Trećinu svijeta daleko

15.06.2009., ponedjeljak

Specijal: kampaneli.

Japanska hramska zvona jedna su od mojih opsesija, pa sam redovito slikavala zvonike bez obzira koliko zanimljivi ili fotogenični bili. Ovaj blog je samo za ljubitelje zvona. Zvonik hrama Chuson-ji u Hiraizumi. Zvonik hrama Yamadera. Zvonik hrama Hoon-ji u Morioki. Zvonik u Hida no sato etnografskom muzeju na otvorenom. Zvonik hrama Kokubun-ji u Takayami. Zvonik hrama Betsu-in u Takayami. Zvonik hrama u Hikone. Zvonik Hikone-jo (jo = dvorac). Zvonik na svetom otoku Takeshimi na jezeru Biwa. Zvonik u hramu Yakushi-ji pokraj Nare. Zvonik u hramu Kencho-ji u Kamakuri. Zvono u hramu Engaku-ji u Kamakuri. Najstarije zvono u Kamakuri, također u hramu Engaku-ji. Zvono u hramu Sugimoto-dera u Kamakuri. Zvonik u hramu Kongobu-ji na Koya-san. Kuhinjsko zvono u istom hramu. Zvonik u hramskom kompleksu Garan na Koya-san. Zvonar na djelu. Još jedan zvonik u kompleksu Garan. Zvonik hrama Jojakko-ji na Arashiyami u Kyotu. Zvonik hrama Seiryo-ji na Arashiyami u Kyotu. Zvonik pored hrama Tenryu-ji na Arashiyami u Kyotu. Zvonik hrama Nenbutsu-ji na Arashiyami u Kyotu. Zvonik hrama Koryu-ji u Kyotu. Zvonik hrama Ryoan-ji u Kyotu. Zvonik hrama Rokuon-ji (poznatijeg kao Kinkaku-ji ili hram Zlatnog paviljona) u Kyotu. Zvono hrama Eikan-do na Higashiyami u Kyotu. Zvonik hrama Hase-dera u prefekturi Nara. Zvonik hrama Osu-Kannon u Nagoyi. Zvonik Shoro u kompleksu hrama Todai-ji u Nari. Zvonik u kompleksu hrama Kofuku-ji u Nari. Sjeverni zvonik u hramu Shitennoji u Osaki. Memorijalno Zvono mira u Hiroshimi. (atomska meta) (ukoliko se ne varam, piše GNOTHI SAUTON, spoznaj samog sebe) I kao šećer na kraju, zvonik šinotističkog hrama Tosho-gu u Tokyu. Ne samo da je jedini šintoistički hram u ovoj zbirci, nego je i zvono egzotično - divovska verzija malog zvonca "suzu" (najsličnije zapadnjačkim zvoncima za mačke).

- 16:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.06.2009., nedjelja

Specijal: šahtovi ludi.

