28.08.2008., četvrtak
Intermezzo: dva neobična videa
|
Prvi video snimljen novom kamerom, pjevač s razglasom na pješačkom prijelazu pokraj Nanba stanice. Ne znam je li riječ o beskućniku, prosjaku (ali nije očito tražio novac) ili štogod. A ovo je isječak vijesti za gluhe, uvijek zabavnije za gledanje od "pravih" vijesti. Žao mi je što se nisam sjetila snimiti vijesti sa spikerom koji je imao još izražajnije grimase... Vijesti su inače (čini mi se) povlačenje kuhala za rižu s tržišta zbog problema i hapšenje stalkera. |
27.08.2008., srijeda
Kyoto, tko zna koji put. Paljenje Daimonji baklji
|
Središnji ljetni praznik u Japanu je O-bon, trodnevni praznik mrtvih kada se duše preminulih predaka vraćaju na ovaj svijet u posjetu. Kao za Svisvete, Japanci se za O-bon vraćaju u rodna mjesta posjetiti groblja i zapaliti svijeće i tamjan svojim pokojnicima... ili pak iskoriste slobodne dane i otperjaše na godišnji u inozmestvo. Tokom večeri O-bona održavaju se lokalni festivalčići i proslave, a sigurno je najslavnije paljenje lomači u obliku divovskih slova (i jednog broda) na brdima oko Kyota u večer 16. kolovoza, da se pokojnicima osvijetli put natrag na onaj svijet. Te tu subotu svratih u Kyoto i odabrah jedan od punktova s kojih se vide lomače. Kako je nemoguće vidjeti sva slova odjedanput (osim s vrha tornjeva i hotela koji to posebno naplaćuju), jedno od boljih mjesta za gledanje su obale Kamo-gawe, odakle se posebno dobro vidi Daimonji, znak "dai" = velik, koji se prvi pali. Gužva je bila poprilična, pogotovo na mostu s kojeg je pogled bolji (jer ne smetaju zgrade).  I videić, jer se mračne scene bolje vide tako. Napokon, zapaljene su lomače! Više ili manje uspješni pokušaji fotografiranja Daimonji bez stativa. :P   Napokon sam skroz smanjila ekspoziciju, pa Daimonji izgleda premračno...  ...te vam evo videa da uživate u njegovom punom sjaju. Malo širi plan...  ...a u međuvremenu su počeli gorjeti i ostali znakovi, od kojih se s moga položaja vidi samo dio.  Nakon kojih pola sata, Daimonji se počeo gasiti, a gomila rapršavati. Fotografija, i par videjića jer bolje izgledaju od fotografija.  Par policajaca koji su tokom najveće gužve povremeno podvikivali ljudima da ostave na mostu mjesta za prolaz sad su opušteno naslonjeni na ogradu mosta prolaznicima objašnjavali koji se to znak djelomično vidi u daljini, i odakle mogu vidjeti još koji znak ako požure. No meni je bilo dovoljno, te se uputih kući. |
26.08.2008., utorak
Kashihara
Do Kashihare sam krenula isključivo radi tamošnjeg arheološkog muzeja (što nimalo neće iznenaditi one koje su primali moja talijanska izvješća). Ovim dijelom mog susjedstva, koje je srce antičke japanske kulture (Yamato), cirkulira Kintetsu lokalna željeznica (ona kojom sam išla do Ise). Ova je imala neobični dizajn vagona...  A onda sam shvatila - Kintetsu ima liniju do "Španjolskog sela", vjerojatno tematskog zabavnog parka.  Na putu do muzeja sam prošla kroz Kashihara-jingu (jingu = šintoistički hram povezan s carskom obitelji, tj. "državnim šintoizmom").  Golemi drveni torii su uvijek cool.  Jezerce uz hram.  Glavna zgrada hrama. Nije loš dizajn, starinski oblik slamnatog krova izveden u metalu.  Unutrašnja zgrada, ova s klasičnim krovom. Iza nje tek viri vrh krova samog svetišta.  Uređenje hrama je prilično minimalističko. Ima i to svog šarma.     Treba mesti to golemo šljunčano dvorište...  Bočni ulaz koji vodi do muzeja! ;)  Japanska grlica. Umjesto kupi-kruh, glasa se kupi-rižu. Zbilja! No, glasa se kuku-kuku, umjesto kuku-ku.  U muzeju sam doznala da stranci koji pokažu svoj pasoš imaju besplatan ulaz! Ji! Ali svoj pasoš sam ostavila doma (jer imam osobnu gostujućeg stranca). Nema veze, svejedno me pustiše besplatno! Iz zahvalnosti sam čvrsto odlučila kupiti nešto u muzejskom dućančiću na izlazu. Muzej pokriva razdoblje od prapovijesti do kasnog srednjovjekovlja, ali najspektakularniji su svakako izlošci iz doba ranog kraljevstva/carstva kad su podizane grobnice-tumuli. Tad je počeo utjecaj Koreje i Kine koji je na kraju doveo budizam i korjenitu promjenu Japana. Raniji izlošci djeluju gotovo indijanski, vidljivi su utjecaji zajedničke kulturne prošlosti nomada sjeveroistočne Azije koji su pregazili more, jedni do Japana a drugi do Aljaske. Kako je ovo japanski muzej, tu su lutkice koje rekonstruiraju život prapovijesnih Japanaca prema crtežima na keramici, od lova preko vjerskih ceremonija do arhitekture. Kad vidite ratnike s percima zabodenim u pundžu i šamana odjevenog u pticu, sličnost s indijancima postaje očita. Zato volim arheološke muzeje - otvaraju pogled... Uobičajena predodžba Japana je klasična, iz samurajskih filmova i serija. Ali to je razmjerno moderan Japan Edo doba, od 17. do 19. stoljeća. Oni zainteresiraniji za kulturu i povijest Japana možda poznaju prethodne šogunate, ili čak zlatno doba carstva... koje je bilo u 10. stoljeću, smiješno nedavno. A starija japanska povijest vjerojatno nije dobro poznata ni samim Japancima, jer je zamagljena budističkim i šintoističkim legendama i pošteno je otkrivaju tek razmjerno nedavna arheološka iskapanja. Ako hoćete misteriozni Japan, tu vam je! Oprema ratnika i konja, zarđalo željezo i zelena bronca s povremenim rekonstrukcijama izloženim uz izvorne nalaze, žezla od jaspisa i pozlaćene papuče, i meni najdraži izlošci, haniwa glinene grobne figure ljudi i životinja, brodova i kuća. Snimanje nije bilo dopušteno, ali ovog ljepotana sam morala slikati.  Kao većina japanskih muzeja, i ovaj je opremljen interaktivnim displejima i video kabinicama, ali kao u većini japanskih muzeja sve je na japanskom... Sreća, inače bi me morali izbacivati iz muzeja pred zatvaranje. I opet kao većina japanskih muzeja, edukativno je ustrojen i želi privući školsku djecu. Kako sam ga posjetila u nedjelju, bio je pun obitelji s malom (vrištećom) djecom. To je jedina mana japanskih muzeja kad ih posjećuješ isključivo vikendom - natrpanost djecom. Gdje su oni lijepi prazni talijanski muzeji. ;) Subote su bolje, tad dječica većinom imaju neke sportske ili ine aktivnosti u školi. Leptir na prozoru unutrašnjeg dvorišta.  Brdašce koje služi kao orijentir kad s kolodvora ideš prema hramu.  Cesta do kolodvora.  Pred kolodvorom je drvored ginka.   I malo snimki rižinih polja iz vlaka.    |
25.08.2008., ponedjeljak
Ishiyama-dera, dio drugi: Ishiyama-dera
Kao svaki pošteni hram sagrađen na obronku, Ishiyama-dera počiva na terasi koju drže potpornji: (prostor ispod terase služi kao skladište za crjepove i inu građu) Terasa glavne zgrade hrama.  Binzuru, liječnik i jedan od Budinih učenika, sad budistički svetac kojemu se utječu bolesnici.  Lijepi bavarinić ima. Murasakina soba. S Murasaki lutkom u prirodnoj veličini (i sluškinjicom u pozadini), jer smo u Japanu.  Torii balansiran između stijena.  Torii bi trebali predstavljati ulaz u šintoističko svetište, ali ne znam prolazi li itko ispod ovoga... Pogled s visoravni prema pagodi koja je "kat" više.  Stjenčuge u prvom planu su vjerojatno dale ime kraju: Ishiyama znači Kamena planina (ishi = kamen, yama = planina). Dodatno me razveselio njihov mineralni sastav - radila sam na sintezi volastonita, pa mi ga je uvijek drago vidjeti u prirodnom stanju. Još stjenčuga, vjerojatno ne volastonitnih.  Vidikovac s kojeg bi se vidjelo jezero da nije ljeto i izmaglica.  Pagoda.  Malo dalje od ovog glavnog, starog hramskog kompleksa je nova zgrada, parkić i spomenik Murasaki.  Evo kako budistički hramovi izgledaju dok su novi.  Pogled na pagodu s visine...  ...i s nizine  Momiji koji raste iz pukotine u volastonitu.  Jedna od pobočnih zgrada.  Volastonitne stijene su posute novčićima od 1 jena. Bila je i hrpica jena pred spomenikom Murasaki, Japanci ih zbilja vole ostavljati posvuda. Razumijem ih, kad vam vraćaju kusur do u jen zbilja ne znate kuda biste sa svom tom sićom. ;)     Još malo momiji-volastonitne kombinacije.   Kompleks hrama je baš zgodan - brojni skalini sa pobočnim malim zaravnima na kojima je koja zgrada ili oltarić.   Isprva mi se budistički hramovi nisu previše sviđali, šintoistički su mi bili simpatičniji. U međuvremenu sam naišla na antipatične šintoističke i na vrlo ugodne budističke hramove. Čini mi se da je zelenilo pritom glavno... Na putu natrag do stanice, stambena zgrada na obali rijeke.  Tek toliko da se trgnem iz idile, pogled na Otsu na obali jezera Biwa.  Još jedan Fudo Myo-o, s priručnim mačem i lančićem umjesto budističke brojanice. :D  I oltarić bezobličnom Jizou.  Ostale slike na Photobucketu. |
24.08.2008., nedjelja
Ishiyama-dera, dio prvi: okolica
