< | veljača, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Od Kakunodate do Tazawa-ko (ko = jezero) može se doći shinkansenom (pobjegao mi je ispred nosa, vozi otprilike svaki sat), običnim vlakom (vozi jedva nekoliko puta dnevno, u doba kad nema shinkansena) ili autobusom. Autobus je najsporiji, ali i najčešći, te sam nakon malo proučavanje voznih redova (sve na japanskom, autobusi znaju biti nezgodni po tom pitanju) do Tazawa-ko postaje išla autobusom. Nažalost, do samog jezera opet treba na autobus, ali da im doznam vozne redove trebala sam posjetiti turistički ured u samoj postaji. A ispred ureda stajaše ova spektakularna... instalacija? Skulptura? Što je, da je, dobra je. Tazawa-ko je najdublje jezero u Japanu, u bivšem krateru, i prilično je spektakularno. Puštam panorame da vam govore više od tisuću riječi, a za potpuni ugođaj zamislite ugodno, ne prevruće ljetno popodne, povjetarac u borovima i cvrčke koji već polako posustaju ali se još čuju. Vretence na karakterističnom japanskom betonskom drvenom stupu. Iako su plaže već opustjele, još uvijek je netko vozio pedalinu po jezeru. Voda Tazawa-ko neobično je plava, ponekad izgleda umjetno. Možda je tome uzrok jezerska flora, a možda princeza Takko koja se pretvorila u zmaja i stanuje na dnu jezera, gdje dočekuje svoga zmajskog dragoga kad svrati iz 80-ak kilometara udaljenog jezera Towada. Kad se njih dvoje nađu postane vruće, pa se jezero zimi ne ledi... Jezero je u svakom slučaju vrlo bistro, tako da sam čekajući turistički brod za obilazak jezera proučavala ribice u plićaku kod pristaništa. Odmah me uhvatila nostalgija za Lokrumom... ...a tek kad sam vidjela ofucanu zastavicu na brodu, osjetila sam se kao kod kuće! Kapetan broda je upotpunio ugođaj. Ne baš nalik na Lokrumske brodove je brzina, i ovaj brod je šibao priličnom brzinom, baš kao onaj kojim sam krstarila zaljevom Matsushime. Pitam se postoji li neki posebni razlog zašto su tako brzi, osim da krstarenje obave u 40-50 minuta? I zašto uvijek puštaju popularnu japansku muziku na sve glase preko razglasa, pokušavajući nadglasati motor... Brod je dizao tolike valove da nas je na krmi počelo redovito zalijevati kad je zakrenuo bokom u vjetar. Većina Japanaca se povukla u sigurnost i toplinu zatvorene kabine, ali ja sam srećom imala kabanicu u ruksaku (obukoh je u hladno jutro kad sam kretala na put) pa sam se ubrzo vratila na krmu cereći se kao idiot i uživajući u zalijevanju. Uz primjetniji vjetar, i oblaci koji su nasjeli na brdo iznad luke najavljivali su ponovno pogoršanje vremena. Neka opet slike govore... Tokom obilaska brod bi stao uz atrakcije na obali, kao što je ovaj šintoistički hram, prilično se ljuljajući dok smo slušali objašnjenje (na japanskom) preko spomenutog razglasa. Također je pristao na mul podno hotela na suprotnoj obali, gdje je iskrcao oko polovicu putnika i ukrcao par njih. Zatim se otisnuo, da bi se ubrzo vratio jer se jedna bakica sjetila da se trebala iskrcati. Kapetan nije bio nimalo sretan... 'ko bi rekao da Japanci mogu tako demonstrativno mrmljati sebi u bradu. Sunce u kameri... Ja završih krstarenje, ali pedalinisti se ne predaju. Demončići, maskote Akita prefekture, na turističkoj karti pokraj autobusne postaje. Hvatala sam pretposljednji autobus, a restoran i suvenirnice su se demonstrativno zatvarale ostavivši nas par da šetkamo uz cestu čekajući autobus da dođe. Svi turistički brodovi su na vezu, krstarenja su isto gotova za danas (bila sam na posljednjem). Vidjeh još kapetana kako se upućuje kući, odmahujući vlasnici restorana. Tazawa-ko djeluje kao ugodno mjesto za kratki godišnji, ima tako domaću atmosferu... Autobus koji me je dovezao do željezničke postaje, jer mi pade na pamet da nisam dovoljno dokumentirala prometala. I postaja Tazawa-ko ima svoga zmaja, možda je ovo baš princeza iz priče. A evo napokon i shinkansena za povratak u Morioku! Mislim da sam se tokom ovog izleta po Akiti načekala vlakova i autobusa koliko tokom cijelog ostalog godišnjeg... Još fotografija na Photobucketu. |