Jedna od malih neobičnosti koje su me zabavljale tijekom turističkih obilazaka Japana bijahu poklopci na šahtovima - svako mjesto, ponekad svaki kvart ima drukčiji dizajn poklopca, često vezan uz povijest ili specifičnost grada. Pa krenimo u obilazak Japana preko šahtova! Blizu središta Osake poklopac prikazuje Osaka-jo (jo = dvorac). Još jedan osački šaht, s panoramom rijeke, dvorca i cityja. U mom kvartu Sakaija, Nakamozu, na šahtu su prikazane ptičice mozu po kojima je i dobio ime. Šaht tipičniji za Sakai, s motivima luke i svjetionika. Pitomi jeleni, simbol Nare. Hramski ugođaj kod Horyu-ji. Šaht u Amanohashidate pokazuje slavni prud... ...ponekad u pratnji kamenog prstena. U Asuki prikazan je jedna od misterioznih stijena, kameishi (žablja stijena): Bijela čaplja, simbol Himeji-jo, na šahtu u Himeji. Hodočasnici na šahtu u hodočasničkom Ise... ...a vjenčane Meoto stijene uz obalu gdje se stijene nalaze. Karakteristične japanske temari lopte na šahtu u Wakayami... ...i pola Japana dalje, u Matsumotu. Grad na plinskom šahtu u Sendai. Šaht blizu muzeja prapovijesnog Japana kod Matsushime. Prikaz festivalske povorke na šahtu u Kakunodate. Festivalski nastrojen šaht kod Ishiyame na jezeru Biwa. Šaht u Inuyami prikazuje Inuyama-jo i ribanje uz pomoć ronaca: Most i jedrenjak na šahtovima u Yokohami. No nijedan japanski grad ne može se mjeriti s Nagoyom po bogatstvu motiva na šahtovima! Dizajn sredine razlikuje se ovisno je li šaht blizu Nagoya-jo... ...ili nije. Ova dva variraju motiv zlatnih shachi ribetina s krova dvorca. I za kraj Nagoye, šaht s vodotrčnom bubom (kako se to već zove na hrvatskom). Neki šahtovi prikazuju namjenu više nego mjesto... vatrogasni šaht u Hiraizumi... ...i blizu Horyu-ji. Šaht punkta za mjerenje razine vode, blizu obale u Wakayami. Poneki šahtovi su više apstraktni, većinom s cvjetnim uzorcima. Asuka: Koya-san: Nara: Takarazuka: Hikone: Himeji: Kakunodate: Sendai: Takayama: Hida no sato pokraj Takayame: Hida Furukawa: Kamakura: Nagoya: Neobični šahtovi u Morioki. Tokijski šahtovi bili su pomalo razočaranje - ne samo da su u cijelom gradu isti, već su sasvim monotono obični. Barem je ovaj mali šahtić vodovoda zgodno dizajniran. Stvari se malo popravljaju u predgrađima... šaht u Mitaki (domu Ghibli muzeja) Ni Kyoto nije puno zanimljiviji: Na ovom samo doslovno piše što je ispod (vatrogasni hidrant). Nije baš šaht, ali je svejedno spada pod ukrašavanje tla pod nogama. Pretpostavljam da je ovaj cvijet simbol prefekture Yamagata, a ploča se nalazi ispred carske palače u Tokyu. Još dva primjera pločničke umjetnosti, iz Hida Furukawe s njihovim festivalskim bubnjanjem... ...i koi. Ploča ispred dućana s kućnim ljubimcima u Hikone. Prikaz Himeji-jo na pločniku u Himeji. Cvjetni ukras u Takarazuki. Pločnik oko Nagoya-jo. (dvorac okružen s četiri godišnja doba, od gornjeg desnog kuta u smjeru obratnom od kazaljke na satu: proljeće, ljeto, jesen i zima) Evo. Kad budete u Japanu, gledajte kud gazite. :)

- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.06.2009., subota

Specijal: čitanje za zabavu i pouku.

Otkad znam čitati (što je praktički otkad znam za sebe, a sigurno otkad se sjećam), kompulzivno čitam sve što mi padne pod oko, pogotovo kad čekam na kolodvorima i aerodromima ili se vozim busom. Tu sam naviku nastavila i u Japanu, makar mi je trebalo neko vrijeme da se probijem kroz značenje natpisa. Neki od njih bili su zanimljivi, neki čudni, neki za krepat, te sam ih odlučila podijeliti... Pozovite službenika postaje da vam pokupi pale predmete s pruge. Dugme za uzbunu ako netko padne na prugu. (žena vrišti "A!") A ako ste već pali, sklonite se pod platformu! Dobra djeca ne izlaze na prugu! Pazi kuda rulaš! (cura kaže, očito, "Jao!") Niste kul! Iz serije bontona za podzemnu - na sjedalo stanu još trojica! Druga serija bontona za podzemnu, ti Japanci su izgleda jako neodgojeni... I treća serija bontona za podzemnu. Sviđa mi se kako zuri čovo u pozadini na prvom posteru. Kompletnu seriju možete vidjeti na blogu Kućanice u Japanu. "Ne čujem dobro!" (molimo ne koristite mobitele blizu sjedala za starije i nemoćne, a po mogućnosti ni drugdje) Čuvajte se lopova, rade u paru... Ne nasjedajte na priče o otmici svojih članova obitelji! Treba li vam baš hitna? Mjere opreza radi terorista! Cijelo vrijeme dok sam bila u Japanu bile su na snazi "posebne mjere opreza", ali se u praksi nisu baš osjetile... Zabranjen prolaz... ...a evo i zašto. Slatkičkiiiii! Ne otvarajte vrata (opet slatko!) Vozači, pazite na djecu! Opasno, ne kupajte se ovdje! Čuvajte se crnih lunja (Milvus migrans), kradu ručkove, slatkiše i sladolede. Nemojte hraniti golubove! Ne bacaj smeće. Pa ti bacaj smeće. Znakovi u Nari koji upozoravaju od čega jelene treba čuvati. Natpis postavljen ispod lastavičjeg gnijezda da upozori na nusprodukte odgajanja ptića koji mogu kapnuti na prolaznika. Upozorenje na ptičje nusprodukte u zoološkom. Moralni pritisak na pušače (ktome zalijepljen na pepeljari). Još antipušačke kampanje. Spriječimo šumske požare. U slučaju potresa gasite vatru! (ribetina desno je zemljotresni som, prema predaji uzrokuje potrese kad drmne repom) Kad smo već kod zemljotresnog soma... objašnjenje kako je obnovljen most da bio potresnootporan. Primjer Engrisha, tj. brkanja R i L u prijevodima. Nema glasa "V" u japanskom... Još (originalnih) problema s engleskim. I još... Ah, Japglish. Nerazumljiviji od čistog japanskog... Lift na stražnjici. :) (zapravo hoće reći da je s druge strane stupa) Elegantno izbjegavanje problema s prijevodom. Reklama za dućan antiknih (antique) kimona. Slatki cimer za knjižaru. Golemi crveni znak je "Hon", "knjiga". Cimer tetovađinice. Cimer frizeraja. :) Cimer ginekološke klinike sa sjajnim sloganom. Cimer nečega. Reklama za ratni muzej(?). Interesantan crtež. Kad smo kod interesantnih crteža - poster za policiju koji kanda je ispao iz 1960-ih. Maskota policije u Nagoyi. Maskota policije u Nari. Maskota policijske postaje u Tokyu. Dio neke izblijedjele reklame, ili za osiguravajuće društvo ili za političku stranku. Registracija psa, tj. kućanstva s istim. Znak znači, zamislite, "Inu", "pas". Čuvajte svoje zube. Budistička indoktrinacija. Hram je zatvoren za posjete.

