Trećinu svijeta daleko

20.09.2008., subota

Lovci na Fuji

Jutarnje i popodnevne magazinske emisije na japanskoj TV su obično živi udav (osim kad se bave skandalima u sumu, he). No povremeno im se zalomi koji zanimljivi prilog, kao što je priča o lovcima na Fuji. Fuji-san (san = planina) najviša je planina u Japanu, i omiljeni motiv umjetnicima već stoljećima. Ako niste čuli za seriju drvoreza "36 pogleda na Fuji" od Hokusaija, sigurno ste vidjeli najpoznatiju od njih: Fuji-san je također sveta planina, a i prilično naporno hodočasničko/planinarsko odredište (3776 m, rijetka i hladna atmosfera, službena sezona penjanja završava s kolovozom), s najskupljim (po cijeni pića) aparatom za prodaju pića u Japanu. Tako da se većina odluči diviti planini iz daljine, odakle uostalom i najbolje izgleda. No Fuji-san je također na glasu po svojoj neuhvatljivosti - dobrim dijelom godine (pogotovo ljeti) zavija se u oblake i potpuno je nevidljiva. Diljem Japana rasuti su vidikovci koji se diče da se s njih može vidjeti Fuji-san, ali rijetko kad se doista i ukaže. Nisam ni znala koliki sam srećković kad sam je vidjela iz shinkansena na putu u Tokyo početkom svibnja, i opet na povratku kad sam je napokon i slikala. Nakon toga sam bila do Tokya (i dalje) 3-4 puta, i više nikad je nisam vidjela... Zbog njezine skrovitosti, fotografi najčešće love Fuji-san zimi, i to zorom, dok ni izmaglice još nema. No nekim fotografima nije dovoljno uhvatiti spektakularnu sliku planine dok se odražava u jezeru ili dok sva skrletna sja u jutarnjem suncu - napredak fotografske optike izrodio je luđ... khm, entuzijaste koji pokušavaju slikati Fuji-san sa što daljih vidikovaca. To su naslovni Lovci na Fuji, koji su uspjeli slikati planinu s vidikovca u Mie-ken (ken = prefektura). Mala zemljopisna digresija: kad pogledate na kartu Japana, Fuji-san je malo iznad otanjeg poluotoka koji visi južno oko sredine Honshua, zapadno od Tokya. Sad nađite Osaku - debeli polutok koji se pruža južno i istočno od nje dijeli se na 3 prefekture: u sredini, bez izlaza na more, je Nara-ken; zapadnu i pola južne obale obuhvaća Wakayama-ken, dok ostatak južne i istočna obala spadaju u Mie-ken. Tako s obalnih brda Mie-ken puca pogled preko ravnica središnjeg Japana sve do Fuji-san. Lovci su sretno držali rekord, dok im ga nije preoteo fotograf koji je Fuji ulovio s brda sjevrnog Honshua. Odlučni vratiti prestiž i osigurati da im ga nitko nikad više ne ukrade, lovci su učinili jedino što im je preostalo: krenuli su doznati koje je najudaljenije mjesto u Japanu s kojega se Fuji-san teorijski može vidjeti. Konzultirali su sveučilišnog profesora zemljopisa, koji je računalno izračunao sve lokacije s kojih bi se Fuji još mogla vidjeti, uzimajući u obzir okolne planine i zakrivljenost Zemljine površine. Na iznenađenje i oduševljenje naših Lovaca, najudaljenija točka bila im je u susjedstvu, u brdima Wakayama-ken. Pripreme za ekspediciju su mogle početi. Oboružani simuliranom slikom koja pokazuje gdje mogu očekivati Fuji-san, izvidjeli su lokaciju i počeli planirati najbolje vrijeme za lov. Ljeto nije dolazilo u obzir zbog izmaglice kojom se Fuji-san skriva, zima zbog magli koje u Wakayamu prodiru s mora. Stoga im se jesen učinila najboljim dobom. Konačno su dočekali idealno vrijeme - tajfun (zapravo gadna ciklona, Japan rijetko pogađaju uraganski tajfuni) je prolazio pacifičkom obalom Japana, a kako je prolazio za sobom je vukao oblake i ostavljao kristalno čisti zrak. Aparati i stativi su utrpani u gepek, i usred crne noći Lovci se uputiše na čeku. Postavili su aparate orjentirajući se uz pomoć GPS-a i čekali zoru. Čim je zadanilo počeli su paljbu nadajući se da će uloviti svoj plijen. I doista - na fotografiji se može vidjeti blijedi blijedi trokutić planine kako izviruje nad horizontom. Lovcima je osigurana vječita slava, kao i "vidikovcu" koji je zaradio svoj putokaz i ambiciju turističkog odredišta. Tko zna, možda se Lovci sad i upute penjati na Fuji...

- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.09.2008., petak

Središnja Nara, dio drugi: Hase-dera

Iako su Muro-ji i Hase-dera samo dvije postaje daleko i na istoj liniji, treba presjedati na postaji između njih (vlakovi koji staju na Hase-dera postaji ne staju na Muroguchi-Ono postaji). No vozni redovi su dobro usklađeni, pa ne treba puno čekati na međustanici. Od Hase-dera postaje do samog hrama ima 20-ak minuta šetnje kroz mjestance koje se pruža duž ceste i rijeke. Ne znam je li vozio u reliju, ali izgleda kul. Kao da je proljeće... Hase-dera je poznata po svome cvijeću. Još cvijeća. Trošni klasični zemljani japanski zid. Mogla sam još koji pridjev prilijepiti, ali ne htjedoh pretjerivati. Hase-dera na vrhu svog platoa. Jest, opet penjanje, ali svi zbilja zanimljivi i zgodni budistički hramovi dolaze uz cijenu beskrajnih stepenica. Zabat, tek tako. Znak kad je hram zatvoren za posjetitelje. Od ulaznih vrata do glavne zgrade hrama vodi natkriveno stepenište (nobori-ro, uspinjući hodnik), što je nesumnjivo korisno u doba kiše ili snijega, ali bome ne škodi ni usred žarkog sunčanog ljeta. Pogled na dotično stepenište s boka. Od stepeništa se ulijevo i udesno odvajaju stepenice do pomoćnih hramskih zgrada, spavaonica i predavaonica, kao i ponekog đardina. Kamene lampe uz konačni uspon. Na platou je s jedne strane glavna zgrada, a s druge WC, suvenirnica, i odvojak do kapelice Jizoa i drugih zaštitnika djece. A uz odvojak su četiri stalka s nizovima i nizovima zavjetnih Jizoa, od kojih svaki stoji za jedno umrlo ili nerođeno dijete. Kako malo tkanine i vune može dati osobnost identičnim kipićima... I budisti imaju svoju Naivu. Kannon u majčinskom liku, Jibo Kannon. Iznad platoa su šintoistička svetišta, u uobičajenoj koegzistenciji budizma i šintoizma. Plato Hase-dere, s usamljenim cedrom (ostali su prije koje stoljeće upotrebljeni za obnovu hrama). Pogled s glavne zgrade hrama u dolinu. U glavnoj zgradi smješten je divovski kip Kannon, veličanstven u pozlati i suštoj golemosti, zbog kojega je Hase-dera jedna od 33 hodočasničke postaje u Zapadnim zemljama Japana... (dakle "moga" Kinki kvarta Japana). I Istočne zemlje isto imaju svoja 33 hodočasnička odredišta vezana uz Kannon, izgleda da je 33 značajni broj. Sad sam napokon shvatila zašto Ishiyama ima onaj niz 33 kamena kipa Kannon - zamjena za puno hodočašće onima koji ga ne mogu obaviti... Kip Kannon nije dozvoljeno snimati, ali fotografija ionako ne bi uhvatila prašnjavu i tamnu zgradu i atmosferu prožetu dimom tamjanskih štapića zbog kojih budistički kipovi u svojim hramovima većinom izgledaju 10 puta bolje nego isti kipovi u klimatiziranim i kontrolirano osvijetljenim muzejskim zgradama. U glavnoj zgradi su i zavjetne slike, od kojih je najljepša ona koja obuhvaća cijeli svijet. Zabat glavne dvorane. Novosagrađena pagodica. Jizo zaštitnik hodočasnika s ponešto ofucanim šeširom. Spomenici. Hase-dera, sa strane. Svećenici u prolazu... Kornjače se sunčaju. Mogla sam snimiti filmić, ali na isto vam dođe ako gledate ove slike koju minutu. :) Na povratku do kolodvora mimoiđena skotna i (čudo!) neparanoična mačka. Šuma bambusa. Rano jesenski oblaci. Još uvijek je vruće na suncu, ali u hladu je već prohladno...

- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2008., četvrtak

Središnja Nara, dio prvi: Muro-ji

U Nara-ken (ken = prefektura) postoji još hramova osim onih blizu grada Nare. Muro-ji (ji = budistički hram) i Hase-dera (dera = tera = budistički hram; isti znak kao ji, drugo čitanje) smješteni su u brdima (no, brežuljcima) središnje Nare, na istoj liniji Kintetsu željeznice, pa je normalno obići ih u istom danu. Jedan stariji hodočasnik upravo je to i radio - čak smo istim vlakom išli od jednoga do drugoga... Čak i ako vam nije do obilaženja hramova, brežuljkasti dio Nare vrlo je lijep i ugodan za obilazak. Rijetko naseljen, između stajališta vlak jedva da prođe pokraj koje kućice ili polja, sve su zeleni brežuljci s tek ponekim dalekovodom. Do Muro-ji od željezničke postaje ide bus koji vozi svaki sat... Nekako me razveseli kad zapadnem u takve dijelove Japana, gdje čak ponekad treba koristiti mozak i proučavati vozne redove. Muro-ji bi bio krasan usamljeni hram usred brda (zovu ga ženska Koya, jer za razliku od Koya-san u Muro-ji ženama nikad nije bio zabranjen pristup), da nije mjestanca koje je izniklo podno njegovog brijega da uslužuje hodočasnike. A taman kad me je razveselila vožnja busom uskom cestom usred šuma i pokraj brzaca... Mjestance nije nešto za vidjeti - glavna ulica s dućanima (nekoliko njih prastarih, nekoliko njih zatvorenih) i restoranima, i malo što drugoga. Rijeka koja dijeli Muro-ji od mjestanca. Plavi Nio stražar na ulazu u hram. Boja mi je bila neobična, obično su crveni... Muro-ji je baš šarmantan, blago ofucan, pomalo seoski i nimalo grandiozan... Najbolji dio slamnatih ili drvenih krovova je sve zelenje koje raste iz njih. Stela. Kondo, zlatna dvorana, jedna je od glavnih atrakcija Muro-ji, s kipovima buda i bodisatva te 12 nebeskih generala. Glavni buda s oslikanom mandalom iza leđa ima onaj spokoj i tihu veličanstvenost najboljih budističkih kipova. Krov Kondo građen je u karakterističnom Yosemune stilu (Yosemune-zukuri), a kroz njega prolazi dim tamjanskih štapića zapaljenih pred budom. Pobočna zgrada, Miroku-do, s kipom Miroku, "budućeg Bude". Friško obnovljena pagodica, manja nego što izgleda (najmanja 5-katna pagodica u Japanu), te istovremeno najnovija (od obnove) i najstarija zgrada u kompleksu. Stele budica i bodisatvica s bavarinićima. Spomenik Kobo Daishiju (onom koji počiva u Koya-san), obrastao mahovinom. Smiješeći jizo, što je prilično rijetko osim kod najnovijih kipova. Iza glavnog kompleksa hrama stazica vodi u brdo (i uz brdo) do Oku-no-in, "skrivene" dvorane, i memorijalne dvorane s nizovima memorijalnih (pogrebnih) o-ihai pločica s imenima pokojnika. S terase dvorane puca pogled u... šumu, većinom. Hajdemo redom, do Oku-no-ina i natrag. Pogled s puteljka. Gomilanje kamičaka, bilo kao znak molitve ili jednostavno zato što hrpica kamenja zaziva još koju. Uspon, dio prvi. Tek toliko da te uljuljka u pomisao da i nije tako strašan... Drvo grli kamen... Uz put. Još gomilanja kamenčića. Ako baš i nije prijevod, barem ga možeš pročitati. ;) (piše "pazi kud gaziš") Pogled na konačni uspon s podnožja memorijalne dvorane. Kamena pagodica ponad Oku-no-ina. I ovdje se gomilaju kamenčići... Na nadstrešnici česme za ritualno pranje izrezbareni su čuvari četiri strane svijeta, a na fotografiji je Byakko, Bijeli tigar Zapada. Lavovi koji pridržavaju krovne grede imaju ugrađene porculanske oči, ali dobar dio njih je iskopan ili izgubljen na ine načine, pa su pomalo otužni. (bezoki su još jadniji) Pobočni skalini do još ponekog spomenika i oltarića. Gušterica se sunča na stepenicama. Mahovina. Misteriozni tragovi u kamenu, kao da su ih ostavili prsti demona (ili uporno kapanje vode sa stabala nad njim). Zelenje na krovu Miroku-do. Reciklirana mašina za prodaju pića. Na prvo čitanje sam mislila da prodaju pića od recikliranog čaja... Brda oko Muro-ji. Navodno je cijeli kraj ostavština starih vulkana. Bogomoljka na mašini za prodaju pića pokraj autobusnog stajališta. Još fotografija na Photobucketu.

- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.09.2008., srijeda

Gamagori, dio četvrti: kviz!

Nakon dodjele nagrada uslijedio je kviz. Podijeljeni smo u tri skupine, svaka s po jednim profesorom, i kviz je mogao početi. Prvi na redu bjehu profesori, koji su odgovarali na nezgodna pitanja tipa "Od magistranada 2. godine, trojica su predala radnju dulju od 70 strana. Točno ili netočno?" Usput, većina fotografija je iz Kitaurinog fotića... sram me bilo. Štreber! :) Osim znanja, isprobavala se i vještina identificiranja piva (moja slika). Rezultat izjednačen. Nakon profesora, na red su došli doktorandi: Sakuda, Kitaura (čiji je fotić) i Minami. Najnezgodnije pitanje: "Koja od ove dvije slike (elektronskim mikroskopom) predstavlja kobaltni spinel?" Na pitanja su odgovarali još i magistrandi koji su tokom godine osvojili nagradu za poster, recimo "Naš voljeni šef Tatsumisago rođen je tada-i-tada. Točno ili netočno?" No kviz s tim nije bio gotov - slijedilo je natjecanje u crtanju na zadane teme, u kojemu su sudjelovali svi preostali članovi skupina. Prvi zadatak - Mickey Mouse. Srećkovićka kakva jesam, meni je zapao Totoro, te sam potukla konkurenciju. (i crkla od smijeha gledajući lijevi crtež) Crtao se i lik iz Dragonballa i kip slobode... ...a za odlučujuću rundu odabrani su najbolji crtači. Nije da se hvalim. ;) Zadatak nije bio jednostavan - nacrtati diplomca koji nije pošao s nama na izlet. Bilo je blizu, ali na kraju je moj crtež proglašen najboljim. Jej! Pobjednički tim je dobio paket konzerva kave (bljerk) i boca C-vitaminskog pića s okusom sirupa za kašalj. Kako to nisam prije znala, odabrala sam vitamine... I za kraj... (moje fotografije) Kitaura i Minami Hayashi U nedjelju smo na povratku svratili do Nagoye u obilazak dvorca. Kako sam već bila, slikala sam samo ono što bez zuma nisam prije mogla - zlatne shachi ribetine na vrhu dvorca. Čuvar WC-a (fotografija Furusawe) Bilo je vruće... ...iako je jesen već počela. Na povratku, negdje uz Osaku, zaskočio nas je impresivni pljusak.

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2008., utorak

Gamagori, dio treći: još tenisa!

Zaštitna oprema. Katagiri sa šugamanom. Čempresi uz teren. U pripetavanje za prvo mjesto ušla su tri para: Minami i Hashimoto (jej! al' nemam dobru sliku obojice skupa) Furukawa i Tadanaga (jej!) Sakuda i Nagao (i opet jej!) Kako je "središnji teren" imao najviše hlada, i ja sam se parkirala tamo. I nisam zažalila - sva tri meča završila su 4-3, i bilo je napeto do zadnjeg boda... Furukawa i prof. Tatsumisago, za vrijeme meča Minami-Hashimoto protiv Sakuda-Nagao. Pobijedili Sakuda i Nagao, koji su odmah zatim igrali protiv preostalog para: Furukawa-Tadanaga. Hayashi i Minami gledaju dotični meč. Dva meča za redom su bila previše za Sakudu i Nagaa... Nakon vodstva 3-1 u gemovima i meč-lopte(!) izgubiše. (Nagao ima dovoljno energije za pokazivanje standardnog V znaka...) Sad im je preostalo da se nadaju da će Minami i Hashimoto uspjeti pobijediti 4-3: tada će svi biti izjednačeni, i pobjednik će se odlučivati partijom papir-škare-kamen (varijanta par-nepar, za vas koji ne znate). No nada im se izjalovila, Furukawa i Tadanaga pobijediše i drugi meč za redom. Čak ni šampioni nisu oslobođeni uređenja terena. Pogled s hotela. Hotelska soba. Sobarice postave futone (madrace) dok smo na večeri, i spreme ih u ormare dok smo na doručku... Nakon večere, uslijedila je dodjela nagrada... većinom zabavnih. Pobjednici su dobili i prelazni pehar, iz kojeg ispiše zdravicu piva. Profesori i tetrapak shochua, 25 %-tne šljivovice. Između piva sušena lignja. Uopće nije loša. Mljac. Nastavlja se! Još slika (većinom tenisa) na Photobucketu.

- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2008., ponedjeljak

Gamagori, dio drugi: tenis!

Sutradan nakon doručka (u 7 i po, punog pospanih ljudi) i dodatnih sat vremena odmora, neki su se čak uspjeli dovući na teniski teren za zagrijavanje, dok su ostali nadoknađivali san ili namakali se u toplicama. Kinoppi među čempresima. Zagrijavanje. Yui, još jedan, i to najbrbljaviji, iz mog društva. Najbolje govori engleski od svih studenata, tako da je službena veza stranih gostiju u labosu i ostalih studenata. Tako i jesam završila u njihovom društvancu za ručak... Još jedna od mojih cimerica (sve 4 žene smo dijelile sobu), Aoki. Minami, jedan od onih koji je ostao budan do 4 ujutro. Uvijek izgleda pospano... Kinoppi nije pile. :) Loptice. Yui pozira na frižideru s pićima. Loptice. Sakuda u akciji. Prof. Tatsumisago (šef) snima Kitauru dok servira. Katagiri pozira. Šešir je zakon. Katagiri je nesretnik čije je istraživanje najsličnije mojem, pa svaki put kad bih se popiknula na neki problem, uvijek bi me upućivali da pitam njega. Ukočio bi se svaki put kad bi me vidio da se približavam. :) Nakon ručka slijedi turnir... igralo je 12 parova, u dva kola, u prvom do tri dobivena gema, u razigravanju do četiri gema, ukupno skoro četiri sata igranja tenisa... a razigravalo se sve do posljednjeg mjesta! Šugamani kao modni detalji. Ljeti Japanci redovito nose šugaman uza se za brisanje znoja. S lijeva na desno: Hashimoto (jedan od organizatora izleta), Nakamoto i Furukawa (ured dijelim s njim, Yuijem, prof. Tadanagom i dvojicom diplomaca). Par sa šugamanima. Prof. Hayashi u akciji. Tereni (suci su iz parova koji trenutno ne igraju). UV-osjetljiv Furukawa sudi. (jest, posudio je Katagirijev šešir) Teren. Katagiri sudac. Ta-dam! Prof. Tadanaga. Drama poraza. Na kraju meča. Hashimoto crk'o od vrućine. Yui i njegova teniska partnerica Sakurai sude. Poluvrijeme između dva kola. Nastavlja se...

