Tokyo, prvi put. Dio treći: Tokijski nacionalni muzej.

07.05.2009., četvrtak

Nakon prirodoslovnog, završila sam u umjetničko-povijesnom Tokijskom nacionalnom muzeju, koji je zapravo kompleks nekoliko odvojenih muzeja. Jedan od njih udomljuje bogatstva iz Horyu-ji hrama u Nari, uključujući oko stotinu figurica bodisatva, dobrim dijelom rađenih po korejskoj modi, s nogom preko koljena.

Posebno zabavna je zbirka obrednih plesnih maski.

Na nekima se vide rupice za kosu i bradu.

Budističko zvonce, kojim se zvoca tokom obreda.

Ravnalo duljine jedne shaku (stope).

U glavnoj izložbenoj dvorani bila je privremena izložba također vezana uz Horyu-ji hram, a red se vukao oko zgrade... Nakon malo pregovora s jednom od redarica koja je nadzirala red, provela me kroz ulaz do stalnog dijela postava koji je uključen u zajedničku kartu i za koji ne treba čekati u redu. I sreća da je tako, pošto je riječ o pretpovijesnoj zbirci koja obiluje meni omiljenim glinenim figuricama (dogu)...

...i grobnim Haniwa kipovima. Vojnici.

(ne znam što mi je draže: šešir, hlače, ili frizura)

Školjka. :)

Kuća, i to prilično bogata.

Negdje na pola izložbe sam shvatila da nije dopušteno fotografirati, pa sam počela snimati skrivećki.

Jomon vaza, posebno ukrašena.

Konjski oklop iz Haniwa razdoblja.

Središnja zgrada muzeja ima postav koji prolazi kroz cijelu povijest Japana. Opet sam počela kružiti krivim smjerom:

Čovjek oslonjen na drvo, rad Hirakushija Denchua iz 1914.

Bodež, lijepo opremljen (pogotovo držak).

Katana u luksuznoj opremi, makar bi prema položaju mogla biti i tachi (tachi je dugi mač koji se nosi oštricom prema dolje, prema starijoj modi do 14. stoljeća, katana je nešto kraća i nosi se oštricom prema gore).

Bizonski oklop. Nije zapravo, samo me neodoljivo podsjeća...

Kadionice u obliku jarebica iz prijelaza 18. u 19. stoljeće.

Sedefom ukrašeno sedlo.

I ovo je izložak - kućica za čajnu ceremoniju u pripadajućem vrtu.

U sklopu muzeja ima i par restorana, što jako dobro dođe da se malo počine i obnovi snaga za nastavak obilaska. Kao u većini japanskih restorana treba se javiti recepcionaru, upisati se (uključujući broj članova svog društva) u knjigu, i čekati u predvorju dok te se pozove. Solo posjetitelji dobiju mjesto uz klupu postavljenu uz prozor, s dobrim pogledom na vrt.

Za kraj sam ostavila zbirku azijske umjetnosti, koja je nakon silnih japanskih izložaka bila osvježenje. Pakistanski buda.