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.06.2009., četvrtak

Tokyo, drugi put. Dio deveti: organizirani obilazak.

U utorak smo imali organizirani obilazak Tokya, no zahvaljujući prometnoj jutarnjoj gužvi em nam je autobus kasnio u dolasku, em mu je dulje trebalo da dođe od odredišta do odredišta nego što je bilo predviđeno, pa smo imali prilično kratko vrijeme za sam obilazak. A ni vodič nije bio baš nešto... Srećom pa sam sve punktove ionako sama obišla. Sad sam iskoristila priliku da iste motive slikam boljim fotoaparatom. :) Tokyo toranj viđen iz autobusa. Vodič. Bačve sakea i vina na ulazu u Meiji-jingu, našu prvu postaju. Torii od tajvanske cedrovine. Lampion na ulazu. Okov na krovnoj gredi. Svećenik. Glavna hramska vrata. Molitvene pločice. Sveta stabla povezana šintoističkim konopom (shimenawom). Glavna zgrada hrama. Druga postaja - vrtovi carske palače. Kormorani u opkopu oko palače. Tokyo toranj kako se vidi od palače. Napokon sam imala dovoljno jaki zum da ga slikam. Bedemi carskih vrtova. Kandelabr u vrtu. Vodičica neke druge grupe, s Pikachuima na štapu (da ju njena grupa prepozna izdaleka) i suncobranom. Čajana u dnu jednog od vrtova. Koi. Paprat. Constantin hvata pozu. Zabat. Most preko opkopa. Treća postaja - Asakusa Senso-ji. Kipovi na Kaminari-mon ulaznim vratima. Ulica s dućanima od Kaminari-mon do glavne hramske zgrade, pokrivena korisnim tendama. Svako turističko odredište u kojem sam bila ima suvenire s vlastitom varijantom (ili dvije) sveprisutne Hello Kitty mace. No ova tokijska mi je apsolutno najdraža. Kittzilla! :D Glavna hramska zgrada. Detalj s lampiona. Zmaj na stropu. Kipovi Nio čuvara na vratima hrama modelirani su prema jednom sumo hrvaču, inače ih ne bih slikala... Pagoda. Odmor radnika. Na kraju obilaska autobus nas je iskrcao na kolodvoru, odakle se raziđosmo svaki na svoj kraj Japana. Ostale slike na Photobucketu.

- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.06.2009., srijeda

Tokyo, drugi put. Dio osmi: ploveća večera.

Nakon napornog posla, red je bio da se proslavi - Zaklada nas je častila večerom na jednom od plovećih restorana koje sam viđala po Tokijskom zaljevu. Sinkronizirano spavanje u podzemnoj tijekom vožnje preko cijelog Tokya: nepoznati Japanac i Armenka Svetlana. Ukrcavanje na brod. (fotografija g. Nakajime) Večera (kutija u sredini stola čeka tempuru). (fotografija g. Nakajime) Plovimo ispod Duginog mosta. (fotografija g. Nakajime) Večer u zaljevu. Svetlana i naš konobar. (fotografija g. Nakajime) Još večernjih slika. Zgrada Fuji televizije na Odaibi. Dugin most. Golema panorama zaljeva. Nastavite skrolati udesno. :) Galebovi. Imali smo sreće, vrijeme se proljepšalo i bio je spektakularan sumrak! Egipćanin Gamal i još jedna "nova" stipendistica, Bjeloruskinja Iya. (fotografija g. Nakajime) Kad je pao mrak, vratili smo se jesti i na karaoke. Uhvaćena na djelu dok biram Yellow Submarine. (fotografija g. Nakajime) Plesna atmosfera. (fotografija g. Nakajime) Vrijeme nam je brzo prošlo, i s noge na nogu vratismo se u hotel. Još fotografija sumračnog zaljeva na Photobucketu.