U sunčano jutro sam se Komachi shinkansenom odvezla do sat vremena udaljenog Kakunodate, mjestanca čija su glavna atrakcija preživjele samurajske rezidencije u središtu grada. Željeznička postaja je kojih 20-k minuta šetnje udaljena od spomenutog središta, a kako su gradski autobusi prilično neredoviti prošetah do njega slikavajući usput. Stražnji dio dizalice neobično je mjesto za portret ljepotice. Katran na ventilaciji restorana. Bljak. Biciklarna. Središte grada sastoji se od jedne i po široke ulice uz koju su samurajske kuće s nevjerojatno (za Japan) prostranim vrtovima. Kuće same po sebi nisu posebno raskošne, jer samuraji nisu bili pretjerano bogati, dapače, s vremenom su se počeli baviti obrtima da poprave kućni budžet. Ipak, kuće se razlikuju od trgovačkih domova iz istog doba kakve vidjeh u Hidi. Čuvaj glavu! Nadvratci u klasičnim japanskim kućama uvijek su preniski. No unutrašnjost je klasična, japanska, s tatami podovima i papirnatim zidovima. U kućama i danas žive potomci samurajskih porodica, koji sad kućni budžet popunjavaju naplaćivanjem ulaznica i organiziranim obilascima dijela svojih domova. Obilaske čak vode i na engleskom, uz obilnu pomoć šalabahtera. Soba s pogledom na vrt - cijeli zid se može podignuti kad je vrijeme lijepo. Zeleni kesten na verandi. Samurajski obrt koji je proslavio Kakunodate i koji je sad glavni izvor suvenira bilo je izrađivanje predmeta od trešnjine kore. Počeli su od tankih stvari: podložaka, ukrasa za kosu i inog. Zatim su razvili tehnike zadržavanja hrapave površine ili dobivanja glatke, pa počeli raditi voluminoznije predmete prešanjem više slojeva kore u masu. Tako se danas praktički sve može napraviti tom tehnikom, od posuđa preko namještaja do kipova. Cijela soba opremljena namještajem od trešnjeve kore. U gradskom muzeju osim izložbe predmeta izrađenih od trešnjine kore i demonstracije njihove izrade, ima i drugih lokalnih zanimljivosti, kao što je obuća i odjeća za zimske dane... Klizaljke. Yukigeta, podstavljene drvene geta natikače za zimske dane. Fumidara... ...i način korištenja istih. Slamnata kabanica, kao iz filmova. E, ovo je izložak za mene! Siemensov parni generator koji je od 1912 do 1971 opskrbljivao strujom šire područje Kakunodate, nabavljen trudom i novcem lokalnog veleposjednika. U posebnim dvoranama postavljene su dvije tematske izložbe. Prva je posvećena 140 obljetnici Boshin civilnog rata između Meiji cara i šogunata. Od standardne samurajske opreme... ...do prikaza samuraja u polju između bitaka. Slomljena katana. Kul. Druga izložba pokriva pletene košare i pladnjeve... No nije gradski muzej najbogatiji u gradu... O tome u idućem nastavku. Još fotografija na Photobucketu. |
Morioka, prijestolnica prefekture Iwate, je ugodni omanji grad (samo 300.000 stanovnika) neobično zapadnjačkog štiha. A k tome i jedini grad u Japanu u kojemu sam uspjela kupiti breskve na kilo (a ne na komad) i to za neobično normalnu cijenu. To me toliko oduševilo da je prodavačica mislila da mi nisu sve breskve na broju. :D Skićući se po kišnoj Morioki na putu prema glavnoj atrakciji grada, hramu Hoon-ji, naišla sam na turistički putokaz prema Demonskim stijenama. Naravno da sam odmah skrenula do tamo. I evo ih: Zovu se demonske (zapravo Oni no tegata, Otisak demonske ruke) jer na sebi imaju otisak ruke demona, koji bi trebao biti vidljiv nakon kiše. Iako su atmosferski uvjeti bili povoljni, ni uz pomoć skica i uputa nisam ga uspjela vidjeti... Priča kaže da je demon maltretirao okolicu, ali su ga duhovi triju stijena na preklinjanje naroda okovali za svoje stijene i natjerali da obeća da nikad više neće činiti zlo. Kad je demon svoje obećanje zapečatio otiskom dlana na stijenu, pustiše ga da ide. Priča čak tvrdi da se cijela prefektura zove po tome, jer Iwate doslovno znači Kamena ruka. Hoon-ji hram sam po sebi nije nešto posebno, iako mu je groblje smješteno u lijepoj čempresovoj šumi, a ni Nio čuvari nisu loši. Ovo zmajoliko stvorenje izrezbareno na vratima je kirin (kineski qilin), mitološka zvjerčica ponekad zvana kineskim jednorogom, nešto između zmaja i jelena. Kirin je također i japanska riječ za žirafu, a i poznata japanska marka piva s istom tom zvjerčicom kao zaštitnim znakom. Ono po čemu je Hoon-ji poznat izvan Morioke jest Rakan-do, dvorana s kipovima rakana, budinih učenika. Središnji kip Bude navodno je napravio Kobo Daishi (onaj sahranjen u Koyi, sjećate se?), uz njega stoji 10 najbližih učenika i sjedi 16 rakana, a ostalih 500 (pet stotina) sjedi