Ishiyama-dera je budistički hram (dera = tera = hram) smješten na brdašcu nedaleko od ušća Uji-gawe (gawa = kawa = rijeka) u Biwa-ko (ko = jezero). Nije mi daleko, par stanica od Kyota s presjedanjem u Ishiyami na malecku lokalnu željezničku liniju koja je jedva veća od tramvaja. Na kolodvoru u Ishiyami spomenik je Matsuu Bashou, pjesniku i lutalici, poznatom po svojim haikuima. Basho je neko vrijeme živio u obližnjem Otsu, a spomenik mu je podignut ovdje jer je tu prolazio Tokaido put, glavna poveznica Tokya i Kyota u Edo dobu. Kad sam krenula kupiti kartu za vlakić na automatu, jedna bakica me zabrinuto pitala kako da kupi sebi kartu. Valjda sam djelovala vrlo samouvjereno... Ima bit' da sam naučila nešto japanskog kad bakicama mogu pokazivati kako komunicirati s automatom. Šetnja od Ishiyama-dera stanice do samog hrama. Svidjela mi se kombinacija shinto i poštanskog crvenila...  Putokaz.  Put do hrama vodi uz Uji-gawu, i sasvim je ugodna šetnja između kuća i vikendica.   Rijekom prolaze četverci s kormilarom i jedan turistički brod, cvrčci cvrče...   Čini mi se da bi neko od mjestanaca na obali Biwa-ko bilo dobra baza za kombinaciju turističkih obilazaka Kansaija i pošteni odmor: Kyoto je vrlo blizu i prometni centar za dalje ekskurzije, a atmosfera je spokojna i ima puno zelenja okolo. Jedina bi mana mogla biti povremeni manjak informacija na engleskom. To je paradoks jedne vrste: nema natpisa i informacija na engleskom jer strani turisti ne svraćaju tamo, a strani turisti ne svraćaju jer nema natpisa i informacija na engleskom. :P Tipični ukrasi, što su vrtni patuljci Europi, to je tanuki i žaba Japanu.  Glavna ulazna vrata za Ishiyama-deru, Sanmon (san = planina, mon = vrata), sasvim su oblijepljena zavjetnim papirićima s imenima...   Nio čuvari su malo ofucani, ali se dobro uklapaju u vrata.  Od vrata vodi prilaz zagrađen s obje strane manjim hramićima i zgradama s krasnim vrtovima.    Kako je ovaj hram ipak i turističko odredište, tu je i čajana gdje za standardnih 500 jena možete dobiti šalicu zelenog čaja i blijedi kolačić. I dalje me ne privlači.  Najveći turistički mamac ovog hrama je Murasaki Shikibu, autorica najstarijeg japanskog (a možda i svjetskog) romana, Priče o Genjiju, koja je napisana prije kojih 1000 godina. Roman pročitah prije par godina, prava ljetna literatura: dvorski ljubić na 500 stranica. :) Priča se da je Murasaki upravo u Ishiyama-deri dobila inspiraciju da napiše Genjija... Stoga nije ni čudo da je prije ulaza u sam hram (koji se plaća) još ulaz u Genji svijet, gdje posjetitelj, pretpostavljam, može izbližega iskusiti svijet Priče o Genjiju. Moram priznati da mi se nije dalo, ponajviše što su svi natpisi na ulazu bili na japanskom. Ali dizajn reklamnih zastava je super:  Drvce s privezanim papirićima sa željama i molitvama u dvorištu jednog od pobočnih hramića.  Već znate da volim čudne crjepove.   I koi.  Vodenica. Kako nije povezana ni sa čim, možda je molitvena vodenica (svaki okret jedna molitva)  Sam hram je na visoravni, pa se do njega treba dodatno penjati.  Stoga sam se prvo skitala okolicom. Paprat je vrlo fotogenična. Možda je to Novozelanđanin u meni.  Blažena hladovina. Okolica hrama je vrlo ugodna, hladovita i malo vlažna šuma s puteljcima koji se uspinju u brdo...   Tu je i uređeni vrt s vodopadićem pokraj kojega je oltarić Fudo Myo-ou (glavni od budističkih Kraljeva Mudrosti, spominjan već ranije u ovom blogu).  Iako se Fudo obično prikazuje s vatrenom aureolom, dosta ga često nalazim povezanog s tekućom vodom, posebno vodopadićima.  Ne znam što su ove nadstrešnice u potoku - hranilišta za ribe?  Zmajevo svetište (šintoističko) na otočiću u jezercu.   No najimpresivniji dio ove okolne šetnjice bila je staza 33 Kannon, s 33 kipića bodisatve Kannon, koja se serpetinasto uspinje u brdo.  I obiluje paprati. :)     Sviđa mi se naiva kojom su Kannon izrađene. Njegovih/njezinih 20 pari ruku uklesano kao reljef, 11 lica na kruni samo naznačeno...     Nedaleko od početka staze je i vidikovac s pogledom na glavnu zgradu hrama.  |
23.08.2008., subota
Turneja tri hrama. Hram treći - Toshodai-ji
Od sjevernog izlaza Yakushi-ji treba samo ići ravno da bi se došlo do trećeg hrama u sklopu turneje, Toshodai-ji. A usput se prođe pokraj nekih interesantno ruševnih dvorišta.   Glavna dvorana Toshodai-ji se obnavlja već godinama, ali srećom maknuli su vanjske skele.  I ovdje su jezerca s lotusima.   I zanimljivi crjepovi i zidovi.     U šumarku na rubu hrama je grob Ganjina, osnivača ovog hrama, koji je na poziv japanskog cara iz Kine krenuo poučavati budizam u Japan. Put je potrajao samo 12 godina, što uključuje 5 neuspješnih pokušaja preplovljavanja i potpuni gubitak vida. Kad je stigao, pridonio je širenju i učvršćenju budizma u Japanu. Njegov kip, izrađen neposredno nakon njegove smrti, pokazuje se svijetu samo na godišnjicu smrti (i pretpostavljam da je zato odlično očuvan).    U sklopu hrama je i uobičajeni muzejčić pun vrijednih kipova i inoga, ali pomalo neobično, dodatno se naplaćuje ulaz (100 jena, ali svejedno). A izloženi kipovi bodisatvi većinom izgledaju kao da su preživjeli neku katastrofu, opečeni, izguljeni, probušeni... Neuobičajeno. Plodovi lotusa.  Natrag prema Yakushi-ji, pokraj kojega je stanica Kintetsu željeznice. Oprez, vozači.  Na stanici, znak Yakushi-ji.  |
22.08.2008., petak
Turneja tri hrama. Hram drugi - Yakushi-ji
|
Od Horyu-ji do Yakushi-ji se jednostavno može doći autobusnom linijom koja kruži između Nare i Horyu-ji. Autobusi su glasni i drndavi kao stari dubrovački, ali barem imaju klimatizaciju, čak i dok čekaju na stajalištu vrijeme da krenu. Ako hoćeš da stane na idućem stajalištu treba pritisnuti gumb, ali ako prozuji pokraj previše stajališta stat će na idućem i pričekati da ga sustigne vozni red. :) Još ljetnih oblaka. Povremeno se negdje strusi pravi pljusak, ali zbilja lokalni.  Ispred Yakushi-ji budističkog hrama stoji omanji i ofucani (ali i povijesno stari, pa barem ima neko opravdanje) šintoistički hram Hachimana.  A na ulazu u Yakushi-ji opet sam vidjela zgodne demonske crjepove...   Yakushi-ji, kako mu ime kaže, također je posvećen Budi izlječenja, Yakushi-Nyorai, u znak zahvale za izlječenje carice. Pomalo ironično, car koji se zavjetovao izgraditi ga umro je prije nego što je hram izgrađen, pa je gradnja dovršena za vladavine njegove ozdravljene carice. Još bolje, deset godina nakon što je hram dovršen, glavni grad se iz Asuke preselio u Naru, pa se i cijeli hram selio na novu lokaciju. Na žalost, hramski kompleks je nekoliko puta poharan požarima (koji su stalna poguba Japana i njegovih drvenih zgrada), a najtemeljitije za vrijeme ratujućih kneževina (Sengoku-jidai) u 16. stoljeću, tako da je samo nekoliko kipova i istočna pagoda ostala od stare slave. Sadašnja slava je posljedica temeljite i povijesno utemeljene rekonstrukcije u poslijeratno doba. Pomalo egzotično za budistički hram, čuvari izgleda nisu Nio, već dvojica od četiri Nebeska kralja (ako ih dobro prepoznajem), jedan od kojih izgleda prilično indijski.   Poze demona po kojima Nebeski kraljevi gaze su uvijek urnebesne.  Svidio mi se način na koji su složene zgrade u centralnom kompleksu Yakushi-ji. Pogled na glavnu zgradu s ulaznih vrata je jednostavno veličanstven.  Ne bi čovjek rekao da je samo godinu dana starija od mene. S obje strane glavne zgrade je po jedna pagoda. Istočna je izvorna, stara...  ...dok je zapadna moderna rekonstrukcija iz 1980.  Jeste li znali da je pagoda izvorno simbolizirala Budin grob? Sada sorin, metalni pagodasti ukras na vrhu pagoda, ima to značenje. Svašta čovjek nauči iz letaka. Nije ni čudo da nije bilo uobičajeno imati više od jedne pagode u hramu, dok Yakushi-ji nije sagrađen.   Iza glavne dvorane je predavaonica...  ...ispred koje su tegle s lotusima.   Detalji Asuka stila (tj. Hakuho podvrste Asuka stila) na istočnoj pagodi.   ...i na rekonstruiranoj glavnoj dvorani.  Netko pjesnički nastrojen nazvao je pagodu "zamrznutom muzikom", i ne mogu reći da je bio u krivu.   Panorama Yakushi-ji iz predavaonice.  U predavaonici je smještena rezbarija Budinih stopala (bussoku-seki). Letak kaže da je to bio uobičajeni oblik štovanja Bude prije nego što je utjecaj klasične grčke skulpture dopro do Indije i ponukao ih da počnu raditi kipove Bude. Tutto il mondo un paese. Zvonik na sjevernom kraju kompleksa.  |
21.08.2008., četvrtak
Turneja tri hrama. Hram prvi - Horyu-ji
|
Horyu-ji, budistički hram (ji = hram) u ravnici kod mjestanca Ikaruga južno od Nare slovi kao jedan najstarijih budističkih hramova u Japanu. Osnovao ga je princ Shotoku, Konstantin budizma u Japanu, i prvi je UNESCOv spomenik svjetske baštine u Japanu. Navodno se car Yomei (Shotokov otac) zavjetovao izgraditi hram zbog ozdravljenja od bolesti, ali nije stigao jer je - umro. Hram je ipak posvećen Yakushi-Nyorai, Budi ozdravljenja. Od Horyu-ji stanice do samog hrama vozi autobusić, ali kako sam došla dosta rano autobusići još nisu krenuli. Dvije autobusne stanice nije mnogo za prohodati, a na kolodvoru sam dobila i kartu s ucrtanom rutom. Kao poštena Japanka, žena na informacijama mi nije samo tutnula kartu u ruku, već natenane objasnila skroz očite stvari na njoj, i nimalo joj nije smetalo što strankinji koja je uzela englesku kartu objašnjava na japanskom. :) Ikaruga sama po sebi nije zanimljiva, ali naravno da se uvijek nađe ponešto.  Mini! Volim male aute.  Kao što vidite, bio je nemilosrdno sunčani dan. Mokri šešir na glavi, stalno puna boca vode i reklamna lepezica bili su nužni za preživljavanje. Ulaz u hramski kompleks.  Hramski kompleks je povelik, i u dva odvojena dijela. Istočni dio, Toin, sagrađen je na mjestu prinčeve palače. Demonski crijep, s budističkim kandžicama na čelu. Ne znam točno što te kandžice predstavljaju, ali često ih viđam po muzejima...  I još jedan. Kad su fotogenični... sad kad imam zum.  Prilaz glavnom, zapadnom kompleksu. Pagoda je jedna od najstarijih drvenih građevina na svijetu, ako ne i najstarija, barem iznutra. Vjerujem da su vanjske dijelove morali povremeno zamijeniti, jer ne vjeruju u zaštitne premaze...  Sporedni hramovi ili rezidencije skrivene iza zidova prilaza.    Put koji vodi prema Toinu.  Još jedni najstariji - glineni Nio čuvari na ulazu u zapadni kompleks.   Baš me zanima od čega je pocrnio. Detalj vrata. Asuka stil gradnje, kaže mi letak.  