- 16:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.06.2009., utorak

Tokyo, drugi put. Dio sedmi: sastanak stipendista.

Iz Mitake dođoh u Shinjuku, i prebacih prtljagu (koja me je čekala u vazda korisnom garderobnom ormariću) u hotel gdje je Zaklada rezervirala sobe svim stipendistima. Tu večer smo već imali organizirani sastanak da se vidimo i popričamo prije službenog dijela idući dan. Neboder ispred južnog izlaza kolodvora u Shinuku. Vrijeme sivo. Sastavni dio svakog poštenog japanskog neformalnog sastanka je pivo u izobilju. U prvom planu Rumunj Constantin toči pivo Brazilki Solange, dok u pozadini tri muslimana (Pakistanac Aamer, Egipćanin Gamal i Omanac Khalifa) piju kavu. Njih trojica bili su "novi", došli su u Japan nakon studijskog obilaska pa ih dosad nisam upoznala. Bangladešac Islam bio je presretan što napokon ima braću po vjeri s kojima se može ići klanjati i tračati o teškoćama nalaženja pristojne hrane u Japanu. Ovaj sastanak istovremeno je bio i uvodni "orijentacijski" sastanak za dvoje najfriškije pristiglih stipendista. Za nas ostale bila je to prilika da se malo obrazujemo o osnivaču Zaklade, gledajući prilično hagiografski film snimljen u produkciji Tokai sveučilišta, koje je također osnovao Matsumae. (fotografija g. Nakajime) Na ekranu Matsumae junački prkosi oficiru koji mu je došao mačem prijetiti da ne može objaviti da je na Hiroshimu bačena nova vrsta bombe. Također je usprkos godinama vlastoručno premlatio četvoricu napadača koristeći znanje džuda (inače je bio predstavnik Japana u međunarodnoj džudo organizaciji), i učinio još par moralno junačkih djela. Sve u svemu, zabavan film. :) Constantin, Burmanac Thantzaw, novopridošlica Indijac Prabu i Nigerijac Oscar nazdravljaju. Kako je i red, puno se fotografiralo i poziralo... Namještanje aparata za službenu grupnu fotografiju. Pogled iz hotelskog restorana ujutro, za doručkom. Gleda prema zgradi gradske uprave. I u Shinjuku ima zelenila. Iz hotela smo se zajedno uputili prema sjedištu Zaklade, par stanica od Shinjuku (u smjeru Mitake!). Zaklada je smještena u kući koju im je donirala udovica posljednjeg Ashikage, porodice koja je nekoć kao šoguni vladala Japanom... Kuća je u međuvremenu potpuno modernizirana ali zadržala je iste dimenzije jer nemaju dozvolu graditi novu zgradu, samo obnavljati staru. Tako da izvana izgleda kao starinska rezidencija okružena vrtom, a nije ju ni lako naći, jer do nje od ceste vodi stazica koja se provlači između ograđenih vrtova drugih kuća. Pretpostavljam da je ovaj kvart nekoć bio polu-ladanje tokijskih bogatijih obitelji, dok ga nije progutao grad. Cipele svih stipendista na ulazu u kuću. (fotografija g. Nakajime) Brzo smo se bacili na svoje prezentacije. (fotografija g. Nakajime) U akciji me snimio Kirgiz Chyngyz. Kao pravi kongres, imali smo i svoje zastavice na stolu. (Rumunjska, Bangladeš i Pakistan) Kako nas je dosta trebalo pričati, pauzu za ručak imali smo u vrtu zaklade: pakirani ručak (bento) i boca zelenog čaja. (fotografija g. Nakajime) Za kraj, grupna fotografija s zastavicama i sadašnjim Matsumaom, sinom osnivača (stari Japanac u sredini). (fotografija g. Nakajime) Zastavice uredno složene. (fotografija Ekvadorca Maria)

- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2009., ponedjeljak

Tokyo, drugi put. Dio šesti: Ghibli muzej.

