao i Johna) dosad znala preko sumo mailing liste i foruma. Lijepo je bilo povezati imena i nadimke s licima, a iznenadila sam koliko je njih poznavalo Manekineko. ;) Završismo sjedeći u dnu dvorane s Philippeom, Francuzom koji je radio na svojoj disertaciji o sumu, i tračajući o svemu i svačemu. Malo smo provirili i izvan dvorane sačekivati dolazeće i odlazeće hrvače. Na odlasku sam uhvatila velikog i ne pretjerano dobrog Rusa Ororu... ...a na dolasku jednog od mojih miljenika, Kaiha (u zelenom). Za ručak smo otišli na zdjelu chanka, već spominjanog sumo-gulaša, a John je onda skoknuo u grad po još nešto konkretnije dok sam ja ostala napajati se sumom i slikavati jednu mutnu fotografiju za drugom. Na ovoj, mono-ii rasprava nakon dubioznog ishoda meča. Bez vodiča nisam se usudila doći preblizu ringu. ;) A jednom kad se vratio, smjestio nas je u prvi red da pogledamo ceremoniju ulaska u ring (dohyo-iri) hrvača juryo divizije i borbe najviše rangiranih hrvača makushita divizije (divizija ispod juryo). Odličan položaj, pa nije bilo teško snimiti dobre fotografije blokiranom mozgu usprkos. Bili smo toliko blizu dohyu da sam ga mogla dotaknuti... ...što je, inače, tabu. Žene ne smiju kročiti na sveti ring, a naravno ni dotaknuti ga. Kad smo sjeli John me je poluozbiljno pitao hoću li se moći suzdržati da ga ne taknem, da zna treba li se praviti da me ne poznaje. ;) Pripreme za dolazak nove smjene sudaca u pauzi između ceremonije ulaska i borbi. Sjedili smo praktički odmah iza sjedišta glavnog suca, koji ima mikrofon da može objaviti i objasniti odluku mono-ii vijećanja. Dvorana se polako popunjava, no u prednjim sjedalima su i dalje većinom padobranci poput nas. Gledanje borbi iz prvog reda je FAN-TAS-TI-ČNO! Pogotovo kad je riječ o sasvim pristojnim hrvačima kakvi su oni u vrhu makushita divizije... Dobrim dijelom riječ je o budućim ili bivšim hrvačima najviše makuuchi divizije. Rus Aran, recimo, godinu dana kasnije stalan je stanovnik makuuchi. Baš kao i Yamamotoyama (gromada lijevo). Da mi upotpuni dan, Yamamotoyama je izletio iz ringa poprilično blizu našim mjestima, tako da sam na tren kontemplirala strateško povlačenje da me ne poklopi svih 240 kila. Nema boljeg nego kad ti sumo hrvač prijeti pasti u krilo! Već je bilo vrijeme da počne juryo divizija, pa je bio red da oslobodimo mjesta onima koji su ih i platili... Još slika može se naći na Photobucketu. |
Carska palača nije daleko od Yasukuni hrama, a između je Kitanomaru park, nekoć sastavni dio palače (Kitanomaru = sjeverni krug palače). U parku se nalazi Tokijski muzej znanosti. Namijenjen prvenstveno djeci, muzej je prilično zabavan i odraslima, iako su preveliki za većinu interaktivnih igrica. Tu su kamere koje na velikom ekranu pokazuju tvoju snimku s desetak sekundi zakašnjenja, tako da se možeš gledati s leđa ili dok skačeš. Možeš pokušati bacati i hvatati loptu u sobi kosih zidova koji ti daju krivu ideju o smjeru gravitacije. Posebno mi je zgodan bio prozirni vitraj od komada polariziranog stakla kojeg vidiš u bojama tek kroz polarizator. No najzabavniji je golemi balon (zapravo valjak) sapunice kojeg možeš podići oko sebe! U muzeju su i klasični izlošci, poput niza kolotura kojima možeš