Zakutak glavnog kompleksa.  Jezerce s lotusima.    Centralni dio kompleksa unutar kojega je pagoda i Kondo, Zlatna (glavna) dvorana, ograđen je verandom koja jako dobro dođe bilo za vrijeme kišne sezone bilo u ovako nemilosrdno sunčan dan.   Potporni demončić na pagodi.  1400 godina staro drvo? Prosudite sami.   Kondo je također spadao u najstarije drvene zgrade svijeta do požara 1949, kad je veliki dio unutrašnjosti teško oštećen. Sadašnja zgrada ima 15-20% 1400-godišnjeg drva u sebi. U požaru su uništeni murali koji su bili među najstarijim prikazima budističkog raja. Trenutno se Kondo opet obnavlja, ali sam reprodukcije murala (napravljene 1960-ih) i dio budističkih kipova iz njega vidjela izložene u muzeju u Nari. Murali su neobični, iako reprodukcije ostali su vjerni izblijedjelosti i istrošenosti originala pa se na nekima jedva vidi što predstavljaju. Zapazila sam da bude i bodisatve imaju višestruke podbradke. Iako je unutrašnjost Konda zatvorena za javnost, izvana izgleda sasvim dobro. I on ima kipiće kao potporne stupove, a najzamjetljivija su dva para uzlazećih i silazećih zmajeva.   Još jedna potporna zvjerčica.    Na stražnjoj strani veranda se širi u skladište sutri (na slici) s jedne i zvonik s druge strane, dok je u dnu predavaonica (Lecture Hall).  Svjetiljka pred predavaonicom.  Panorama Horyu-ji iz predavaonice prema ulaznim vratima.  Kako je Kondo zatvoren radi obnove, Buda s pratećim bodisatvama je smješten u pozadinsku dvoranu, iza predavaonice. Stilski neobičan i pomalo gotički, odskače od brojnih Buda kojih sam se nagledala drugdje. Pogled na centralni dio izvana.  Još koji crijep.  Dobar dio bogate kulturne i budističke baštine ovog hrama sad se nalazi po muzejima, dapače, za Horyu-ji sam prvi put čula tokom posjete Nacionalnom muzeju u Tokyu (jest, još jedan izvještaj koji vam dugujem) koji ima cijeli paviljon posvećen izlošcima iz Horyu-ji. No ponešto je ipak ostalo u samom hramu i posebnoj muzejskoj zgradi unutar kompleksa. Od svih izložaka posebno me se dojmio kip tzv. Kudara Kannon iz 7. stoljeća, visok oko 3 metra i tako elegantan i duguljast da bi ga se mirne duše moglo proglasiti portretom vanzemaljca ili vilenjaka. A tu je i crvena plesna maska s orlovskom nosinom koja izgleda vrlo indijanski. U sklopu glavnog kompleksa je i svetište princa Shotokua, koje je meni ne-budistu bilo sasvim nezanimljivo. Te se uputih prema Toinu. Glineni zidovi koji ograđuju put su baš zgodnički.   Gdje su lijepa žabokrečinasto zelena jezerca? :P  Još jedan od pobočnih hramova na putu do Toina.  Ulaz u Toin. Ljetni oblaci se propinju...  U Toinu, glavna zgrada je Yumedono, dvorana snova/vizija, koja je izvorno sagrađena kao spomenik princu Shotoku na mjestu njegove palače. U Yumedono se čuva kip Shotokua kao inkarnacije Spasiteljskog Kannon, u vječito zatvorenom svetištu. Zahvaljujući tomu je odlično očuvan ali to nitko ne može vidjeti. ;)   Još neke slike dostupne na Photobucketu. |
20.08.2008., srijeda
Amanohashidate, dio drugi: šetnja uz more
Cimer. Mačke  Krpena zvjerčica, možda tanuki (japanski rakunski pas).  Prsten.  To su Chie prstenovi, u kojima su nekoć paljene vatre da moreplovcima pokažu siguran plovni put. Sprudovi su ipak nezgodni za navigaciju.  Japanci ne bi bili Japanci da ne zabadaju upozorenja posvuda. Galebovi ne bi bili galebovi...  Kraj spruda gubi se u izmaglici...  Crno-bijelo.  Hlad puzi na plažu.  Bilo kuda, Jizo svuda.   Pusti dio plaže.       Inače ne volim plaže. Ni ova nije bila savršena za plivanje, ali prilično je dobra inače. Fini pijesak, trava, čisto more... Popodnevno sunce.  Mali sprud u zavjetrini velikoga.  Put posred spruda.  I natrag na plažu.    Niski oblaci puzali su po vrhovima brda s druge strane zaljeva, uobičajeno vlažno japansko ljeto.   Nad plažom je kružio par sokolova (ili kojih već grabljivica).   Pogled niz cijelu duljinu plaže...  Ribič.  (ona siva hrpica desno od štapa) Unutrašnjost spruda.  Ljiljani.  Unutrašnji zaljev  Suncobran u sjeni.  Prvi most, koji spaja glavni sprud s pješčanim otočićem.  Dotični otočić.  Inače, jedina mana ove plaže je glavna mana većine japanskih plaža - neprestano puštanje muzike preko razglasa. Dok su popodne puštali međunarodne pop-hitove, navečer su prešli na japanski Country. Ili štogod. Poslušajte sami. Ograda.  Plovni kanal koji odvaja otočić od kopna.  Pogled natrag na most i brda u pozadini.  Pogled na cijeli sprud.  Evo vam i panorama.  Plaža otočića i industrija na obali zaljeva.  Pogled prema pučini.  Panj  I sokolovi.   Most preko kanala je pokretni (da veći brodovi mogu proći), i to okretni. :)     Sat na kolodvoru u obliku Chie prstena.  I pravi prsten, s objašnjenjem.  I opet, par snimki iz vlaka.    |
19.08.2008., utorak
Amanohashidate, dio prvi: most do neba
|
Japanci (ili barem japanski turistički promotori) vole setove. A jedan od najpoznatijih turističkih setova su Tri Najpoznatija Pogleda u Japanu. Jedan je plutajući torii Miyajime, blizu Hiroshime. Drugi su borovima posuti otočići Matsushime. A treći je pješčani sprud Amanohashidate, također borovima posut, čije ime u prijevodu znači Most do neba. Miyajimu sam posjetila u sklopu ekskurzije u organizaciji Matsumae fondacije još u travnju (dugujem slike, kriva sam, kriva, ali ni ovako ne uspijevam držati korak, pa nemam vremena rješavati zaostatke). Matsushima mi je u planu za vrijeme tjedna godišnjeg, na kojemu ću vjerojatno biti u vrijeme kad ovo budete čitali (čuda blogerskog softvera, mogu blogove napisati unaprijed i zadati im kada da se objave). A do Amanohashidate sam krenula jedne kolovoške subote, da vidim pogled i po mogućnosti se rashladim u moru. Amanohashidate je na sjevernoj obali Japana, razmjerno blizu Kyota i Osake ali sa slabijim prometnim vezama, pa treba mijenjati vlakove i paziti na vozne redove. Japanci su me baš razmazili, navikla sam se da se samo pojavim na kolodvoru i uhvatim prvi vlak, maksimalno čekanje 20 min. ;) Ali baš zato što je manje prometan, to je vrlo lijep dio Japana... Slika iz vlaka:  Amanohashidate je turističko mjestance podređeno svojoj atrakciji i ugodne "malomjestne" atmosfere. Na kraju promenade s koje se skreće na sam sprud stoji budistički hram.  Zavjetne lepezice se vezuju za grane borova oko hrama.  A u samom hramu vise - zavjetne mete? :)  Bavarinići na vratima sporednog oltarića.  A slavni sprud je preko kanala - evo vam panoramske slike.  Sve ovo zeleno što vidite preko horizonta je sprud. Naravno, da bi se uživalo u slavnom pogledu treba se popeti na jedno od okolnih brda. Odlučila sam se za ono na vrhu kojega nije zabavni park, i uputila se preko spruda. Kako je sprud istovremeno i plaža, na prilazu se mogu kupiti potrepštine.  Šetnja niz skoro 4 km dugi sprud vrlo je ugodna - u hladovini borova, dok povjetarac puše s mora...  Uređene plaže, s besplatnim tuševima, WC-ima i svlačionicama su na oba kraja, a između je 3 km prazne plaže jer se Japanci ne kupaju na za to nepredviđenim mjestima. Eventualno se može naići na avanturiste kao što su ovi skuteraši.  Panorama plaže.  Da, zbilja je lijepo mjesto. Da nije tako nepraktična za doći... Sprud nije pust - posut je sjenicama, hramčićima i spomenicima.    Ali najljepše je bilo gledati plavo (a ne zeleno) more i suprotnu obalu.  Pogled niz plažu.  Druga strana spruda je manje slikovita - gleda prema zatvorenom dijelu zaljeva, i nema plažu nego betonski zidić koji vjerojatno pomaže održanju spruda na mjestu.  Zato sam većinom šetala niz plažu...  Malo biljnog svijeta.  (van fokusa! tsk)     Natrag prema drugoj strani.  Kad sam krenula plivati, more je bilo skoro pretoplo, barem 27 stupnjeva! Nisam to očekivala od skoro pa otvorenog mora. Jest da je plitko blizu plaže, da je zaljev dosta zatvoren i da sunce nemilice prži tjednima... Tako da sam se rashladila tek kad sam se otuširala i pustila povjetarac da me suši. Panorama pregrađenog dijela zaljeva.  Uz obalu.  Detalj spruda.  Do vidikovca s kojeg puca jedan od Tri Najljepša Pogleda može se doći uspinjačom, ili "sedežnicom". Cijena je ista, na uspinjaču se čeka a na sedežnicu se treba ukrcavati u pokretu. Ali barem puheta.  A! Evo i pogleda. Sprud bi odavde trebao izgledati kao da spaja nebo i zemlju...  Evo i slike bez uspinjače.  Panorama, da dobijete bolji dojam. Plaža je s druge strane...  Ako vam ne izgleda kao most, ne gledate ga na pravi način - naime, treba ga se pogledati naglavačke, kroz noge (postoje i posebne platforme za to). Ili samo okrenete fotografiju za 180 stupnjeva...  Pogled u pregrađenu dubinu zaljeva.  Pogled prema otvorenom moru.  Ovakvih prstenova ima posvuda, ali tek sam na povratku naišla na objašnjenje. Ovaj ionako služi kao meta - za 100 jena dobite tri glinene pločice i cilj je baciti ih kroz prsten. Nije lako, dok sam gledala nijednome nije uspjelo...  Na ogradi kafića iz nekog razloga vješaju se lokotići sa željama ili samo imenima...   Platforme za gledanje kroz noge...  To je Najbolje Mjesto Za Gledanje, na vrhu prilično napornog dodatnog uspona (vruće!), ali nisam baš vidjela razliku...  Zastavice koje reklamiraju ovu poziciju.  Što jest da jest, pogledi su dobri.    Bijeli se usamljeno jedro... ;) Zapravo ima još tri jedra, malo van kadra. Natpis s imenom parka u kojem je vidikovac (Kasamatsu), s novčićima ostavljenim u slovima.  Još pogleda na Nebeski most možete naći na Photobucketu. |
18.08.2008., ponedjeljak
Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, večer.