Muzej animacijskog studija Ghibli bio je uz sumo turnir jedna od stvari koju nikako nisam htjela propustiti kad sam već u Japanu. Najpoznatiji po svom glavnom režiseru Hayaou Miyazakiju čijih je posljednjih nekoliko filmova došlo i u naša kina, studio Ghibli stoji iza petnaestak čarobnih i dirljivih dugometražnih crtića. Kakvi su im crtići, takav je i muzej: čaroban, pomaknut, slika svijeta kakav je u mašti djece svih uzrasta, svijeta kakav bismo voljeli da bude. Zbog popularnosti crtića studija Ghibli i neobičnosti muzeja, karte za posjet vikendom treba za željeni termin ulaska kupiti unaprijed (ulaz je ograničen na određen broj ljudi svaka 2 sata), preko uvijek korisnih automata u kombini dućanima. Muzej se nalazi u Mitaki, jednom od beskrajnih predgrađa Tokya, 20-ak minuta vožnje vlakom na istok od najistočnijeg tokijskog kolodvora u Shinjuku. Od željezničke postaje do muzeja vodi autobus, ali nije daleko ni pješke. Znak na autobusnom stajalištu pokazuje da se Mitaka ponosi svojim muzejem. Već tu počinju sitni detalji koji su glavni šarm muzeja... Gradski grb Mitake na kandelabru također pokazuje Ghibli dizajn. Ulaz u muzej. Svi koji dođu do muzeja već imaju ulaznice, tako da je blagajna samo za ukras, uključujući i blagajnika, Totora iz istoimenog crtića koji je postao simbol studija Ghibli. Zabranjeno gaziti po travi. Spiralne stepenice do krovnog vrta. Krov s vrtom. Red za ulaz u muzej. Unutar muzeja fotografiranje nije dozvoljeno čega sam se i držala, ne samo zbog poštovanja propisa nego i zato što je ovo muzej kojega zbilja vrijedi obići i doživjeti, pa bi gledanje tuđih fotografija samo kvarilo ugođaj. Za razliku od većine japanskih muzeja ovaj nema preporučene rute (ipak mu je slogan "izgubimo se zajedno", da se odrasli vrate u djetinje skitanje i otkrivanje, a djeca osjećaju kao da su kod kuće), makar se i tu i tamo potkrade koja strelica da prosječni Japanac ne dobije napad nesigurnosti suočen s previše izbora... Muzej je vjerojatnije manje egzotičan europskim posjetiteljima nego Japancima, jer je veliki dio egzotike i sitnih detalja ima mediteranski ili srednjoeuropski štih (pretpostavljam da je Miyazaki barem dio karijere proveo u Europi, zašto bi inače njegov Porco Rosso letio nad Jadranom a njegovi gradovi sjedili nagomilani na brdašcima kao umbrijski). Osim tog "atmosferskog" dijela, muzej ima i izloške vezane uz animaciju i nastajanje crtića, kao i mini kino-dvoranu u kojoj posjetitelji mogu pogledati originalni Ghibli crtić koji se ne prikazuje nigdje drugdje. (Kad sam ja bila prikazivao se film o vodenom pauku i bubi trkačici po površini jezera, zgodan i vrlo Ghiblijevski.) Pauzu od skitnje muzejem može se provesti na terasi kafića i restorana, ili se pak prošetati krovnim vrtom. Plan muzeja: U vrtu je bilo dozvoljeno slikavati, pa evo par slika. Ulaz u muzej. Jedan od grbova Mitake (naziv doslovno znači tri sokola). Grb s Totorom. :) Usred vrta kip je divovskog robota iz Lapute, po kojem se i u crtiću i u stvarnosti gnijezde ptice i raste trava. Dalja šetnja odvede malobrojne posjetitelje koji nisu stali na robotu do misteriozne kocke. Tko zna čitati klinicu? Skriven pod grmičkom, realistično odlomljeni dio robota. Zbog ovakvih detalja vrijedi obići cijeli muzej, i to dvaput. :) Detalja ima posvuda, i svakakvi su... Od vitraja s motivima Ghibli crtića na vratima i prozorima, staklenih kugli obuhvaćenih željeznim rukohvatima stubišta, malih vrata za djecu i odrasle koji se ne libe sagibati, zakutaka u koje vrijedi zaviriti. Čak i sobe posvećene animaciji nisu suhoparne, već su napravljene kao radne sobe animatora, i ponekad treba i po ladicama kopati da bi se vidjelo neku zanimljivost. Jedan od prozora koji gledaju na terasu kafića i restorana. Zašto su ove mačke na njemu? A zašto ne? Muzej snimljen s terase. Čak su i tradicionalno praktični i monotoni ormarići za prtljagu šarmantni u ovom Muzeju. Unutarnje dvorište pokraj ormarića također je puno egzotike, poput cijepanog drva ili pumpe za vodu. :) No i tu se mogu naći sitne ludosti, kao prozorčić kotlovnice pun živih loptica čađe, popularnih epizodnih likova iz par crtića. Oznaka za parkiralište bicikala pokraj muzeja također je u nostalgičnom stilu. Nije u sklopu Muzeja, ali bi mirne duše mogao biti.