podići sebe ili čak automobil, ili sklopa zupčanika preko cijelog zida kojemu se na jednom kraju može skoro beskrajno okretati ručica bez da se okrene glavni zupčanik na drugom kraju. Možeš iskusiti razliku težine automobilske haube nekoć (čelik) i sad (aluminij ili plastični kompozit), graditi makete protupotresno osiguranih zgrada i slagati nebodere da iskušaš kako varira pritisak vjetra na njih ovisno o rasporedu zgrada. Pupovi bambusa u Kitanomaru. Ulaz u vrtove carske palače je besplatan, ali svejedno treba uzeti ulaznicu koja služi kao evidencija koliko je ljudi ušlo - ulaznica se na izlasku vraća, pa jednostavno prebroje fali li im koja da provjere je li tko zaostao. Bedem negdašnjeg dvorca izgrađenog za vrijeme drugog Tokugawe. Bio je to najviši dvorac u Japanu. Kako je i red, izgorio je do temelja nepunih dvadeset godina nakon dovršetka i nikad nije obnovljen. Muzički paviljon jedne od skorijih carica. Carski vrtovi. Vidikovac Fujimi (vjerojatno rekonstrukcija). Kako mu ime kaže, s njega se u vedar dan mogao vidjeti Fuji-san, prije nego što se Tokyo razrastao između. Kontrast grada i vrta. Čajni paviljon u botaničkom vrtu. Izlazna vrata s "mačjim vratašcima" kad treba pojedinca pustiti da prođe. Od palače sam se pješke uputila do obližnjeg Tokijskog kolodvora. Čudna zgrada - kao da je višekatnica izrasla iz normalne kuće. Jedna od ljepših modernih zgrada u kvartu, Međunarodni forum. Neboderi ispred kolodvora. Bilo kuda, Hello Kitty svuda. :) Za oproštaj, par snimaka iz shinkansena na povratku u Osaku. Već pokazani vam Fuji-san. Rižina polja. Sve slike iz Tokya možete naći na Photobucketu. |
Par postaja od Shibuye je Shinjuku, poslovno i upravno središte Tokya. Možda s najvećom koncentracijom nebodera u Tokyu, sasvim dobro izgleda po noći. Najupečatljivija je zgrada gradske uprave. Na vrhu jednog od tornjeva besplatni je vidikovac s kojega puca pogled na Tokyo. Stigla sam razmjerno rano uvečer pa red za lift još nije bio prevelik, ali kad sam se spustila red se već vio ispred zgrade... Poučak – uranite. Autoportret u staklu vidikovca, s noćnim Tokyom u pozadini. Panorame noćnog Tokya. Nisu loše, s obzirom da su snimljene s mojim dobrim starim fotićem... Šetnja noćnim (i prilično pustim) upravnim dijelom Shinjuku. Ovaj dio grada se puni svaki dan ujutro i prazni uvečer... gužve na Shinjuku kolodvoru su impresivne. Noćni Tokyo je razmjerno mračan... ulice su dobro osvijetljene ali nema nepotrebnog osvjetljivanja fasada zgrada. Nisam očekivala da ću naletjeti na svetog Franju ovdje... Stoji ispred Shinjuku Sumitomo zgrade. Natrag u Asakusi, snimih ovaj fosilni dućančić koji kanda je preživio iz prijeratnih (ili barem vrlo friških poslijeratnih) vremena. Prema natpisu riječ je o knjižari na temu starog Eda i Tokya, te suma. :) Još slika Tokya na Photobucketu. |
