27

ponedjeljak

rujan

2010

Vicevi o bodulima

Dok bodul piša ispadne mu jedna kuna u školjku. Gleda zamišljeno u kunu i razmišlja da li vrijedi zaprljati ruke za jednu kunu. Nakon dužeg razmišljanja, izvadi iz djepa deset kuna i ubaci ih u sskoljku.
- A, za jedanaest kuna vrijedi zaprljati ruke.



- Tko su Škoti?
- Škoti su rastrošni boduli, protjerani s naših otoka.



- Što je to: Čovjek ide, čovjek nije, meso nosi, meso nije?
- Bodul nosi ribu.



Bodul se vraća kucci nakon ssto je kupio bocu skupoga vina. Penjući se uz stepenice, posklizne se i padne. Osjeti neku tekućinu kako mu se cijedi niz leđa:
- Oh Gospode, nadajmo se da je krv.



Bodul se vrati kući s posla ranije nego obično. U dvorištu vidi auto vodoinstalatera.
- Daj Bože da je u pitanju njen ljubavnik.



- Kada boduli prodaju zemljište?
- Kad je oseka.


- Zašto je bodulu omiljena životinja žirafa?
- Jede u susjedovom vrtu, a gnoji doma.



- Zasto bodul voli Zepter posudje?
- Kuha bez vode, prži bez ulja.



- Kako se bodul kupa?
- Zapali šumu i čeka kanader.

komentiraj (1) * ispiši * #

26

nedjelja

rujan

2010

Vicevi o životinjama

Zove pauk muhu na mobitel. Muha odgovara:
- "Ne čujem te, nisam u mreži."

*******************

- "Zašto si danas bez oklopa?", zapita jedna kornjača drugu.
- "Pobjegla sam od kuće."

*******************

Ulazi u kafanu crnac sa ogromnim papagajem na ramenu.

- "Gde si nabavio to čudo?" upita ga konobar.
- "U Africi, ima ih na milione", odgovori papagaj.

*****************

Napala banda puževa kornjaču i nakon pola sata stiže policija i pita kornjaču što se desilo?
- "Ne znam, sve se jako brzo odigralo!!!"

*******************

Muha kaze muhi:
- "Kako su ljudi glupi. Prave kuce sa zidovima i krovovima, a onda hodaju po podu."

*************

- Ako si cijeli dan aktivan kao pčela, radiš kao konj i na kraju dana si umoran kao pas, konzultiraj veterinara postoji mogućnost da si magarac.

************

Jedna se gusjenica pretvarala u leptira pred očima svoje dvije prijateljice gusjenice. Jedna prijateljica, gledajući to, reče drugoj:
- "Bljaaaaaak! Ja nikad neću obući nešto tako kičasto!!!"

**************

- Zasto krava pase travu?

- Jer nema ruku da smota..

*****************

- Šta je to malo crno na grani stoji i ničeg se ne boji???
- Gavran s mitraljezom!

*****************

- Kako zovete slona koji drži mitraljez?
- Gospodine.

*****************

Idu dvije žabe šumom, jedna je zdrava a druga je sva pozelenila.

*****************

Čuvala baka sama na selu 2000 ovaca. Došla novinarka da napravi reportažu o tome pa pita baku:
- "Recite Vi nama kako uspijevate da sami čuvate 2000 ovaca?"
Baka:
- "Pa ja ti to radim cijelog života, navikla sam ja na to."
Novinarka:
- "A koliko vam teži jedna ovca?"
Baka:
- "Crna ili bijela?"
Novinarka:
- "Pa recimo bijela."
Baka:
- "30kg."
Novinarka:
- "A crna?"
Baka:
- "Pa isto."
Novinarka:
- "Dobro, a koliko mlijeka daje jedna ovca?"
Baka:
- "Crna ili bijela?"
Novinarka:
- "Pa recimo bijela."
- "pa 2 litre."
- "A crna?"
- "Pa isto."
- "Dobro, a koliko dobijete vune od jedne ovce?"
- "Crne ili bijele?"
- "Recimo crne."
- "3 kg."
- "A bijele?"
- "Pa isto."
Pukne novinarka jer vidi da je baka zeza.
Novinarka:
- "Pa dobro, koja je razlika između crnih i bijelih?"
Baka:
- "Pa bele su moje."
Novinarka:
- "A crne?"
Baka:
- "Pa isto."

komentiraj (1) * ispiši * #

25

subota

rujan

2010

Poticanje nezaposlenosti

Eto Grčić u današnjem Jutarnjem listu predlaže da se potiče zapošljavanje tako da se novozaposleni radnici prvih godinu dana oslobode plaćanja svih nameta na plaću, odnosno da je poslodavac dužan isplatiti samo neto plaću, a drugu godinu bi se plaćalo samo 50% posto doprinosa i poreza na plaće.
Možda to nekome i zvuči dobro, ali meni izgleda malo šuplje.

To bi potaknulo poslodavce da se ponašaju tako da nakon godine dana šutnu zaposlenika iz firme, a onda zaposle novoga na godinu dana.
Uostalom slične stvari se već događaju, poslodavci koriste rupe i porezne olakšice, a kad vrijeme za koje imaju olakšice istekne onda radnika šutnu na ulicu.

Naravno možeš i npr. zatvoriti firmu poslati ljude na burzu, a onda otvoriti novu, zaposliti svoje stare radnike u novoj firmi i godinu dana ne plaćaš doprinose. Za godinu dana opet osnuješ novu firmu, pa za godinu dana opet novu, pa.....

Ovo je način da radnici ne dobiju ugovor na duže vrijeme ili ugovor na neodređeno, a i poslodavci koji žele biti pošteni i prema državi i prema radnicima se kažnjavaju.

Netko osnuje novu firmu ubaci tu svoje radnike i godinu dana ne plaća doprinose na plaću. To ga čini konkurentnijim naspram onoga koji već godinama uspješno posluje i plaća sve poreze i doprinose za svoje radnike. Novi poduzetnik može ponuditi niže cijene jer ima manje troškove rada i uništava onoga koji već godinama uspješno posluje.
Konkurentska prednost se ne stvara inovacijama, boljom organizacijom, boljim odnosom prema radnicima, već poreznim olakšicama.
Tako se uništavaju pošteni poduzetnici i tjera ih se da se ponašaju kao seronje i tlače svoje radnike ako žele opstati na tržištu.

A što država dobije?
Ništa, niti prihode od poreza, niti uređeno tržište, niti zadovoljne radnike, niti zadovoljne poduzetnike. A oni koji prednost stječu muljažama i poreznim olakšicama, ti će od države tražiti još olakšica jer drugačije niti ne mogu biti konkurentni.

komentiraj (0) * ispiši * #

24

petak

rujan

2010

KAHLIL GIBRAN - Tvoj i moj Libanon

Sjajna Gibranova pjesma.
Evo par citata:


"Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na
mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino."

"Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona
poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga
i vjeruje da je to san."

"Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina
zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom,
ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama
i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog
dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i
klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu
priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona.Ima li jednoga među
njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda
ili čista i svježa kao okrepljujući libanonsli lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov
život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?"

"Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da
bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte
grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove
stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima
postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
nepokvarljiva,"

*********************************************
-evo i cijele pjesme:
********************************************


Tvoj i moj Libanon

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja
zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme
nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštova-
njem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba
riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne, doline po kojima
se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova
protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok
pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci
vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina
kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na
mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište
kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim
kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi:porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima
u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i
sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je
Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposlenici i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi
i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno stasanje i okupljanje oko
ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoću snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi
potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor,predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka
pastirske frule u dolinama.
Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona
poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga
i vjeruje da je to san.
Tvoj je Libanon namrgođen staracšto gladi bradu i misli
samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se
osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude
ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se
povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svij,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam
svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina
zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom,
ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama
i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog
dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i
klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu
priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona.Ima li jednoga među
njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda
ili čista i svježa kao okrepljujući libanonsli lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov
život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliko li su u tvojim očima,
kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da
bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte
grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove
stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima
postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za
sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim
pretvatanja, licemjerje i gluposti?
Vjeruješ li ta da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah
grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak
posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja
djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po
prizidima Libanona slavom nadmašuje vaše nade i častohlep-
lje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev
povrtarke na obroncima libanona vredniji od blebetanja
tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će
se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav.
Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi
zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja,
ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće,
zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.

komentiraj (0) * ispiši * #

Infrastruktura

Oštrić je na svome blogu napisao da je za unštenje sustava obrane od poplava kriva prvatizacija vodoprivrenih poduzeća u vlasništvu lokalne i regionalne samouprave pa su oni koji su se domogli tih poduzeća koristili mehanizaciju za druge poslove, a ne za održavanje nasipa.

Infrastruktura je važana stvar u stabilnosti i razvoju neke zemlje, ceste, nasipi, komunikacije i dr. omogućavaju da država normalono funkcionira, da imamo dobru povezanost i da se osiguraju uvjeti za napredak zemlje, ljudi i poduzeća.

Prirodna bogatstva, mirovinski i zdravstveni sustav, infrastruktura ne smiju biti u privatnom vlasništvu. Interes privatnika je njegov profit, a ne opće dobro.
On traži načine kako da što više zaradi i ide tamo gdje mu je veća zarada.

Ove osnovne stvari moraju biti pod državnom upravom i ne raditi u cilju da se ostvari što veći profit već u ineresu javnog dobra.
Kad se osnovna infrastruktura i prirodna bogatstva privatiziraju tada se sve veći dio gospodarstva, ali i kućnih proračuna iscrpljuju da bi se zadovoljine osnovne potrebe.
Struja, telefon, cestarine, promet, zdravstvo, pošta, školovanje postaju sve skuplji i sve nedostupniji širokom krugu ljudi.
Oni koji posjeduju infrastrukturu imaju siguran izvor bogaćenja. Mobitele ljudi kad stisne neće kupovati, štedi se na drugim stvarima, nekretnine se ne prodaju, ali vodu moramo piti svaki dan, liječiti se moramo. Tu nema bijega.

Kod nas mnoge stvari ne valjaju, ali to ne znači da je rješenje u rasprodaji, već u drugačijem načinu upravljanja, u pronalazenju boljihi jeftinijih rješenja.
U shvaćanju da novac i profit nisu jedini motivatori da se nešto napravi i uvede red.

Kad se nešto privatizira tada građani teško mogu utjecati na rad privatiziranih firmi, tražiti od njih transparentnost.
Vlasnik se poziva na svoja vlasnička prava i poslove tajne i pravo nad upravljanje nad svojom imovinom. Ono što se kod nas događa je da građani nemaju kontrolu nad javnim dobrima već njima po svojoj volji upravljaju političari. Rješenje nije u privatizaciji svega već u većoj participaciji građana u upravljanju zemljom.

Uostalom, u Hrvatskoj bi narod trebao biti vrhovna vlast. Mi biramo ljude koji bi u naše ime trebali upravljati našom zemljom, našim bogatstvima.
Problem je što političari i druge vladajuće elite zlorabe svoj utjecaj, i onda ide priča da država loše gospodari i onda političari kažu da je najbolje da se ide u privatizaciju jer oni kao ne znaju dobro gospodariti zemljom.
Ali ako ne znaju svoj posao onda nek daju ostavke i vlast vrate narodu pa će narod naći one koji će raditi bolje od njih, a ne sve ide u privatiziranje.
Nemju političari mandat da rasprodaju zemlju, već da njom upravljaju u naše ime i i našem interesu.blogu

komentiraj (0) * ispiši * #

Vicevi o zecu

malo viceva u ovo depresivno recesijsko vrime dobro dođu.


medo,gospodar šume,zabranio je svim životinjama u šumi
da obavljaju nuždu naokolo te da je moraju obavljati kod kuće.
i tako zec trči po šumi i više nije mogao izdržati
pa je obavio nuždu kraj jednoga drveta...
naiđe medo a zeko brzo uhvati govno u ruke. pita medo zeku-šta
to imaš u ruci? -pa ne mogu ti reći,odgovori zeko.
-kaži ili ćeš dobiti batine!
-pa držim leptira!
-daj da ga vidim!-kaže medo.
-ne mogu ti ga pokazati!
-pokaži ga ili ćeš dobiti batine!
zeko otvori šake i vikne-isuse! pogledaj kako se posro!

*************************************************
seru medo i zeko skupa i pita medo zeku:
zeko,jel ti se lijepi govno za dlaku? a zeko kaze ne!
i uzme medo zeku i obrise njime dupe

*************************************************

Otvorio Medo pilanu, i dođe jedan dan Zeko, uđe i pita:
- Medo imas li jagoda?
- Nemam zeko! I tako par puta.
Dođe zeko opet i pita:
- Medo imas li jagoda?
Medo sad vec ljut kaze zeku:
- Ako me to jos jednom pitas, zakucat cu te za zid!!
Dođe sutra Zeko i pita:
- Medo imas li čavlića?
Medo odgovara:
- Nemam,
a zeko će:
- A jagoda?