- 17:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.06.2009., subota

Tokyo, drugi put. Dio peti: Nihonbashi.

Predvečer sam se namjerno uputila u smjeru u kojem sam zabludjela prošlu večer, prema jednom od starih centara Tokya, mostu Nihonbashi (Nihon = Japan, bashi = hashi = most). Usput viđeno ponešto: Kip zaštitne zvjerčice na ulazu u restoran. Reljef "Atenske škole", slavne Rafaelove freske koju sam imala prilike uživo gledati u Rimu koju godinu ranije. Ima lijepih nebodera u ovom kvartu... ...no glavni dio su palače kupnje! "Robna kuća" jednostavno je preskroman izraz za njih. One koji me poznaju ne čudi da nisam ni kročila u njih. :P Za one pak koji bi, na fotografiji je robna kuća Mitsukoshi: Tokijska sličica: strani bajker koji štapićima jede gablec na ćošku. :) Napokon, Nihonbashi, ispod nadvožnjaka kojim ide brza cesta. Nihonbashi iz profila. Da, brza cesta ide iznad rijeke - to je bilo jedino slobodno mjesto za povlačenje ceste u izgrađenom Tokyu. Rijeka koja ne vidi sunca... tako depresivno. Nihonbashi je bio poznat od šogunskih vremena kao ishodište od kojega se šire svi japanski drumovi. U Meiji eri postavili su i ploču da to označi, koja je nakon gradnje nadvožnjaka pomaknuta stotinjak metara dalje. Negdje u to doba podignuti su i ovi (grozni) kandelabri. Kandelabr popiknut na nultoj točki, sad pomaknut par metara više da ne smeta prometu i da se vidi i s brze ceste. Za noćno snimanje odabrala sam Odaibu, da vidim kako slavni Rainbow Bridge izgleda po noći. Ploveći restorani na Tokijskom zaljevu. Noćna panorama.

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.06.2009., petak

Tokyo, drugi put. Dio četvrti: Ryogoku, i opet.

Kad sam već bila u blizini, skoknula sam do Ryogoku da upotpunim sumo doživljaj (ipak je bio posljednji vikend sumo turnira u Nagoyi). Ovaj put sam mjesto vlakom došla podzemnom, čija je postaja isto okićena sumo temama. Moderna skulptura inspirirana yokozuninom ceremonijom pročišćavanja ringa. Ukras na podu s gumbai sudačkom lepezom. U blizini Kokugikana nalazi se zgodnički mali japanski vrt. Šteta što je vrijeme bilo sivo i nefotogenično. Golubovi nisu toliko posvudašnji kao u Zagrebu. Vretenca pak jesu, svih boja i veličina. Kokugikan kao "posuđena pozadina" pejsažu vrta. (japanski vrtovi često uključuju elemente "vanjskog" pejsaža kao što su brda u kompoziciju vrta, što se naziva "posuđenom pozadinom") Kokugikan! Mural na zidu Kokugikana. Detalj krova Kokugikana. U sumo muzeju bila je izložba posvećena 1000 pobjeda spomentog "Vuka" Chiyonofujija. Spektakularan rezultat, kad se uzme da se godišnje može skupiti maksimalno 90... Ovaj put sam se pristojno suzdržavala od fotografiranja, no jedna bakica je bez obzira na sve natpise fotografirala Chiyonofujijevu svečanu pregaču (kesho-mawashi) i to koristeći fleš! Tsk. Pregača je inače ovjekovječila neprekidni niz od 53 pobjeda, drugi po nizu nakon Taihovih nedostižnih 69, rimskim natpisom VXIII (znam da je krivo, trebalo bi biti LIII, ali Japanci su napisali kako bi se 53 pisalo kanjijima) preko stilizirane vučje glave. Dio izložbe bio je i 20-minutni video s borbama hrvača koji drže rekorde u nepobjeđenim nizovima, spektakularna šetnja kroz vrijeme i bivše Kokugikane. Izložak nad kojim su mi potekle sline bila je kaligrafija Chiyonofujijeva "Senshin" (Čisto srce) s potpisanim tegatama četvorice velikih yokozuna: Taihoa, Kitanoumija, Takanohane i samog Chiyonofujija. Studija kipića yokozuna uz glavnu ulicu Ryogoku. Japanci ostavljaju zavjetne novčiće od jednog jena posvuda. U izlogu jednog dućančića nalaze se velike crno-bijele fotografije iz davnijih dana kvarta, uključujući sudjelovanje hrvača u festivalskoj paradi. Betonski nasip na kojemu leži željeznička pruga oslikan je spektakularnim muralom. Počinje potiho... ...a onda se rascvjetava, malo pomalo... ...dok ne zauzme cijeli zid. Da se vidi da je mural u Ryogoku, na njemu je i jedan hrvač. I taman kad pomisliš da te više ne može iznenaditi... Izvještaj za SumoForum. Bližilo se podne, što znači da sam u opticaju bila šest sati, te se uputih prema hotelu, kupivši usput ručak. Najela sam se, odspavala i odgledala sumo prije nego što sam se opet uputila u grad.

