Marketing
Nagoya, treći put: cvrči, cvrči...
Ako se pitate kako to da sam posustala s blogovima, prošli tjedan mi je bio prilično zauzet: u ponedjeljak i utorak sam bila u Tokyu na sastanku stipendista MIF-a, a četvrtak i petak sam bila na kongresu u Nagoyi. Riječ je o japanskom kongresu Japanskog sol-gel društva čiji su članovi Japanci i pričaju na japanskom. Za divno čudo, nije bio nimalo dosadniji ili nerazumljiviji od sličnih kongresa na jezicima kojima bolje vladam.
Ergo, da na jeftini način popunim blog, slike iz tog posjeta Nagoyi.
Ujutro je bio uvodno predavanje o sol-gelu (kojeg je držao "moj" profesor) za kojeg se očekivalo da ću ga eskivirati, te sam posjetila Tokugawa muzej. Muzej je neloš ali nije dopušteno fotografiranje... od drugdje neviđenih stvari dojmila su me se koplja sa sedefom ukrašenom drškom, prijenosni zen vrt (kutija s hrgom kamena okruženim šljunkom), i izvorni Tokugawa bojni "šator", tj. ona zavjesa koja se postavi u krug (no, kvadrat) oko zapovjednika i njegovih generala na bojnom polju. Tko je gledao Kurosawin "Ran" zna o čemu govorim, a druge ionako nije briga. ;) Ali najbolji dio muzeja bijahu izlošci iz Hosa knjižnice, hrpe starih knjiga. Volim knjige, pogotovo stare... Sve je bilo zanimljivo: način na koje su uvezane (prošivene koncem na 4-5 mjesta), korice (tamni papir oslikan sivim i zlatnim tušem), tekst (od ranijih knjiga pisanih isključivo kanjijima preko novijih gdje je upuzala katakana do kasnosrednjovjekovnih pisanih u krasno nečitkom i tečnom rukopisu). Ali najdraže su mi bile kutije za knjige, često lakirane i ukrašene pozlatom.
Na putu do muzeja, policijska maskota na obližnjem kobanu (policijskoj staničici kakve su u svakom japanskom kvartu).
Kongres je bio u Furiage kvartu, čija stanica podzemne ima zanimljivi mural "Ne žurite".
Na putu do kongresne dvorane, prodavač rabljenih auta. Na slici fale pjesme iz 50-ih (japanske, naravno) koje zavijaju iz zvučnika i uveseljavaju prolaznike...
Pogled s prozora hotela, koji je drito ispred nagoyinog TV tornja.
Pitate se čemu naslov? Ako mislite da su hrvatski/dalmatinski cvrčci glasni, svratite u Japan i čut ćete pravi trohej zaglušljivi. Možda zato što su japanski cvrčci veći od naših... Rano su počeli sa cvrčanjem, pa je već i počeo pomor, po kampusu sam jutros obilazila njihove leševe. No, markirajući jedno jutarnje predavanje u parku pred kongresnom dvoranom sam lovila cvrčke (fotoaparatom), pri čemu sam imala oštru konkurenciju dvojice dečkića koji su se služili mrežom. Ne da su ijednog ulovili, ali bi ih uspješno otjerali meni iz vidika.
Tu mi je već bilo vruće te sam se povukla u hlad klimatizirane kongresne dvorane. Evo i slike zgrade:
U prizemlju se održavao sajam antikviteta, te sam svratila u jednoj od pauza za kavu (japanska kava je grooozna, a ne poslužuju ni sokiće ni keksiće). Bilo je svega, od kimona do starih igračaka, od mačeva do kristala. Nekoć sam mislila da bi baš fora bilo imati štitnik za šaku s japanskog mača, ali ta mi je želja odavno splasnula. Cijena najobičnijeg kreće od oko 8000 jena, pa do nekoliko desetaka tisuća za ukrašenije primjerke. Štandovi sa svakodnevnim predmetima iz doba rata su bili prilično zanimljivi, ali samo dvaput sam upala u napast da nešto i kupim: staro izdanje časopisa s Astroboyem na naslovnici, i metalni model aviona dvokrilca. Oba puta sam se odhrvala...
I time završavam ovaj izvještaj. Pedantni čitatelj, ako postoji, zapitat će se gdje je nestao drugi posjet Nagoyi? Čeka da uhvatim vremena, eto gdje.
Post je objavljen 04.08.2008. u 16:44 sati.