na policama po cijeloj dvorani. Sve su izradili kipari u Kyotu, a svaki je različit i ujedno pun vlastitog duha. Neki učenici su prilično egzotični... ...zabrađeni... ...druge rase... ...a neki samo veseli... ...ili "veseli". Detalje o rakanima znam iz brošure koju mi je tutnuo čuvar zadužen za hram, i koji je na sasvim pristojnom engleskom objasnio o čemu je riječ, pitao otkud sam i kuda idem (redoviti dio razgovora s bilo kojim Japancem koji mi se obrati na nekom od izleta), i vidjevši moj fotoaparat s osmijehom rekao da slobodno slikavam rakane koliko hoću, ali nek' ih ne diram rukama. Čak sam mogla zaći iza oltara... U hodniku koji spaja Rakan-do s hramom neka je vrsta gliptoteke, kojom dominira kipurina domoljuba iz Rusko-japanskog rata. Nakatsu-gawa (gawa = kawa = rijeka), jedna od tri rijeke koje protječu kroz grad... Središnja Iwate banka, koja izgleda kao da je došla iz srednje Europe. Na tren sam se osjećala mnogo bliže kući. Ali još je egzotičniji totem stup u središnjem gradskom parku, poklon bratskog kanadskog grada Victorije. U istom gradskom parku naiđoh i na macu koja mi je ljubazno pozirala pod borom. U sklopu parka su i ruševine Morioka-jo, dvorca Morioka. Ostali su samo bedemi i stepenice, i neloš pogled prema planinama koje okružuju grad sa svih strana. Odavde se nekoć mogla vidjeti i Iwate-yama, Fuji sjevera, tako da je poznati lokalni pjesnik ispjevao pjesmu o tom pogledu (u spomen čemu je podignuta i ploča među ruševinama). Ali grad se u međuvremenu razrastao te je pogled sad zaklonjen zgradama. To se zove slabo urbanističko planiranje... Zato je usred bivšeg dvorca podignut najdojmljiviji konjanički spomenik kojeg sam ikad vidjela. :) U svoje doba bio je to spomenik 42. po redu "grofu" Nanbu (Nanbe su bili feudalni gospodari Morioke, a poslije Meiji restauracije takve su plemićke porodice postale jednako (be)značajne kao srednje-europski grofovi), koji je s nepunih 25 poginuo u Rusko-japanskom ratu. Spomenik su mu podigli sugrađani, ali nije dugo stajao - za vrijeme Pacifičkog (iliti Drugog svjetskog) rata, zbog nedostatka sirovina rastaljen je za proizvodnju municije. U šintoističkom hramu podno ruševina Morioka-jo ima još jedna impresivna kamenčuga, Eboshi-iwa (stijena-šešir, zvana još Kabuto-iwa, stijena-šljem), iskopana za vrijeme izgradnje dvorca. Zbog svoje veličine i oblika koji je očito nekog asocirao na pokrivala za glavu postala je talisman i sastavni dio dvorskog hrama. Pred njom su se održavale ceremonije i molitve u doba gladi i nevolje, te je kao takva ostala do današnjeg dana. Uz veliku kamenčugu, svetištance puno sitnog kamenja. Još jedna od atrakcija Morioke, moćna trešnja koja je rascijepila granitnu stijenu iz koje raste. Zapravo, vjerojatno je stijena rascijepljena i otprije, ali tako ne bi trešnja bila simbol upornosti koja nadvladava sve prepreke, tako mile Japancima. Na prvi pogled pomislila sam da je ovo jedna od onih statistika o broju ubojstava i razbojstava na području policijske uprave, kakve redovito vise na kobanima (policijskim uredićima smještenim u svakom kvartu japanskih gradova). No iako je riječ o krvavoj statistici, nije kriminalna, dapače - to je evidencija koliko je ljudi danas darovalo krv pojedine krvne grupe. Još slika Morioke na Photobucketu. |
Kako mi je ostalo još dosta dana, u Sendaiju sam promijenila vlakove i proslijedila uz Matsushimu do plaže Nobiru, nadajući se uhvatiti turistički brodić da razgledam slavnu obalu otoka Miyato, koja spada među tri najspektakularnije obale Japana (opet ti setovi od tri, ha). No, vrijeme mi nije bilo naklonjeno, Pacifik je bio preburan za čamce. Tako sam krenula na pješačku turu do najvišeg vrha Miyata (svih 130 i nešto metara), koji je slučajno jedan od ona 4 najljepša pogleda na zaljev Matsushime, vidikovac Ootakamori... U zavjetrini Miyata more je spokojno. Misteriozni zastori od bambusa na ulazu u jednu od špilja. Miyato je prilično veliki otok, pa ima i vlastito jezerce, polu-obraslo šašem. Uspon do vrha šumskom stazom... Iako su na prvi pogled stazice kroz primorsku borovu šumu u Japanu nalik onima na Jadranu, zvuci su sasvim strani, pa sam ih pokušala snimiti kamerom. Nisam uhvatila razglas koji "odzvanja" puni sat sviranjem živahne klasične kompozicije. Pogledi