- 16:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2008., nedjelja

Gamagori, dio prvi: Takeshima

Početkom rujna labos je išao na trodnevni (vikend) izlet i unutar-laboski teniski turnir u Gamagori, na pacifičkoj obali Aichi prefekture kojoj je glavni grad Nagoya (otprilike usred Japana). I ja sam išla s njima, napokon izlet koji si ne moram sama organizirati. :D Čak ni tenis nisam morala igrati, kad sam im rekla da ću možda pogoditi jednu od 10 loptica rekli su OK i nisu me stavili na popis... Pitam se zašto. Išlo se autima, ja sam bila u grupi koja je putovala autom šefa labosa, prof. Tatsumisagoa, Toyotom Prius. Jest! Hibridni! Vuuu! Osjećaj je prilično sličan novijim finim tihim autima. Autoput. Odmorište na autocesti. Snimih natpis jer piše "Ninja selo". Pokraj Gamagorija je otočić Takeshima sa šintoističkim svetištem. Spomenik pjesniku Fujiwari no Shunzeiju preko puta Takeshime. Most. Kako je Prius prilično brz (pogotovo kad ga vozi najmlađi prof. u labosu, Hayashi), nekih po ure smo zujali po parkiću preko puta Takeshime čekajući ostale da stignu. Pa stog slika nečeg što viri iz mora. Prije obilaska Takeshime, svratili smo u lokalnu kuću kulture (ili tako nešto) u kojoj možeš napisati pismo budućem sebi, do 10 godina u budućnosti. Kad vrijeme dođe, proslijede ti pismo... Uopće nije loša ideja, makar možeš uštedjeti koji jen i sam čuvati pismo. Problemčić je što ne šalju van zemlje, ali Hayashi je obećao proslijediti moje pismo u Hrvatsku. Bu'mo vid'li za 5 godina. Pisanje budućnosti: s lijeva na desno: Nagao (sagnut), Kitaura, Minami i Kinoppi (cura). Minami i Kinoppi spadaju u društvance s kojim redovito idem na ručak. Rezbarija sa znakovima zodijaka. Snimih baš ovu jer je moj znak u sredini. Lampica na zidu zgrade. Dotična kuća. Vjetrane preko zaljeva. Torii na Takeshimi. Kamena svjetiljka na Takeshimi. Kipići ne znam koga. Lampa ovijena mrežom. Puteljak na Takeshimi. Pogled na zaljev. Pogled na Gamagori. Sakuda (još jedan iz mog društvanca) traži rakove samce. Pogled s Takeshime. Soko. Dosta su česti. Kinoppi. Prud koji praktički spaja Takeshimu s kopnom - most je relativno nedavan, inače se do otoka dolazilo gacanjem preko pruda za vrijeme oseke. Profesori Hayashi i "moj" Tadanaga (jej!) Kip na obali. Vrabac. Nakon obilaska smjestili smo se u hotel koji ima vlastiti onsen (toplice). Sram me bilo, ali nisam ih isprobala. Možda me opća blaga oronulost hotela obeshrabrila... Nakon večere palile su prskalice (omiljena ljetna zabava u Japanu)... Povremeno je bilo malo zagušljivo... Najljepše su male krijesnice-fitilji... (ako se pitate zašto ih je većina uniformirana, to su hotelske yukate iliti laka kimona). Nakon vatrometa slijedi fešta. Ja sam se pokupila na spavanje oko ponoći, ali najtvrdokorniji studenti su ostali budni do 4 ujutro... Nastavlja se.

- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2008., subota

Takarazuka Scarlet Pimpernel video

12.09.2008., petak

Wakayama, dio četvrti: do obale

Wakayama je obalni grad, ali koliko sam mogla vidjeti s dvorca obala mu je karakteristično zagrađena prometnom lukom i industrijom. Zato sam potegnula do obližnjeg mjestanca Kada s ribarskom lukom nadajući se doći u bliži kontakt s morem. Na putu do vlaka, pogled s nadhodnika na cestu s ucrtanim putokazima. (s lijeva na desno: Osaka, Kainan, Wakayama kolodvor) Priručno parkiralište. "Rijeka" (natjerana u kanal) Shihori skreće pod pravim kutem. Kada nije nešto posebno fotogenično mjestance - uske ulice između običnih, pomalo starinskih kuća, i veeelika ribarska luka koja opet prilično zagrađuje more. Kada barem ima svoju plažu, koja tog sivog dana i nije bila nešto reprezentativna. Barem zelenje niče iz nje... ... i nanosi se na nju. Panorama s plaže: Tipični japanski mul sa zaštitnim betonskim tetraedrima (znam da nisu, ali kako se taj oblik zove?) i rastrganom zaštitom od vjetra. Ekvivalent Porporele. Ribarska luka zaštićena je s nekoliko slojeva dugačkih betonskih "kaša", za koje nisam sigurna što će im s obzirom da ju od izravnog udara oceana čuva nekoliko otoka. Nad lukom kruži više sokolova nego galebova, pa mi je glavna zabava bila lov na njih... ...i niskoleteće avione koji se probijaju kroz još nižu naoblaku. Pogled na Kadu. Studija tetraedara. Bidoni. Ribič. Soko na kandelabru... ... i na žici. Kasuga-jinja (jinja = šintoističko svetište). Umjetno cvijeće na Kada željezničkoj postaji. Ostale slike iz Wakayame na Photobucketu.

