12.05.2009., utorak
Tokyo, prvi put. Dio šesti: Edo-Tokyo muzej.
|
Čak i turisti koje sumo uopće ne zanima trebali bi svratiti u Ryogoku, do jednog od najzanimljivijih tokijskih muzeja, Edo-Tokyo muzeja (drugim riječima, Muzej grada Tokya). Tokyo je u prijestolnicu izrastao iz ribarskog seoceta smještenog na ušću Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka), po imenu Edo (doslovno Ušće). Slijedeći svijetlu tradiciju prethodnih šogunata, Tokugawa Ieyasu odabrao je za svoje sjedište mjestance daleko od zavodljivih utjecaja carskog dvora u Kyotu, i Edo se učas razrastao u pravi grad. Kad je car Meiji svrgnuo šogunat kojih dva i pol stoljeća kasnije, Kyoto se već odavno nije mogao mjeriti s Edom po bogatstvu i veličini, te je razumljivo da se car odlučio preseliti. Edo je postao i službenom prijestolnicom 1869, i preimenovan u Tokyo, Istočnu prijestolnicu. Muzej je zbilja zanimljivo složen i bogat izlošcima, a za potpuni doživljaj brinu se volonteri-vodiči. Možda nećete uvijek naći vodiča za engleski, ali meni se posrećilo: umirovljeni zaposlenik Mitsubishija oboružan šalabahterom i edukacijskim materijalom u fasciklu proveo me kroz cijeli muzej u sat i pol (prije obilaska uviđavno provjere imaš li dovoljno vremena za puni obilazak). Bio je prilično razgovorljiv i doznala sam zanimljivih stvari o nekdašnjem i sadašnjem Tokyu. Toliko me zapričao da se nisam ni sjetila fotografirati, pa sam na kraju još jednom obišla muzej sama. Fotografije stoga, opet, obratnim redoslijedom. Izložba inače završava s rađanjem modernog Tokya, tj. olimpijskim igrama 1964. Za tu prigodu pušteni su u pogon prvi shinkanseni, a Japan je imao priliku svijetu pokazati svoje novo, poslijeratno lice. Baš je zgodno bilo gledati fotografije iz tih optimističnih godina. Mini Subaru. Padam na malecke aute...  Kapitulacija Japana. Kopija, naravno. Nego, primijetite praznu crtu ispod koje piše "Predstavnik Kanade" - jadnik (puki poručnik, čini mi se) od silne se treme zeznuo i potpisao na iduću crtu, pa su se shodno tome i svi ostali potpisali crtu niže nego što je trebalo. Na kraju je netko od službenika (pretpostavljam) korigirao potpise ispod crta da odgovaraju stvarnom stanju i parafirao korekcije. Bilo je blijedih pokušaja da se zbog toga zariba Kapitulacija proglasi nevažećom, ali su shvatili da nema previše smisla...  Zanimljiv je redoslijed potpisa saveznika. Douglas MacArthur se koči izdvojeno kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, a ispod slijede redom predstavnici SAD-a (Nimitz, ako se ne varam), Kine, Britanije, SSSR-a, Australije, Kanade, Francuske, Nizozemske i Novog Zelanda. Replika balonske bombe kakve su Japanci slali na SAD koristeći visinske struje zraka. Par stotina ih je palo po Zapadnoj obali SAD-a, ne prouzročivši veće štete ali vjerojatno nešto panike.  U pozadini se vidi karta Tokya s osvijetljenim dijelovima koji su izgorjeli za vrijeme bombardiranja. Područja se pale postupno, da prikažu "napredovanje" bombardiranja iz napada u napad. Svijetli dio na donjem dijelu karte je već Yokohama, a more crvenila prekriva praktički cijelo središte Tokya. Meni jedan od dojmljivijih izložaka... Semafor u doba prije svjetlosnih signala. :)  Staljeno staklo, keramika i novčići nakon velikog Kanto potresa.  Jedna od nekoliko diorama Eda. Detalji su zadivljujući.  Kip Ieyasua Tokugawe, prvog šoguna. Po svemu sudeći bio je ružan čovjek.  