U prolazu do mog vlastitog sjedala, opet sam prošla pokraj ulaza. Ovaj put karte je kidao Azumazeki-oyakata, nekoć Takamiyama, Havajac i prvi stranac u sumu. Svojim uspjesima otvorio je vrata drugim Havajcima i strancima uopće, a sigurno mu nije bilo lako probijati se u tako zatvorenom i u to doba sasvim japanskom svijetu. Postao je prvi (i zasad jedini) stranac oyakata, i "odgojio" prvog stranog yokozunu, Havajca Akebona. Ukratko, čovjek je živuća legenda. Prvi put kad sam ga vidjela, za svibanjskog turnira, samo sam se blesavo smiješila dok mi je mozak stao od smjese panike i oduševljenja. Ovaj put sam bila dovoljno prisebna da ga pitam smijem li ga slikati. Smijem. :) Kombinacija razmjerno male dvorane (pa su najviši redovi bliži no u Tokyu) i poštenog zuma znači da mogu slikavati ring i s visina... Tochinoshin i Toyohibiki.  Puna dvorana i spuštene zastave zahvale.  Tochiozan se psihički sprema za borbu.  Kokkai i Tosanoumi se mjerkaju prije borbe.  Zastave sponzora kruže ringom prije borbe. Pobjednik te borbe dobit će onoliko kuverti s novcem koliko zastava prođe... Obično sponzori vole borbe više rangiranih hrvača, no u ovom slučaju riječ je o iznimno popularnom Takamisakariju.  A Takamisakari je popularan jer mu nisu sve koze na broju (makar mislim da je dio toga namjerno cirkusiranje) i prije borbe se busa u prsa i "pumpa" si hrabrost na veselje dijela publike.  Kad izgubi, odlazi slomljen i pognute glave. A kad pobijedi šepuri se uzdignute glave...  Homasho se priprema za svoju borbu...  ...protiv Kyokutenha.  Estonac Baruto protiv Mongola Kakuryua.  Miyabiyama protiv Aminishikija.  Toyonoshima protiv Hokutorikija.  Rus Wakanoho protiv Mongola Ame.  Borba ozekija - Chiyotaikai protiv Kaioa.  Kotomitsuki protiv Futena, i reklamne zastave (primijetite Ameba Blog zastavu).  Goeido protiv Kotooshua.  Dio osiguranja dvorane su također oyakate u karakterističnim plavim uniformama. Ovo je Sendagawa-oyakata, nekoć strašni Akinoshima koji je skupio impresivnih i rekordnih 16 pobjeda protiv yokozuna.  Hakuho protiv Wakanosata.  Na kraju dana slijedi ceremonija vrtnje luka, koju u ime yokozune izvodi niže-rangirani hrvač iz iste heye.    I dok se dvorana prazni probila sam se natrag na prvu razinu. Dohyo je već pokriven ceradom, a oko njega se skupljaju oyakate koje ga "čuvaju", zapravo više ćeretaju i zezaju se. Ah, nostalgije, koliko poznatih lica...  Sumrak.  Wakamatsu-oyakata, bivši Asanowaka, bio je glavni organizator bar taj dan. Cijeli sam ga dan viđala kako kruži naokolo i provjerava radi li sve kako spada, a sad je s kata promatrao tok publike i voki-tokijem javljao čuvarima kad im mogu prepriječiti put da automobili s hrvačima i oyakatama mogu izaći iz parkirališta.  Naravno da sam ostala gledati tko sve izlazi... friško umirovljeni Buyuzan i Tochinohana, čekaju red na izlazak s parkirališta.  Kad je prolazio taksi s Kokonoe-oyakatom, nekoć legendarnim yokozunom Chiyonofujijem, okolni fanovi su uzadhnuli kao jedan. Heh. Izvještaj za sumo fanove na Sumoforumu s više slika je ovdje. A sve ostale slike možete naći na Photobucketu. |
17.08.2008., nedjelja
Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, poslije podne.
|
Približavamo se višim rangovima, ovo je već Makushita divizija, treća od vrha (od vrha prema dnu: Makuuchi, Juryo, Makushita, Sandanme, Jonidan i Jonokuchi; tokom dana nastupaju obratnim redoslijedom, Makuuchi na kraju). Kaisei, iz Brazila.  Takahama, nekoć Hamanishiki (hrvači znaju mijenjati ime, koje ionako obično nije njihovo rođeno, prilikom unaprjeđenja u višu diviziju, da promijene lošu sreću, i sl). Još jedan nekoć više rangirani hrvač koji je potonuo u niže divizije...  U nastojanju da ne dotakne dohyo prije protivnika (i tako izgubi), kao pravi sumo hrvač Takahama je licem udario u tlo. Kyokushuho, nova mongolska nada. Istina, nije se baš proslavio na ovom turniru, ali priča se da je ozlijeđen.  Amuru, Rus.  Već je vrijeme za Juryo diviziju. Negdje u ovo doba se počinjem osvrtati naokolo i čekati kad će vlasnici mjesta na kojem sjedim doći i izbaciti me... Juryo i Makuuchi su prave profesionalne divizije, hrvači primaju punu plaću a ne samo džeparac, imaju složeniju frizuru, dulje uvodne rituale prije borbi, i prije početka borbi održavaju ceremoniju ulaska u ring, dohyo-iri, u svečanim izvezenim "pregačama" koje su dar nekog od sponzora. A suci počinju nositi čarape.  Shimotori i Kasuganishiki, povremeni posjetioci Makuuchi divizije. U ring ulaze u dvije smjene, ovisno na kojoj će se strani ringa boriti taj dan.  Prilično ćelavi bijelac je Rus/Osećanin Hakurozan. Ichihara i Aran, još jedan Rus/Osećanin.  Otsukasa i Wakakoyo. Nitko ne kaže da motiv pregače mora biti ozbiljan.  Kasugao iz... puštam vas da pogodite iz pregače.   Između ceremonije ulaska u ring i početka Juryo borbi, još je pet borbi hrvača iz Makushita. Ovdje su se našla dvojica krupnijih, Towanoyama i Minami.  Ali nema krupnijeg od Yamamotoyame.  Možda će preoteti titulu najmasivnijeg japanskog hrvača od davno umirovljenog Susanoumija. Treba mu samo kojih 7-8 kila do čarobne granice od 240 kg. (Najmasivniji hrvač ikad je bio Havajac Konishiki, ozeki, koji je težio kojih 280 kila...) Usporedbe radi, evo ga zajedno s nemalim Ichiharom, u ceremoniji pružanja vode.  Voda, tzv. chikara-mizu (chikara = snaga, mizu = voda) služi za pročišćavanje, i hrvač je ne popije, nego ispere usta i ispljune. Za sreću, vodu mu pruža pobjednik prošle borbe ako se borio na istoj strani, a ako je prethodni hrvač na toj strani izgubio, vodu pruža neporaženi (jer se još nije borio) hrvač koji čeka na svoju borbu. I ova ceremonija počinje tek od Juryo divizije. Aran pije chikara-mizu.  Toyozakura pije, Hakurozan čeka.  Juryo gyoji, u čarapama.  Kaiho se priprema za borbu.  Dočekah i ulazak u ring više-rangiranih hrvača a da me ne izbaciše! Roho (Hakurozanov brat) i Mongol Kakuryu.  Hokutoriki, bloger Futeno s maskotom Ameba Blog servisa na pregači, Homasho i Roho.  Bugarin ozeki Kotooshu s reklamom za Bulgaria jogurt (dobar!) na pregači, ozeki Kaio, omanji ali vrlo dobar Mongol Ama i Kisenosato, japanska nada koja nikako da ispuni svoj potencijal.  Gruzijac Kokkai (ime znači Crno more, he) čeka red.  Bivši ozeki Dejima između dva Mongola, Kyokutenhoa i Tokitenkua, Estonac Baruto se nazire u pozadini.  Mongol Koryu, Gruzijac Tochinoshin i Japanac Kakizoe. Ima podosta stranaca u višim divizijama suma, Mongola pogotovo.  Estonac Baruto (japansko pisanje Baltika), prati ga negdašnji ozeki Miyabiyama.  Mladi i još vrlo zeleni Rus/Osećanin Wakanoho, a za njim dva jako dobra Japanca: mali ali opaki Toyonoshima i Kotoshogiku.  Druga dva ozekija, Kotomitsuki i Chiyotaikai.  I na kraju, yokozune izvode vlastitu ceremoniju. Kako je Asashoryu na bolovanju, Hakuho je jedini yokozuna na turniru. Kyokutenho tsuyu-harai (pometač rose, ide pred yokozunom), Aminishiki tachi-mochi (držač mača).  Samo yokozuna i njegovi asistenti smiju nositi pregače s purpurnim porubom. Kyokutenho.  Hakuho.    Moje sretno sjedalo. Ubrzo nakon završetka Hakuhove ceremonije, došao mu je vlasnik...  Nastavlja se. |
16.08.2008., subota
Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, podne.