**************************************************

Sjedi zeko na panju u šumi i piše nešto po papiru...
Dolazi lija...
LIJA - Zeko, zeko šta radiš?
ZEKO - niš, evo pišem diplomski...
LIJA - Ma da! A koja je tema?
ZEKO - "Zeko, najjača životinja u šumi"
LIJA - ROFL "Ajd zeko ne seri nabijem te kad god se sjetim..."
ZEKO - Samo se ti kurči lijo, ajmo u omaj grmić paš vidit kako ću ti pičku polomit...
LIJA - Ajde...
Odu njih dvoje i čuje se TRAS, BUM, KRC...
Izlazi lija sva slomljena iz grma i nestane. Vrati se Zeko nazad svom piskaranju..

Dolazi Vuk:
VUK - Zeko, zeko šta radiš?
ZEKO - niš, evo pišem diplomski...
VUK - Ma da! A koja je tema?
ZEKO - "Zeko, najjača životinja u šumi"
VUK - ROFL "Ajd zeko ne seri polomiću te ko cupi ak ne prestaneš srat..."
ZEKO - Samo se ti kurči vuče, ajmo u omaj grmić paš vidit kako ću te zdrobit...
VUK - Ajde...
Odu njih dvojica i čuje se TRAS, BUM, KRC...
Izlazi vuk sav slomljen iz grma i nestane.
Izlazi Zeko iz grma a za njim izlazi Medo. Zeko se smješka:
ZEKO: He, he, nije bitna tema, već mentor!!!

******************************************************************

Puse travu zec i pile.
Smota zeko mali joint i puse oni tako pa upita zeko pile:
- “Jel osjecas nesto?” Kaze pile:
- “Nita…” Smota zeko veci joint i puse oni tako ka opet upita zeko:
- “Jel osjecas sad nesto?” Veli pile:
- “Nita.” Smota zeko sad joinitnu, natrpa samo trave bez duhana i puse oni opet i pita sad zeko:
- “Pa dobro jel osjecas sad nesto??” Veli pile:
- “Ne, nita, ni klun, ni kvivca ni noge…”

************************************************************

Šeta zeko šumom i sretne mazgu, pa joj kaže:

- Zdravo, ja sam zeko, tko si ti?
- Ja sam mazga.
- A što je to mazga?
- Mazga je kad ti je tata konj, a mama magarac.

Zeko slegne ramenima i ode dalje, pa naiđe na vučjaka:

- Zdravo, ja sam zeko, a tko si ti?
- Ja sam vučjak.
- Što je to vučjak?
- To je kad ti je tata vuk, a mama pas.

Zeko slegne ramenima i ode dalje. Naiđe konjska muha:

- Zdravo, ja sam zeko, a ko si ti?
- Ja sam konjska muha.

Zeko je pogleda s lukavim smiješkom, pa kaže:

- Daj me nemoj zajebavat!

*************************************************************

stoji zeko na vrhu litice, gleda prema dnu i dere se:
" K R A V O O O !!! K R A V O O O O !"
stize medo do njega i pita ga : "sto se deres tako?!"
kaze zeko:"zovem kravu. daj dodi kraj mene i zovi samnom."
medo stao kraj zeke i poceo vikat: K R A V O O O !!! KRAVOOOO!!"
a zeko ga opali nogom u guzicu i pocne vikati: "M E E E D O O O !!
M E E E D O O O !!!

**************************************************************

Zec se napio i zaspo ispod drveta. Prilaze 2 gladna vuka i pošoraju se oko toga ko će ga pojest. Ujutro se zec budi i vidi mrtve vukove pokraj sebe: "Je..., uvjek kad se napijem napravim neko sranje!"

**************************************************************

Ide zec sumom.Naleti na puza; puzu na glavi walkman,
oko pipaka roza marama, u ustima joint,
na ledjima vrecka puna canabisa
- pusi i ide svojim poslom.
ZEC:"Puz, sta to radis?"
PUZ:"Pusim joint"
ZEC:"Ajde daj i meni jedan da i ja malo probam"
PUZ:"Nedam."
ZEC:"A daaaajj, mooooliiim teeeee!"
PUZ:"Dobro, evo ti jedan.Sad se gubi i pusti me na miru."
I tako, ode puz ispod prvog drveta, zaluli joint i otkine na zivce:"IIIIHHHAAAAAAAAAA, KAKO JE OVO DOBRRRROOOOOO!!!!!!!!!!!!!"
Kad ga je posisao do kraja, vrati se do puza.
ZEC:"Puz, strava ti je ono, ajde mi daj jos jedan!"
PUZ:"Nedam.Ostavi me na miru."
ZEC:"A daaajjjj.Nebudi piiizdaaaaaaaaa.Moooollliiiiimmm teeeeeeeeee.
Samo jos jedddaaaaannnnn!"
PUZ:"Nedam!"
ZEC:"Mmmmmm, pliz?"
PUZ:"A dobro, evo ti jos jedan i nek te voda nosi..."
ZEC:"Hvala, hvala, hvala!!!!!"
I tako, vrati se zec do onog drva, zapali i ovoga i zabrije u svoju spiku,
kad naleti nosorog.
NOSOROG:"Zec, sta radis?"
ZEC:"PUSIM TRAVU!"
NOSOROG:"Travu?Sta je to?A otkud ti?"
ZEC:"TO TI JE SUPER!PUZ MI DAO!"
NOSOROG:"A da?A gdje je puz?"
ZEC:"TAMO!" - i pokaze u pravcu puza.
I tako nosorog odgega do puza.
NOSOROG:"Puz, ajde mi daj jedan joint."
PUZ (pogleda ga) :"ZEC, DAJ ODJEBI VISE, POGLEDAJ SE NASTO LICIS!"

******************************************************************************

trči zeko šumom, trenirka, majica na tregere, tenisice. dođe do lije, a ona pripremila 3 lajne bijelog. kaže zeko:"lijo, daj se nemoj drogirat, nije ti to dobro, gle kak sam se ja okrenuo zdravom životu i baš mi je super!"
gleda lija, čudno joj, al misli si, ak može zec, pa mogu se i ja ostavit droge. i lija navuče triko, tene i džogirat sa zekom.
trče oni tako po šumi, naiđu na medu. medo špricu pripremio, zasukao rukave. kaže zec:"daj medo, nemoj se bost, gle kak lija i ja fino džogiramo, zdrav život, jebo drogu"
veli medo:"daj zec nemoj me zajebavat!"
"ma ozbiljno, ajde ostavljaj to i ajde s nama."
i medo navuče šorc, majicu, tene, trčat s njima.
trče oni, naiđu na vuka. a vuk sortira bonkase, baš je parti u susjednoj šumi pa se mora malo urokat. "vuče, daj jebo bonkase, gle kak je super zdravo živjet, trčanje, rekreacija!"
"ma da", kaže vuk, "idem na partijanu, džogirajte vi kolko hoćete."
"daj, vuče, ne zajebavaj, ostavljaj se toga, izjest će te!"
misli vuk "pa u pravu je taj zec ludi" i baci sve bombone, trenirku, tenisice, trčat s njima.
gleda sve to vjeverica sa stabla i komentira sovi:"jebote, taj ludi zec kad se napuši dobre trave natjera cijelu šumu da trči za njim!"

*************************************************************

komentiraj (2) * ispiši * #

23

četvrtak

rujan

2010

Korupcija

Kod nas se dosta priča o problemu korupcije,korumpiranosti cijelog društva te nam se nude razni prijedlozi kako da riješimo taj problem.
Jedni bi mijenjali sve u vladajućim strukturama,ali problem je u tome što je cijelo društvo uvučeno u vrtlog korupcije,a ne samo oni vladajući.
Drugi bi postrožili kazne,ali uz veliku korumpiranost društva i izloženost korupciji velikog dijela građana RH te uz korumpirano sudstvo to je neprovedivo i rijetki su koji bi iskreno bili zainteresirani za provođenje ovakvog načina borbe protiv korupcije.
Slično je i s nultom stopom tolerancije koja bi u našem društvu dovela do osjećaja da pojedinci bez utjecajnih veza moraju odgovarati za svoje postupke dok za neke druge to ne bi vrijedilo.

Uostalom, kako očekivati da dosljedno provode zakone protiv korupcije one institucije koje su i same leglo korupcije.

Mislim da ovakav stupanj korupcije ne mogu suzbiti nikakvi represivni zakoni,istražna povjerenstva,strože kazne i sl.

Dok god se ne uvede sustav koji će poticati pravnike da parnice završavaju u razumnum roku odvjetnici će razvlačiti suđenja da dignu više love od svojih klijenata.Dok god se parnice razvlače godinama gomilati će se neriješeni slučajeviDok god ima gomila neriješenih slučajeva netko će davati mito u želji da se njegov slučaj što prije riješi.Ne postoje građani radi suda, već sud radi građana.

E sad ja vas pitam, na koji način smanjiti korupciju dok se mora mjesecima čekati na pojedine specijalističke preglede u bolnici ili operacije.Tko od vas ne bi platio mito jer da vam o tome ovisi život ili život nekoga od vaših najdražih.
Nije problem u mitu već u tome da građani ne mogu (barem u nekom razumnom roku) ostvariti svoje pravo na zdravstvenu skrb, pravnu zaštitu i druga prava koja im je država dužna osigurati.
Sustav koji bi se brinuo o potrebama građana te pravovremeno i pravedno rješavao njihove probleme i potrebe uvelike bi smanjio stupanj korumpiranosti društva.Vjerujem da bi se s manjim brojem građana uvučenih u korupciju smanjila i tolerancija građana prema korupciji.

Represivne mjere bi trebale rješavati slučajeve korupcije koji se pojavljuju usprkos dobro uređenon državnom sustavu,a ne rješavati posljedice loše uređene države.

Dakle protiv korupcije se treba boriti poboljšanjem rada i funkcionalnosti državnih institucija,a tek onda represivnim mjerama.

komentiraj (0) * ispiši * #

22

srijeda

rujan

2010

Brodogradilišta

Godinama se govori da brodogradilišta donose samo gubitke,da država financira gubitaša koji guta ogromne novce koji bi se drugdje mogli bolje iskoristiti.

Volio bih da mi netko kaže koliko je novca ulupano u brodogradilišta potrošeno u mutnim poslovima s nabavkom materijala,ugovaranjima poslova s kooperentima i ugovorima za gradnju novih brodova?Koliko je novca potrošeno zbog nesposobnosti uprave i njihovih loših ugovora?Koliko je novca potrošeno zbog loše organizacije poslovanja i proizvodnje brodova?Koliko je novca izgubljeno jer se ne ulaže u nove tehnologije i ne traže bolji i isplativiji poslovi?

Što ćemo sa radnicima?Poslati ih u penziju?Neki kažu da se novcem potrošenim u brodogradilištima moglo zaposliti radnike brodogradilišta u nekim drugim poslovima koji ne donose gubitke.Ako je tako zašto onda država ljude koji su sada na zavodu ne zaposli na tim poslovima gdje bi zaposlili otpuštene brodograditelje.Neka se zaduži(bar to u našoj državi nije problem) i zaposli te nezaposlene.Bolje da se zadužujemo da bi poticali proizvodnju nego da se zadužujemo da bi financirali državnu potrošnju.Neka se novac od prodaje državnih poduzeća troši za zapošljavanje,a ne potrošnju i plaćanje dugova.

Kažu da je brodogradnja kod nas neprofitabilna,a kako onda može biti profitabilna u Italiji i Francuskoj gdje su troškovi za plaće radnika veći nego kod nas i nemaju državne subvencije koliko ja znam.

komentiraj (0) * ispiši * #

21

utorak

rujan

2010

Drugi stup treba pod hitno ukinuti

Bilo bi dobro najprije pročitati ovo

Dakle uz prosječnu plaću bi se radnik, kad ode u mirovinu mogao nadati mirovini od 1700 kn, ali pošto treba težiti većem izdvajanju, mnogi preporučuju 10 %, i pošto svaki postotak povećava mirovinu za 300 kn, to bi trebalo značiti da bi prosječna mirovina morala iznositi 3200 kn samo iz drugog stupa.
To zvuči dobro, zar ne? Sami smo štedili, i sami ćemo uživati u plodovima svoga rada, a ne da kao do sada mi plaćamo tuđe mirovine. Svakome prema zasluzi.