Šljem službene vatrogasne postrojbe iz Eda, sa zaštitnom maramom koja brani od padanja ugaraka (ili gore) vatrogascima za vrat.  Kako je Edo bio sav od drva i papira, požari su bili česti i opaki, i prioritet je uvijek bio spriječiti širenje na cijeli grad. Službene vatrogasne postrojbe (crveni grb na šljemu jedan je od carskih koji se dodjeljuje državnim službenicima) uvedene su da se spriječi zloporaba, jer su poneke lokalne vatrogasne postrojbe bile povezane s građevincima, pa se znalo i podmetati požare da se raščisti građevinsko zemljište, pogotovo što je vrijedilo pravilo da postrojba koja prva dođe na mjesto požara polaže pravo na oslobođeni teritorij. Kad smo već kod požara, evo obrade rock-klasika "Smoke on the water" kao klasične japanske balade o gašenju požara u Edo: Ooedo no hikeshi. Stalni strah od požara (potpomognut općom kataklizmom velikog Kanto potresa i bombardiranja grada) ostao je zapečen u podsvijesti Japanaca, pa su sada masivna protupožarna vrata standard i u modernim zgradama, a jedna od prvih uputa u priručniku za doseljenike je kako viknuti "Požar!" na japanskom. ("Kaji!" za zainteresirane). Primjer ploča za štampanje ukyo-e drvotiska, po jedna ploča za svaku boju... Dolje ploče, u sredini samo otisak te ploče, na vrhu postupni napredak cijelog otiska.  Ukyo-e su bile jeftine slike za masovnu potrošnju, ekvivalent postera slavnih glumaca, ljepotica i sportaša ili ukrasnih pejsaža. Koliko su se malo cijenile u Japanu pokazuje kako su prvi put došle u Europu gdje su stekle slavu: kao otpadni papir za pakiranje lomljivog porculana. Najzanimljiviji dio izložbe su diorame koje prikazuju svakodnevicu u Edu do najsitnijih zamislivih detalja. Vidi se da je muzej sagrađen u Ryogoku, domu suma - hrvač privlači pozornost prolaznika:  I tada su se ljeti za festivala organizirali vatrometi, pa su gužve na mostovima i sličnim mjestima s dobrim vidikom bile jednako gadne kao i danas. Pučani su kretali ranije a uhvate dobro mjesto, a bogataši su iznajmljivali brodove i uživali u luksuzu gledajući vatromet sa Sumide.  Jedan od izložaka bila je i kuća običnog građanina u punoj veličini. I tada je zemljište u Edu bilo skupo, pa cijeli stan bio mala soba od desetak kvadrata u kojoj je spavala, živjela i radila višečlana porodica. Vodič se potrudio napomenuti da je ćelija u kojoj je jedna od slavnijih posvuduša prosjedila nekoliko stresnih dana bila prostranija od ovog stana... Zanimljivi izložak bio je i radnik koji tegli dva poklopljena vjedra na motci. Na vodičevo pitanje što mislim da nosi nagađala sam vodu i neslavno fulala: nosio se izmet kao vrijedna izvozna roba iz grada na polja. Ima i interaktivnih izložaka: realistično teška kutija zlatnika (1000 ryo, ili 16,5 kila zlata), i barjak za parade koji bi pravi delija mogao nositi i podizati jednom rukom, a kojeg sam jedva pomakla s obje. U djelu posvećenom kulturi bila je maketa pozornice na kojoj se redovito davala demonstracija specijalnih efekata u jednoj horor-predstavi gdje se duh ubijene djevojke vraća izluditi krivce, pa se pojavljuje i nestaje... Postavljena je i pozornica u punoj veličini na kojoj se povremeno daju kratke predstave, a tu su i lutke u prirodnoj veličini obučene u tipične kostime.  Posebno mi se svidio negativac. ;)  I na kraju, maketica radne sobe slavnog slikara Hokusaija pred kraj njegovog života, izrađena prema vlastitoj slici.  |