Središnja Nara, dio prvi: Muro-ji

18.09.2008., četvrtak

U Nara-ken (ken = prefektura) postoji još hramova osim onih blizu grada Nare. Muro-ji (ji = budistički hram) i Hase-dera (dera = tera = budistički hram; isti znak kao ji, drugo čitanje) smješteni su u brdima (no, brežuljcima) središnje Nare, na istoj liniji Kintetsu željeznice, pa je normalno obići ih u istom danu. Jedan stariji hodočasnik upravo je to i radio - čak smo istim vlakom išli od jednoga do drugoga... Čak i ako vam nije do obilaženja hramova, brežuljkasti dio Nare vrlo je lijep i ugodan za obilazak. Rijetko naseljen, između stajališta vlak jedva da prođe pokraj koje kućice ili polja, sve su zeleni brežuljci s tek ponekim dalekovodom.

Do Muro-ji od željezničke postaje ide bus koji vozi svaki sat... Nekako me razveseli kad zapadnem u takve dijelove Japana, gdje čak ponekad treba koristiti mozak i proučavati vozne redove. Muro-ji bi bio krasan usamljeni hram usred brda (zovu ga ženska Koya, jer za razliku od Koya-san u Muro-ji ženama nikad nije bio zabranjen pristup), da nije mjestanca koje je izniklo podno njegovog brijega da uslužuje hodočasnike. A taman kad me je razveselila vožnja busom uskom cestom usred šuma i pokraj brzaca... Mjestance nije nešto za vidjeti - glavna ulica s dućanima (nekoliko njih prastarih, nekoliko njih zatvorenih) i restoranima, i malo što drugoga.

Rijeka koja dijeli Muro-ji od mjestanca.

Plavi Nio stražar na ulazu u hram. Boja mi je bila neobična, obično su crveni...

Muro-ji je baš šarmantan, blago ofucan, pomalo seoski i nimalo grandiozan... Najbolji dio slamnatih ili drvenih krovova je sve zelenje koje raste iz njih.

Stela.

Kondo, zlatna dvorana, jedna je od glavnih atrakcija Muro-ji, s kipovima buda i bodisatva te 12 nebeskih generala. Glavni buda s oslikanom mandalom iza leđa ima onaj spokoj i tihu veličanstvenost najboljih budističkih kipova. Krov Kondo građen je u karakterističnom Yosemune stilu (Yosemune-zukuri), a kroz njega prolazi dim tamjanskih štapića zapaljenih pred budom.

Pobočna zgrada, Miroku-do, s kipom Miroku, "budućeg Bude".

Friško obnovljena pagodica, manja nego što izgleda (najmanja 5-katna pagodica u Japanu), te istovremeno najnovija (od obnove) i najstarija zgrada u kompleksu.

Stele budica i bodisatvica s bavarinićima.

Spomenik Kobo Daishiju (onom koji počiva u Koya-san), obrastao mahovinom.

Smiješeći jizo, što je prilično rijetko osim kod najnovijih kipova.

Iza glavnog kompleksa hrama stazica vodi u brdo (i uz brdo) do Oku-no-in, "skrivene" dvorane, i memorijalne dvorane s nizovima memorijalnih (pogrebnih) o-ihai pločica s imenima pokojnika. S terase dvorane puca pogled u... šumu, većinom. Hajdemo redom, do Oku-no-ina i natrag. Pogled s puteljka.