E sad, reforma se provodi zbog sve većeg broja umirovljenik, zbog sve lošijeg omjera između zaposlenih i umirovljenika, i ovo bi trebalo biti rješenje koje nudi održivost (konačno rješenje umirovljeničkog pitanja). Pošto je to riješeno ne moramo se više puno mučiti oko nataliteta i povećanja zaposlenih jer ionako je svak odgovoran za sebe.
Pretpostavimo da će tamo negdje oko 2040 godine svi umirovljenici primati mirovinu iz prvog i drugog stupa i da će broj umirovljenika ostati približno isti, oko 1 milijun.
To znači da bi uz prosječnu mirovinu iz drugog stupa uz 5% izdvajanja u drugi stup primati 1700 kuna kako kažu oni koji se u to bolje razumiju od mene. To bi značilo da bi mirovinski fondovi morali svaki mjesec isplatiti 1 700 000 000 (slovima. JEDNU MILIJARDU I SEDAMSTO MILIJUNA KUNA!!!) što bi godišnje bilo 20 400 000 000 (slovima: DVADESET MILIJARDI I ČETIRISTO MILIJUNA KUNA !!!) i tako svaku godinu i to ne bi utjecalo na naše financijsko tržište jer kako su mi objasnili, mi imamo individualiziranu štednju i moja štednja ne ovisi o drugima.

Naravno da bi bolje funkcionirao drugi stup trebalo bi izdvajanja povećati na 10% pa bi prosječna mirovina bila 3200 kn što bi mjesečno iznosilo 3 200 000 000 (slovima: TRI MILIJARDE I DVJESTO MILIJUNA KUNA !!!), što bi godišnje bilo 38 400 000 000 (slovima: TRIDESETIOSAM MILIJARDI I ČETIRISTO MILIJUNA KUNA !!!), i tako svaku godinu i to ne bi trebaloo uzdrmati naše financijsko tržište jer mi imamo individualiziranu štednju i moja štednja ne ovisi o drugima.

Uz 10% ( prosječno 700 kuna) izdvajana i podjednaki broj zaposjenih kao i danas (oko 1,5 mil ljudi) godišnje bi se u fondove uplatilo 12 600 000 000 kn znači iz financijskog tržišta se isisava 38,4 mlrd kn, a u njega se ulaže 12,6 mlrd i to ne bi trebalo utjecati na financijsko tržište.
Znači imamo rupu od 25,8 mlrd kuna koje će nadoknaditi drugi ulagači, ma neka se u fondove ulijeva umjesto 12,6, neka ulazi 22,6 mlrd. kuna opet imamo ogromnu rupetinu koju netko treba popuniti.

Što nas to čeka? Kakvo gospodarsko čudo, koje će proizvoditi tolike milijarde svake godine, a da to ne ruši naše financijsko tržište i cijelu ekonomiju, već će još i davati stalne i stabilne prinose i osigurati morovine i u kriznom vremenima?
Kakvo ćemo mi to gospodarstvo imati koje će podupirati tako snažno financijko tržište? Kolika će kapitalizacija biti naše burze da bi izdržala odlijevanje tolikih milijardi, i još nosila dobit i rasla? Tu su još prinosi od ulaganja u drugi stup i prinosi i dobiti investicijskih fondova.

Kakve ćemo mi to firme imati koje će davati tolike dividende da namire potrebe fondova i da opravdaju visoke cijene dionica na burzi. Kako će biti raditi u firmi koja treba ogromne dobiti da namiri potrebe fondova? Kolika mora biti produktivnost radnika da svaki od njih osim za sebe zaradi i za firmu, državu i mirovinske fondove.

Koliki će biti dug države u izdanim obveznicama čiji će prinosi namiriti potrebe mirovinskih fondova, i koliko ćemo to mi imati jako gospodarstvo koje če moći otplaćivati tolike dugove i još omogućiti ogroman gospodarski rast?

Ne znam puno o ulaganjima u financijska tržišta, ali čuo sam da bi ljudi tamo trebali ulagati samo ono što im je višak, da je to štednja i da treba biti strpljiv i nekad čekati i godinama da povrate uloženo i ostvare dobit. Kakve ćemo mi to imati fondove koji će osiguravati puste milijarde i u vremenima krize kad vrijednosti padaju? Ne mogu reći penzionerima "znate sad je kriza i ne isplati nam se trgovati, jesti će te za tri godine kad kriza prođe".

Kakvo ćemo mi to snažno gosodarstvo imati, stotine milijuna eura odlaze vani vlasnicima naših banaka, telekoma, ine... i još ćemo zaraditi dovoljno za sebe.

Što se to tako veliko sprama a da meni stalno promiče, da nisam to sposoban vidjeti?
Čujem vijesti o kontrarevoluciji, o tome da u poljoprivredi ne može biti puno radnika, da imamo ogromne viškove ljudi u neprosperitetnim industrijama i državnom sektoru, ali ne vidim te velike firme koje će nam donijeti tolike dobiti i napredak.

Rečeno je da se previše izdvaja za mirovine da je to neodrživo, ali za tridesetak godina će naše gospodarstvo morati zaraditi 38 mlrd, za mirovine drugog stupa, ali izdvajanja od 20% (10%+10%) iz plaće će i dalje ostati i opterećivati cijenu rada. Neka su izdvajanja kao i sada to bi bilo oko 25 mlrd kuna. znači samo za morovine bi gospodarstvo trebalo zaraditi 63 mlrd kuma(25+38) to bi bilo opterećenje koje bi nam nametnuo naš mirovinski sustav.

Ne znam kako je s vama, ali mene je strah.

Dok me ne umirite i objasnite kako nema razloga za strah i da sam sve krivo shvatio ja ću lagano pjevušiti : ...tuu...du..du..tudududududuu... ... nema nam pomoći...

komentiraj (2) * ispiši * #

20

ponedjeljak

rujan

2010

Drugi stup mirovinskog sustava je put u propast


TRŽIŠNI FUNDAMENTALISTI

Zgražamo se nad ignorancijom, fundamentalizmon i dogmatskim pristupom kad govorimo o drugima. Rijetko kad se te iste stvari vide kod sebe, u vlastitom pogledu na svijet. Zato će mnogi osuditi, zatucanost, dogmatizam i fundamentalizam u nekoj vjeri ili nečiji rasizam i nacionalizam, ali sami ne mogu vidjeti da to isto rade u pogledu tržišne ekonomije i upornog ponavnjanja i vjere da će tržište sve riješiti samo od sebe. Da će ako ga pustimo da slobodno radi samo od sebe doći u ravnotežu i ispraviti pogreške. Da bi dokazali ispravnost vjere u slobodno tržište stvaraju se sve kompliciranije i nevjerojatnije teorije i objašnjenja.
Soros je tržišne fundamentaliste i njhovo ustrajanje na egzogenim udarima kojima su objašnjavali učestala pobijanja ekonomske teorije usporedio s predkopernikanskim astronomima koji stvarali sve kompliciranija objašnjanja i teorije o sferama i intervenciji božanskih sila, kojima su objašnjavani položaj planeta da bi dokazali kako se Zemlja nalazi u centru Svemira. Jednom kad se stvari stave u pravi kontekst kad se Zemlja stavi na svoje mjesto u Svemiru stvari postaju jednostavnije, a razne sfere nepotrebne. To ne znači da smo riješili sva pitanja u vezi astronomije, to je tek uvjet da se može pričati o novim i složenijim stvarima.

U nakon pada komunizma, u vrijeme jeftinog novca, rasta financijskog tržišta činilo se da nam sva rješenja nudi tržište. Novac i slobodno kretanje roba i novca (čega naravno nikad nije bilo, ali su se mnogi pravili da je). To je pomoglo populariziranju ideja da probleme koje ima država i koje država i zajednica može i mora rješavati, treba rješavati tržište te da će ono dati najbolja rješenja.
Tako je valjda došlo i do te blesave ideje da ljudi trebaju, moraju dio svog novca ulagati u mirovinske fondove. Umjesto solidarnosti nudi se nekakav individualan pristup gdje bi svakome mirovina dijelom ovisila o njegovoj štednji u drugom (i trećem stuupu). U teoriji sve to izgleda lijepo, našim novcem se financira tržište i gospodarski rast, a mi ujedno štedimo za starost. Vjerojatno su i te sfere u teorijama predkopernikanskih astronoma izgledale lijepo, šteta što ni jedna ni druga teorija ne funkcioniraju u stvarnom životu.

Ovaj drugi stup bi mogao funkcionirati slično kao i tržište nekretnina u Americi prije njegovoga sloma. Tamo je vlada osiguravala dovoljno jeftinog novca koji su razni agenti koristili za igranje kreditima i nekretninama, a rizik što se kredit odobrava bilo kome se je rješavalo nekakkvim osiguravanjima, komadanjima hipoteka i raznima drugim muljažama i teoretski sve to mora funkcionirati i zarade rastu i sve je sigurno i zemlja je ravna ploča u središtu Svemira.

Ulaganje u drugi stup je također vladin izvor jeftinog novca, sustav obaveznih mirovinskih fondova se ne mora truditi da zavrijedi povjerenje ulagača. Neki fondovi će dobiti više novca neki manje, ali sve u svemu njima je garantirano da će se u mirovinske fondove svakog mjeseca ulijevati određena svota našeg novca i to neovisno o stanju na tržištu. Da stvar bude bolja većina tih koji su prisiljeni davati novce u fondove niti se razumiju niti im je velika želja znati mnogo o financijskim tržištima i tome slično pa je lako muljati. Rizika u ulaganjim nema previše, novci i dalje pritječu, radnici su većinom neinformirani, i sve je sigurno.
Sustav je siguran od bjega ulagača, mali rizici su jedino u tome kao će poslovati pojedini fondovi, ali i ako se zeznu koga briga to su samo nečije mirovine. Sam je kriv što je uložio u krivi fond. I teoretski sve to mora funkcionirati i zarade rastu i sve je sigurno i Zemlja je ravna ploča u središtu Svemira.

DIONICE

Ali ako na malom tržištu stalno pritječe jeftin novac za ulaganje u dionice, dolazi do stvaranja balona, svaki mjesec imaš određenu svotu koju moraš uložiti u udređeni broj dionica. Kad se puno novca nudi, a ograničen je izbor, cijene dionica će rasti neovisno o pravoj njihovoj vrijednosti, sve to je sjajno mjesto za špekulante i muljatore (isti kojima smeta upumpavanje državnnog novca u razne industrije poput brodogradnje, s odobravanje gladaju na upumpavanje novca u financijsko tržište). I sve je super i zarade rastu i bonusi rastu i zemlja je ravna ploča dok balon ne pukne, ali nema veze to su ipak samo naše mirovine.

OBVEZNICE

Naravno, može se ulagati i u državne obveznice, ali to znači da rast i visina mirovina ovisi o visini državnog duga, da bi moja mirovina rasla mora rasti i dug države, s time da će se novac potrošiti sada a dug i mirovine se sele u budućnost.

ŠTO ĆE BITI POSLIJE

Što će biti poslije kad počmu ljudi odlaziti u mirovine, kad se svaki mjesec bude morao isplaćivati novac za mirovine. Fondovi će morati prodavati svoju imovinu po bilo kojoj cijeni ako misle isplatiti mirovine, što je sjajna prilika za špekulante. Morati će prodavati obveznice po niskim cijenama da skupe gotovinu za mirovine. Ukoliko tada država bude htjela izdavati nove obveznice, tko će ih kupovati kad već imaju super jeftine obveznice koje prodaju mirovinski fondovi, a ni mirovinski fondovi više neće biti dobri kupci. Pošto se ne rješava osnovni problem, a to je premalo zaposlenih s vremenom će sve više onih koji idu u mirovinu isisavati novac iz fondova uz manje onih koji uplaćuju. Država zbog dugova i otplate obveznica( koje su, između ostaloga kupovali mirovinski fondovi), ne može pojeftiniti, ne može smanjiti poreze, što koči gospodarstvo koje bi trebalo biti temelj za rast dionica ( koje su, između ostaloga kupovali mirovinski fondovi) i sve lagano tone.

Ne, u biti sve je super. Tržište je veliko, dogma o Slobodnom Tržištu je jedina istina, i Zemlja je ravna ploča u centru Svemira.