s vidikovca na plažu Nobiru i pacifičku pučinu vrijedni su uspona. A evo i slavnog pogleda... šteta što je krivo vrijeme dana, pa mi sunce sja u objektiv. Trebali bi u turističke brošure stavljati vrijeme dana i godine kad je pogled dobar. Do povratka prema plaži Nobiru rastuća plima mi je presjekla jednu od odstupnica, pa sam morala ići zaobilazno... Šetnja plažom u vedro predvečerje i kupanje u Pacifiku prije koji dan bilo je najbliže što sam došla pravom ljetovanju za vrijeme svog boravka u Japanu... Nisam jedina koja se šeće plažom predvečer. Ovo je bio sumrak lijepog, sunčanog dana. Ali s juga dolazila je prijeteća fronta, pa će me kišno vrijeme ponovno uhvatiti sutradan. Sunčani dani smjenjivali su se s kišnima prilično redovito tokom ovog pohoda... Sutradan ću krenuti vlakom na sjever, do Morioke, pa sam za oproštaj slikala kolodvor u Sendaiju i hrpe taksija parkiranih ispred njega. Još slika plaže na Photobucketu... |
Sve u svemu, Yamadera je pravo mjesto za one koje hoće pobjeći od vreve svijeta i meditirati o prolaznosti na rubu drugoga svijeta... ...a za one koji žele ostati u kontaktu sa svijetom i poslati razglednicu sa žigom hrama, tu je poštanski sandučić. Saćaste špilje u litici također služe kao svetištance ili možda čak grobnice, ali bojim se i pomisliti kako se dolazi do njih. Na onoj nedostupnoj litici čuči Shaka-do, Siddarthina dvorana (Japanci Siddarthu zovu Shakyamuni ili Sakyamuni, kraće Shaka). Po padinama oko središnjeg platoa rasuta su usamljena svetištanca i poneki Jizo. Još jedan hramić/dvorana na vrhu grebena. Na središnjem platou Yamadere smještene su glavne zgrade, Daibutsu-den (Dvorana Velikog Bude) i Okuno-in (Unutrašnji hram). Pred glavnom zgradom stoji impresivna brončana svjetiljka ukrašena zgodnim demončićima, na kojima se nađe zavezana i poneka molitva. Uvijek zanimljive, zavjetne pagode napravljene od novčića. Povratak na postaju od podnožja hrama bio je malo kompliciraniji od puta do hrama, jer su zanemarili postaviti putokaze u suprotnom smjeru (a izlaz nije na istom mjestu kao ulaz). Ali napokon sam se domogla postaje i otčekala vlak. Usput oproštajni pogled na brdo... ...njegove saćaste stijene... ...i na vidikovac gdje je moja posjetnica ostala za zabavu budućim turistima. Još slika na Photobucketu. |
Za vrijeme kratke vožnje do Chuson-ji vrijeme se nije nimalo popravilo, što je ovo učinilo najkišnijim danom od početka izleta. Od autobusne postaje do Chuson-ji kompleksa hramova vodi uspon kroz šumu čempresa i ine crnogorice. Prva postaja na putu je Benkei-do (do = dvorana), hramić posvećen Benkeiu, vjernom pratitelju i tjelohranitelju Minamota no Yoshitsunea, o kome više nešto kasnije u izvještaju. Unutar hramića je i spomenik Benkeiju u skoro prirodnoj i mrkoj veličini. Pogled s odmorišta preko puta Benkei-do je veličanstven, ali nažalost bješe zastrt oblacima. Tri srasla čempresa, usput. Hondo, ili glavna zgrada hramskog kompleksa, jedna je od novijih i nezanimljivijih. :) U Hondu hodočasnici mogu dobiti žig na brošuricu za spomen posjetu hramu, ali i na karticu za one koji su na pohodu da obiđu sva četiri važna hrama u Tohoku. Zabavilo me kad sam vidjela da su to Chuson-ji i Motsu-ji u Hiraizumi, Zuigan-ji u Matsushimi, te Risshaku-ji, poznatiji kao Yamadera, u Akiti. Dakle, tri od četiri sam i ne znajući već obišla, dok mi je posjet Yamaderi bio planiran za sutradan. Osobno mi je najljepši dio hramskog kompleksa šuma koja ga okružuje... Srce kompleksa je Konjiki-do, Zlatna dvorana, drveni hramić obložen zlatom, crnim japanskim lakom, sedefom i bjelokošću (afričkom!), sve uređeno s velikom finoćom izrade i bogatstvom detalja. Napravljen kao obiteljski hram, istovremeno je i mauzolej četiri generacije glava obitelji, što je vrlo neobično za japanski budizam. Zlato je porijeklom iz lokalnih rudnika (vjerojatno glavni povod Fujiwarama da se tu ustoliče), a i lak i sedef su lokalno bogatstvo, no bjelokost je očito uvezena. Kako je sva ta raskoš osjetljiva na atmosferilije, ubrzo nakon što je Konjiki-do sagrađen u 12. stoljeću smješten je u zaštitnu drvenu zgradu. Kroz stoljeća Konjiki-do se svejedno prilično ofucao, te je 1960-ih obnovljen na tipično temeljit japanski način, uredno dokumentiran u pripadajućem muzeju. Prilikom