Dohyo izbliza. Inače, ženama nije dozvoljeno stupiti na dohyo (ring) niti ga taknuti, što je zaostatak šintoizma u sumu. Sumo obiluje šintoističkom simbolikom, od pročišćavanja ringa bacanjem soli do bijelog pojasa koji nosi yokozuna i koji je odjek shimenawa, svetih slamnatih shinto konopa. Yobidashi ispjevava imena nastupajućih hrvača.  Strop dvorane. Smotana zastava koja visi na stropu spušta se u znak zahvale (i samohvale) kad je većina mjesta u dvorani popunjena.  Bijela resa visećeg krova, sa svetim shinto papirićima.  Pred početak borbe. Dvorana je još uvijek prazna.  Prije borbe hrvači radi zagrijavanja izvode nekoliko shiko čučnjeva - podignu nogu, i udre stopalom o tlo spuštajući se u čučanj. To je jedna od osnovnih sumo vježbi. No rijetki su hrvači koji mogu nogu ovoliko visoko dignuti...  Izgleda kao početak borbe, ali se po položaju gyojija može vidjeti da je tek priprema - kad je vrijeme za početak, gyoji se postavi prema hrvačima i drži gunbai (drvenu lepezu) pred licem.  Yobidashi čeka iza shinpana na njihovu smjenu.  Pometanje i zalijevanje ringa (da se ne praši) za vrijeme smjene shinpana.  Smjena stiže.  Yobidashi u akciji.  Mage izbliza. Mage (repić ili pundža, zapravo ni jedno ni drugo) tradicionalna je samurajska frizura koja je zabranjena, a kad drugdje, za Meiji restauracije. Sumo hrvači su jedini kojima je dozvoljeno da ih i dalje nose, i sad im je to najočitija odlika.  Čim im kosa naraste dovoljno vezuje im se mage, a ako uspiju doći u dvije najviše divizije frizura im se dodatno oblikuje. Tako da sumo svijet, uz hrvače i oyakate, gyojije i yobidashije, upošljava i tokoyame - frizere. Ček', a zašto neki nemaju repić?  Pa zato što im kosa nije još dovoljno narasla. Bezrepi hrvači viđaju se ponekad i u višim divizijama, što je znak da su jako dobri, jer su prodrli prema vrhu brže nego što im kosa raste. Fanovi.  Primijetite razliku između muškog sjedenja (poturice) i ženskog (noge malo ukoso). Dok je formalni stil sjedenja isti za sve (noge skupljene pred sobom, stopala pod trticu), i u neformalnijim slučajevima žene zbog kimona ili suknji nisu nikad sjedile poturice pa se i u današnje doba hlača to smatra nedoličnim. Osim ako ste stranac kojemu bi noge otpale nakon 3 minute sjedenja na njima, naravno. Iživljavanje sa zumom. ;)  Hodajući ranjenik. Sumo hrvači ne bi smjeli nositi ništa osim pojasa, ali zažmiri se na ovoje i zavoje, i poneku čarapu (ali nikad dvije).   Dvorana se polako puni. Kako gledam sumo već desetljeće, mnogo hrvača koje sam znala sad su oyakate te mi je jedna od zabava tijekom turnira prepoznavati ih i (zahvaljujući boljoj kameri) slikavati. Najčešće kao shinpane... Kumegawa-oyakata, negdašnji skoro pa ćelavi Kotoinazuma. Sad mudro brije glavu i izgleda sve više kao budistički svećenik.  Inače rekoše mi da je Japancima ćelavost velika sramota (trebate vidjeti sve te reklame za jačanje i gušći rast kose), te su ponosno ćelavi ne-svećenici rijetki. Kasugano-oyakata, nekoć Tochinowaka.  Michinoku-oyakata, nekoć ozeki Kirishima. Nisam sigurna jesam li ga ikad gledala na Eurosportu osim u pariškom turniru iz 1995.  Hrvač pokraj aparata za piće - vrlo japanska scena.  Ima bit' da se izmjenjuju kidači karata na ulazu - ovo je bivši Kotonishiki, moj prvi zbilja omiljeni niže rangirani hrvač...  Nastavlja se. Slika ima puuuno puno, na Photobucketu. |
15.08.2008., petak
Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, jutro.
Za ponedjeljak (državni praznik koji pada uvijek na ponedjeljak - Japanci ih imaju nekoliko, tzv. Happy Monday, nešto što bismo mogli naučiti od njih ;) sam imala ulaznicu, te se sretna zaputih prema dvorani. Ovaj put sam malo zjakala naokolo, te primijetih da je ulica do stanice podzemne posuta kipićima s horoskopskim znakovima. Te uslikah svoj. Vrana  Malo ambijentalnih fotografija - stigla sam prije otvaranja vrata...  Red za dnevne ulaznice, ni približno velik koliko u nedjelju.   Dvorana je manja nego ona u Tokyu, a kako je riječ o klasičnoj sportskoj dvorani koja se mora presložiti u sumo-dvoranu za ovaj turnir, do sjedala na donjem katu se prolazi kroz konstrukciju skeli koja drži sjedala...  Vrlo industrijski. :) Atmosfera je također plavija, jer su jastuci ljubičasti a ne purpurni (možda da budu u skladu s običnim sjedalima na gornjem katu). U stvarnosti izgledaju manje plavi nego na TV ili mojim fotografijama...  Dan počinje od borbi najniže rangiranih hrvača, koji su većinom tek nedavno ušli u sumo. I suci u ringu (gyoji) i službenici koji najavljuju borbe i metu ring (yobidashi) su mladi, tek naučnici u svom poslu. Samo su suci oko ringa (shinpan) isti kao i za više divizije, svi oyakate.  Matsugane-oyakata, jedan od shinpana.  Shinpani se smjenjuju nekoliko puta dnevno, većina odradi po dvije smjene. Semafor s popisom današnjih borbi u višim divizijama. Crvenim slovima piše "kyujo" (odsutan), a do toga Asashoryu.  U hodnicima, pokraj štandova s grickalicama i suvenirima, bili su izloženi dječji crteži njihovih omiljenih hrvača.  Hrvači koji čekaju svoj red, Izutsu-oyakata između njih.  Tsuriyane, doslovno viseći krov, ostatak je iz vremena kad su se sumo-borbe vodile na otvorenom. Do 1960-ih nije bio viseći već su ga držala 4 stupa na kutevima ringa, ali s početkom TV prenosa stupovi su maknuti da ne zaklanjaju pogled kameri, a umjesto stupova vise debele rese u bojama strana svijeta.  (zelena - istok, crvena - jug, bijela - zapad i crna - sjever) Jutro na sumu turniru je vrlo ugodno. Dvorana zjapi prazna, osim službenika i hrvača tu je samo nekolicina najtvrdokornijih fanova koji koriste priliku i baškare se u skupim sjedalima blizu ringa. :)  Gyoji proziva iduće hrvače.  Ima i filmić: Glavni shinpan u ovoj smjeni, Fujishima-oyakata, nekoć ozeki Musoyama.  Pripreme za borbu   Ispucali ring (dohyo), koji se radi od gline i bala slame koje označuju rub ringa.  Ako gyoji pogriješi kod proglašenja protivnika (a to je ovaj u lila dosta često radio) ili ako je ishod borbe nejasan, neki od shinpana koji je to primijetio diže ruku i svi shinpani se okupljaju na vijećanje (mono-ii) usred ringa.  Presuda može biti ili potvrda ili opovrgnuće gyojijeve odluke, ali i odluka da se borba ponovi jer su oba hrvača istovremeno pala.  Yobidashi čeka uz sjedalo glavnog shinpana da se ovaj vrati s vijećanja.  Fujishima-oyakata objavljuje i objašnjava odluku vijećanja.  Ozlijeđeni hrvač (koljeno, čini mi se) čeka među yobidashijima da dovuku invalidsku stolicu i odvezu ga iz dovrane. Ovi yobidashi zaduženi su za pometanje ringa.  Kroz prozor dvorane vidi se Nagoya-jo... Kasnije, kako krenu "prave" borbe, navlače se zavjese.  Nastavlja se... |
14.08.2008., četvrtak
Nagoya, drugi put - sumo! Dan prvi.
