21.08.2008., četvrtak
Turneja tri hrama. Hram prvi - Horyu-ji
|
Horyu-ji, budistički hram (ji = hram) u ravnici kod mjestanca Ikaruga južno od Nare slovi kao jedan najstarijih budističkih hramova u Japanu. Osnovao ga je princ Shotoku, Konstantin budizma u Japanu, i prvi je UNESCOv spomenik svjetske baštine u Japanu. Navodno se car Yomei (Shotokov otac) zavjetovao izgraditi hram zbog ozdravljenja od bolesti, ali nije stigao jer je - umro. Hram je ipak posvećen Yakushi-Nyorai, Budi ozdravljenja. Od Horyu-ji stanice do samog hrama vozi autobusić, ali kako sam došla dosta rano autobusići još nisu krenuli. Dvije autobusne stanice nije mnogo za prohodati, a na kolodvoru sam dobila i kartu s ucrtanom rutom. Kao poštena Japanka, žena na informacijama mi nije samo tutnula kartu u ruku, već natenane objasnila skroz očite stvari na njoj, i nimalo joj nije smetalo što strankinji koja je uzela englesku kartu objašnjava na japanskom. :) Ikaruga sama po sebi nije zanimljiva, ali naravno da se uvijek nađe ponešto.  Mini! Volim male aute.  Kao što vidite, bio je nemilosrdno sunčani dan. Mokri šešir na glavi, stalno puna boca vode i reklamna lepezica bili su nužni za preživljavanje. Ulaz u hramski kompleks.  Hramski kompleks je povelik, i u dva odvojena dijela. Istočni dio, Toin, sagrađen je na mjestu prinčeve palače. Demonski crijep, s budističkim kandžicama na čelu. Ne znam točno što te kandžice predstavljaju, ali često ih viđam po muzejima...  I još jedan. Kad su fotogenični... sad kad imam zum.  Prilaz glavnom, zapadnom kompleksu. Pagoda je jedna od najstarijih drvenih građevina na svijetu, ako ne i najstarija, barem iznutra. Vjerujem da su vanjske dijelove morali povremeno zamijeniti, jer ne vjeruju u zaštitne premaze...  Sporedni hramovi ili rezidencije skrivene iza zidova prilaza.    Put koji vodi prema Toinu.  Još jedni najstariji - glineni Nio čuvari na ulazu u zapadni kompleks.   Baš me zanima od čega je pocrnio. Detalj vrata. Asuka stil gradnje, kaže mi letak.  Zakutak glavnog kompleksa.  Jezerce s lotusima.    Centralni dio kompleksa unutar kojega je pagoda i Kondo, Zlatna (glavna) dvorana, ograđen je verandom koja jako dobro dođe bilo za vrijeme kišne sezone bilo u ovako nemilosrdno sunčan dan.   Potporni demončić na pagodi.  1400 godina staro drvo? Prosudite sami.   Kondo je također spadao u najstarije drvene zgrade svijeta do požara 1949, kad je veliki dio unutrašnjosti teško oštećen. Sadašnja zgrada ima 15-20% 1400-godišnjeg drva u sebi. U požaru su uništeni murali koji su bili među najstarijim prikazima budističkog raja. Trenutno se Kondo opet obnavlja, ali sam reprodukcije murala (napravljene 1960-ih) i dio budističkih kipova iz njega vidjela izložene u muzeju u Nari. Murali su neobični, iako reprodukcije ostali su vjerni izblijedjelosti i istrošenosti originala pa se na nekima jedva vidi što predstavljaju. Zapazila sam da bude i bodisatve imaju višestruke podbradke. Iako je unutrašnjost Konda zatvorena za javnost, izvana izgleda sasvim dobro. I on ima kipiće kao potporne stupove, a najzamjetljivija su dva para uzlazećih i silazećih zmajeva.   Još jedna potporna zvjerčica.    Na stražnjoj strani veranda se širi u skladište sutri (na slici) s jedne i zvonik s druge strane, dok je u dnu predavaonica (Lecture Hall).  Svjetiljka pred predavaonicom.  Panorama Horyu-ji iz predavaonice prema ulaznim vratima.  Kako je Kondo zatvoren radi obnove, Buda s pratećim bodisatvama je smješten u pozadinsku dvoranu, iza predavaonice. Stilski neobičan i pomalo gotički, odskače od brojnih Buda kojih sam se nagledala drugdje. Pogled na centralni dio izvana.  Još koji crijep.  Dobar dio bogate kulturne i budističke baštine ovog hrama sad se nalazi po muzejima, dapače, za Horyu-ji sam prvi put čula tokom posjete Nacionalnom muzeju u Tokyu (jest, još jedan izvještaj koji vam dugujem) koji ima cijeli paviljon posvećen izlošcima iz Horyu-ji. No ponešto je ipak ostalo u samom hramu i posebnoj muzejskoj zgradi unutar kompleksa. Od svih izložaka posebno me se dojmio kip tzv. Kudara Kannon iz 7. stoljeća, visok oko 3 metra i tako elegantan i duguljast da bi ga se mirne duše moglo proglasiti portretom vanzemaljca ili vilenjaka. A tu je i crvena plesna maska s orlovskom nosinom koja izgleda vrlo indijanski. U sklopu glavnog kompleksa je i svetište princa Shotokua, koje je meni ne-budistu bilo sasvim nezanimljivo. Te se uputih prema Toinu. Glineni zidovi koji ograđuju put su baš zgodnički.   Gdje su lijepa žabokrečinasto zelena jezerca? :P  Još jedan od pobočnih hramova na putu do Toina.  Ulaz u Toin. Ljetni oblaci se propinju...  U Toinu, glavna zgrada je Yumedono, dvorana snova/vizija, koja je izvorno sagrađena kao spomenik princu Shotoku na mjestu njegove palače. U Yumedono se čuva kip Shotokua kao inkarnacije Spasiteljskog Kannon, u vječito zatvorenom svetištu. Zahvaljujući tomu je odlično očuvan ali to nitko ne može vidjeti. ;)   Još neke slike dostupne na Photobucketu. |