obnove zaštitna drvena zgrada zamijenjena je modernom, betonskom, a Konjiki-do zatvoren u kontroliranu atmosferu iza debelog stakla. Samo oko 20-ak posjetitelja istovremeno mogu ući u tu dvoranu, i ostati taman koliko traje snimljeno objašnjenje, što nikako nije dovoljno da se nadivi svoj raskoši i bogatstvu Zlatne dvorane, te sam, naravno, ostala dulje. Unutra je zabranjeno snimanje (a ni staklo ne pomaže), pa sam slikala samo zaštitnu dvoranu, uključujući razglednički pogled na nju koji slikava svaki japanski (a valjda i strani) posjetitelj. Najstarija zgrada u kompleksu je Kyozo, spremište sutri. U već spomenutom muzeju izložene su neke od sutri, metrima dugački svici papira indigo boje ispisani i ilustrirani zlato- i srebropisom. Sve tri generacije Fujiwara u Hiraizumi bavile su se prepisivanjem tih sutri da bi zaradili "zasluge" koje će im smanjiti teret karme za budući život i približiti nirvani. Spomenik ranije spomenutom pjesniku Bashou, kojemu su spomenici podignuti diljem Japana, gdje god je prošao na svojoj skitnji. Staro krovište Konjiki-do je sačuvano kao povijesno važno, a unutar njega su izložene slikane rekonstrukcije stare slave Chuson-ji. Kao svaki pošteni budistički kompleks, i ovaj dijeli teren sa šintoističkim svetištima. Makar nisam sigurna spada li Benzaiten-do, dvorana boginje Ben(zai)ten, budizmu ili šintoizmu. Ali Hakusan-jinja sigurno jest šintoistički hram. Navada gomilanja kamenčića čini se univerzalno japanska, nailazim je i na budističkim i šintoističkim svetištima. Do jinje je i niz oltarića posvećen horoskopskim znakovima. Slikala sam dva, Zmije i Zmaja, jednog zato što je moj znak, a drugog zato što sam crkla od smijeha vidjevši kako je predstavljen. Inače u Japanu (a pretpostavljam i Kini i drugim zemljama gdje se horoskopski znaci mijenjaju s godinom a ne mjesecom) pitanje o horoskopskom znaku vrlo je pristojan način ispipavanja koliko netko ima godina: nije toliko teško ocijeniti u kojem je desetljeću, a znak onda određuje točnu godinu. Čempresi Chuson-ji kompleksa lijepo izgledaju u kiši... No i kiša je napokon prestala, pa je trebalo negdje s kišobranom. Barem se vidik poboljšao... Još fotografija možete naći na Photobucketu. |
Šetnja uz obalu zaljeva dovela me do otočića, Fukuura-jime (jima = shima = otok, fukuura = sretni zaljev), na kojega se može mostom uz prethodno plaćanje mostarine/ulaznice. Čamci na plaži Fukuura-jime. Na Fukuura-jimi ima jedan hramić božice Benten (božica sreće za sretni otok), jedan vidikovac, jedna livada za odmor i igru, i brojne šumske stazice, dobrim dijelom popločane iverjem: Djeluje neobično, ali i vrlo efikasno (ne diže se prašina!), te mekano i udobno pod nogama. Čudni shachi na krovu Benten hramića... Panorama s vidikovca. Plažice Fukuura-jime ne pozivaju baš na kupanje... ...ali zato je pogled sjajan. Plažice su dom nekim bićencima koja buše rupe u pijesku i ispljuckavaju otpadne kuglice. S druge strane Fukuura-jime šetnja uz obalu zalazi u neturistički dio Matsushime, stambena naselja ispod kojih su usidrene ribarske barke lokalnog stanovništva. Scena nalik jadranskima, a ipak sasvim različita. Natrag prema željezničkoj postaji i još malo dalje je još jedan otočić do kojega se može doći mostom (ovaj put bez mostarine), Ojima, što na japanskom znači Otočić. Zamislite. I na Ojimi ima hramić do dva, ali posebno dojmljive su špiljice izdubene u stijeni, s kipovima Buda ili budinih učenika isklesanih u istoj stijeni (i popločanih novčićima)... Špilje su ponegdje spojene u cijele hodnike, ostavljajući dojam djela budističkih hobita. Ili su pak klasičnije ćelije, nalik onima kod Zuigan-ji. Doslovno svjetlo na kraju tunela... Pogledi s Ojime bili su mi među najljepšima u Matsushimi, možda zato što je bilo krasno sunčano popodne... Vidjevši da uživam u pogledu, obratio mi se već uobičajeni Penzionirani Obrazovani Japanac koji je odlučio iskoristiti priliku da isproba svoj engleski i hvali svoj rodni kraj. Radio je u gradu, ali nakon mirovine došao je natrag u selo nedaleko Matsushime, a kako ima vremena svaki lijepi dan provodi u šetnji Matsushimom. Nisam mu htjela spominjati da sam navikla na ljepše obale od ove... ;) Stojeće kamenje je slikovito, ma gdje bilo. Jizo spreman za zimu usred ljeta. Par stanica