RAD

Jedini spas je u rastu zaposlenosti o čemu rijetki govore što je tragično. Sve se vrti oko toga da se novci prebacuju s jedne strane na drugu, da se igra statistikama i postocima. U zadnje se vrijeme političari čak ni ne trude da predlože kako povećati zaposlenost.
Tužno je što slično stanje i na pollitici, svak zna gdje je višak i gdje treba otpustiti ljude i tko nam ne treba i da nemamo visokoobrazovnu radnu snagu i jako gospodarstvo. Smatra se potrebnim intrervenirati tamo gdje ne štima i otpustiti ljude (da ne bi kome slučajno palo na pamet popraviti stvari, otjerati lupeže, to nikako to je svetogrđe). Ako se i kaže gdje treba zapošljavati to je bilo otprilike financiije turizam, građevina, a kako je kriza počela prebacila se priča na poljoprivredu i prehrambenu industriju, ali o tome se nikome puno ne priča. Jedino je bitno tko nam je teret i tko nam ne treba i tko je nesposooban.
Još nisam vidio ozbiljan prijedlog kako povećati zaposlenost i ojačati gospodarstvo s ovakvim narodom kakav imamo, kako koristiti ona znanja i vještine koje ljudi imaju, umjesto da kukamo za onim što nemaju i kako lagano graditi društvo kakvo bi željeli imati.

komentiraj (0) * ispiši * #

19

nedjelja

rujan

2010

Blokirati računovodstva

Baš me zanima kakva bi bila reakcija vladajućih kad bi nezadovoljni studenti i radnici koji već prosvjeduju ili se tek spremaju na prosvjede priprjetili blokadom računovodstava.
Računovadstva fakulteta i drugih državnih ustanova, gradova i općina, državnih i drugih firmi gdje se štrajka staviti pod blokadu i nadzor radnika i studenata.
I kad bi na npr. po uzoru na studente osigurali plenume na kojima bi se iznosili podaci o poslovanju i troškovima i raspravljalo o njima. Kad bi podatke izbacivali na internet.

To bi bilo vrlo zanimljivo. Kad ljudi prosvjeduju vlada ih ignorira i obično kaže, a kome ćemo uzeti ako vama damo. Ovako bi provjerom tko, je kako i gdje trošio novce možda došli do zaključka da ne treba drugima otimati njihova prava, već da stvari mogu jeftinije i bolje.
Možda bi oni koji stvarno i obavljaju posao (profesori, liječnici, državna administracija,radnici...) dali i koji koristan prijedlog kako poboljšati, popraviti i pojednostavniti stvari.

Kažu da je znanje moć i da želimo postati zemlja znanja. E pa onda bi bilo dobro da imamo znanje kako se točno gospodari našim novcem, a tako bi oduzeli i veliki dio moći vlasti koji muljanjima i skrivanjem podataka zamagljuju sliku i huškaju narod da budu jedni protiv drugih.

komentiraj (0) * ispiši * #

18

subota

rujan

2010

Dio PDV-a lokalnoj vlasti

Financiranjem lokalne samouprave novcem od poreza na dobit profitiraju samo one sredine gdje se nalaze sjedišta firmi, a to je uglavnom u gradovima, a ne i lokalne vlasti gdje je prihod ostvaren.
Ako financiramo iz poreza na dohodak javlja se drugi problem. Tu su također na gubitku male i siromašne općine i gradovi. Zbog osobnog odbitka i malih plaća opet su na dobitku uglavnom veliki gradovi gdje su ljudi bolje plaćeni, uglavnom jer su tamo sjedišta velikih firmi i državne vlasti.

Općina s mnogo umirovljenilka i siromašnim stanovništvom nema novca jer ga nema od koga ni ubirati. Drugi problem je destimuliranje pronatalitetne politike.
Naime, ukoliko neka općina ima dobar prirodni prirast povećavat će se osobni odbitak zaposlenih, a time dolazi i do smanjenja prihoda općina i istovremeno povećanje potrebe za skrb obitelji i pružanje povoljnih uvjeta za život sve većem broju ljudi u toj općini.

Bogatije općine i gradovi će uvijek imati više novca, ali ovakav način ne radi razliku između više ili manje novca, već razliku između više ili gotovo ništa novca.

Usmjeravanjem dijela novca prikupljenog od PDV-a u lokalne jedinice, i to tako da prihodi od PDV-a ovise o prihodima stanovništva bilo bi puno bolje.
Znači, ako lokalne jedinice vlasti od PDV-a dobiju npr. 10m mlrd. kuna godišnje. Novac bi bio raspoređen ovisno o prihodima stanovnika pojedine općine.

Radnik na minimalcu neće općini uplatiti ništa novca, brojne obitelji s prosječnom plaćom neće zbog osobnog odbitka lokalnoj zajednici platiti ništa, a lokalna zajednica bi trebala imati sredstava da stvori uvjete za otvaranje bolje plaćenih poslova za svoje stanovnike i mora imati novca za gradnju i financiranje vrtića, škola, igrališta knjižnica...

Ako bi se lokalne zajednice financiralo prihodima od PDV-a, općina bi i od radnika na minimalcu i obitelji s mnogo djece dobila novce. Ne puno ali bi dobila..

komentiraj (0) * ispiši * #

17

petak

rujan

2010

ZERP - ekološka komponenta

Eto prošlo je već neko vrijeme od ZERPiranja javnosti, to više nije in i do daljnjega se oko te priče neće dizati previše prašine.

Ja bih se osvrnuo malo na načina kako se je kod nas pa nažalost i tu na pollitici govorilo o ZERP-u.
Priča je uglavnom išla oko problema s talijanskim ribokradicama, ucjenama iz EU, i oko toga da se ZERP promovira da bi se skrenula pažnja s pravih pitanja.

PRAVA PITANJA

Žalosnoje što su neki govorili da je ZERPiranje u biti skretanje pažnje s bitnih stvari. ZERP jest bitna stvar.

Ne budemo li se mudro i s poštovanjem odnosili prema prirodi uništiti ćemo i more i kopno i zrak. Pretvoriti ćemo Zemlju u neplodnu pustoš gdje nitko neće moći niti htjeti živjeti. Onda će one "bitne" teme s kojih je kao ZERP skretao pažnju postati smiješne i glupe.

TALIJANSKE RIBOKRADICE

Strašno nas nerviraju talijanske ribokradice, koji love našu ribu i uništavaju naše prirodno bogatstvo.
Jedno od rješenja o kojem se govori je izgradnja ribarske flote koja će onda izlovljavati ribu u dijelu našeg Jadrana gdje sad love uglavnom Talijani.

Da, to će stvarno biti super. Onda kad se izlovi sva riba, kad sve u moru bude mrtvo, kad ničeg ne bude, onda će biti super, onda nam nitko ništa neće krasti.
Talijani dolaze na naš dio jadrana jer su svoj uništili, a mi kao rješenje stvaramo flotu poput one kojom su Talijani uništili svoje more.Krasna ljubav prema ekološkom i ribarskom, prema Jadranu i prirodi i našim potomcima kojima ćemo ostaviti pustoš.

Drugi prijedlog je bio da nam se plati za izlovljavanje. Plat pa uništavaj. Ma sjajno! Glavno da bude eura.

U svoj priči o ZERP-u nisam primjetio puno brige i ljubavi prema moru.
A kako i bi kad je velikoj većini more tek mjesto za brčkanje i izvor zarade.

komentiraj (0) * ispiši * #

16

četvrtak

rujan

2010

Ususret MMF-u

Izgleda da se lagano moramo pripremati za dolazak MMF-a. Poznato je što oni traže i sad je stvar u tome kako izigrati MMF, a da ispadne kao da smo ispoštovali njihove uvjete o smanjenju javne potrošnje itd.

Predlažem hajku na javne službe i zahtjeve za otkazima. Onda kad se dobro isprepadaju ljudi, vlada odluči pomoći nama i prevariti MMF. Odluče da će na državnoj plaći ostati samo osnovne djelatnosti po službama dok će drugi kao čistačice, portiri, domari pa i dio računovodstava( posebno u školama), prijeći u privatne firme koje će obavljati usluge čišćenja i održavanja javnih ustanova. Naravno, tako će se podijeliti javne službe, zaštiti će se oni na vrhu i obrazovaniji, a za ove dolje koga briga, što nisu učili.

Kad se to privatizira moći će se smanjiti i plaće čistačicama, portirima...
Tako ćemo potaknuti poduzetnički duh koji će u konkurentskom okružju u želji da dobiju posao smanjivati plaće i prava radnicima.
Ovako ćemo imati manje zaposlenih u javnim službama(iako u stvarnosti ne), uštedjeti će se na troškovima (iako će se osiromašiti najsiromašniji) i ostvariti će se dojam da se potiče privatno poduzetništvo (koje to nije jer živi od države).

Ovime se postiže još jedna važna stvar. Micanjem onih s najmanjim plaćama iz javnih službi statistički će porasti prosječne plaće u javnim službama. A smanjivanjem plaća ovima što se prebace u privatne firme, možda malo padne prosječna plaća u "gospodarstvu" i tako će ispasti da vlada pomaže zaposlenima u javnim službana da njihove plaće prate plaće u gospodarstvu.

komentiraj (0) * ispiši * #

15

srijeda

rujan

2010

Klasna borba, drugi dio

U prvom dijelu sam pokušao objasniti zašto imamo na djelu klasnu borbu, a ovdje bih opisao i par primjera zašto je kao takvu moramo shvatiti.

Poljoprivreda

U tijeku je proces uništavanja malih gospodarstava i posjeda te stvaranja velikih posjeda u vlasništvu tvrtki ili samostalnih poljodjelaca. Poljoprivrednici koji okrupnjivanjem opstaju, toliko su ovisni o bankama, otkupljivačima njihovih proizvoda i troškovima repromaterijala, o subvecijama države da su potpuno izgubili svoju neovisnost. Postaju sluge na vlastitj zemlji dok su pravi gazde pripadnici političke i ekonomske elite. Ostali seljaci će postati tek najamna snaga na plantažama i drugim veleposjedima, ako i to.

Pravo na grad

Varšavska, golf tereni na Srđu i druga pitanja oko kojih postoji nezadovoljstvo građana nisu tek bezvezne pobune i produkt antipoduzetničke klime, hrvatskog jala i zaštitara drveća i "štakornjaka". To je pobuna jer se gradovi i ukupni prostor podređuju utjecaju i volji naših elita i njihova kapitala. Grad u dugovima, s mnoštvo problema u javnoj infrastruktri i prenatrpanim vrtićima troši 20 milijuna kuna za gradnju ulaza u privatnu garažu.
Urbanistički planovi se rade po volji vlasnika kapitala, a ne prema potrebama stanovnika. Također promjene u GUP-ovima određuju političke i gospodarske elite a ne građani.

Prava žena

Prava žena poput prava na pristup obrazovanju, sudjelovanju u izvršnoj vlasti i upravljačkim tijelima, prava na samostalno odlučivanja o vlastitij sudbini ne koriste puno ako se ta prava u stvarnosti ne mogu ostvariti zbog položaja u društvu i nečijeg siromaštva. U zemlji gdje velika većina žena (i muškaraca) nema pristup gore navedenome zbog položaja u društvu, pripadnosti klasi osiromašenih i obespravljenih i ova birba mora biti klasna borba. Tako i ta borba mora biti klasno osvještena.

Privatizacija

Privatizacija je najočitiji primjer klasne borbe u kojoj elite preuzmaju sve veću moć u zemlji i dolaze u posjed njenih bogatstava. Kontroliranjem kapitala i sve većom mogućnošću utjecanja na odluke političara uski sloj bogataša postaje gazda u zemlji. I taj sloj odlučuje o sudbini svih stanovnika iste.

Manjinske grupe.

I manjinske grupe moraju osijestiti da je i njihova birba bez klasne borbe, slabog učinka. Razne etničke i vjerske manjine, subkulturne skupne moraju voditi računa o tome.
U vrijeme kriza i rastućeg siromaštvaljudi taže sigurnost, povlače se u sebe i svoje male zajednice. Sve strano, vanjsko i drukčije shvaćaju kao prijetnju. Postoji strah od novoga jer misle da bi to moglo još više otežati njihov položaj.
Iako tekve stvari rezultiraju pojavom mržnja i netrpeljivosti i koje često nastaju među potlačenima i osiromašenjima, elite to koriste kako bi skrenule pažnju sa sebe i našle žrtvenog jarca narodu . Jarca koji će platiti za sve njihove nevolje i nad kojim će se iživljavati ljudi skaljujući na njima svoj bijes i frustracije.
To je i upozorenje svima nama da ne tražio krivce u na pogrešnom mjestu.

komentiraj (0) * ispiši * #

Klasna borba, prvi dio

Vrijeme je da osvijestimo da mnogi sukobi i previranja kod nas velikim dijelom jesu klasna borba i nastojanja političke i gospodarske elite da potpuno ovledaju zemljom i njenim resursima (uključujući tu i ljude koji su najveće bogatstvo neke zemlje).

Nije li sama tranzicija dokaz toga. Državna i javna imovina prelaze u ruke uskog kruga ljudi, dok istovremeno odluke o upravljanju zemljom kao i prije u Jugoslaviji donose političke elite bez da se previše obaziru na želje naroda i bez velikog prava javnosti na kontrolu onoga što se radi i utjecanja na donošenje odluka.
Zato našim vlastima i ne paše baš ta ideja o referendumu, da se narod petlja u ono što misle da je samo njihovo područje rada i ovlasti.
Tranzicija je mogla biti i tranzicija da sve veći dio odluka o vođenju zemlje donosii narod i da više sudjeluje u oblikovanju gospodarskog života zemlje, ali to nije postalo slučaj.