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.06.2009., četvrtak

Tokyo, drugi put. Dio treći: Tomioka Hachimangu.

Iduća postaja u šetnji bijaše Tomioka Hachimangu, šintoistički hram ratnom božanstvu Hachimanu u kvartu Tomioka kojeg nećete naći ni u jednom turističkom vodiču. Pa što me je natjeralo tamo? U hramu je smješten spomenik yokozunama, najviše rangiranim sumo hrvačima, što ga čini sekundarnim mjestom hodočašća za sve prave sumo fanove u Tokyu. Dječje igralište prođeno usput. Najviše mi se sviđa križić-kružić ploča na toboganu. :) Ali vatrogasni autić isto nije loš... Isto usput, budistički hram s pogrebnom dvoranom. I u Japanu ima vrabaca. Pokretni štand za prodaju ramena, rezanaca u juhi, japanske (zapravo kineske) brze hrane. Ulaz u Hachimangu čuvaju uobičajene zvjerčice, iako neuobičajeno jedna od njih ima mlado. Također neobično "prirodna" kada za vodu za pročišćavanje. Inače nisam uobičavala ispirati usta i ruke vodom prije ulaska u hram (to mi je kao kad bi se nekršćani križali na ulasku u crkvu - bez značenja), ali u srpanjskim vrućinama malo hladne vode preko zapešća čuda čini. Hachimangu u svom svojem skromnom sjaju. Da olakša život posjetiteljima, put do spomenika yokozunama pokazuje putokaz... na japanskom, ali što bi to meni smetalo. Spomenik: Najzanimljiviji dio spomenika su dvije kamene table s uklesanim imenima yokozuna. (na slici su imena yokozuna "srebrnog doba" 1970-ih koje je slijedilo nakon zlatnih 1960-ih i nesavladivog, legendarnog Taihoa: Mienoumi, Wakanohana II, Kitanoumi i Wajima) Yokozuna Chiyonofuji, zvani "Vuk", legenda je 1980-ih i najpopularniji hrvač između Taihoa i Takanohane. Brojni štovatelji ostavili su tragove svojih prstiju po njegovom imenu... Kontrasta radi, izblijedjela već imena ranih yokozuna. Na suprotnom kraju hrama nalazi se spomenik ozekijima i drugim važnim sumo hrvačima. Popis ozekija. Ne znam zašto je Kyokudozan ovako izbijeljen, ali dobro izgleda. Najveći Havajac i prvi koji se probio do ranga ozekija: Konishiki. U jednu ploču uklesani su i otisci dlanova i stopala poznatih ili posebno velikih hrvača. Otisak ruke (tegata na japanskom) i danas je standardni dio autograma sumo hrvača. Usporedbe radi. Preko puta spomenika ozekijima, spomenik je Inou Tadataki, kartografu koji je u službi šoguna prepješačio i mapirao Japan. Još malo detalja sa spomenika yokozunama. "Yokozuna" "Koto" (inače vrsta žičanog instrumenta koji se prevodi kao japanska harfa), dio imena mnogih hrvača ali samo jednog yokozune, prije par godina preminulog Kotozakure. "Mizuumi" (jezero), ovo je dio imena Kitanoumija, prošlog šefa Sumo udruženja. "Ootori" ili "Ho" (feniks), još jedan popularni znak za hrvačka imena, ovaj je Taihov ali i yokozuna Hakuho je također feniks. Kako sam u hram ušla na stražnja vrata, izađoh na glavni ulaz. Dobra stvar u vezi s obilaskom sumo meka je upoznavanje kvartova Tokya u koje turisti inače rijetko zalaze. Još fotografija spomenika yokozunama na Photobucketu. Izvještaj za SumoForum.

- 16:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2009., srijeda

Tokyo, drugi put. Dio drugi: šetnja obalom.

