Iako su Muro-ji i Hase-dera samo dvije postaje daleko i na istoj liniji, treba presjedati na postaji između njih (vlakovi koji staju na Hase-dera postaji ne staju na Muroguchi-Ono postaji). No vozni redovi su dobro usklađeni, pa ne treba puno čekati na međustanici.
Od Hase-dera postaje do samog hrama ima 20-ak minuta šetnje kroz mjestance koje se pruža duž ceste i rijeke.
Ne znam je li vozio u reliju, ali izgleda kul.
Kao da je proljeće... Hase-dera je poznata po svome cvijeću.
Još cvijeća.
Trošni klasični zemljani japanski zid. Mogla sam još koji pridjev prilijepiti, ali ne htjedoh pretjerivati.
Hase-dera na vrhu svog platoa. Jest, opet penjanje, ali svi zbilja zanimljivi i zgodni budistički hramovi dolaze uz cijenu beskrajnih stepenica.
Zabat, tek tako.
Znak kad je hram zatvoren za posjetitelje.
Od ulaznih vrata do glavne zgrade hrama vodi natkriveno stepenište (nobori-ro, uspinjući hodnik), što je nesumnjivo korisno u doba kiše ili snijega, ali bome ne škodi ni usred žarkog sunčanog ljeta.
Pogled na dotično stepenište s boka.
Od stepeništa se ulijevo i udesno odvajaju stepenice do pomoćnih hramskih zgrada, spavaonica i predavaonica, kao i ponekog đardina.
Kamene lampe uz konačni uspon.
Na platou je s jedne strane glavna zgrada, a s druge WC, suvenirnica, i odvojak do kapelice Jizoa i drugih zaštitnika djece. A uz odvojak su četiri stalka s nizovima i nizovima zavjetnih Jizoa, od kojih svaki stoji za jedno umrlo ili nerođeno dijete.
Kako malo tkanine i vune može dati osobnost identičnim kipićima...
I budisti imaju svoju Naivu.
Kannon u majčinskom liku, Jibo Kannon.
Iznad platoa su šintoistička svetišta, u uobičajenoj koegzistenciji budizma i šintoizma.
Plato Hase-dere, s usamljenim cedrom (ostali su prije koje stoljeće upotrebljeni za obnovu hrama).
Pogled s glavne zgrade hrama u dolinu.
U glavnoj zgradi smješten je divovski kip Kannon, veličanstven u pozlati i suštoj golemosti, zbog kojega je Hase-dera jedna od 33 hodočasničke postaje u Zapadnim zemljama Japana... (dakle "moga" Kinki kvarta Japana). I Istočne zemlje isto imaju svoja 33 hodočasnička odredišta vezana uz Kannon, izgleda da je 33 značajni broj. Sad sam napokon shvatila zašto Ishiyama ima onaj niz 33 kamena kipa Kannon - zamjena za puno hodočašće onima koji ga ne mogu obaviti...
Kip Kannon nije dozvoljeno snimati, ali fotografija ionako ne bi uhvatila prašnjavu i tamnu zgradu i atmosferu prožetu dimom tamjanskih štapića zbog kojih budistički kipovi u svojim hramovima većinom izgledaju 10 puta bolje nego isti kipovi u klimatiziranim i kontrolirano osvijetljenim muzejskim zgradama. U glavnoj zgradi su i zavjetne slike, od kojih je najljepša ona koja obuhvaća cijeli svijet.
Zabat glavne dvorane.
Novosagrađena pagodica.
Jizo zaštitnik hodočasnika s ponešto ofucanim šeširom.
Spomenici.
Hase-dera, sa strane.
Svećenici u prolazu...
Kornjače se sunčaju. Mogla sam snimiti filmić, ali na isto vam dođe ako gledate ove slike koju minutu. :)
Na povratku do kolodvora mimoiđena skotna i (čudo!) neparanoična mačka.
Šuma bambusa.
Rano jesenski oblaci. Još uvijek je vruće na suncu, ali u hladu je već prohladno...
Post je objavljen 19.09.2008. u 16:16 sati.