- 16:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

Wakayama, dio treći: stanovnici dvorca

U parku podno dvorca maleni je zoološki vrt u koji je ulaz besplatan. Uz razne ptice i domaće životinje, glavna atrakcija su mali azijski medvjed (koji je spavao) i dabrovi. Emui. Mara, iliti patagonian cavy. Dabar održava osobnu higijenu (drugi je spavao k'o klada pa nije bio fotogeničan). Afrički ždral. No zoološke nisu jedine životinje - parkom oko dvorca luta popriličan čopor mačaka koje su navikle žicati i primati hranu od prolaznika. Nakon generalnog manjka mačaka (barem neparanoičnih) u ostatku Japana, ovo mi je skoro pa bio kulturni šok... Nije ni čudo da je baš tu Tama zaposlena kao šef stanice. Ha! Izvaljeni tigar. :) Mazi me. Gazda. Još malo obraslih stepenica. Puteljak. Boćari! I baš pravi, ne neka egzotična verzija... Japanski vrt. Natkriveni most (vrlo nedavna rekonstrukcija) da gosti vlasnika dvorca neprimjećeno mogu iz njegove rezidencije (koja je bila u drugom krugu, gdje je sad jedan od parkova) posjetiti japanski vrt.

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

Wakayama, dio drugi: dvorac

I Wakayama ima svoj -jo (dvorac), kao i osački sagrađen po Toyotomijevoj naredbi, kao i osački betonska rekonstrukcija izvornoga koji je izgorio u Drugom svjetskom ratu, kao i osački zapravo je muzej. No za razliku od osačkog malen je i simpatičan, i okružen opsežnim parkom. Šteta što je vrijeme bilo oblačno... Opkop. Brdo na kojem je dvorac sagrađen zove se Torafusu, izvaljeni tigar, jer navodno tako izgleda s mora. Dvorac je preuzeo taj nadimak, i kip tome u čast podignut je blizu ulaza u park. Druga verzija, iz 1959, jer je prva uništena... u ratu, naravno. Eye of the tiger. ;) Kad je oblačno, fotografije mi ispadaju čudno dvobojno... (trobojno, ako crnu računam u boju.) Nije da loše izgleda. :) Osobno su mi najljepši dio dvorca bedemi, građeni od prilično zelenog kamena koji je dodatno ozelenjen mahovinom i inim raslinjem. Ima li koji mineralog u publici koji može ove stijene identificirati na pogled? Uzela sam uzorak za rendgensku analizu, ali ne znam hoće mi li ga se dati mljeti... ;) Otvor za bacanje kamenja opsadnicima na glavu. Reciklirano kamenje u bedemu. Dvorište unutarnjeg kruga dvorca. Zabat. Ovaj lepezasti uzorak karakterističan je za Tokugawa šogunat (koji je preuzeo dvorac). Muzejska postava je klasična: oklopi i oružje. (bojni prsluk, kojeg vojvoda nosi preko oklopa) Ovakvu "bradavicu" nisam dosad viđala na oklopima. Vjerojatno služi za pričvršćivanje nekog drugog dijela opreme. Muzej i sam dvorac je zgodno uređen, jer se u krug obiđu sve zgrade koje okružuju unutrašnje dvorište bez izlaženja na otvoreno. Pogled kroz prozor. Soko na zaslonu. Soko na nebesima. Pogled s vrha glavnog tornja na grad i oblacima zavijena brda. Shachi (ribetina) na jednom od krovova. I Wakayama ima svoje temari svilene lopte, no ove su namijenjene vješanju. Još malo zelenog stijenja u jesenskom ugođaju. Još slika na Photobucketu.