Bez svijesti o klasnoj borbi sve tu može izgledati kao jedan veliki nered i nesnalaženje, što to u svojoj biti nije.
Korupcija i privatizacija jesu način da postoje elite povećaju svoju moć nad narodom. Kad moraš imati dobru vezu da bi dobio posao ili neku dozvolu ili ostvario svoja prava, tada ta "veza" ima veću moć nad tobom i tvojim životom nego da posao dobiješ redovnim putem, na transparentan načn nekom normalnom procedurom. Privatizacija omogućava uskom krugu ljudi da kontroliraju ekonomski život zemlje i narod.

Na javno zdravstvo i mirovinski sustav može utjecati narod/birači glasovanjem na izborima i prosvjedima, mogu tražiti uvid u poslovanje i transparentnost. Privatizacijom narod gubi tu moć.
Oni tu nisu više nikakav faktor, već tek kotačić u tržišnom mehanizmu. Zdravlje nije javno dobro, već dobar biznis, a transparentnost i pristup javnosti su ograničeni pravima vlasnika i njihovom voljom.
Zato se i uništavaju neprivatizirane firme, javna infrastruktura i drugi javni sustavi. Kad se dovedu pred slom tada ih je lakše privatizirati, prodati za male pare.

Sve ovo dovodi do sve većeg raslojavanja društva. srednji sloj nestaje, mali dio prelazi u viši ili višu srednju klasu, dok velika većina postaje sve siromašnija i obespravljenija.
U tom svjetlu treba gledati i na komercijalizaciju visokog školstva. Fakulteti osim što stvaraju razne stručnjake školuju i buduću politički i gospodarsku elitu koja će kroz neko vrijeme preuzeti na sebe upravljanje zemljom. Ograničavanjem pristupa školovanju elite kontroliraju tko će u budućnosti upravljati zemljom (a to su uglavnom njihova djeca i istomišljenici).
Za očekivati je da će se u tehničkim, deficitarnim zanimanjima gdje se traže usko specijalizirani stručnjaci i dozvoliti putem stipendiranja i jeftinijih troškova školovanja pristup siromašnijima. No ekonomija, pravo i možda neke druge društvene znanosti odakle i dolazi najveći dio budućih upravljača zemljom će biti vjerojatno visokim školarinama ograđen prostor za odabrane.

Školarine i drugi troškovi studiranja za imućnije predstavljaju prihvatljiv trošak, dobru investiciju, dok siromašnijima predstavlja prepreku i za školovanje, a samim tim i znatno ograničava mogućnosti pristupa upravljačkim tijelima u zemlji i daljnjem poslovnom i društvenom uspjehu u životu.
Ovo je lak način da s faksa i tržišta rada bogati izbace one koji bi mogli biti konkurencija njihovoj djeci.

Iako postoje mnogi problemi u zemlji to ne znači da elite i narod dijele istu borbu, iste interese i da moramo tražiti izlaz iz krize na isti način. Naše borbe nisu iste jer niti naši interesi nisu isti kao oni elita.

Kada imamo pozive od strane vlasti na to da moramo biti složni i jedinstveni i spremni na bolne rezove, to u biti znači poziv na poslušnost i pokornost vladajućim elitama i njihovim interesima.
Način kako riješiti probleme upravljanja zemljom, upravljanja mirovinskim i zdravstvenim sustavom i drugim stvarima mora biti takav da prije svega gledamo svoje interese, da se poštuju interesi naroda, što šireg dijela pučanstva, i da rješenja pojačavaju moć i mogućnosti naroda u donošenju, provođenju i kontroliranju donesenih odluka.

Bez toga mi ćemo i dalje lutati od jednog gospodara do drugog gospodara, stalno pljucajući po sebi bez svijesti o vlastitim mogućnostima i snazi, ispunjavajući tuđe potrebe, želje i snove.


Klasna borba, drugi dio

komentiraj (0) * ispiši * #

14

utorak

rujan

2010

Par stvari o visokom školstvu

Prvo

Plaćanje studija nije dobro rješenje. Fakulteti nerazumno povećavaju kvote za upis tako da upišu više onih studenata uz plaćanje i da povećaju svoje prihode, ali povećanje broja studenata uz ste sve druge uvjete na istom stupnju(broj predavača, infrastrutra), umanjuju kvalitetu studiranja i dobivamo lošije reultate kod studenata. Uostalom sva ta komercijalizacija usmjerava previše pažnje ka novcu i raznim biznisima na faksu umjesto radu sa studentima i znanstvenom radu.

Drugo

Prevelike kvote za upis na pojedinim fakultetima dovode do toga da ima previše mladih ljudi s diplomama koji ne mogu naći posla u strci. Rezultat toga je da su mnogi poslije diploniranja prisiljeni konobariti, radti u trgovini ili kao zaštitari. Zar to nije uludo trošenje državnih para?
Smanjenjem upisnih kvota tamo gdje ih se previše upisuje osigurali bi kvalitetnije studiranje, bolju persprktivu onima koji završe studij, a i preusmjerili bi dio studenata da se školuju na fakultetima gdje je slabija popunjenost i za deficitarna zanimanja.

Treće

Plaćanje studija nije dobro rješenje. Time studiranje postaje još nedostupnije siromašnijim ljudima. Pošto se za upravljačke strukture sve više i više traži i da je osoba visokoobrazovana To znači i izbacivanje siromašnih i njihove djece u mogućnosti sudjelovanja upraljanju zemljom i na drugim upravljačkim pozicijama. Nastavlja se raslojavanje društva i bogatiji za svoju djecu osiguravaju dobre pozicije za uspjeh u životu i upravljanje zemljom.

Četvrto

Ni sustav kakav je sada kod nas nije dobar jer i on moge onemogućava u studiranju i destimulira ih da se više trude u učenju. Koliko god učili mnogi jednostavno ne mogu priuštiti da ih roditelji školuju. Zato dobre učenike slabijeg standarda već u drugom i trećem razredu srednje škole treba poticati na bolji rad obećanjem da ih čeka stipendija za studij ukoliko nastave marljivo radti i prođu prijemni ispit na fakultetu.

Peto

Mnoge žene koje završe studij zbog djece i poslodavaca koji ne poštuju obitelj i prava žena, tjeraju mnoge pametne obrazovane žene da se odreknu karijere ili unapređenja zbog obitelji. I tu se može puno napraviti jer je i to uništavanje truda koje su država i te žene uložile u obrazovanje.

Šesto

Odustajanje od studija ne mora biti katastrofa za državu. Mnogi uspješni ljudi su prekinuli studije da bi se bavili nečim drugim. Znanje koje su stekli na studiju i dalje može koristiti i tim ljudima i društvu u cjelini.
Uostalom fakulteti nisu tvornice ljudi s diplomama već i mjesto gdje se susreću mladi pametni i inovativni ljudi sličnih interesa. Možda proizvod njihova studiranja neće biti diploma već nekakvo uspješno inovativno poduzeće ili kakav izum ili neke druge stvari i ideje.

komentiraj (0) * ispiši * #

13

ponedjeljak

rujan

2010

Zašto podržati akcije Bad Blue Boysa

Akcije na koje mislim su bojkot posjetama utakmica i preuređenje kluba po uzoru na Barcelonu i Real Madrid u "sociose".

Bojkot

Bojkot je dobar način iskazivanja nezadovoljstva navijača. Nema nasilja nema razbijanja, nema vrijeđanja s tribina, jednostavno se ne dolazi na utakmice. Mislim da svi trebaju podržati ovakve nenasilne oblike otpora i iskazivanja nezadovoljstva, pogotovo oni koji stalno grntaju zbog navijačkog nasilja.

Ovo je vrlo dobar način i da se više pažnja javnosti usmjeri na na neke stvari koje ne štimaju u Dinamu, ali i u sportu uopće.
Do sada su navijači bili krivi za sve, te oni sramote klub, te zbog njih obitelji ne dolaze na utakmice, te petljaju se u rad kluba, te ovo te ono.
Eto, a gdje su sada svi ti obiteljski posjetioci utakmica, tko sad sramoti klub. Više se ne može odgovornost za sve zlo prebaciti na "divljake" s tribina. U biti sada izlazi da su najveći divljaci na tribinama oni koji sjede u VIP ložama.

"Sociosi"

Sociosi su dobar način organiziranja kluba jer omogućuje navijačima koji su članovi kluba da upravljaju politikom kluba.O tome kako se upravlja i tko će biti predsjednik odlučuje se demokratski, jedan član jedan glas. Nije to kao u privatnim klubovima gdje moć odlučivanja ovisi o tome koliki tko ima udjel u vlasništvu i koji daje prednost velikim igračma, a marginalizira male.
Sociosi su dobro rješenje jer ipak je navijačima/članovima najviše u interesu opstanak, dobrobit i napredak kluba. On njima više znači nego igračima koji u njemu vide izvor zarade i odskočnu dasku za potpisivanje što boljih ugovora sa stranim klubovima. Znači im i više nego raznim menadžerima koji su se infiltrirari u uprave klubova i kojima je klub tek dobar biznis. Znači im više nego raznim političarima i drugim javnim ličnostima kojima je to tek instrument za širenje svog utjecaja u društvu, ali i sredstvo pomoću koga mogu maknuti koji paru u svoje džepove.

Vjerojatnije je da kad netko plaća članarinu i smatra nešto svojim, nešto za što svojim glasovanjem odgovara, da taj isti neće uništavati imovinu kluba i raditi druge nerede. Tada neće biti toliko nereda, razbijanja i frustracija navijača(koje najčešće i jesu uzrok navijačkih nereda).
Naravno preustroj kluba treba dobro posložiti da članovi imaju stvarnu i da nema mjesta za razne manipulacije, da prstup ima što veči broj navijača kluba.

Zašto podrška

Nisam Dinamovac, ne pratim pretjerano naš nogomet, ne podržavam sve stvari koje rade naši navijači, ali u ovome o čemu sam gore napisao ih podržavam jer mi je drago da i oni mogu dati dobra i konstruktivna rješenja.

Podržavam ih zato jer mislim da su u ovome dobar primjer društvu i da može njihova borba donijeti neke pozitivne pomake u cijelom našem sportu, ali i u drugim područjima društvenog života naše zemlje.
Dobar je njihov primjer jer su se razočarani vlastima i vodstvom kluba odlučili suprotstaviti konstruktivnim prijedlozima, ali i zato jer su shvatili da ako žele bolje svome klubu onda i sami moraju imati pristup donošenju odluka o klubu i preuzeti velik dio tereta odgovornosti upravljanja na sebe.
To je dobar primjer i za druge jer se kod nas često prigovara ljudima da žele da sve drugi/država učini za njih, da drugi rješavaju njihove probleme.
Eto, našla se je ekipa koja ne kuka samo i ne traži da drugi sve srede za njih, već su sami spremni preuzeti odgovornost za upravljanje klubom i rješavanjem problema i zato ih moramo podržati.

komentiraj (0) * ispiši * #

12

nedjelja

rujan

2010

Učinkovito gospodarenje resursima koje to nije&gospodarenje otpadom koje to nije

Prvo

Svako malo negdje naletim na upozorenja o tome kako je potrebno učinkovitije koristiti naše prirodne resurse, štedjeti energiju, vodu.Pa da vidimo kakva se ušteda uistinu postiže.

Npr. u mjesec dana štedeći i „učinkovito koristeći vodu i struju“ na računima za vodu, struju i grijanje uštedim 100 kuna.
I što ću učiniti s tih 100 kuna? Naravno potrošiti ću ih. Da bi se moglo proizvesti proizvode na koje ću potrošiti tih 100 kuna bilo je potrebno utrošiti neke resurse (struju,vodu,naftu...).Znači od uštede sam ja imao financijsku korist, ali nisam smanjio iskorištavanje prirodnih resursa niti zagađivanje okoliša.Ustvari tih 100 kuna donijelo je više profita nekom industrijalcu te ga vjerojatno potaknulo da proizvodi još i više, a time i da više zagađuje, troši više struje, vode, nafte...

Možete sad reći da sam mogao umijesto da te novce potrošim u trgovini uložiti u banku ili neki mirovinski fond.Ali ako to napravim onda će moje novce banka ili fond uložiti u neku industriju (direktno ili indirektno kreditirajući potrošnju) i opet smo na istom ja imam financijsku korist, a majčica priroda ostaje u istom ako ne i gorem položaju.
Pokuša li država porezima natjerati ljude na štedljivije ponašanje višak ubranih poreza će povećati državnu potrošnju i opet smo na istom.

Drugo

Kad se govori o gospodarenju otpadom onda se uglavnon govori o razvrstavanju otpada njegovom recikliranju te pravilnom zbrinjavanju.Sve je to lijepo, ali dokle god je svjetsko gospodarstvo orjentirano na poticanje potrošnje i nagovaranje ljudi na što više kupovaja (često puta i nepotrebnih stvari) neprestano stvarajući potrebu za kupovanjem novih stvari, nema tu puno pomoći.

Mobiteli proizvedeni prošle godine su zastarjeli i treba se kupiti novi, a ako kojim slučajem netko i ne želi kupiti novi mobitel, proizvod se sam poslije godine dana počinje kvariti te smo prisiljeni kupiti novi. Slično je i sa kompjuterima,kišobranima za jednokratnu upotrebu i ostalim proizvodima "mejd in čajna" ,o odjeći koja se je nosila prošle zime i više nije "in" ne treba niti govoriti.

Možda bi učinkovitije gospodarenje otpadom bilo kad bi se (uz razvrstavanje i recikliranje otpada) proizvodili kvalitetniji proizvodi koji ne bi u roku od godine dana ili nakon sezone postali otpad.

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako napuniti proračun

Zaposlenost pada, para je sve manje, vlada se svako malo zadužuje i to čest puta samo zato da bi se imalo za platiti dospjele dugove, nelikvidnost raste, firme propadaju...

Što napraviti?

Opet dizati poreze? Pitanje je koliko bi oni smanjili potrošnju, opteretili građane i gospodarstvo. Koliko firmi i radnika će zbog toga stradati.

Još više zaduženja? Do koje razine? Do potpunog dužničkog ropstva? Hoćemo li ući u tolike dugove da i kad prođe ova svjetska kriza mi ne budemo mogli napredovati jer će nam svu dobit i novostvorenu vrijednost požderati kamate na sada uzete kredite?

Neki predlažu smanjenje proračuna smanjenjem plaća, mirovina, socijalnih davanja.
U redu, neka se odluči skresati proračun za plaće i mirovine za 20% smanjenjem plaća i mirovina te otpuštanjem zaposlenih u državnim službama.
20% je ogroman postotak koji bi bio snažan udarac na kućne proračune umirovljenika i državnih namještenika. Doveo bi do daljnjeg osiromašivanja građana, povećanja nezaposlenosti, osobnih bankrota, pada potrošnje, a utjecao bi negativno i na cjelokupno gospodarstvo.

Usprkos svemu tome neka se odluči rezati 20%. Ove godine se na plaće i mirovine planira potrošiti nekih 57 mlrd. kuna, 20% bi bilo 11,4 mlrd kuna.
To ne znači da bi imali čistu uštedu od 11,4 mlrd. kuna jer će se automatski smanjiti i uplate doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, harač, PDV, porez na dohodak, trošarine...
Prije će biti da bi ušteda bila 7-8 mlrd. kuna. Uz to imamo i daljnje negativne posljedice u vidu pada potrošnje uz daljnje osiromašivanje građana.

JE LI SAD VRIJEME ZA RUŠENJE DRUGOG STUPA?

Imovina obveznih mirovinskih fondova iznosi 30-ak milijardi kuna, a godišnje se u drugi stup uplati oko 5 milijardi kuna.

Ukidanjem drugog stupa bi se u proračun godišnje slijevalo oko 5 milijardi kuna koje sad idu u drugi stup, a država bi na raspolaganje dobila i 30-ak mlrd. iz mirovinskih fondova.
Tim bi se novcem mogao vratiti dio duga države, a pokretanjem velike akcije prebijanja dugova koristeći novce koji su sad u fondu moglo bi se uvelike smanjiti nelikvidnost.
Otplatom dijela obveznica i kredita smanjile bi se financijske obveze države u idućim godinama za isplatu kamata i glavnice, poboljšao bi se kreditni rejting države, plaćanjem dugova domaćim dobavljačima država bi ubrizgala novac u gospodarstvo bez posredovanja banaka i njihovih skupih kredita.
5 mlrd. iz drugog stupa plus to što bi se otplatom dugova smanjile obveze za isplatu kamata i glavnice plus smanjena nelikvidnost postigli bi bolji efekt nego rezanjem plaća i mirovina, povećanjima poreza ili dodatnim zaduživanjem.

komentiraj (1) * ispiši * #

Rješenje je u manje rada

NAPOMENA: Nadam se da ovaj tekst nećete shvatiti previše ozbiljno, ali niti kao potpuno neozbiljan tekst.

Problem kod nas je previše rada. Zaposleni jednostavno previše rade, a kad nečega imaš više nego što ti treba onda to niti ne cijeniš previše. Zato se kod nas rad naših ljudi i toliko omalovažava; te radimo kilavo, te neefikasno, te smo lijeni, te ne znamo raditi.....

Zato pod hitno treba početi manje raditi pa će se početi rad više cijeniti i plaćati.
Pogledajte samo čemu vodi više rada i veća efikasnost. Samo većoj bijedi i nesreći. Više rada radniku neće donijeti bolji život, više rada će jedino gazdi omogućiti da kupi jahtu ili helikopter ili neki skupi auto.

Pogledajte kakvo je zlo donijela veća produktivnost i više rada u tekstilnoj industriji. Ljudi rade kao robovi za minimalce u tvornicama po Aziji, a njihove proizvode prodaju radnice u trgovinama koje rade za minimalac.

Znači sve što imamo od više rada je da gazde bolje žive. Da gazda tvornice kupi jahtu, da gazda trgovine kupi jahtu, da kreator odjeće kupi jahtu, da vlasnik prodajnog prostora kupi jahtu, da vlasnik reklamne agencije koja je napravila reklamu za odjeću kupi jahticu, da brodovlasnik čiji je brod dovezao odjeću do nas kupi jahtu i da bankari koji su sve to isfinancirali kupe sebi jahticu. Onaj koji je stvarno sašio taj odjevni predmet i onaj koji ga je tebi prodao, oni žive na minimalcu i još moraju slušati uvrede modernih robovlasnika (gazdi firmi) i njihovih hijena (menadžera) da moraju više raditi i efikasnije raditi i biti motivirani za rad.
A jedne traperice prodaju za 500, ALOOOOO!!! 500 kn.
Pod hitno treba organizirati da domaće krojačice prodaju same svoje proizvode. Bila bi dovoljna norna od desetak do dvadeset traperica mjesečno, ne više, jer bi previše rada samo naštetilo standardu i počeli bi zahtjevi za više rada i stalno omalovažavanje rada.

Onda moramo gledati na to koliko rad poskupljuje život. Ako rade muž i žena onda nema nikog da čuva djecu i starce, ako se ljude natjera da rade do 65 nestati će baka servis, a ionako se previše troši na dadilje, vrtiće, igraonice i slično.
Da ne govorimo koliko je skupo lokalnoj vlasti to što rade dva člana obitelji. U ovakvim uvjetima kakve imamo Zagreb troši oko 600 mil kuna na vrtiće, a nema mjesta za svu djecu. ALOOO 600 0000 000 KUNA samo za vrtiće jer ljudi rade i nema tko čuvati djecu. Koja bi tek katastrofa nastala da ljudi više rade i više ljudi radi.
Pa onda koliko se tek troši na staračke domove jer nema nikoga da se brine o starijima pa to mora raditi država i gradovi. Manje rada bi donijelo velike uštede i poboljšalo obiteljski život.

Tu su i drugi troškovi rada, jedno-dva auta u kućanstvu samo da bi mogli ljudi doći na posao. Pa onda više ljudi prima plaće, a veći prihodi omogućuju da ljudi izdvoje više za kupnju stana. To koriste građevinari i nenormalno dižu cijene kvadrata. Manji prihodi u obitelji će dovesti do manje novca za potrošnju što će držati cijene na normalnim razinama. Manje radnika znači manje gužve i manje potreba za ulaganje u cestovnu infrastrukturu, parkinge i slično.

Znači nema nam druge, moramo svi skupa manje raditi!!!

komentiraj (0) * ispiši * #

11

subota

rujan

2010

ZOR, sindikati, referendum


ZOR

Vlada je u svojim izjavama za promjene Zakona o radu u kojima se određuje da će kolektivni ugovori vrijediti određeni rok i da se neće moći u nedogled automatski produljivati dijelom i rekla istinu. Istina je da promjene zakonane znače smanjivanje prvava radnicima.
Ali nije rekla onu drugu bitniju stvar, a ta je da je promjena ZOR-a u svojoj biti TEMELJ za smanjenja prava radnicima, pogotovo onima zaposlenima u javnom sektoru, u budućnosti prilikom sklapanja novih kolektivnih ugovora koji će se sklapati kad postojeći isteknu.
To i jest bit cijele promjene zakona, stvoriti temelje za buduća smanjenja prava i plaća radnicima. Pa ne mislite valjda da oni to rade da bi radnicima omogućili više prava i bolje plaće. Takve promjene bi se prihvatile i dogodile i bez mijenjenja zakona.
Kad ograniče trajanje zakona onda u novim pregovorima mogu razjedinjavanjem sindikata, potkupljivanjem, muljažama, ucjenama i drugim prevarama lagano smanjivati prava radnika.
Zato izrugivanje vladajućih ljudima da ne znaju i ne razumiju što potpisuju i zašto potpisuju peticiju ne drži vodu. Dobro mi znamo što nam se sprema. Ne mijenjaju se zakoni o radu u krizna vremena da bi išli u korist radnika.

Sindikati

Nisu ni sindikati neko cvijeće kao ni vlast ni oporba. I oni bi mogli i morali puno bolje.
Govorilo se da sindikati masovnošću potpisa nezasluženo dobivaju na snazi i ugledu i tako jačaju svoju poziciju. Da je sama ideja skupljanja potpisa trebao biti alibi koji bi sindikate u slučaju neuspjeha trebao osloboditi krivnje za slabi rad i daljnje smanjenje prava radnika.

Ja sam potpisao, ne zato da bi sindikati ojačali, ne zato jer imam veliko povjerenje u njih i njihov rad, potpisao sam iz svog vlastitog sebičnog interesa i moj potpis ne znači da ću podržavati i sve druge akcije sindikata.
Potpisao sam jer mislim da je u mom interesu da se o bitnim stvarima u zemlji odlučje na referendumima i zato jer se ne slazem s promjenama zakona.
Što se tiče organizatora mogli su ga organizirati društvo filatelista ili članovi NK Vrčevo, svejedno bih potpisao.
Ako sam bio razočaran dosadašnjim radom sindikata to ne znači da ne treba podržati dobre ideje. Također popisi daju i sindikatima teret odgovornosti, što ih tjera da počmu mijenjati svoj pristup radu i ne mogu tek tako odbaciti i ignorirati toliki broj potpisa (ako misle da im je to u interesu), kao ni vlada.

Referendum

Stalno gnjave iz vlade da je referendum skup. Međutim, prava istina je da je on vjerojatno najjeftiniji način za uspješno upravljanje zemljom.
Da je bilo referenduma o privatizaciji HT-a i INA-e ili o privatizaciji uopće, bi li stvari i stanje u zemlji bile kao i sada. Da narod više i direktnije odlučuje o zakonima i upravljanju zemljom vjerojatno ne bi bilo ovoliko pljačke i nereda, ne bi bogatstvo cijele zemlje, cijelog naroda prelazio u ruke uskog kruga ljudi.
Vlast bi puno više pazila što i kako rade kad znaju da ih narod svaki čas referendumom može smijeniti ili promijeniti, preispitati njihove odluke.

Ne samo da bi vladajući pazili što rade i kako troše novce, već bi postojala i veća transparentnost jer bi narodu morali pokazati što kako i zašto rade da im narod ne bi blokirao provođenje njihovih odluka, a i zainteresirane strane bi se potrudile da na vidjelo iznesu što više argumenata i činjenica koje idu njima u korist, jer bi znali da time mogu utjecati na tijek događaja i odluke vlasti. Narod bi tu najviše profitirao jer bi bio dobro upoznat s time što i kako se radi te bi iz toga lakše svi mi mogli donijeti prave odluke u svoju korist i korist napretka naše zemlje.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ne nije Superhik, već Dokror Crack

Više puta se je moglo vidjeti usporedbe naše vlasti sa Superhikom. Likom iz Alana Forda koji krede siromašnima da bi dao bogatima. Ipak mislim da bi preciznija usporedba bila s jednim drugim likom iz Alana Forda, a to je doktor Crack.

Crack je doktor u bolnici koje se o pacijentima brine tako da jednostavno naredi bolničarima da se pacijentu nešto odreže.
Evo dijaloga:

Doktor Crack:.....Dakle, kako je tebi?

Pacijent: (pokazuje na stomak) Ovdje me užasno boli, imam grčeve, probada me....

Dokror Crack: Gle, gle, gle, što se sve nakupilo. Odsjecite mu nogu!

Bolničar:Da, gospodine!

Pacijent: Ali mene boli želudac. Što s time ima moja noga?

Doktor Crack:U redu, onda mu odsjecite želudac!

Onda doktor Crack nastavlja vizitu i dolazi do drugog pacijenta

Doktor Crack: (gleda povijest bolesti) Povijest bolesti ne govori mnogo. Ništa, ništa... Dajte mu dvedesetak injekcija i izrežite mu slijepo crijevo. Poslije ćemo vidjeti što nam je raditi!

Bolničar: Gospodine dokrore, slijepo crijevo smo mu izvadili prošlog mjeseca!

Doktor Crack: Onda mu izrežite nešto drugo. Nešto moramo poduzeti. Ne možemo ga valjda prepustiti krutoj sudbini!.....

Naravno nije dr. Cracka briga za pacijente jer on bolnicu koristi za pranje novca mutnim likovima, koji tamo donose novac koje on uz dobru proviziju opere i pošalje na račune u Švicarskoj.

U REDU, ONDA MU ODSJECITE ŽELUDAC!

I vlast se ponaša kao doktor Crack. Bolni rezovi, rezanje, sjeći, sasjeći koliko smo to puta čuli u zadnje vrijeme. Problemi se ne rješavaju. Ako postoji problem onda se to samo odsječe.
Imamo problema s opremljenošću rodilišta? Ukinite ih i više neće biti problema s opremljenošću.
Problemi s pravima radnika? Onda odsjecite ta prava!
Problemi s financiranjem božićnica i regresa? Odsjeci! Brodogradilišta? Odsjeci! Poljoprivreda? Odsjeci! Plaće? Reži!
Financiranje visokog školstva? Odsjeci i uvedi školarine!
Tako je bilo od početka devedesetih i privatizacije, probleme sa tvorncama, proizvodnjom, starom tehnologijom i druge stvari su se rješavale tako da se ukinu tvornice. Nema proizvodnje, nema problema. Nema radnika, nema problema s radnicima.

Sjeci, sjeci, reži, reži totalni masakr nad građanima, a još se kao rješenje predlaže još više bolnih rezova, još masakriranja!

I tako stalno ide priča ako je već negdje izrezano "onda mu izrežite nešto drugo. Nešto moramo poduzeti". Nema popravljanja, liječenja, rješavanja problema, samo rezanje.
Ili ide sve po starom li se reže.

evo i par stranica iz stripa Alan Ford1 , Alan Ford2 , Alan Ford3

komentiraj (1) * ispiši * #

10

petak

rujan

2010

Borba za prava žena kao uzor i putokaz

Kriza je, previše ima problema. Kako sve to riješiti? Na koga se osloniti? Tko bi nam trebao biti uzor? Kakvi bi naši ciljevi trebali biti?

Mnogi vide rješenje u poduzetnicima koji će izvesti gospodarstvo iz krize. Drugi prizivaju MMF koji bi nas natjerao na štednju i vodio kroz krizu. EU nam se nameće kao veliki cilji i da bi trebali slijediti njih. Sve veći dio infrastrukture i druge državne imovine prelazi u ruke privatnika, koji bi zatim trebali urediti stvari i voditi narod iz krize.

Republika Hrvatska je demokracija i u njoj bi vlast trebala biti u rukama naroda i njegova volja bi trebala biti poštivana. Može li narod izvesti zemlju iz krize? Ima li on te sposobnosti?

Da pitamo ljude, tj. same građane zemlje mnogi bi odgovorili da nam trebaju drugi reći što da radimo i tjerati nas da poštujemo njihova pravila. Reći će da smo stoka i da nas kao takve treba voditi, da nismo obrazovani, da smo lijeni, da gledamo samo svoje sitne interese.
Mnogi prizivaju EU, MMF, privatnike i snažne autokratske vođe koji bi kao trebali uvesti reda u zemlji.
Ipak, malo bolje pogledajte kome je više u interesu da zemlji i narodu bude bolje. Privatnicima koji prije svega gledaju na svoj profit ili samom narodu? Strancima ili građanima zemlje koji moraju živjeti s odlukama koje donesu oni koji upravljaju zemljom?

Odgovor je očit, o sudbini zemlje i njenom upravljanju moraju odlučivati građani Hrvatske.Pa bi tako trebalo naći i načine da direktnije sudjeluju u donošenju odluka.

Mnogi će i daje govoriti da to nije realno jer smo lijena, neobrazovana i pokvarena stoka. Da nismo sposobni, da nemamo znanja, da ne znamo što hoćemo ili nešto slično tome.
Može li narod za sebe izboriti veća prava i uspješno voditi zemlju, naći rješenja da se njegova volja provodi i da vodi zemlju u pravom smjeru?

Da bi se uvjerili da je to moguće i da postoji način moramo se osvrnuti na proces ženske emancipacije i njihove borbe da ostvare svoje građanska i ljudska prava.
I na žene se kad je njihova borba tek počela, gledalo kao na nesposobne, ograničene, glupe, histerične osobe koje ne mogu samostalno odlučivati o svojoj sposobnosti. Mjesto im je bilo u kući i od njih se očekivala poslušnost muškarcima. Važne političke odluke su donosili muškarci. Oni su se obrazovali i vodili zemlju. Uvođenje izbora i prava glasa nije značilo da i žene mogu u tome sudjelovati.

Slično je stanje i s položajem građana naše zemlje koga se prečesto smatra neobrazovanim, glupim, lijenim, zatucanim i ne vrijednim prava odlučivanja o svojoj sudbini, o svome životu. Pa bi tako kao što je bila prije ideja da bi o sudbini žena umjesto njih samih morali odlučivati pametni i mudri muškarci, o sudbini naroda, umjesto naroda trebale odlučivati političke i ekonomske elite.

Kroz 20. stoljeće u velikom broju zemalja stanje sa ženskim pravima se je bitno promijenilo. Ali moramo znati da prava koja danas imaju žene u mnogim zemljama nisu poklonjena. Za njih su se žene izborile dugotrajnom, ustrajnom i teškom borbom koja još uvjek traje na mnogim područjima.
A kad su se izborile za pirstup obrazovanju i sudjelovanju u političkom i ekonomskom životu pokazale su da one mogu biti jednako uspješne, pametne i odgovorne kao i muškarci. Ali da bi pokazale svoje mogućnosti trebalo im je dati pristup sudjelovanju u obrazovanju, političkom i gospodarskom životu, omogućiti da same odlučuju o svojoj sudbini.

Da, znam da ima još mnogo područja gdje postoji neravnopravnost između žena i muškaraca i u mnogim zemljama ženska prava se ne poštuju. Ali to ne znači da se od borbe odustaje. Niti da umjesto svojih prava ili svoje slobode žene traže bolje i odgovornije gospodare za sebe, već i dalje ide borba za pravo na slobodu, samostalnost, pristup obrazovanju i boje uvjete života.
One dobro znaju da njihova borba za ravnopravnost ne znači borbu za bolje gospodare koji će odlučivati o njima, već da sloboda i ravnopravnost podrazumijevaju pravo da se sam odlučuje o svojoj sudbini i aktivno sudjeluje u društvenom životu zemlje.

Tako i mi kao narod moramo prestati sebi tražiti uvijek nove gospodare u nadi da će biti bolji od predhodnih i početi se oslanjati na sebe i tražiti prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Građanski neposluh, referendumi, civilne udruge i prosvjedi neke su od stvari koje imamo na raspolaganju.

Poruka boraca za prava žena je ta da nam se naša prava neće pokloniti i da bi pokazali svoje mogućnosti moramo dobiti šansu, pristup mogućnostima da donosimo sami odluke o sebi, ali najveća poruka je ta da je za ostvarenje prava potrebna duga uporna i ustrajna borba koja stalno traje i osvaja nove prostore slobode.

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako do jeftinijih školskih udžbenika

Kriza je , a država naravno u tim vremenima ukida besplatne udžbenike i teret prebacuje na roditelje. Pa kad već to rade, bilo bi barem donekle pristojno da malo taj teret roditeljima olakšaju.
Udžbenici mogu biti jeftiniji, ali za to treba reorganizirati način kako se rade udžbenici, kao se distribuiraju i koliko vremena mogu biti u upotrebi.

1. Svaki udžbenik mora biti u upotrebi u nastavi minimalno 4-5 godina. Sami udžbenici moraju biti izrađeni tako da mogu trajati par godina. To znači kvalitetu izrade, ali i da se po udžbenicima ne piše već za to postoje radne bilježnice koje se kupuju svake godine.

2. Izdaje se natječaj za izradu udžbenika. Autori šalju svoje udžbenike ministarstvu koje odabire najbolje i zatim ih šalje profesorima koji zatim odabiru one po kojima će raditi. Od autora odabranih udžbenika se otkupljuju autorska prava za tiskanje njihovih udžbenika.

3. Kad se zna koliko i koji udžbenici će se upotrebljavati, radi se natječaj za tiskanje udžbenika i organizira distribucija po školama.

Ovako možemo dobiti jeftine udžbenike koji bi koštali 20-30 kn po komadu i trajali bi više godina, pa njihova nabavka ne bi trebala biti preveliki teret roditeljima.

Izbjegavaju se provizije izdavača, knjižara, troškovi podmićivanja proFesora i ravnatelja da se odaberu udžbenici određene izdavačke kuće . Odnosno, udžbenici postaju bitno jeftiniji i biraju se prema kvaliteti, a ne prema tome što će izdavač pokloniti profesorima ili ravnateljima ako izaberu njihove udžbenike.

komentiraj (0) * ispiši * #

Paralelna Hrvatska

Nekako mi se u zadnje vrijeme čini da u medijima ima sve manje stvari koje se tiču mene i ljudi oko mene. Ono o čemu se govori često nema nikakve veze s Hrvatskom u kojoj ja živim.

Prvo
Uzmimo na primjer zimovanja. Svako malo na televiziji i po novinama gnjave o tome kako Hrvati "masovno" idu na skijanje, kako s jedne strane kukamo da se nema, a s druge strane skijališta su puna Hrvata. Obično se navodila brojka od čak 200 000 Hrvata na koji idu na skijanje. I to se zove "masovno"i "svi idu na skijanje".

Ali to je manje od 5% stanovnika Hrvatske. Kažu da će ih ove godine ići 50% više, znači 6%.
A onih drugih 94% stanovnika? Što s njima?
Oni vjerojatno žive u nekoj paralelnoj hrvatskoj, jer u ovoj "svi" i "masovno" idu skijati.
Kad ste vidjeli u medijima da govore o tome da 96% građana hrvatske ne idu na zimovanja, da ne mogu sebi i svojima priuštiti takve stvari, da ih veliki dio ne ide niti na ikakva ljetovanja, proljećovanja ili jesenovanja. Zar činjenica da 5% građana može na skijanja znači da smo bogatija zemlja nego prije, da je to nešto što sebi građani Hrvatske mogu prioštiti?
Ja, a i ogroman dio onih koje poznajem nikad nismo bili na nikakvim zimovanjima i skijanjima, i priče o tome da Hrvati "masovno" idu na skijanje su mi čista apstrakcija. Ja znam masu od jedne obitelji koja ide na skijanja.

Drugo
Druga stvar su peglanja kartica, ni toga ne vidim puno.
Kao dokaz o "masovnom" peglanju iznose podatak od 8,3 milijuna kartica. Ali i ja imam par kartica. Šalju ih banke želio ja to ili ne. To što zatrpavaju ljude karticama ne znači i masovno peglanje. Ja (kao i velik dio ljudi koje poznajem) koristim samo jedno karticu, a i ona mi služi da podignem plaću s bankomata. Koliko stvarno ljudi pegla? 10-15%? Možda više?
A što je s onih drugih 80% posto? Oni isti žive u paralelnoj Hrvatskoj.

Treće
Krpice. Priče o bacanju novca na odjeću i opsjednutost modom i izgledom su pretjerane. Maknite se malo van gradova, u biti dovoljno je maknuti se malo dalje od gradskih središta. A potrebno je gledati sve ljude. Često primjećujemo samo ušminkane pa ne vidimo da ima i masa drugih.
Pogledajte samo istraživanja televizijskih kuća u kojima ih zanima samo njihov "šer" u ciljanoj skupini. Stariji od 50 za njih ne postoje jer nisu markentiški zanimljivi. Oni kao i da ne gledaju njihovu televiziju. Valjda je gledaju u paralelnoj Hrvatskoj.

