26.05.2009., utorak
Natsu basho, dan prvi. Dio drugi: poslije podne
Opet smo provirili van dvorane da vidimo kojeg makuuchi hrvača u dolasku. Johnov poznanik, mladi Rus Wakanoho kojemu je proricana svijetla budućnost, dok ga koji mjesec kasnije nisu uhvatili da puši marihuanu (kažnjivo zatvorom u Japanu) i izbacili iz suma. Uzdah.  Toyonoshima, mali i bombastični.  Nakon ovog John i ja smo otišli svaki na svoju stranu, prema svojim sjedalima na gornjem katu, pratiti borbe do kraja dana. Moje sjedalo imalo je prilično centralni položaj. :)  Točno ispod oznake za istočnu stranu dvorane (do koje portret yokozune Asashoryua za njegovu pobjedu u lanjskom (2007) turniru u Nagoyi.  John i Philippe su pak sjedili u zadnjem redu četvrt dvorane dalje, kupivši jeftine "dnevne" karte koje se puštaju u prodaju rano ujutro samo za taj dan. Do 9 kad sam stigla u Tokyo već su rasprodane...  Daljina od ringa je bila na rubu mogućnosti mog starog fotića s bijednim 3x zumom. ;)  No ipak sam snimila filmić dohyo-iri ceremonije makuuchi divizije. Tad su se negdje razvile i zastave s natpisom "Manin onrei", zahvalom na popunjenosti dvorane. Redovita pojava vikendom, iako ih ponekad izvjese dok ime vidljivih praznina među sjedalima. No ovaj put to nije bio slučaj...  Mono-ii vijećanje u Kaihovom meču, snimljen jer navijah da odluče Kaihu u korist.  Na kraju dosudiše ponovnu borbu...  Kad se već nije isplatilo snimati ring, u pauzama borbi bavila sam se "umjetničkom" fotografijom.  Borba bugarskog ozekija Kotooshua (licem prema kameri) s Kisenosatom.  Zastave kruže prije borbe Miyabiyama s mongolskim yokozunom Hakuhom.  Za to vrijeme Miyabiyamina navijačka skupina nedaleko od mene skandirala je u ritmu. Svi su imali jednake fluorescentno zelene jakete s ispisanim Miyabiyaminim imenom, na kojima sam im pozavidjela. Inače, vrištanje imena hrvača za kojeg navijaš prije početka borbe je običaj, a varira od muških kraćih povika do ženskog vrištanja. Prije Wakanohoove borbe zaorio se glasni povik iz smjera Johnovog sjedala (jadni Philippe, bubnjiće mu je probio), a i ja sam redovito zazivala svoje miljenike na uveseljenje okolnih Japanaca. Grupica cura pokraj mene odobravala je moj izbor hrvača i znala mi se pridružiti cerekajući se poslije svakog povika. Ceremonija vrtnje luka poslije posljednje borbe.  Pospremanje ringa i pražnjenje dvorane na kraju dana.  Izlazeći iz dvorane naletjeh na jednog od umirovljenih hrvača/oyakata zaduženih za čuvanje izlaza. Kako nije bio jedan od legendarnih ili pak meni omiljenih hrvača, uspjela sam skuckati hrabrost i na šepavom japanskom pitati za fotografiju. Mislim da se bivši Aogiyama iznenadio da ga je strankinja prepoznala...  ...a onda se ponudio da se slikamo skupa. Fotograf je još jedan od sumo fanova koje sam upoznala taj dan, koji se nije baš snašao s mojim fotićem. Uzdah. :)  Inače, nosim majicu s imenom ozekija Kaia koju sam kupila za vrijeme prvog posjeta Tokyu i Ryogoku. Na izlazu iz svlačionice fanovi su dočekivali svoje junake. Kako sam se dosta zadržala u dvorani, u doba kad sam sišla tu je bio samo Mongol Kakuryu koji se borio u posljednjoj borbi dana protiv svog sunarodnjaka yokozune Asashoryua (i izgubio). Dijelio je autografe sa zavidnom strpljivošću.  Ispred dvorane bio je i red za taksije na kraju kojeg uočih svog omiljenog oyakatu i suca, Matsuganea, kako čeka prijevoz nakon napornog dana suđenja uz ring i rukuje se s fanovima u redu. Primijetite smještaj kravate.  Ja sam pak do hotela otišla pješke. Još sam izašla u nabavku večere, i usput snimila noćni brod na Sumidi.  |