- 16:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2008., ponedjeljak

Riža u susjedstvu

Kako mi se iz raznih razloga ne da pisati poštene blogove, evo fotografija susjednog rižinog polja snimljenih danas na putu do dućana. Riža zrije... ...pa je treba štititi od gladnih ptica. Ne znam straše li ih ova strašila, ali mene su isprepadala. :)

- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.09.2008., ponedjeljak

Wakayama, dio prvi: posjet Tami

Wakayama-shi (shi = grad) središte je Wakayama-ken (ken = prefektura), prefekture južno od "moje", Osačke. U svim svojim putovanjima dosad sam je uspjela zaobići, možda zato što su joj glavne atrakcije toplice i more... nema odmora dok traje obilazak Japana! ;) I naravno da sam odabrala depresivno kišnu subotu na kraju kolovoza da virnem Wakayamu (grad). Možda ni ne bih svratila da nije vrlo neobične turističke atrakcije, Super Šefa Kolodvora Tame: Tama je, naime, mačka. Prije koju godinu malena privatna Wakayama željeznica prestala je držati stalno osoblje na svojim željezničkim postajama, i briga o njima prepuštena je lokalcima. Vlasnica dućana koji dijeli zgradu s postajom Kishi, terminalom jedine linije Wakayama željeznice, tako je preuzela brigu o njoj... i nekoliko mačaka koje su se motale okolicom. Pitome mačke svidjele su se putnicima pa na kraju i vlasnicima željeznice, te je sretno obojena Tama (boje prave manekineko, koja priziva sreću, najčešće financijskog oblika) postavljena za šefa stanice. Ozbiljno shvativši svoj posao, Tama je uspjela povećati promet za preko 10 %, te je proglašena Super Šefom i dobila vlastiti ured te dva mačja pomćnika koji preuzimaju dio napornog posla svoje šefice, koja je postala vrlo popularna. Tako je u vlaku sa mnom sjedilo barem još šestero koji su se vozili isključivo da posjete Tamu. Dobar način dizanja prometa na liniji, u svakom slučaju. :) Tama je dobila i svoj znakić na turističkoj karti Wakayame... Wakayama željeznica nije stala na tome - pojedini vlakići (dvovagonski) imaju posebnog sponzora. Tako sam se do Kishi postaje vozila u Vlaku igračaka. Osim izlogića s igračkama (koje se, pretpostavljam, mogu kupiti tijekom vožnje), tu su i posebna sjedala za djecu i bebe. Na postaji je na dužnosti bio jedan od pomoćnika, koji se lijeno dao maziti kroz otvor za prodaju karata (ured mačjih zaposlenika je bivši šalter). Kako su svi Japanci marljivo nagrnuli u red za mačku, ja se prošetah baciti pogled na vlažnu okolicu... Tama je, kao pošteni šef, ovako depresivnu subotu provodila drijemajući u dubini svog ureda, uz svesrdnu pomoć drugog asistenta smještenog kat više. Molimo da ne otvarate vrata... Hello Kitty verzija, naravno. Mislim da natpis nije tu toliko zbog stranih turista, koliko zato što je engleski kul. U pauzi između dolaska dva vlaka (voze svakih pola sata), dežurna mačka se povlači izvan dohvata, da bi se opet marljivo spustila kad čuje dolazeći vlak. Kad mi već nije osobno htjela pozirati... Tamin profil (dolje desno) uz datum okoćenja (29. 4., slučajno (khm) rođendan pokojnog cara i državni praznik) i povijest zaposlenja sadrži posebne oznake (srcoliki lik kad spoji prednje noge) i posebne vještine (prognoza vremena). Očito kišu ili niski tlak prognozira povlačenjem u svoje odaje. ;) Kako su mi prodali cjelodnevnu kartu za tu liniju (punih 10 jena skuplju od povratne), na povrtaku sam se iskrcala na jednoj usputnoj postaji baciti pogled na park po kojem se zove. Postaja je gotovo nepostojeća... ...a bome i park. Gljive niču na drvenoj ogradi... ... most spokojno hrđa. Priručne garaže autobusa za obilazak šireg parka (bila je karta rute, ali mi park baš nije ulio povjerenje). Uz garažu... Uz postaju. U postaji, rukom ispisani znak koji putnika obavještava u kojem smjeru ide vlak za Kishi, a u kojem za Wakayamu. Šarmantno staromodno, kao i cijela okolica uz ovu željezničku liniju. Svidjelo mi se, možda zato jer uopće ne sliči na savršeni uređeni Japan. Nema reklame do samoreklame - vlak na povratku u Wakayamu. Ne da mi se pisati blogove, pa je ovo sve za danas. ;P ps. Eh, da. U Kishi postaji visi oglas kojim se ljude moli da ne donose mačke, jer više nemaju mjesta za nove zaposlenike.

- 15:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #