10.02.2009., utorak
Godišnji, dan drugi. Matsushima, dio drugi - utočište od tsunamija.
|
U Matsushimi sam prvi i praktički jedini put u Japanu naletila na napasne turističke djelatnike, koji na ulici hvataju turiste za krstarenje na svom brodu ili za posjetu svom restoranu. Osjećah se kao u Dubrovniku ljeti... Kako sam u Dubrovniku i stekla alergiju na takav pristup turizmu, završila sam na set-ručku sa školjkama (set = meso neko, riža, miso-juha, salata i ukiseljeno povrće) u jednom malom obiteljskom restoranu s razmjerno nenapasnim osobljem. Pogled s broda na Godai-do, vidikovac/hramić na obali, koji se otvara javnosti jednom u 33 godine, iduće otvaranje 2039.  Pretpostavljam da su ovo protu-tsunami zaštitna vrata - cijela obala u gradu se može zatvoriti ovakvim vratima.  A ako ste slučajno u gradu kad udari tsunami, dobro je znati kuda bježati...  A evakuacijski put vodi ravno u Zuigan-ji (ji = hram), jedini priobalni budistički hram koji nije na povišenom terenu (barem tako kažu) jer je na položaju koji je siguran od tsunamija, zahvaljujući zaštiti koju pruža stotinu otočića Matsushime. Kao i sve drugo u okolici Sendaija, i Zuigan-ji je povezan s Datama. Stoljećima je stariji je od Masamunea, ali je obnovljen u vrijeme njegove moći, kako se vidi po grbu...  Prilaz Zuigan-ji obrastao je krasnom cedrovom šumom, a uz sjeverni bok hrama uzdižu se litice u kojima su urezane niše i mala svetišta.   A bome i jedna špilja...  Neke od niša možda su korištene kao samostanske ćelije.    Kako su ćelije ponekad usječene visoko u litici, do njih treba ići stepenicama...  Posebnost Zuigan-jija su natkrivena vrata za gospodara i njegovu pratnju... Zapravo je to više predvorje, s klupama da njegova pratnja može čekati zaklonjena od elemenata dok im je gospodar u hramu.  Drvene rešetke na prozorima složene su od letvica bez lijepljenja, na način koji sam vidjela u Hida Furukawi.  Soba u hramu u kojoj je nekoć noćio car...  Iako je u Matsushimi bilo lijepo vrijeme, bilo je osjetno svježije nego u sparnoj Osaki. A da zimi vrijeme postaje još hladnije, svjedok je zatvoriva veranda, za kakvu sam (opet u Hidi) naučila da je znak oštrih zima...  ... baš kao i ove čizme za snijeg.  Par detalja s hrama koje mogu zahvaliti svojem 10x zumu. :)   Ćelije izdubene u litici ponegdje su dobile proširenje, da postanu malo udobnije.  Ma koliko Zen-budizam bio... zen, jedna od karakteristika hramova sa samostanom u sklopu jest i povelika samostanska kuhinja.   Do kuhinje je i samostanski muzejčić, u kojemu su najzanimljiviji izlošci drvene skulpturice Masamunea (kao vojskovođe, u sjedećem položaju) i žene mu i kćeri koje su obje otišle u dumne. Kipići njih dvije skroz su androgini i bez ijedne dlake na glavi, ne samo da su obrijane već nemaju ni obrva ni trepavica... Kako me je dočekao, jedan od grbova Data me je i ispratio iz Zuigan-jija.  Blizu Zuigan-jija je čajana/paviljon obitelji Data, Kanran-tei. Posjetitelji mogu kupiti čaj i kolačiće i uživati u istom pogledu kao i generacije Data. U pozadini je zgodan muzejčić staromodnog kroja, u kojemu su hrpe izložaka natrpane u vitrine s policama od poda do stropa. Izlošci su većinom svakodnevni uporabni predmeti iz doba Data, oružje, pokoji kimono i slično. Zanimljiva je bila vrlo realistična maketica nosiljke za samurajske žene, koja napravljena kao primjer mušteriji kako će izgledati u punoj veličini ako je naruči. Fora. A usred glavne prostorije je gipsana 3D karta Matsushime i okolice, sa žaruljicama koje označavaju značajnije atrakcije ili povijesno važna mjesta. Ali glavna atrakcija muzeja je postariji kustos, koji je usprkos slabom engleskom pokazao puno entuzijazma u ispunjavanju svoje zadaće: objašnjavanja sadržaja muzeja posjetiteljima. Pred tolikim iskrenim oduševljenjem sam morala popustiti i nad spomenutom kartom slušati objašnjavanja povijesti i posebnosti Matsushime. Na mješavini japanskog i engleskog uz moje ohrabrujuće klimanje, pokazao mi je položaje 4 vidikovca s kojih pucaju najljepši pogledi na zaljev Matsushime, otok koji je bio najistočnija točka Japana prije nego što mu je u sastav ušao Hokkaido, Zuigan-ji i njegovu tsunami-imunost... A posebno mi se u pamet usjekla tvrdnja da je ljepota Matsushime posljedica labilne ravnoteže - da je morska razina 2 metra niža, dobar dio zaljeva bio bi šljapkava pličina, a da je 2 metra viša, dobar dio otočića nestao bi pod morem. Ne znam kako bih se pristojno otarasila kustosa da mi upomoć nisu došli otac i 10-godišnji sin koji me "prate" još od Nio-maru: zajedno smo oplovili zaljev, zajedno razgledali Zuigan-ji i Kanran-tei... tu sam ih i posljednji put vidjela, putevi su nam se napokon razišli. |