Iz Edo-Tokyo muzeja iziđoh na terasu i napokon uočih glavni cilj svoga hodočašća u ovaj dio Tokya - Ryogoku Kokugikan, dom suma. Idućih dva sata glupavi mi se osmijeh nije skidao s lica. Nema veze što još nije turnir! Nema veze što ne mogu vidjeti sumo uživo! Na svakom ćošku ima nešto povezano sa sumom, i to je dovoljno. Neočekivano, uz Kokugikan bio je pravi buvljak. Kasnije sam shvatila da je upravo u tijeku kvartovski festival, pa pretpostavljam da je i buvljak bio dio toga. Buvljak u Japanu! E, mislim da mi je to bio najveći kontra-kulturni šok, sličnost tamo gdje je nikad nisam očekivala naći. Najava svibanjskog turnira koji će početi idući tjedan, i zastave (nobori) s imenima hrvača koje vijore oko Kokugikana. Nobori uz novi toranj za bubnjare koji najavljuju početak borbi, moderan, zatvoren i ružan. Ima i lift pa pretpostavljam da je yobidashijima (najavljivačima) drago, ali baš se kosi sa slikovitošću suma. Aaaa, tabla nad ulazom na kojoj piše Kokugikan, i to baš kako se spada, sdesna na lijevo! Jest, totalno sam poblesavila. Lijepo sam vas upozorila. ;) Iako turnir nije u tijeku, zbog festivala se moglo ući u dvoranu (i suvenirnice! jupi!), što sam naravno i učinila. Predvorje vodi ravno do vitrine u kojoj su izloženi razni pokali koji se uruče pobjedniku turnira (i koji ih praktički odmah vrati na čuvanje). Pehar nad peharima je Tenno shihai, Carev pehar, toliko težak da ga samo sumo hrvač može podići. Turnirska zastava koja se isto predaje pobjedniku. Pobjedničke zastave dodjeljuju se i u drugim sportovima u Japanu, pa ovo nije toliko egzotično koliko se isprva čini. Premijerov kup, a do njega češki i bugarski pehar. U prvom redu su tri nagrade koje se mogu dodijeliti posebno zaslužnim hrvačima: Shukun-sho (za pobjedu nad pobjednikom turnira), Gino-sho (za dobru tehniku) i Kanto-sho (za impresivan broj pobjeda). Ako ste mislili da su europski pehari egzotični... arapski: meksički: i mongolski. Pehar nose tri hrvača tradicionalnog mongolskog hrvanja koje ima nekih sličnosti sa sumom (pa su zato Mongoli u sumu tako brojni i uspješni). Primijetite friz svastika oko pehara - Mongoli su pobožni Budisti (tibetanske struje, štaviše), a svastika je sveti simbol i često na kartama prikazuje položaj budističkog hrama, kao što bi križ prikazao položaj crkve. Unutrašnjost dvorane, s vidljivim ostacima pripreme ringa za novi turnir. Unutar Kokugikana je i malecki sumo muzej, u kojem se izlošci mijenjaju svakih par mjeseci. U muzeju je zabranjeno fotografirati, ali kako sam znak tek naknadno vidjela slikala sam par izloženih ukyo-e. U sklopu festivala, ispred Kokugikana se prodavao chanko (tradicionalni sumo gulaš, čiji sastav varira od kuhara do kuhara, kao i od raspoloživih sirovina)... ...a moglo se pozirati i s pokojim niže rangiranim hrvačem među posluživačima... (red za chanko u pozadini) Manje sramežljive (i lakše) cure bi zaradile i dizanje u naručje, što je inače tradicionalna poza za sumo-nevjeste. Opskrbivši se sumo-suvenirima na obližnjim kioscima, krenula sam u šetnju okolicom i zabludjela u festival. Štandovi su se pružali duž glavne ulice koja je tom prilikom zatvorena za promet. Duž ulice su i kipići yokozuna u pozama iz ceremonije ulaska u ring... U sklopu festivala nastupale su različite lokalne grupe, pa sam ostala slušati nastup bubnjarica. Evo i filmića, iako prilično očajne kvalitete... Na festivalu sam nabasala i na nekoliko poznatih lica, uključujući bivšeg ozekija Kirishimu čiji su hrvači posluživali chanko i inu hranu na vlastitom štandu. Da je cijeli Ryogoku u znaku suma, potvrđuje i kip hrvača pred željezničkom postajom čije su zadnjice potamnile od tapšanja prolaznika. Posjetom Ryogoku van turnira uspjela sam ispucati dio oduševljenja što sam uopće tamo, da bih se idući put mogla posvetiti samo sumu. Umorna od cjelojutarnje skitnje vratila sam se do hotela na ručak i malo odmora prije nastavka obilaska... Još slika Tokya na Photobucketu. |