dalje od Matsushime plaža je Nobiru, udaljena kojih 15 minuta hoda od postaje. Ali šetnja se isplati radi pogleda i oceanskog povjetarca... Iskoristila sam priliku i okupala se. U Pacifiku! Juhu! Moje prvo kupanje u oceanu, i najbolje kupanje u cijelom Japanu... Možda ne bih tako uživala u kupanju da sam prije vidjela što su ispecali iz mora. ;) Da se vidi da je u Japanu, plaža je obrubljena betonskim zidom koji je više nalik na tribine i jako dobro mjesto za sušenje i otresanje viška pijeska sa sebe. U prvom planu, jedna od divovskih japanskih vrana. I ovdje me prate znakovi za evakuaciju u slučaju tsunamija... Između plaže i postaje je opsežan borik, Yoge-no-matsubara, navodno vrlo poznat i opjevan, ali po meni ni do koljena Lokrumu, ili Gradcu. U jednoj od radionica u gradiću oko postaje, stara preša s Fuji-san i jednim od budističkih anđela... Čekajući vlak kupila sam i pojela večeru, i popričala s jednom starijom gospođom kojoj moj slabi japanski nimalo nije smetao da se raspriča o svemu i svačemu. Iskreno, nisam pratila ni petinu onoga što je govorila, no kako joj ni to nije smetalo obje smo bile zadovoljne. U vlaku je bilo još grupica polu-mokrih izletnika koji se vraćaju s plaža, pa smo složno drijemali truckajući se natrag u Sendai. Još slika na Photobucketu. |
Stotine otoka Matsushime jedan su od tri slavna pejsaža Japana, i jedan od glavnih razloga zašto sam htjela na sjever. Od Sendaija do Matsushime voze dvije lokalne linije vlaka (čije su postaje na kolodvorskoj karti netipično za Japan označene isključivo kanjijima, bez prijevoda), a za turističke obilaske praktičnija je ona koja staje na obali (Matsushima-kaigan) umjesto u gradu (Matsushima). Usto, vlak na liniji do Matsuhima-kaigan postaje dio puta vozi uz obalu... Jutro je bilo oblačno, ali svejedno sam odlučila odmah krenuti na turističko krstarenje zaljevom, među otočićima, da izbjegnem kasnije gužve. Iako su se karte mogle kupiti izravno na postaji, već su bila rasprodana mjesta za ranije vožnje, dok se na samom doku mogla kupiti karta za idući brod. Nio-maru, brod za obilazak. Karta za brod nije bila jeftina, a ako slučajno hoćeš na gornju razinu broda treba doplatiti još oko 600 jena (30 kuna), što nije strašno ali je bezobrazno. Kako ne volim ucjene, tvrdoglavo sam ostala na krmi. I snimila ucjenjivače. ;) Na molu su se osim ucjenjivača skupljali i galebovi. Prvo sam mislila da je to standardno ponašanje lučkih ptica, ali kad je brod krenuo a jato poletjelo za njim shvatila sam da su se okupljali pratiti brod. Očekivala sam da će se nakon 5-10 minuta galebovi umoriti i odustati. A onda su Japanci na brodu počeli kupovati za 100 jena "hranu za galebove" (zapravo obične grickalice s okusom račića kakve se u dućanima inače mogu kupiti za upola manju cijenu) i bacati je galebovima, tako da nas je svita pratila cijelih 45 minuta krstarenja među otocima. A kako je brod zbilja zbilja brz, nije im bilo lako... mislim da su se smjenjivali. Galeblja svita značila je dvije stvari: mogla sam slikati sjajne fotografije galebova... ...ali bilo je teško snimati otočiće bez da neki ne uleti u kadar. Zaljev Matsushime dosta je plitak, i tu se uzgajaju dagnje ili nešto slično. Nije ni čudo da su školjke glavna ponuda u restoranima uz obalu. Kako je još uvijek bilo oblačno, otočići nisu bili fotogenični pa sam se koncentrirala na pohlepne galebove. Jeste li gledali "Potragu za Nemom"? Ako niste, ispravite taj propust, a ako jeste, sjećate li se galebova koji su se bacali na ribu kričeći "Moj! Moj! Moj!"? E, baš su takvi. Slikovitost Matsushime narušavaju dimnjaci susjednog većeg grada Shiogame. S vremenom je sunce izišlo iza oblaka, i cijeli dan je bio krasan, sunčan. Nio stijena, po kojoj se zove Nio-maru. Nio su inače oni mrki čuvari budističkih hramova, pa pretpostavljam da je nekoga ova stijena podsjetila na njih. Uz hrpu sitnih otočića i hridi u zaljevu Matsushime ima i većih otoka, nekih i nastanjenih. S nama su. ;) A bome i u pratnji drugim izletničkim brodovima. Cjenik za grickalice (desno) i filmove za fotoaparate (lijevo) na brodu. Mul u prolazu. Još puuuno slika otočića i galebova možete naći na Photobucketu. |
