Marketing
Tokyo, prvi put. Dio sedmi: Ryogoku Kokugikan.
Iz Edo-Tokyo muzeja iziđoh na terasu i napokon uočih glavni cilj svoga hodočašća u ovaj dio Tokya - Ryogoku Kokugikan, dom suma.
Idućih dva sata glupavi mi se osmijeh nije skidao s lica. Nema veze što još nije turnir! Nema veze što ne mogu vidjeti sumo uživo! Na svakom ćošku ima nešto povezano sa sumom, i to je dovoljno.
Neočekivano, uz Kokugikan bio je pravi buvljak. Kasnije sam shvatila da je upravo u tijeku kvartovski festival, pa pretpostavljam da je i buvljak bio dio toga. Buvljak u Japanu! E, mislim da mi je to bio najveći kontra-kulturni šok, sličnost tamo gdje je nikad nisam očekivala naći.
Najava svibanjskog turnira koji će početi idući tjedan, i zastave (nobori) s imenima hrvača koje vijore oko Kokugikana.
Nobori uz novi toranj za bubnjare koji najavljuju početak borbi, moderan, zatvoren i ružan. Ima i lift pa pretpostavljam da je yobidashijima (najavljivačima) drago, ali baš se kosi sa slikovitošću suma.
Aaaa, tabla nad ulazom na kojoj piše Kokugikan, i to baš kako se spada, sdesna na lijevo!
Jest, totalno sam poblesavila. Lijepo sam vas upozorila. ;)
Iako turnir nije u tijeku, zbog festivala se moglo ući u dvoranu (i suvenirnice! jupi!), što sam naravno i učinila. Predvorje vodi ravno do vitrine u kojoj su izloženi razni pokali koji se uruče pobjedniku turnira (i koji ih praktički odmah vrati na čuvanje). Pehar nad peharima je Tenno shihai, Carev pehar, toliko težak da ga samo sumo hrvač može podići.
Turnirska zastava koja se isto predaje pobjedniku. Pobjedničke zastave dodjeljuju se i u drugim sportovima u Japanu, pa ovo nije toliko egzotično koliko se isprva čini.
Premijerov kup, a do njega češki i bugarski pehar. U prvom redu su tri nagrade koje se mogu dodijeliti posebno zaslužnim hrvačima: Shukun-sho (za pobjedu nad pobjednikom turnira), Gino-sho (za dobru tehniku) i Kanto-sho (za impresivan broj pobjeda).
Ako ste mislili da su europski pehari egzotični... arapski:
meksički:
i mongolski.
Pehar nose tri hrvača tradicionalnog mongolskog hrvanja koje ima nekih sličnosti sa sumom (pa su zato Mongoli u sumu tako brojni i uspješni). Primijetite friz svastika oko pehara - Mongoli su pobožni Budisti (tibetanske struje, štaviše), a svastika je sveti simbol i često na kartama prikazuje položaj budističkog hrama, kao što bi križ prikazao položaj crkve.
Unutrašnjost dvorane, s vidljivim ostacima pripreme ringa za novi turnir.
Unutar Kokugikana je i malecki sumo muzej, u kojem se izlošci mijenjaju svakih par mjeseci. U muzeju je zabranjeno fotografirati, ali kako sam znak tek naknadno vidjela slikala sam par izloženih ukyo-e.
U sklopu festivala, ispred Kokugikana se prodavao chanko (tradicionalni sumo gulaš, čiji sastav varira od kuhara do kuhara, kao i od raspoloživih sirovina)...
...a moglo se pozirati i s pokojim niže rangiranim hrvačem među posluživačima...
(red za chanko u pozadini)
Manje sramežljive (i lakše) cure bi zaradile i dizanje u naručje, što je inače tradicionalna poza za sumo-nevjeste.
Opskrbivši se sumo-suvenirima na obližnjim kioscima, krenula sam u šetnju okolicom i zabludjela u festival. Štandovi su se pružali duž glavne ulice koja je tom prilikom zatvorena za promet. Duž ulice su i kipići yokozuna u pozama iz ceremonije ulaska u ring...
U sklopu festivala nastupale su različite lokalne grupe, pa sam ostala slušati nastup bubnjarica.
Evo i filmića, iako prilično očajne kvalitete...