U poluoblačno nedjeljno jutro uputih se dakle iz hotela prema Senso-ji (ji = hram), glavnoj atrakciji ovoga kvarta. Ulice su bile puste, tek sam mimoišla đaka na putu na nedjeljni trening (naravno da neradni dani služe organiziranom bavljenju sportom). Asakusa je prosječan gradski kvart, ali još nosi dašak minulih desetljeća, poneku olinjalu stariju zgradu ili dućan stisnut između novijih višekatnica, ili pak ovu benzinsku koja do maksimuma iskorištava raspoloživi prostor. Do Senso-ji sam stigla sa stražnje strane, prateći fenjere s imenima sponzora (ljudi ili cijelih blokova) pošto se bližio jedan od festivala povezanih s kvartom i hramom. Mikoshi (pokretna svetištanca koja se nose u paradi) izloženi u pripremi za festival. Shinto svetištanca u budističkom hramu? Ništa neobično, a i festivali su ionako više šintoistička stvar. Iza hrama je spomenik slavnom kabuki glumcu Shibarakuu. Asakusa je nekoć bila središte kabukija i drugih zabavnih stvari. Senso-ji je posvećen bodisatvi Kannon, čudotvorni kip kojega su navodno u stoljeću sedmom nasukanoga našla dvojica ribara. Ruke gore kojega ovo podsjeća na a) Kannon u Hase-deri u Kamakuri i b) brojne čudotvorne Gospe po Europi. Čudotvorni kip skriven je pogledima vjernih, što ne sprečava Senso-ji da bude jedan od popularnijih svetišta Kannon. Usput, iza glavnog hrama nalazi se mali šintoistički hram posvećen spomenutoj dvojici ribara. Jest, šintoizam ih je proglasio božanstvima jer su izvukli budistički kip iz mora. :) Hram je, naravno, teško stradao u bombardiranju Tokya za vrijeme rata, ali je obnovljen do savršenstva. Posebno je dojmljiv stropni zmaj u glavnoj hramskoj zgradi. Divovski lampioni česti su ukras hramova, a baš su nekako karakteristični za Senso-ji... Divovska sandala napravljena u Yamagati kao zavjetni predmet trudom 800 ljudi kroz mjesec dana i teška 500 kila. Prva je postavljena 1941, a nova se postavlja svakih 10 godina. Od glavnog ulaza do hrama vodi ulica okružena dućančićima, većinom suvenirnicama i slastičarnicama, a roba varira od najgoreg bofla do vrlo zanimljivih suvenira. Kako sam ušla na stražnja vrata tako sam izašla na glavni ulaz, Kaminari-mon iliti Gromovita vrata, s još jednim golemim fenjerom. Ta su vrata i glavni simbol Senso-ji hrama. Od Asakuse sam se uputila preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) prema Ryogoku, sumo-kvartu. Nad tom obalom se proteže nadvožnjak s brzom cestom iza kojega proviruju moderne zgrade. Ovoj najdesnijoj službeni neslužbeni nadimak je "Zlatno govno", iz očitih razloga. Inače je sjedište Asahi pivovare. Kontrast ne može biti očitiji. Ovo su većinom ploveći restorani/bircevi, ali možda u kojemu netko i stanuje... Sumida-gawa. Kao i Osaka, Tokyo je većinom more betona i asfalta razbijeno otocima zelenila oko hramova i palača. Tko hoće malo živahnosti u svom kvartu za to iskorištava svaki dostupni