Iduća postaja u obilasku bješe - a što drugo! - gradski muzej. Na putu do muzeja postavljen je ovaj životni spomenik umjetničkim klizačima. A pred samim muzejem jednostavno divni spomenik poštarima. Ma koliko se navikla na Japan, uvijek muzeje počnem obilaziti s pogrešne strane. U ovom slučaju od novije povijesti... Ilustrirana povijest rusko-japanskog rata, vrlo stripolika. Ispraćanje vojnika u rat: Vijećnici Sendaija u doba Meiji restauracije. Primijetite mješavinu moderne i tradicionalne odjeće. Drveni topovi i glinene topovske kugle iz doba Boshin rata između Tokugawa i Meiji cara, u kojem je svrgnut šogunat. Očito nisu imali materijala za poštene topove. Napokon sam našla prapovijest, i meni mile glinene figurice, dogu. Mili su mi i kipovi budističkih "božanstava", pogotovo 12 generala zodijaka koji u ovoj izvedbi imaju svoje horoskopske znakove na glavi. General pijetao: General zec: Prilično raskošni oklop s ekstravagantnom troličnom kacigom. Zaslon s prikazom tatarskog lova. Masamune Date s crvenim suncem, hinomaru, na zastavi. Navodno jedna od prvih pojava sadašnje japanske zastave. Prikaz vlastelinske povorke na putu u Edo (vlastelin je u nosiljci). Da vlastelini ne bi skupili vojnu moć i moguće digli bunu protiv šogunata, bili su prisiljeni posjećivati šoguna u Edu svake dvije godine, i pritom voditi odgovarajuću pratnju. Time su bili izloženi stalnim troškovima koji bi im iscrpili sredstva, a kao dodatno osiguranje dok su bili na svojim posjedima trebali su ostaviti obitelj u Edu, kao taoce... Portret Masamunea koji ne sliči previše njegovoj rekonstrukciji u muzeju mauzoleja. Masamune je zaslužan i za prilično neobičnu epizodu u Japanskoj povijesti. Naime 1613. poslao je Tsunenagu Hasekuru u Rim papi Pavlu V da bi uspostavio diplomatske odnose s kršćanskim zemljama. Kako to biva, dok je Hasekura bio u Rimu kršćanstvo je u Japanu zabranjeno zakonom pa se jadan vratio bez uspostave dubljih veza i ostavivši tek koji trag u povijesti... Ovaj izložak potvrđuje da sam na sjeveru - mač Ainu starosjedilaca koje su Japanci potiskivali sve više na sjever, da bi na kraju završili na Hokkaidu. Među fascinantnijim izlošcima su neugodno detaljne scene posljedica gladi, ili pak slika namijenjena sprečavanju čedomorstva koja nisu bila rijetka u takva doba, sve da se smanji broj potencijalnih gladnih usta. Kako je Tanabata festival proslava godišnjeg susreta božice/zvijezde švelje (Vega) sa svojim mužem pastirom (Altair), među tradicionalnim ukrasima su papirnata kimona. Ukyo-e, japanski obojeni drvotisci, izloženi su na vrlo originalan način - u ladicama ormara tako da ih možeš gledati samo jednog po jednog a da drugi ne budu izloženi svjetlu... Ovaj ukyo-e na prvi pogled djeluje vrlo ozbiljno, pun bogova, dok ne primijetiš da bog grmljavine (lijevo) u rukama drži piće a bog vjetra (desno) kolače kojima ih nudi božica-domaćica u sredini. Priručni ventilator... :) Jedan od odjela muzeja posvećen je karakterističnoj Tsutsumi keramici i Miharu lutkicama od gnječenog papira. Tsutsumi keramika porijeklom je iz istoimenog gradića kod Sendaija, a počela se raditi kad su uvezli keramičara iz Eda krajem 17. stoljeća. Od tada je proizvodnja stalno rasla sve do sredine 50-ih, kad je širenje grada progutalo područje iz kojega se vadila glina. Gostujuća izložba bila je zbirka japanskih umjetnina jednog njemačkog profesora. Posebno mi se svidio svitak s veselim kornjačama autora Onishija Chinnena, iz očitih razloga. Kutija za tuš i ostali pribor za kaligrafiju, divni primjer umjetnosti maki-e, slikanja u laku. U zbirci ima više ukyo-e slika autora Kyosaija Kawanabea, koje odskaču od klasičnijih svojom energijom i čudnom kombinacijom realizma detalja i prenaglašenosti poza. A vrhunac egzotike je ovaj prikaz indijanskog napada na bjelački karavan za vrijeme kolonizacije Zapada. Još slika muzejskih izložaka na Photobucketu. |