Prvi dan je bio neuspješan pokušaj da nabavim dnevne karte, spomenut u izvještaju iz Inuyame prije par dana. No to ne znači da nisam poslikala ponešto. Riesenrad usred grada, recimo (kao što spomenuh - svaki japanski grad...) Izlazeći iz vagona podzemne, taman sam se počela osvrtati da vidim koji od izlaza vodi prema dvorcu i dvorani, kad li...  To je lako - samo slijedi sumo hrvača. Ovaj put su na stupu za bubnjare bubnjari i bili, kuhajući se na već spomenutoj rekordnoj vrućini.  Čak sam čula kuknjavu "Atsui!" (Vruće! Standardna žalopojka Japanaca u ovo doba godine) s tornja. Snimila sam i filmić bubnjara na djelu, samo što se okolni cvrčci bolje čuju... . Postavljene nobori (zastave) nastupajućih hrvača i njihovih heya (štala, klubova).    Zastave Kotooshua i Chiyotaikaija okružuju onu yokozune Asashoryua. Iako se povukao s turnira radi ozlijede nekoliko dana ranije, zastava ostaje visjeti. A baš sam se pitala...  Zastave ispod tornja su od Japanskog sumo udruženja i Chunichi novina koje su glavni medijski i ini sponzor turnira u Nagoyi.  Smjena bubnjara. Iskoristih priliku uslikati i nekoliko niže-rangiranih hrvača kako dolaze i odlaze iz dvorane.   Te odoh u Inuyamu. Na povratku sam opet svratila do dvorane da vidim mogu li upecati kojeg više-rangiranog hrvača dok dolazi na turnir. No kako ih dovoze automobilima s reflektirajućim staklima iz kojih izravno umarširaju u svlačionice, to i nije tako jednostavno. Uhvatila sam par oyakata (trenera, "gazdi" štala/klubova), koji su svi bivši hrvači. Shikoroyama-oyakata (u košulji), bivši Terao, miljenik žena tada i sada. :)  U pozadini s cigaretom je bivši Tomonohana - u doba kad sam počela pratiti sumo (prije više od 10 godina!) već je bio veteran, jedan od najstarijih hrvača, i poznat po tome što je bio srednjoškolski profesor prije nego što je krenuo u svijet suma. Kad sam ga prepoznala, najednom sam se vratila u to, za mene zlatno doba suma... :) Kotooshu s leđa.  Vješto je izveo diverziju - prije njegovog Mercedesa stigao je obećavajuće izgledajući Hummer iz kojeg su se, na razočaranje čekajućih fanova, iskrcali uglavnom niže-rangirani hrvači. I dok smo krivili vratove u nastojanju da prepoznamo ima li koji više-rangirani među gomilicom, Kotooshu je ispuznuo iz svoga auta i nestao u svlačionicu. Srećom pa je visok, lako ga se primijeti. Gagamaru, jedan od tri Gruzijca u sumu, još uvijek u nižim divizijama.  Od hrpice Rusa u sumu, bar četvorica su iz Sjeverne Osetije. Rasplamsavanje rata u Južnoj moglo bi utjecati na dosadašnje drugarstvo između njih... Zastave, kombiji koji su dovozili hrvače, i pristižuće gledateljstvo.  Iz dvorane pješice izlaze većinom niže-rangirani hrvači koji su odradili svoju borbu za danas.   Ali naiđe i pokoja iznimka. :)  Sokokurai, Mongol iz Kine (Unutarnja Mongolija je kineska pokrajina)   Amuru, jedan od Rusa (mislim da nije iz Osetije).  Sadanoyama-oyakata, bivši Toki, na čik pauzi.  Tamarikido, nekoć u prvoj Makuuchi diviziji, sad potonuo u niže. No još uvijek ima nešto navijača i podrške iz dana stare slave.  Približilo se vrijeme kad počinje prijenos suma na TV, pa se vratih u hotel, uživati u sumu na širokom ekranu. Nisam ni svjesna bila koliko se toga gubi u običnoj TV slici... Ah, luksuz.  Navečer sam malo prošetala središtem Nagoye, i slikala TV toranj (onaj isti ispred kojega će mi biti hotel u trećem posjetu).  Zeleni laser koji pogađa toranj, ne znam odakle ni zašto ali dobro izgleda.  Spomenik tronogom psu. Voljela bih znati o čemu je riječ.  Ostale slike na Photobucketu. |
13.08.2008., srijeda
Inuyama, dio drugi: ostatak grada
Opet je u sklopu ulaznice za dvorac bila ulaznica za dva lokalna muzejčića, prvi je kombinacija povijesnog i folklornog. Glavni izlošci bili su vezani uz paradu prijenosnih hramova za vrijeme lokalnog festivala, i koji su prilično veliki... Šljemovi   Prilaz drugom od muzejčića, koji je posvećen tradicionalnim mehaničkim karakuri lutkama (koje su isto dio festivala)  Punjeni kormoran. :P  Pokretne lutkice majmuna koji mijesi tijesto i jede rezance  Sablasne lutkice svirača.  Veliki mehanički lutci.   Urashima Taro (iz bajke)  Kineski velmoža. Inače, za izradu opruga i inog za pokretanje ovih lutkica koriste se usi jedne vrste kita! Nadstrešnica s kotačima kola, kao da sam u Zagorju.  Vrana. Zahvaljujući zumu, mogu hvatati paranoične zvjerčice.  Ušće Gose-gawe u Kiso-gawu.  Ribanje na vrućini, s mokrim šugamanom na glavi.  Inuyama-jo kroz šumu, na ovoj strani ima klasični mali japanski zabatni prozor.  Oznake za muški i ženski na japanskim WC-ima su uvijek u boji - muški crni ili plavi, ženski crveni. Slikice pak variraju.    Šetnja obalom Kisogawe.     Barke za ribolov kormoranima za turiste, čekaju večer...  ...u hladu mostova.  Željeznički most.  Baš se digne fini povjetarac dok vlak zvekeće po njemu, iznad glave.  Barba hrani golubove.    Reklamirale su se neke vožnje rijekom, ali bilo je jednostavno prevruće. Crknuta, uputih se drito na vlak. A pokraj stanice nabasah na neočekivani trag suma - nobori (zastave) Dewanoumi-beye (beya = heya = sumo "štala", škola ili klub, makar nijedna od tih riječi ne opisuje dobro o čemu je riječ) i Futena, hrvača koji spada u nju.  U Inuyami im je ljetni kamp za vrijeme Nagoya turnira. Sve su heye bazirane u ili oko Tokya, pa za vrijeme "provincijskih turnira" van Tokya organiziraju privremena sjedišta u ili oko tog grada. Presjedanje s vlaka na vlak uz malu šetnju okolicom. Nagoyin ekvivalent Sloboštine.    |
12.08.2008., utorak
Inuyama, dio prvi: do dvorca
|
Tu nedjelju posjeta Inuyami bila mi je alternativni plan ako ne uspijem nabaviti dnevne karte (koje se puštaju u prodaju na sam dan ujutro) za sumo turnir u Nagoyi. Iako sam prilično rano došla do dvorane, kvota je već bila ispunjena, tako da sam sjela na vlak do Inuyame. Osim dvorca, Inuyama je poznata po ribolovu uz pomoć kormorana, kojima oko vrata stave uski prsten koji ih sprečava da progutaju svoj ulov. Kad donesu ulov ribaru, za nagradu dobiju sitnu ribu koja prolazi kroz prsten. Danas je takav ribolov isključivo turistička atrakcija, ali kako se odvija po noći nije mi bio u planu. Mumini su popularni u Japanu. :)  Ukrasi na cesti.   Cimer sakedžinice  Uličica  Inuyama je gradić/odmaralište. Zbog dvorca nad rijekom netko joj je prišio nadimak japanske Rajne. Nisam još bila na pravoj Rajni, ali nešto sam skeptična. Možda bi Inuyama ostavila bolji dojam na mene da nije bilo rekordno vruće... Shimenawa (slamnati shinto konop) na dovratku.  Gose-gawa (gawa = kawa = rijeka), pritoka glavne rijeke.  Podno dvorca dva su shinto hrama.   Oltarić sa svetim kamenjem.  E, ovo je čudno. Božji konji (na kojima u procesiji jaše božanstvo hrama) bili su česti u šintoističkim svetištima, ali u novije vrijeme nezgodno je održavati tolike konje pa su se zadržali samo u nekim hramovima. Neki koji su držali konje sad imaju spomenik božjem konju umjesto prave stvari, ali drvena replika u staji? Prvi put vidim.  Sjajan je. :) Uspon do dvorca bio je vruć usprkos hladovini, pa sam prije obilaska dvorca svratila do vidikovca da predahnem.  Inuyama-jo nije ni spektakularan kao Himeji-jo, ni simpatičan kao Hikone-jo (jo = dvorac), ali ima dobar položaj nad rijekom. Izbliza izgleda kao svaki pošteni japanski dvorac.   Također je jedini od starih dvoraca koji ima verandu oko najvišeg kata, pogodnu za uživanje u pogledu na okolicu. Također ima dvije vrste "potkrovnih" prozora na katu ispod. Na gornjoj slici se vidi "kineski" prozor pod oblijim oblikom krova. Koliko je bilo vruće vidi se po tome da su postavili prskalicu da zalijeva i hladi ceradu nad ulazom.  Bili su i ventilatori u ulazu... Najdraži dijelovi dvoraca (osim glatkih podova pod bosim tabanima) su mi debele nosive grede.  Kao svaki pošteni dvorac, unutra ima mali povijesni muzej... Očale  Maketa dvorca  Pogled na "Rajnu", Kiso-gawu.   Tavanski prozor.  Panoramska snimka s vrha dvorca. Ispričavam se za probijanje ekrana. :D  Kineski prozor snimljen odozgo.  Svaki pošteni japanski grad i odmorište ima svoj Riesenrad...  Kiso-gawa.   I jedan od brojnih prdavaca koji su zujali po njoj, vrućini usprkos. Pogled na grad.  Evo gdje završava ona voda kojom se hladi cerada. :)   Inače, maskota Inuyame je pas-samuraj (ali ne tako grozno slatki kao Hikonyan maca), jer Inuyama znači Pasja planina (inu = pas, yama = planina). Tako da su četiri dvorca - nacionalna blaga: bijela čaplja, vrana, mačka i pas. :) Ostale slike možete naći na Photobucketu. |
11.08.2008., ponedjeljak
Matsumoto, dio šesti: opet muzej