metar, kao što je ovaj pojas zemlje stisnut između rijeke i ceste. Tipična stambena zgrada s tipičnih 50 cm vrta. Dok su djeca na obaveznim slobodnim aktivnostima u školi a roditelji koriste nedjeljno jutro da se odmore, umirovljenici se zabavljaju društvenim igrama, u ovom slučaju nabacivanjem kolutova na štapove. Da je Ryogoku ugodan kvart pokazuje i odsutnost paranoje u mačaka. Ova ne samo da se dala pomaziti, nego se i umiljavala. Sasvim sam slučajno naletjela na memorijalni budistički hram, izvorno (čini mi se) sagrađen u spomen žrtvama velikog Kanto potresa 1923, a kasnije obnovljen za poginule u strašnom bombardiranju Tokya za vrijeme rata. Veliki Kanto potres srušio je dobar dio Tokya i šire okolice i odnio preko 100.000 života (140.000 kad se ubroje svi nestali), ali najveći ubojica nisu bili padajući zidovi, nego požar koji je uslijedio i o čijem intenzitetu svjedoči rastaljeni čelik. Memorijalni izlošci ovog potresa neodoljivo su me podsjetili na one u Muzeju mira u Hiroshimi... A bome je i opće uništenje slično, kao što se može vidjeti na fotografiji područja oko Nihonbashi mosta (slika s Wikipedije). Hiroshimu je sravnila eksplozija jedne bombe od 13 kilotona ubivši 80.000 ljudi. Najgore bombardiranje Tokya bilo je u ožujku 1945, pri čemu je bačeno samo 1,7 kilotona klasičnih bombi i ubijeno 100.000 ljudi. Razlika je eventualno bila u intenzitetu... Tim je tužnije da je u Tokyu tek nedavno podignut spomenik poginulima. |
Nakon prirodoslovnog, završila sam u umjetničko-povijesnom Tokijskom nacionalnom muzeju, koji je zapravo kompleks nekoliko odvojenih muzeja. Jedan od njih udomljuje bogatstva iz Horyu-ji hrama u Nari, uključujući oko stotinu figurica bodisatva, dobrim dijelom rađenih po korejskoj modi, s nogom preko koljena. Posebno zabavna je zbirka obrednih plesnih maski. Na nekima se vide rupice za kosu i bradu. Budističko zvonce, kojim se zvoca tokom obreda. Ravnalo duljine jedne shaku (stope). U glavnoj izložbenoj dvorani bila je privremena izložba također vezana uz Horyu-ji hram, a red se vukao oko zgrade... Nakon malo pregovora s jednom od redarica koja je nadzirala red, provela me kroz ulaz do stalnog dijela postava koji je uključen u zajedničku kartu i za koji ne treba čekati u redu. I sreća da je tako, pošto je riječ o pretpovijesnoj zbirci koja obiluje meni omiljenim glinenim figuricama (dogu)... ...i grobnim Haniwa kipovima. Vojnici. (ne znam što mi je draže: šešir, hlače, ili frizura) Školjka. :) Kuća, i to prilično bogata. Negdje na pola izložbe sam shvatila da nije dopušteno fotografirati, pa sam počela snimati skrivećki. Jomon vaza, posebno ukrašena. Konjski oklop iz Haniwa razdoblja. Središnja zgrada muzeja ima postav koji prolazi kroz cijelu povijest Japana. Opet sam počela kružiti krivim smjerom: Čovjek oslonjen na drvo, rad Hirakushija Denchua iz 1914. Bodež, lijepo opremljen (pogotovo držak). Katana u luksuznoj opremi, makar bi prema položaju mogla biti i tachi (tachi je dugi mač koji se nosi oštricom prema dolje, prema starijoj modi do 14. stoljeća, katana je nešto kraća i nosi se oštricom prema gore). Bizonski oklop. Nije zapravo, samo me neodoljivo podsjeća... Kadionice u obliku jarebica iz prijelaza 18. u 