Marketing
Godišnji, uvod: plan.
U Hidu sam išla preko O-bon praznika, jer se faks ionako zatvarao radi štednje energije (klimatizacija i, vjerovali ili ne, liftovi, od kojih je jedan bio zatvoren cijelo vrijeme dok nije bilo nastave). Nezavisno od kolektivnog godišnjega užicala sam idući tjedan kao svoj ljetni godišnji. Naime diplomandi, magistrandi i doktorandi u labosu imaju pravo na bijedan jedan tjedan ljetnog godišnjeg. Uz tjedan dana oko Nove godine i tjedan dana u proljeće, nemaju baš puno prilike za pauzu... Japanci inače po zakonu imaju pravo na 125 dana dopusta, što daje pristojnih 21 dan kad oduzmete subote i nedjelje koje su, kao, neradne. U praksi Japanci nikad ne iskoriste cijeli godišnji (pa ni subote) iz ovih i onih razloga, ali ima nade: mlađa generacija uzdiše za manjkom praznika kao rođeni Hrvati.
Htjela sam tjedan dana u komadu da obiđem dio sjevernog Honshua, Tohoku, koji mi je inače van dohvata. Tohoku se u staro doba zvao Michinoku, Unutrašnjost, jer je bio nedostupan, daleko od glavnih puteva (interesantna je ta razlika europskog i japanskog viđenja unutrašnjosti). Namjerno sam htjela izbjeći vrijeme O-bona kada pola Japana putuje u svoja rodna mjesta da posjete grobove, ili pak čisto turistički obilaze svoju zemlju. Rezultirajuće prometne gužve zaslužuju svoju minutu do dvije na vijestima... Plan mi se od iznimno ambicioznog smanjio na racionalno odredište po danu, a do sjevera sam odabrala stići shinkansenom: malo sporiji od aviona, ali puno manja je gnjavaža oko organizacije puta. Od Shin-Osake do Sendaija, moje prve etape, treba oko 4 i po sata vožnje. Ne neprekidne, jer svi shinkanseni staju u Tokyu, ali presjedanje je sušta elegancija, i s vlaka na vlak se može komotno prebaciti u pola sata, a uz malo trčanja i za samo 10 minuta.
Sendai mi je bio baza i za obilazak bliže i dalje okolice - slavne obale Matsushime, zlatnog hrama u zaboravljenoj prijestolnici Hiraizumi, i Yamadere, planinskog hrama u unutrašnjosti. Peti dan sam shinkansenom potegnula još sat i nešto na sjever do Morioke, iz koje se grana odvojak shinkasena kroz brda za Akitu na obali Japanskog mora. Idući dan sam upravo tim shinkansenom otišla dio puta do starog samurajskog grada Kakunodate i Tazawa-ko, najdubljeg jezera u Japanu... Posljednji dan sam iz Morioke skoknula shinkansenom još malo sjevernije u posjet svojoj mail-prijateljici u Hachinohe, u Aomori-ken, najsjevernijoj prefekturi Japana, a zatim skoro neprekidnih 7 sati vožnje natrag do Tokya, Shin-Osake i Sakaija. A posljednji dan godišnjeg, nedjelju, sam se odmarala. :)
Ovakvo putovanje sam, naravno, isplanirala debelo unaprijed, uključujući rezervacije hotela u Sendaiju i Morioki i karte za shinkansen. Stoga me pogled na vremensku progonozu za taj kolovoški tjedan nije usrećio - kiša, kiša i još malo kiše, jesen se bliži. Na kraju vrijeme nije bilo toliko loše, a uspjela sam se i okupati. Sjever je bio ugodno hladniji od Sakaija i okolice, a do Aomorija sam se trebala obući u duge rukave jer je temperatura pala ispod 20 °C.
Put do Tokya je bio uobičajen - dizanje ranom zorom da uhvatim podzemnu na vrijeme za dovoljno rani vlak. Na Tokijskom kolodvoru sam kupila ručak i prešla u Tohoku shinkansen dio kolodvora naći svoj vlak, Hayate za Sendai. Na moje iznenađenje, na peron se dokotrljao... Pokemon vlak! :O
Tohoku shinkanseni (vlakovi) razlikuju se od onih koji povezuju Tokyo s Osakom i dalje, ali sjedala su jednako udobna, a čak imaju i vlastite putne časopise, baš kao avio-kompanije. Iz oblačnog Tokya sam brzo prodrla u kišni Tohoku, do Sendaija. Detaljni izvještaji o viđenom i doživljenom slijede...
Post je objavljen 03.02.2009. u 16:24 sati.