Čujem vas kako uzdišete sve do ovdje... Ni sama nisam bila sigurna dâ li mi se u Matsumoto muzej moderne umjetnosti, ali sam zaključila da bi bilo glupo preskočiti ga kad ionako imam vremena do zatvaranja. Osim toga, tko bi odolio divovskim tulipanima u dvorištu? Lijepo uređena moderna zgrada...  Dio u kojem su slike lokalnih umjetnika je neloš, pogotovo A4 slikice ponekog cvijeta ili grane bambusa preko punog mjeseca. Ali glavna atrakcija (za mene) je galerija radova umjetnice Kusame Yayoi. Žena je patila od depresije i halucinacija od malena, i borila se protiv toga umjetnošću. Rezultat je... zapanjujući. I točkast. Najviše me se dojmila golema slika bundeve, crni i žuti akril na platnu, niz točaka koji ocrtava bundevu. I ostale njene slike su prilično impresivne, a tek instalacije... Soba beskraja  (Nenad Raos vjerojatno nije znao da svojom dijamantnom rešetkom daje omaž ovome) Polka dot obsession  Ovu ne znam kako se zove, pa ću je prozvati labirintom zrcala.  A u sredini je kaleidoskopska sobica:   Prije posjete ovom muzeju možda bih i izvalila da ne volim modernu umjetnost, iako me je iskustvo poučilo da nisam ni klasično slikarstvo voljela dok nisam zavirila u Rimske galerije. Ovaj muzej me je samo utvrdio u tome - nema vrste umjetnosti koja mi se ne može svidjeti. A i sam je jako lijepo uređen...  Svidjele su mi se i slike mladih umjetnika. Kako je soba bila privremeno prazna, stigla sam uslikati jednu prije povratka čuvara:  Učitelji, od Kodawe ili Kodame (ne znam čitati vlastiti rukopis) Druga impresivna slika bila je Kiša od Akiye Taroa, na kojoj je čovjek koji se topi pod kišom, tako da mu se vidi lubanjski osmijeh na licu. Brrr. Oko muzeja je bila mala izložba konstrukcija od grana. Zmaj  Kornjaš  Neštovrločudno  Plesač, meni najdojmljiviji.  Šaman s jelenjom glavom, ili Shishigami iz Mononoke hime.  Jednorog  I još jedan zmaj.  Skitnja po gradu do kolodvora...  Ulica sa staromodnim kućicama u kojima su dućančići i restorani.   Željezarija, makar je to pregruba riječ.  Vaza i svijećnjak za luminiće.  Sveti kamen, o koji je prema legendi bila vezana volovska zaprega koja je Shingenu Takedi dovezla teret soli na poklon od njegovog neprijatelja Kenshina Uesuge.   Inarijev hram iza tunela torii.   (s tom kapicom izgleda kao Mletački trgovac) Razglas na kolodvoru koji pjevnim glasom objavljuje da ste stigli u "Matsumotoo, Matsumotooo".  Polja iz vlaka.   Brda iz vlaka.   U izlogu u Nagoyi. Smiješna mi je kombinacija zapadnjačkih manekena (riđe kose štoviše, pozu da i ne spominjem) i tradicionalnih japanskih ljetnih yukata.  Što je najbolje, manekeni su vjerojatno japanske proizvodnje, jer mogu obuti japanke. :P |
10.08.2008., nedjelja
Matsumoto, dio peti: skitnja po gradu
Kako naslov kaže, nastavih se skitati prema parku na rubu grada. Kineski restoran, snimljen ponajviše zbog impresivne naslage katranolike masti koja kapa iz ventilacije. Ubije svaki apetit...  Još jedna knjižara. :)   Astro!  (primijetite platnene plamičke raketa u nogama)  U parku je i sklop drvenih školskih zgrada europskog stila, koje sada mislim služe drugoj svrsi.  Spomenik planinaru.  Park.           Town Bee. Baš je slatki.  Napokon sam našla primjerak Engrish natpisa da vas razveselim.  Nastavlja se! Ostale slike na Photobucketu. |
09.08.2008., subota
Matsumoto, dio četvrti: iz muzeja u muzej
Lutkice.   Znakovi kineskog zodijaka. Doznah od volontera vodiča u Edo muzeju u Tokyu da je lukavi način za doznati nečije godine (jer ga je nepristojno izravno pitati) pitati koji mu je horoskopski znak. Kako se znaci kineskog horoskopa mijenjaju jednom godišnje, prilično je lako procijeniti je li horoskopski znak Zmaja (recimo) rođen 1976, 1964 ili 1952. U svakom poštenom hramu možeš kupiti talismančiće ili suvenirčiće u liku svog horoskopskog znaka... Krpene lutke tipične za Matsumoto, napravljene šivanjem jastučića odgovarajućih oblika u lik.  Tanabata lutke.  Obećala sam detalje o Tanabata festivalu... Obično se slavi 7. srpnja, ali u nekim krajevima Japana pomaknut je na 7. kolovoza (uključujući i Matsumoto). Vjeruje se da se jedino na taj dan mogu susresti dvoje ljubavnika, zvijezde Vega (u Liri) i Altair (u Orlu), koje dijeli Mliječni put. Ljeti su Vega i Altair skoro u zenitu... Ukratko, na taj dan se kite bambusove grančice raznim molitvama i željama. U okolici Matsumota vješaju se i lutke koje predstavljaju ljubavnike, i za koje se izrađuje posebna odjeća od papira ili tkanine. Slikala sam ovaj par jer su jedini koji se gledaju, umjesto da zure ispred sebe. Tanabata lutkica bez odjeće i sjajnog izraza lica.  Par skroz stiliziranih Tanabata lutkica.  Tanbata lutkica ljubavnika koji jezdi svojoj dragoj na konju.  Lampion, koji daje novo značenje toj riječi. Nosi se u nekom od ljetnih festivala.    Razni slamnati talismani, od kojih ovaj prvi izgleda kao križanac čovjeka i hobotnice. :P  Slijedi dvorana s posuđenim izlošcima iz bratskih Matsumoto muzeja. Nisam sve uspjela identificirati, ali tu su Prirodoslovni, Arheološki i Školski. Kako su svi izvan centra grada, ovo mi je bila prilika da vidim što imaju. Kape raznih službenika iz Meiji doba. Njemački utjecaj je očit.   Are you my mommy? (Tko ne zna o čemu je riječ, nek' gleda Doctor Who, čujem da se sada prikazuje na HTV.) Preparirana raža, koja djeluje vrlo frustrirano.  Još prirodoslovnih preparata.  Prapovijesne glinene figurice.  Početnica!  I školska klupica za vrlo sitnu japansku djecu.  U muzeju sam pokupila letke za sve bratske muzeje, i ustanovila da su predaleko. Ali na dohvat šetnje je bio jedan koji sam već prije zamijetila na karti grada blizu kolodvora - Muzej mjernih instrumenata. Kako bih odoljela tome? Te se prošetah gradom do njega. Ovo je unutrašnjost one knjižare u liku dvorca. To ja zovem knjižarom!   Ni moderniji Japanci ne vjeruju u zaštitne premaze na drvu, čini se.  Šetnjica uz rijeku prolazi kroz hrpu dućančića i štandova s raznim zgodnim stvarčicama. Konjić za ljuljanje. He.  Pogled niz rijeku.   Napokon, Muzej mjernih instrumenata! Lako ga je fulati, skriven je u kućici koja izgleda kao dućančići koji je okružuju. Malecki je i natrpan kao da je i sam dućančić, i ukratko, jako mi se sviđa. Jedina mu je mana što su svi natpisi na japanskom. Vage.  Velike pomične mjerke.  Termometar u stupnjevima Celzija i Fahrenheitima, s kineskim brojkama.  Prijenosna vaga.  Aerometri (za mjerenje gustoće).  Vaga za bebu.  Analitičke vage iznad kojih vise priručni kantari za teške terete.  Podsjetiše me na FKIT (analitičke vage, ne kantari). Vaga za svilu.  Stara benzinska crpka (mjeri volumen, ne).  Ovo nije izložak nego dio namještaja (mislim da kustos živi na gornjem katu). Genijalni način za uštedu prostora, stepenice/ormar kombinacija.  Nastavlja se. |
08.08.2008., petak
Matsumoto, dio treći: iz dvorca u muzej
Najljepši dio Matsumota su sigurno brda koja ga okružuju. Pretpostavljam da većina turista u Matsumoto dolazi zimi, na skijanje. Među suvenirima sam vidjela i Heidi, djevojčicu s Alpi. :) Glavna vrata, Kuromon (crna vrata, kuro = crno, mon = vrata), s okovima ukrašenima grbom Mizuno, jedne od porodica koje su vladale dvorcem.    Šećem po vanjskom krugu dvorca.  Porodica labudova u ograđenom dijelu jarka (da se ptićima nešto ne dogodi?)  Bočna vrata.  Koi pliva u vrlo vrlo plitkoj vodi jarka i ostavlja trag uzmućenog mulja za sobom.  Još jedan most do dvorca.  I još jedan labud.  Crjepovi s demonskom maskom su uvijek fotogenični.   Ako ovo nije napravljeno kao odmaralište/gnijezdilište za labude, ne znam što je.  Primijetite kornjače kako se sunčaju na prilazu. Sjene.  U ulaznicu za dvorac uključen je i gradski muzej izgrađen u krugu dvorca. Dosta je zgodno uređen, s objašnjenjima na engleskom (što zna biti rijetko za ovako lokalne muzeje). Pokriva sve, od najranije povijesti Matsumota do lokalnog folklora. Kremene strelice (jer su tako zgodne).  Bojni prsluk koji su zapovjednici navlačili preko oklopa, s grbom porodice Toda koja je najdulje upravljala dvorcem.  Sviđaju mi se brčine.  Škrinja, povelika (stane čovjek unutra).  Oprema vojnika puškara, s rupetinama od protivničke paljbe na nezgodnom mjestu.  Zavjetna ploča sa reljefom rakete, koju su hramu posvetili puškari nakon završene obuke.  Policijska oprema (treba nekako obuzdati pijane vojnike koji lamaću mačevima).  Kalup za izradu kolačića.  Izgleda da japanska navada poklanjanja lijepo izgledajućih kolačića i keksića kao suvenira nije odnedavna. Uzorci za rezanje tkanine za tabi, japanske čvrste čarape s odvojenim palcem.  Abakus, snopovi kovanica i utezi.  Stara fotografija dvorca i vatrogasaca koji vježbaju gašenje.  I Matsumoto-jo je na jedvite jade izbjegao rušenje u doba Meiji restauracije. I on je prodan, ali ga je grad otkupio natrag a direktor srednje škole ustanovio je društvo za očuvanje dvorca. Dvorac se u to doba već opasno naginjao (ima i fotografija u samom dvorcu) pa su se bacili u "veliku Meiji obnovu" dvorca početkom 20. st. koja je spriječila rušenje. Napokon je 1950. počela "velika Showa obnova" (era prošlog cara Hirohita zove se Showa, Sjajni Mir - pomalo ironično s obzirom na Drugi svjetski rat; sadašnja se zove Heiwa, Spokojni Mir...) koja je trajala 30 godina i u kojoj je dvorac praktički rastavljen i ponovno sastavljen. Tako da teorijski ni Matsumoto-jo, ni Hikone-jo, ni Himeji-jo nisu stariji od 40-50 godina koliko je prošlo od zadnje obnove: možda je ostao koji originalni nosivi stup (ali na novom, betonskom temelju), crijep i koji komad poda, ali svi vanjski drveni dijelovi i svi zidovi su ponovno izrađeni. Vanjska drvenina zato što (stari) Japanci ne drže previše do zaštitnih premaza za drvo u građevinarstvu, a zidovi zato što su ih morali srušiti da dođu do drvene građe. Klasični zidovi japanskih dvoraca su od nabijene zemlje i slame... Naravno, obnovljeni dvorac građen je klasičnim metodama, i grede zamjenjivane identičnima, pa se promatraču ostavlja da razmatra filozofski problem Arga: ako brodu Argu malo po malo zamijenite sve trule daske i građu novom, je li to još uvijek Argo? Ako dvorac rastavite na sastavne dijelove i zamijenite veći dio novim replikama, je li to još uvijek 400-godišnji dvorac? Razglednica.  It's a Sony! :) A u pozadini ACME prijenosni projektor...  Klizaljke. :D  Telefoni.  Kutija za zastavu, s pobrojanim datumima državnih praznika kad se zastava ima isticati.  Komoda.  Tradicionalni ukrasi.  Brod sa sedam božanstava sreće/bogatstva, koji se vjerojatno nosio u procesiji za vrijeme nekog od festivala.   Konj od slame s jahačima koji, ako sam dobro shvatila, predstavlja boga siromaštva i zato se nosi na rub sela i tamo spaljuje.  Prilično očito, čini mi se.  I muzej ima svoju zbirku pušaka i inog vatrenog oružja...  Tu sam i naučila kategorizaciju fitiljača (ako su puške koje se pale kremenom kremenjače...): kalibra ispod 18 mm su kozutsu (male puške), 18-25 mm su samurai-zutsu (samurajske puške), a iznad 25 mm su ozutsu (velike puške).  Još skrivenih pištolja.  Bombica (lansira se iz katapulta).  Muzej se nastavlja u idućem blogu. |