19. stoljeće. Sedefom ukrašeno sedlo. I ovo je izložak - kućica za čajnu ceremoniju u pripadajućem vrtu. U sklopu muzeja ima i par restorana, što jako dobro dođe da se malo počine i obnovi snaga za nastavak obilaska. Kao u većini japanskih restorana treba se javiti recepcionaru, upisati se (uključujući broj članova svog društva) u knjigu, i čekati u predvorju dok te se pozove. Solo posjetitelji dobiju mjesto uz klupu postavljenu uz prozor, s dobrim pogledom na vrt. Za kraj sam ostavila zbirku azijske umjetnosti, koja je nakon silnih japanskih izložaka bila osvježenje. Pakistanski buda. Egipatski ibis (ne znam otkad je Egipat u Aziji, no eto). Iranski terakota jahači iz 2000. prije Krista. Figurica. Kineska brončana posuda meni omiljenog Taotie stila. Kinesko "drvo novca" (ako pobliže pogledate vidjet ćete da su grane pune kinekih novčića s kvadratnim rupama u sredini). Kineska Tang keramika, karakteristične narančasto-zelene glazure i neobično realistične izvedbe. Kola... ...vaza... ...deva... ...i prekrasni Tang konj. Kad budem milijarder, kupit ću si jednog. U vrtu muzeja spomenik je Edwardu Jenneru, izumitelju cjepiva za kozice, i cjepiva uopće. |
Maketa kolonizatora Pacifika na splavi s kakvima su "skakali" s otoka na otok, tisućama godina prije Krista. Udice pacifičkih naroda, svih veličina i od svih materijala. Šator srednjeazijskih nomada u potpunosti izgrađen od mamutskih kostiju. Figurica s lavljom glavom, stara 32000 godina. Jest, 32 tisuće... ne samo da je povijesno doba ljudi treptaj u povijesti života u zemlji, očito je i vrlo kratko u povijesti samog čovječanstva. Lijepo je imati perspektivu. A kad smo kod perspetive, možete i stati oči u oči sa svojim hominidnim pretcima, počevši od Lucy. U prirodo-znanstvenom dijelu muzeja posebno su me veselili kemijski izlošci, kao što su modeli orbitala: Razni alotropski oblici ugljika. Periodni sustav elemenata s uzorcima spomenutih elemenata. Hipokratov portret iz Edo razdoblja, kad je zapadnjačka medicina polako počela prodirati u Japan. Drveni model kostura, otprilike iz istog razdoblja. Tu je i tehnički dio muzeja. Wankel motor kakav je ugrađen u japanske Mazde. Ah, stari auti... Cosmo Sport iz 1967, kad je napokon počeo pravi bum japanske industrije. Bambusove žarne niti za žarulje. Mitsubishijev A6M, poznatiji kao Zero! Slin. Oldtimer Otomo. Primijetite četveroznamenkastu registraciju. :) Na red je došla i "Galerija Japana". U geološkom dijelu muzeja najviše mi se svidjela geološka karta Japana izrađena od reprezentativnih stijena, na slici Hokkaido. Također zanimljiva i poučna je trodimenzijska karta potresa na kojoj su kuglicama označena jačina potresa (veličinom) i dubina njegovog hipocentra pod površinom. I za kraj geološkog dijela, komadina kvarca barem lakat visoka. Fosil Nessie. No, nekog vodenog dinosaura... Amoniti oponašaju modernu skulpturu. Fosil živog fosila. Lijes s mumuificiranom pokojnicom iz Edo razdoblja (nije starija od 4 stoljeća). Prapovijesni Japanac, prvi iz niza lutaka Japanaca kroz epohe. Japanka iz Jomon razdoblja, poznatog po zanimljivoj keramici. Očito sam muzeju prišla iz krivog kuta, kad ovog ljepotana prije nisam vidjela. Još slika iz tokijskih muzeja na Photobucketu. |