Danas je Sendai praktički središte Tohokua, ugodan grad ne mnogo veći od Zagreba (milijun stanovnika), širokih avenija s drvoredima i europskijeg dojma od Tokya i Osake. No baš kao i Edo, sadašnji Tokyo, Sendai je do 17. stoljeća bio obično ribarsko seoce na pacifičkoj obali. A tada ga je za svoje sjedište odabrao Masamune Date, vjerni vojskovođa u službi Tokugawa koji je kao nagradu dobio posjede na sjeveru (kako je spomenuto u izvještaju iz osačkih muzeja). Pod vladavinom obitelji Data grad se razvio do današnje veličine i važnosti, te nije ni čudo da je Masamune praktički zaštitni znak grada. A i glavne gradske atrakcije povezane su s obitelji Data, od obiteljskog mauzoleja do lokacije dvorca na brdu iznad grada. Prvi kontakt s Sendaijem bio mi je, naravno, kolodvor. Višerazinski kolodvori nisu rijetkost u Japanu: shinkansen na drugom katu, prigradska željeznica na katu, podzemna (a gdje drugdje?) u podzemlju standardna su postava. No ipak, Sendajski kolodvor je baš šarmantan, najviše zato što mu je glavni ulaz na katu, s platforme koja natkriva praktički cijeli trg pred kolodvorom i s koje se spuštaju pješački "nadhodnici" prema bitnijim raskršćima. Prizemna razina trga stoga služi kao autobusni kolodvor za gradske autobuse i parkiralište za taksije, dok je prizemna razina kolodvora puna restorana i dućana. Da stignem sve važnije atrakcije u gradu obići u jedno kišno popodne, iskoristila sam turistički autobus koji ih obilazi u jednosatnoj vožnji. Prva mi je postaja bio Zuihoden, već spomenuti mauzolej obitelji Date. Izvorni mauzolej do temelja je izgorio u ratu, i napokon je rekonstruiran tek 1979. Kako je Masamune Date nosio nadimak Jednooki Zmaj, nije ni čudo da je krov mauzoleja ukrašen zmajevima. U skoro 30 godina otkada su obnovljeni, na zmajeve se nahvatala paučina koju ni kiša ne može uništiti. Uz rub krova, na krajevima crjepova jedan je od nekoliko grbova obitelji Data. Izvorni zmajevi smješteni su u mauzolejskom muzejčiću, a jedan je postavljen i uz sam mauzolej. Tanabata ukrasi oko mauzoleja, rad djelatnika koji se brinu o njemu i njihovih obitelji. Čini se da se i ovdje Tanabata slavi sredinom kolovoza. Kadionica s grbom Data s parom lastavica, dok su manji grbovi smješteni oko ruba. Vrata mauzoleja s pozlaćenim grbovima Data. Da je mauzolej rekonstrukcija najbolje se vidi po oslikanim rezbarijama koje djeluju nekako umjetnije nego vremenom potamnjele i oljuštene rezbarije istog Momoyama stila koje su preživjele nekoliko stoljeća. Vodič mi kaže da su ovi lukovi (tonovi plave, ako se ne vidi) šogunski uzorak, na kojeg imaju pravo samo šoguni i njihovi najuži vazali. Prilikom rekonstrukcije iskopani su kosturi prvih triju Data (Masamune, sin mu Tadamune i unuk mu Tsunamune) s pratećom grobnom opremom: oklopima, mačevima i raznim drugim zanimljivostima. Uz mauzolej je i muzejčić u kojem su smješteni ti predmeti. Tu sam prvi put od svih japanskih muzeja vidjela zahrđalu katanu - inače su mačevi i preko 800 godina stari u savršenom stanju, čuvani, maženi i održavani. Masamuneov oklop je još uvijek u solidnom stanju (na lutki koja predstavlja Masamunea u dobi od oko 50 godina), a među očuvanim predmetima su i ostaci lula kao i par naočala zajedno s kutijom. Najbolje od svega sačuvani su lakirani maki-e predmeti: korice mača i kutije s priborom za pisanje izgledaju kao nove! No to nije sve - kosturi Data ponovno su sahranjeni sa svim obredima i počastima, ali prethodno su napravljeni odljevi lubanja a iz njih i rekonstrukcije lica sve trojice Data. Umjereno zabavni dio izložbe je usporedba njihovih crta (linija nosa, intelektualna čela...) kao i DNK, s posebnim naglaskom na krvne grupe (koje dođu skoro kao horoskopi u Japanu, određuju karakter osobe). Pod izložbenih vitrina pokriven je neobično zelenim tatamijem, kakve sam dotada viđala samo na oslikanim svicima i zaslonima s ilustracijama Priče o Genjiju. Pretpostavljam da je zelenilo znak da je tatami svježe napravljen... Malo podalje od glavnog, Masamuneovog mauzoleja, nalaze se mauzoleji njegovog sina i unuka, također nove rekonstrukcije originala spaljenih u ratu. Oltarić pred vratima jednog od mauzoleja. A pokraj mauzoleja nalazi se groblje za ostale članove obitelji i vazale Data. Mauzoleji jesu novi, no stepenice koje vode do njih i šuma cedrova kroz koju prolaze stare su 400 godina, koliko i vladavina Data. Skriveno uz stepenice nalazi se dječje groblje, gdje su sahranjivana djeca Data i njihovih vazala. Niže niz brijeg nalazi se hram s običnim, građanskim grobom. Nađite uljeza... Kiša nije prestala pljuštati cijelo vrijeme - bilo mi je drago što sam prognozu ozbiljno shvatila i umjesto drugih sandala uzela tenisice. Kružni turistički autobus stiže u pomoć pokislim turistima. |