24.02.2009., utorak
Godišnji, dan peti. Morioka, dio drugi - vlakovi i rezanci.
Hotel sam kao i uvijek rezervirala preko interneta, ciljajući na jeftinoću i blizinu kolodvora. Nisam očekivala sobu prostraniju od mog stana u Sakaiju, kauč(!) i prozor s pogledom na opjevanu Iwate-yamu (ima biti da je hotel jedna od onih zgrada koja je prepriječila pogled s ruševina dvorca).  Osim što mi je bila baza za kraću polovicu mog godišnjeg, Morioka je i čvorište na skromnoj željezničkoj mreži sjevernog Japana. Tohoku shinkansen koji vozi od Tokya preko Sendaija dalje na sjever u Morioki ima odvojak prema Akiti, glavnom gradu istoimene prefekture. Akita shinkansen je i jedina poštena linija vlaka u tom dijelu Japana, autobusne linije su glavno sporo međugradsko prijevozno sredstvo. Autobusi i njihova neučestalost ispuniše me nostalgijom. ;) No vlak se odvaja i doslovno - od Tokya do Morioke vozi ekspres Hayate-Komachi, koji se u Morioki razdvaja u Hayate koji produžava na sjever do Hachinohe i Komachi koji skreće do Akite.   Porodicu shinkansena upotpunjuju "spori" (staje na svakoj stanici od Tokya do Hachinohe) Yamabiko i njegov veći brat Max-yamabiko, s vagonima na kat. Evo i obiteljske fotografije s kolodvora u Morioki. ;)  Kulinarska specifičnost Morioke je wanko-soba, heljdini rezanci (soba) koji se poslužuju u sitnim zdjelicama, po zalogaj-dva svaka, koje poslužiteljica nemilice ulijeva u posudu gosta dok ovaj ne počne moliti za milost. Ovisno o cijeni kojoj platiš, ili će ti gomilati iskrcane posudice na stolu u stupcima od po 15 da pratiš koliko si umlatio, ili će pokupiti zdjelice u kuhinju na pranje ostavivši ti kutiju šibica da sam vodiš evidenciju (što je jeftinije) i savjet da ti jedna šibica predstavlja 3-5 zdjelica. Uz svoju posudu dobiješ i nešto standardnih priloga - par komada sashimi tune, nasjeckani mladi lukić, wasabi pastu, pahuljice od sušene ribe, da začiniš rezance kako ti najbolje odgovara. Na kraju, na stolu je i posuda za otpadnu juhu: rezanci se obično jedu u malo juhe koja se usput pijucka, ali kako je ovdje cilj pojesti što više rezanaca juha bi samo prerano napunila stomak pa se ne pije nego baca. Na jedvite jade sam pojela 44 zdjelice (otprilike ekvivalent dvije i pol normalne porcije sobe) - htjela sam prekinuti ranije, ali konobarice priznaju samo najodlučnije moguće "Ne, eksplodirat ću ako pojedem još jednu" odbijanje. Mislim da sam ih razočarala, očekivale su više od ovako kršne strankinje, ali nisam se ni približila rezultatima gostiju na susjednim stolovima... Otac i sin su zajedničkim snagama umlatili preko 100 zdjelica, dok su 4 studentice u kutu napunile cijeli stol stupcima zdjelica, zastrašujući prizor. :O Dobila sam i potvrdu o konzumiranoj količini zdjelica...  Zaljubljene mace na ulazu u spomenuti restoran.  Pogodite što me potaklo da snimim reklamu ovog restorana. :)  |