Napomena - ovaj izvještaj kasni godinu dana: u Tokyo sam išla prošlog svibnja, a već 7 mjeseci sam natrag u Hrvatskoj. Karjem travnja i početkom svibnja u Japanu pada nekoliko državnih praznika, pa se s danom ili dva godišnjeg može praznikovati cijeli tjedan (ili dulje!). Zato se i zove Zlatni tjedan, ili na "izvorniku" Golden Week. Jest, cijeli tjedan spojenih praznika tako je strani pojam za Japance da su ga morali krstiti engleskim nazivom. ;) Kad sam bila u Japanu praznici se nisu tako savršeno poklopili, ali svejedno sam imala primamljiv četverodnevni vikend, od subote do utorka. Tu je u igri bilo drugo od dva zgodna pravila vezana uz japanske praznike: prvo je već spominjani Happy Monday (klizni državni praznik koji uvijek pada na ponedjeljak), a drugo je da kad državni praznik padne na inače neradni dan, idući dan postaje praznik! (Ruke gore tko bi htio da to i mi uvedemo! Nema više gubljenja praznika jer padaju u nedjelju...) Tako je Praznik zelenila (Midori no hi) padao u nedjelju, pa bi ponedjeljak bio neradni dan. Ali kako je ponedjeljak ionako bio neradan kao Dan djece (Kodomo no hi, nekoć poznatiji kao Dan dječaka), i utorak je postao neradni. Ukratko, zaključila sam da mi je ovaj duugi vikend prava prilika za prvi ambiciozni izlet od mog dolaska u Japan prije mjesec dana, i odlučila sam obići Tokyo, koji sam samo "okrznula" onako mamurno neispavana na dan dolaska. Do Tokya je (razmjerno) daleko i skupo doći, a ktome je glomazan, pa su četiri dana taman dovoljno dugo za pošteni obilazak. Usprkos tome nabila sam priličan tempo, pa sam u utorak bila sretna na dalekovidnosti kojom sam kupila kartu za popodnevni vlak umjesto da ostanem sve do večeri - crkla bih. Još jedan razlog zašto sam odabrala baš Tokyo bila je poslovična prometna gužva za vrijeme Zlatnog tjedna kad svi bježe iz Tokya na glavna turistička odredišta u zemlji i inozemstvu. Nekako mi se činilo mudrim ići u obratnom smjeru... I konačni, nezanemarivi razlog: htjela sam vidjeti Tokyo prije već zacrtanog dvodnevnog sumo-izleta u tokijski Kokugikan za dva tjedna, tako da se tada mogu koncentrirati samo na sumo bez da me razdire poriv za razgledanjem grada. Dvoumila sam da li da krenem u petak navečer ili u subotu rano ujutro, ali kako bih navečer trebala krenuti prilično rano da do hotela dođem u razumno doba noći (prije ponoći) odabrala sam ustajanje u 5 da uhvatim vlak koji će me dovesti u Tokyo oko 9 ujutro. Tijekom vožnje sam kanila odrijemati, ali kako je ovo bio prvi put da se ovom trasom vozim po danu većinu sam vremena proučavala pejsaž. Tako me je Fujisan zaskočila potpuno nepripremljenu, baš kako i treba... kad ju najednom vidiš kako vlada vidikom, savršena i kao s razglednice, ne možeš se ne nasmiješiti. Kako sam bila pospana refleksi su mi bili spori pa se nisam sjetila mašiti fotića dok nije bilo kasno... U Tokyu me dočekalo pišljivo kišljivo vrijeme, ali bila sam spremna i za to: sa shinkansena sam prešla ravno na kružnu Yamanote liniju vlaka (vrijedi ista karta, pod uvjetom da ne izlaziš iz kolodvora) i odvezla se par postaja sjevernije, do parka Ueno poznatog po svojim muzejima. Inače, oblačno me je vrijeme pratilo većinu vikenda, ali kiša me nije ponovno zalila. |