07.08.2008., četvrtak
Matsumoto, dio drugi: dvorac i okolica
U dvorištu dvorca čekaju vodiči dobrovoljci, koji stranim turistima besplatno objašnjavaju detalje o dvorcu. Od svoje vodičice doznala sam neke detalje koji ne pišu u letku koji dođe s ulaznicom, te preporučam dotičnu uslugu zainteresiranima. Most za prilaz dvorcu. Volim ovaj stil mostova s "terasom" s koje se može uživati u pogledu bez da se smeta drugim prolaznicima.  Ribetine (shachi) navodno trebaju imati glavu tigra, no meni izgledaju kao sva poštena morska čudovišta. Vjerojatno sam već spominjala da se shachi stavljaju na krovove kao zaštita od požara (jerbo su ribe u vodi, pa ako je krov u vodi ne može gorjeti, zar ne?).  I dok ja tako snimam jednoga, vodičica me pita znam li prepoznati koji je muški a koji ženski? Be? Vidjela sam u Nagoya-jo da je njihov ženski zlatni shachi malo manji od muškoga (ali s više krljušti), ali ovdje ni razliku u veličini ne vidim. I tako doznah da su "muški" shachi na jugu ili istoku, a "ženski" na sjeveru ili zapadu krova. Tako da znate za ubuduće. Japanske alpe. Aaaah.    I ovaj dvorac ima svetište na vrhu, skriveno među gredama. Baš kao i Himeji-jo, i ovaj je sačuvan od katastrofa zahvaljući božanskoj zaštiti. Božica se ukazala mladom čuvaru na straži i obećala braniti dvorac ako joj sagrade svetište...  (zašto se božice nikad ne ukazuju starim čuvarima?) Tavanski prozor.  Inače postoje dvije vrste prozora na dvorcu. Ratnički (musha) s drvenim četvrtastim prečkama na razmacima koji su jednaki širini prečke, i kliznim kapkom s istim prečkama tako da potpuno prekrije otvore između prečki kad se zatvori. Vrlo elegantno riješenje! Cvijetni (kato) prozori su mnogo veći i s običnim kapcima, rađeni u mirno doba. Pogled na Honmaru (glavni krug dvorca) gdje je crijepom iscrtan obris nekadašnje rezidencije, koja je izgorila u 18. stoljeći.   U dvorcu postoji i skriveni kat, koji nema prozora pa se ne primijeti izvana. Tamo su u ratno doba bili skriveni vojnici spremni zaskočiti neprijatelja kad to najmanje očekuje.   Vrtlari.  (s obrisima palače)  Jest, fotogeničan je. U dvorcu je inače i izložba pušaka i inog vatrenog oružja. Veći dio je iz privatne kolekcije nekog Amerikanca (čini mi se) koji ju je oporučno ostavio gradu. Raketice, s barutom izvana.  Pištolj maskiran u bodež!   Matsu u Matsumoto inače znači bor...  Okićena grančica za Tanabata festival (malo više kasnije).      Otvor za bacanje kamenja na zlonamjerne prolaznike. Je li bolje to ili kipuće ulje/taljeno olovo, odlučite sami. Ugodnih 30.     |
06.08.2008., srijeda
Matsumoto, dio prvi: šetnja do dvorca
|
Matsumoto je lijepi gradić u Japanskim Alpama, shodno tome ponešto hladniji od nizina. Dva sata ekspresom od Nagoye a jedan od olimpijskog Nagana, nije baš nejapanskim turistima na udaru. Glavna atrakcija mu je dvorac, jedan od 4 koji su proglašeni nacionalnim blagom. Dva sam već posjetila: Himeji-jo i Hikone-jo, a četvrti je Inuyama-jo blizu Nagoye koji mi je bio u planu i do kojeg sam doprla sutradan. Osim dvorca, zaštitni znak Matsumota su temari lopte, krpenjače ukrašene svilenim koncem za koje sam prvi put čula u Lone Wolfu. ;) Ovo je također bio prvi službeni izlet novog fotića. Pokraj kolodvora stoji spomenik Banryuu Shoninu.  Banryu je budistički svećenik koji se prvi popeo na najznamenitiji vrh Japanskih Alpi, u doba dok se još nisu tako ni zvale... Penjao se u brda kao dio meditacije i bogoštovlja a ne kao rekreativac, ali svejedno su ga proglasili ocem japanskog alpinizma. Žabe su čest motiv u Matsumotu.  Stilski Matsumoto je mješavina tipičnog japanskog grada i europskog utjecaja, što ukupno ostavlja ugodni dojam, pogotovo što nije čudovište od betona i asfalta kao Tokyo i Osaka (i dijelovi Kyota, recimo).    Cvijeća ima posvuda - uz cestu, na kandelabrima... dok ga nisam vidjela nisam ni shvatila koliko uljepšava grad, rijetko ga se ovako viđa po drugim japanskim gradovima.   Metoba-gawa (gawa = kawa = rijeka)   Ne znam, al' je cool.  Sjajno rješenje za knjižaru!  A evo i pravog dvorca...  Nije veličanstven kao onaj u Himeji, tako da je prvi dojam malo razočaravajući. Ako kanite obići sva 4 spomenička dvorca, preporučam suprotni redoslijed od mojega, s Himeji-jo kao šećerom na kraju. ;)  Matsumoto-jo (jo = dvorac) zove se još i Karasu-jo, Vranin dvorac, iz očitih razloga. Koliko je himeđski Shirasagi-jo (Dvorac bijele čaplje) bijel, toliko je Matsumoto-jo taman.  Slijedi malo iživljavanja sa zumom, popraćeno grohotnim smijehom dok sam uživala u rezultatima. Mislim da je par Japanaca u prolazu bilo uvjereno da mi nisu sve na broju... Zadatak vam je, ako ste voljni, pronaći donje detalje na gornjoj slici. ;)   Bwahahaha, vidi se grb na zabatu preko jarka! :D  Vidikovac/paviljon, nadograđen u mirna vremena da bi gazde mogle pijuckati čaj i uživati u pogledu. Jednom kad se navikneš na veličinu, Matsumoto-jo je zapravo prilično sladak i sjajno smješten.  Nastavlja se. Sve slike na Photobucketu. |
04.08.2008., ponedjeljak
Nagoya, treći put: cvrči, cvrči...
|
Ako se pitate kako to da sam posustala s blogovima, prošli tjedan mi je bio prilično zauzet: u ponedjeljak i utorak sam bila u Tokyu na sastanku stipendista MIF-a, a četvrtak i petak sam bila na kongresu u Nagoyi. Riječ je o japanskom kongresu Japanskog sol-gel društva čiji su članovi Japanci i pričaju na japanskom. Za divno čudo, nije bio nimalo dosadniji ili nerazumljiviji od sličnih kongresa na jezicima kojima bolje vladam. Ergo, da na jeftini način popunim blog, slike iz tog posjeta Nagoyi. Ujutro je bio uvodno predavanje o sol-gelu (kojeg je držao "moj" profesor) za kojeg se očekivalo da ću ga eskivirati, te sam posjetila Tokugawa muzej. Muzej je neloš ali nije dopušteno fotografiranje... od drugdje neviđenih stvari dojmila su me se koplja sa sedefom ukrašenom drškom, prijenosni zen vrt (kutija s hrgom kamena okruženim šljunkom), i izvorni Tokugawa bojni "šator", tj. ona zavjesa koja se postavi u krug (no, kvadrat) oko zapovjednika i njegovih generala na bojnom polju. Tko je gledao Kurosawin "Ran" zna o čemu govorim, a druge ionako nije briga. ;) Ali najbolji dio muzeja bijahu izlošci iz Hosa knjižnice, hrpe starih knjiga. Volim knjige, pogotovo stare... Sve je bilo zanimljivo: način na koje su uvezane (prošivene koncem na 4-5 mjesta), korice (tamni papir oslikan sivim i zlatnim tušem), tekst (od ranijih knjiga pisanih isključivo kanjijima preko novijih gdje je upuzala katakana do kasnosrednjovjekovnih pisanih u krasno nečitkom i tečnom rukopisu). Ali najdraže su mi bile kutije za knjige, često lakirane i ukrašene pozlatom. Na putu do muzeja, policijska maskota na obližnjem kobanu (policijskoj staničici kakve su u svakom japanskom kvartu).  Kongres je bio u Furiage kvartu, čija stanica podzemne ima zanimljivi mural "Ne žurite".   Na putu do kongresne dvorane, prodavač rabljenih auta. Na slici fale pjesme iz 50-ih (japanske, naravno) koje zavijaju iz zvučnika i uveseljavaju prolaznike...  Pogled s prozora hotela, koji je drito ispred nagoyinog TV tornja.  Pitate se čemu naslov? Ako mislite da su hrvatski/dalmatinski cvrčci glasni, svratite u Japan i čut ćete pravi trohej zaglušljivi. Možda zato što su japanski cvrčci veći od naših... Rano su počeli sa cvrčanjem, pa je već i počeo pomor, po kampusu sam jutros obilazila njihove leševe. No, markirajući jedno jutarnje predavanje u parku pred kongresnom dvoranom sam lovila cvrčke (fotoaparatom), pri čemu sam imala oštru konkurenciju dvojice dečkića koji su se služili mrežom. Ne da su ijednog ulovili, ali bi ih uspješno otjerali meni iz vidika.     Tu mi je već bilo vruće te sam se povukla u hlad klimatizirane kongresne dvorane. Evo i slike zgrade:  U prizemlju se održavao sajam antikviteta, te sam svratila u jednoj od pauza za kavu (japanska kava je grooozna, a ne poslužuju ni sokiće ni keksiće). Bilo je svega, od kimona do starih igračaka, od mačeva do kristala. Nekoć sam mislila da bi baš fora bilo imati štitnik za šaku s japanskog mača, ali ta mi je želja odavno splasnula. Cijena najobičnijeg kreće od oko 8000 jena, pa do nekoliko desetaka tisuća za ukrašenije primjerke. Štandovi sa svakodnevnim predmetima iz doba rata su bili prilično zanimljivi, ali samo dvaput sam upala u napast da nešto i kupim: staro izdanje časopisa s Astroboyem na naslovnici, i metalni model aviona dvokrilca. Oba puta sam se odhrvala... I time završavam ovaj izvještaj. Pedantni čitatelj, ako postoji, zapitat će se gdje je nestao drugi posjet Nagoyi? Čeka da uhvatim vremena, eto gdje. |