Kad sam već bila na obali zaljeva (ili barem onoga što je nekoć bio zaljev, a sada je delta Sumide stvorena nasipanjem umjetnih otoka), odlučih se prošetati po kvartu. Kao uvijek, kontrasti modernog i dotrajalog su fotogenični. Većina tog dijela Tokya novijeg je datuma, s podosta impresivnih nebodera. Pa puštam slikama da govore: Blizanci spojeni mostom pri vrhu, s trojčićem u pozadini. To se zove neboderom... Jutro je bilo vrlo vlažno. Iznimno vlažno. Potpuno vlažno. Toliko vlažno da se jedva osjetila granica između zraka i rijeke/zaljeva. Malo vedrine u dizajnu pješačkog nadhodnika. Tokijske prometnice su prizor za sebe: most preko jednog od kanala Sumide. Djeluje kao ugodno susjedstvo za život, ako vam ne smeta vlagurina i povremeni vonjevi s rijeke. Japanci su čudni, ne samo umjesto pod zemljom žice radije povlače zrakom, nego čak i cjevovode preko kanala vode mostom. Tipična neobična tokijska slika. Volim brodove, pogotovo rabljene. :) Već se bližilo 8 sati, pa eto službenika kako ide na posao (subotom, jadnik), dok mu dokoniji sugrađani ribičijaju. Ručnik oko vrata služi za brisanje znoja, i redoviti je rekvizit Japanaca ljeti. Još jedan od redovitih japanskih rekvizita, čak i kada nije kišno razdoblje. Bauštelci su uvijek fotogenični. :) Izložba dječjih crteža festivala u postaji podzemne, s naglaskom na glavnu atrakciju svakog ljetnog festivala - vatromet. (iako sam provela cijelo ljeto u Japanu, uspjela sam propustiti sve vatromete... tsk) Još dječjih djela iz podzemne: ovo su božanstva vjetra (gore lijevo) i groma (ostala tri). Još slika na Photobucketu.

- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2009., utorak

Tokyo, drugi put. Dio prvi: Tsukiji tržnica.

Otkad je velika riblja tržnica Tsukiji ušla u turističke vodiče, stranci su je počeli preplavljivati ponašajući se kao da je turističko odredište. No riječ je o veleprodajnoj tržnici na kojoj se restorani i preprodavači nadmeću za sinoćnji ulov, dok mali viličari i motorizirana kolica jurcaju uskim prolazima između štandova na kojima se prodaje svježa riba ne obzirući se na prepreke u obliku turista koji upravo kane ovjekovječiti neki zanimljivi prizor. U međuvremenu je turistima zabranjeno snimanje za vrijeme ranojutarnjih aukcija ribe, no meni se ionako nije dalo ustajati tako rano, i na tržnicu sam stigla "tek" nešto iza 6 ujutro. Ulov je već rasprodan i krenulo se u sortiranje i "obradu". Označavanje prodanih tuna prije nego što se odvezu kupcima. Svježe smrznute tune u ovom polu-obrađenom obliku dolaze direktno s ribarica, koje su opremljene svim potrebnim. Prolaz između štandova. Primijetite da svi gacaju naokolo u gumenim čizmama, a slična obuća preporuča se i turistima pošto je pod pokriven lokvicama vode (većinom nastale taljenjem leda) i riblje krvi i sukrvice. Ovakve tržnice su vjerojatno posljednja mjesta u Japanu na kojima možete vidjeti nekoga kako profesionalno barata dugim oštricama. Nisu samurajski mačevi, ali nisu ništa manje impresivni. Iako su u međuvremenu postali društvo obilja u kojemu se hrana iz dućana redovito baca čim joj se približi istjecanje roka valjanosti, na tržnici je zaostalo nešto od stare štedljivosti: ni komadić mesa ne ostavlja se na kosti. Alat za filetiranje i inu obradu ribe. Zloglasna i opasna kolica zuje glavnim prolazom tržnice. Nejednom sam im se izmicala u posljednji tren. Ostali prolazi za kolica barem su upola uži ali svejedno su dvosmjerni, što čini obilazak tržnice vrlo uzbudljivim, pogotovo za one koji se teško razbuđuju jutrom... Jadna ja. Prometni krkljanac na tržnici. Toliko je velika da samo turisti prolaze po njoj pješice. Raznolike ribe su me fascinirale, ali nisam previše fotografirala (djelom zbog pogibeljnosti, dijelom zbog pospanosti, dijelom zbog lošeg osvjetljenja). Umjesto slika, jedan filmić – eto što se zove svježom ribom! Umjesto fotografiranja, samo sam se skitala proučavajući vrste riba i upijajući atmosferu tržnice. Na kraju sam se više naslikala prometa izvan tržnice... Nema do kičastih kamiona. :) Štandovi s robom na rubu tržnice također pikiraju na strane turiste. :D Pooh s maskom. Kako mu odoljeti? Tržnica je prilično staromodna i ofucana (mislim da razmišljaju preseljenje prema rubu grada, s obzirom da je negdašnji rub grada Tsukiji sada praktički centar), tako da sam se skoro iznenadila kad sam na izlasku vidjela Tokyo oko nje. Za kraj, šljaker s tržnice na pivo-pauzi.

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2009., ponedjeljak

Tokyo, drugi put: Uvod.