Četvrto

Dok velika većina za deset kuna ne može kupiti ni štrucu kruha i litru mlijeka drugi za deset kuna mogu kupiti deset tvornica, stotine hektara zemljišta, cijele pogone i milijune eura vrijedne nekretnine.
Dok se jednima preispituje pravo na topli obrok i pauzu na poslu, drugi se prežderavaju na službenim ručkovima i firme im plaćaju ljetovanja.
Dok se većini produžuje vrijeme koje moraju odraditi da bi otišli u mirovinu, drugima je dosta odraditi mandat u saboru.
dok vladajući preispituju koliko i na što možemo trošiti i je li imamo plaće koje treba smanjiti, dotle mi ne možemo zanati kako vladajući troše naše novce i koliko oni zarađuju.

komentiraj (1) * ispiši * #

09

četvrtak

rujan

2010

Otpustiti 100 000 državnih službenika i onda...

Otpustiti 100 000 državnih službenika i onda... i onda ... onda što? Potpuni kolaps, naravno.

Prvo

Sve više se priča kako veliki broj zaposlenika čini preveliki teret za našu državu te da su otpuštanja riješenje. Ali kakvo je to riješenje.
Što bi država učinila s ušteđenim novcem? Nije znala razumno gospodariti kad nije bilo krize i kad je jeftinog novca bilo koliko hoćeš, a sad bi odjednom pametno iskoristili te novce. I sad švrljaju dezorijentirani, malo nema deficita, malo ima, jedan dan sve super, sutra javljaju da smo u banani.Treba li poticati potrošnju ili stezati remen? Sve ih to zbunjuje i ne vidm kako bi se sad odjednom problem riješio uštedom na ljudima.

Drugo

Kolika bi to uopće bila ušteda? Sto tisuća prosječnih plaća bi bio trošak od nekih 10 mlrd. godišnje.
5000 je neto plaća, oko 7000 je bruto i na to još treba dodati doprinose za zdtavstvo i nezaposlene što dođe ukupno nekih 8000 kn. znači uštedjeli bi 10 mlrd., ali bi od poreza i doprinosa na plaću u proračun ušlo nekih 4 mlrd. kuna manje. Pa bi ušteda bila oko 6 mlrd.

Dalje. Gdje bi se zaposlili ti otpušteni radnici, pogootovo sad kad je kriza. Vjerojatno tamo gdje se je "zaposlio“ velik broj radnika koji su radili u propalim tvornicama. Zaposlili bi se uglavnnom u firmi "Zbrinjavanje d.o.o." koja bi ih poslala u mirovinu ili bi im dala socijalnu pomoć. Onda bi imali nekih 2000 kuna troškova po zaposleniku za mirovine i socijalnu pomoć, što bi državu koštalo nekih 2 mlrd. godišnje. Tada bi ukupna ušteda bila oko 4 mlrd.

Manji prihodi bi doveli i do manje potrošnje i to za nekih 3000-4000 kn mjesečno po zaposleniku, uzmemo li da od tih 3000-4000, 20% ide državi kroz poreze i trošarine, znači da bi u proračun ušlo oko 700-800 mil. kn manje od poreza pa bi ušteda bila oko 3,3 mlrd. kuna. Znači vlada koja ne zna gospodariti novcem, bi za uštedu od 3,3 mlrd. kuna natovarila sebi va vrat 100 000 nervoznih i ljutih građana i njihovih obitelji.

Treće

Ono što je ostalo od srednjeg sloja velikim dijelom čine državni zaposlenici, u prijašnjim tekstovima sam pisao o tome kako je tek mali dio građana kreditno zadužen, i on može sebi priuštiti skijanje, ulaganje u dionnice i sl. Tih 15-20% građana čine ono što je kod nas ostalo od srednjeg sloja i činega velikim dijelim baš zaposlenici u državnim firmama, oni su ti koji su peglali dizali stambene kredite,kupovali aute, ulagali u dionice, štedjeli.... Ostanu li bez prihida vjerojatno bi bili prisiljeni trošiti svoju ušteđevinu ako je imaju, a i otplate kredita bi bile upitne što bi moglo urušiti naš bankarski sustav.

Četvrto

Tko čini taj višak radnika, je li imamo višak javnih knjižnica i njihovih zaposlenika, jeli ima viška teta u vrtićima?
Ni sad nikako ne funkcioniraju javne službe, a kad bi ih otpustili bez da temeljito restrukturiramo cijeli način kako funkcionira država, ako ne uklonimo uzroke koji su doveli do toga da imamo tako velik broj zaposlenih u državnim službama, dovest ćemo državu do potpune paralize i kolapsa.

Peto

Ovime što sam napisao ne želim reći da ne bi trebalo smanjitii broj zaposlenih u državnim službama, nego da bi to trebao biti posljedica uređivanja države, jačanja privatnnog sektora koji bi primao višak zaposlenih, to je dugotrajni proces i cilj je urediti državu iz temelja a ne neka nabrzaka zbrkana rješenja tipa otpuštanje radnika, zamrzavanje plaća....
Pogledajte što se samo dogodilo s propalim tvornicama. Bilo je rečeno da treba pustiti da propadnu ti gubitaši, a da će tržište samo od sebe stvoriti nova radna mjesta. Što se dogodilo? Nova radna mjesta nisu stvarana. Problem nezaposlenosti se je rješavao slanjem ljudi u mirovine, zapošljavanjima u državnim fiirmama i sl. Problem nije riješen samo je prebačen u druga područja. U područje mirovinskog sustava, socijale i javnog sektora. Na kraju umjesto da se problemi rješavaju oni postaju još i veći.

komentiraj (21) * ispiši * #

Velike ideje i glupi narodi

malo ironije i sarkazma....

Eto, problem s napretkom mnogih nerazvijenih i siromašnih naroda je u glupom, neobrazovanom i nezahvalnom narodu. To je tako veliki problem da ljudi s velikim idejama kod njih nemaju prođu, ne razumije ih se, čak im se i ruga.

Primjetio sam da u zadnje vrijeme sve više ljudi propituje treba li narodu, tim neodgovornim i glupim ljudima uopće dozvoliti da biraju vlast, da sudjeluju u kreiranju vlasti. To su neodgovorni ljudi koji uporno glasaju za one koje mi ne želimo na vlasti, ili ne razumiju kako te komplicirane i mistične stvari u današnjem svijetu funkcioniraju pa je bolje da se odluke ne prepuštaju njima već lideršipu. Iako, kad čujem kako naš lideršip objašnjava stvari oko sebe i kako reagira na krizu prije mislim da vlast razunije manje nego narod.

S narodom je uvijjek bilo problema, nikako nisu shvaćali velike ideje napretka, pa su jadni vođe bili prisiljenii i na neke odgojne mjere poput spaljivanja na lomačama nevjernika, proganjanja i stavljanja u logore nevaljalaca koji su se usudili sumnjati u vrijednosti ideja partijje.

Viškovi

Jedna od stvari kod velikih ideja velikih ljudi koje su uvijek prisutne jesu viškovi i nečistoće. Ljudi imaju super ideje, ali se uvijek dogodi neki višak ljudi, pa vođe napretka i velikih ideja ne znaju što bi s njima. Nekad je bilo lakše. Mogao si ih jednostavno protjerati, višak ljudi druge vjere (ideje) si mogao preobratiti, mogao si ljude ubiti, ponuditi konačno rješenje. Danas u ovome humanom svijetu je to mnogo kompliciranije, pa se najčešće pribjegava zbrinjavanju ljudi, onog nepotrebnog viška koji se ne uklapaju u veliku sliku velikih ideja, ljudi koji ne shvaćaju napredak.
Pošto se zbrinjavaju samo ljudi i otpad, s njima se postupa na podjednak način. Deponira ih se negdje gdje neće smetati i usmrđivati sliku idiličnog svijeta velike ideje. Amerikanci su tak bespotrebne starkelje koji im više ne koriste i koji već lagano postaju teret deponirali na Floridu (zanimljivo, i dio suvišnih Indijanaca su prije toga deponirali upravo u močvare Floride, a ostatak u pustinjama i drugim za život nepogodnimm predjelima, da ne usmrđuju novi svijet velikih ideja i slobode i demokracije i sve).
Mi bacamo brdo love na starkelje, nezaposlene i neobrazovane od kojih nikad ništa neće biti. Umjesto da rješomo problem i deponiramo ih negdje. Mi ništa ne rješavamo, a troškovi i smrad su sve veći. Mnogi viškovi lagano izmiči nadzoru pa postoji bojazan naprednih da bi viškovi mogli potpuno zagaditi i blokirati napredak i turističku sezonu.

Bude tu i mnogo nečistoća koje zagađuju velike ideje. Pa je pročićavanje naroda od nečistih elemenata ideja vjera, klasa potrebno. Raste kukolj i među nosiocima velikih ideja pa je i tamo protrebno stalno ćišćenje i plijevljennje. Ipak vidi se napredak i gospodarenju otpaom/ljudima u zadnje vrijeme, pa se oni recikliraju i koriste za nove stvari. Tako se ljude može manipulirati i koristiti kao glasačke mašine, dežirnu pljuvačnicu kad s velikim idejama negdje zapne (pogotovo kod viškova koji posjediju mobitele) i sl.

Najgore je kod toga kad imaš glupi narod, to što provođenje velikih i naprednih ideja zapinje i sabotira se već kod najosnovnijih stvari. Tako na primjer prije pedesetak godina kad je kod nas došao napredak i velika ideja. Ljudi nikako nisu olakšavali napredak niti hvaćali potrebuu moderne poljoprivrede i napredak. Nevoljko su prihvaćali nove ideje. Ti su zatucani ljudi na primjer mislili (pazi koje glupost i zatucanost), dakle oni su mislili da je njihova zamlja njihova, i da nije u redu da im se je oduzima, makar su znali da je to sve za napredak i bolje njih i njihove djece. Ne, oni su sebično mislili samo na sebe i da ono što su naslijedili od svojih predaka pripada njima i njihovoj djeci, a ne velikoj ideji.
Možemo vidjeti da je ta zatucanost još uuvijek na djelu i još uvjek se naše napredne proueuropske snage velikih ideja bore s tom zatucanošću.

A tek neki drugi problemi s glupim narodom. Pazite, taj narod misli da kad već cijeli život plaćaju zdravstveno osiguranje misle da imaju pravo oni i njihova djeca na besplatnu i pravovremenu zdravstvenu zaštitu ili kad već plaćaju poreze da imaju pravo na besplatno školstvo. Da ne trebaju dva puta plaćati istu stvar. Najprije iz poreza i doprinosa, a onda opet ako žele išta dobiti, još jednom iz svoje plaće. Oni su toliko glupi da ne shvaćaju da smo sada u tržišnoj ekonomiji, i da nas ljudi s velikim idejama hrabro vode naprijed iz zaostalosti i zatucanosti. Nije ovo više vrijeme stare velike ideje (iako mnogi koji su provodili bivšu veliku ideju, provode i sadašnju).

A kolika ja sebičnost i kratkovidnost naroda, i koliko su malo spremni se žrtvovati se za veliku i svjetlu budućnost vidi se u nekim banalnostima na kojima inzistiraju usporavajući put i zamagljujući viziju (da, trebaju nam vizije, vizije!!!) svjetle budućnosti. Eto ti nezahvalnici bi npr. željeli krov nad glavom sigurnu plaću, pravo na godišnji kad ti treba i mnoge druge stvari, ali ne shvaćaju da u ovakvom vremenu mi ne možemo svima omogućiti takve luksuze. Oni su potrebni nosiocima i provodiocima velike ideje jer se oni ipak najviše žrtvuju za napredak, i mnogo rade da nam bude bolje pa su i zaslužili neke sitne pogodnosti, ali sve je to mala plaća za velike žrtve koji oni podnose. One koji nas vade iz zaostalosti i vode u vrlo novi svijet znanja i izvrsnosti.

Projekt:zemlja znanja

Da bi naš glupi narod izveli iz zatucanostim i mraka srednjeg vjeka treba nam znanje i izvrsnost (dolje prosječni, obični). Zato treba sve više ulagati u znanaost i znanje i naše obrazovne i znanstvene institucije. Naše znanstveno-obrazovne ustanove su svjetionici znanja i napretka i izvrsnosti. One su poput srednjovjekovnjihh samostana koji su čuvali znanje i izvrsnost u mraku srednjeg vjeka, u njima se kao i u tim samostanima učeni ljudi bave važnim stvarima poput prepisivanja i prevođenja tuđih djela, ideja i misli. Ali tamo se vode i mnoge učene rasprave, poput one o tome kako ekonomski učinkovito pojesti tvrdo kuhano jaje ili koliko ekonomskih stručnjaka mogu plesati na vrhu igle.(osobno mislim da svakto tko želi jesti tvrdo kuhana jaja mora imati menadžerske sposobnosti).

I sad kako se izvući iz začaranog kruga zaostalosti i neimaštine uz ovakav narod kakav imamo? Lako je Njemcima kad oni imaju pametne ljude i mentalitet. Tamo je lako biti vođa, ali ovdje uz sav naš jal, naši vođe velikih ideja koje su prepisali od drugih moraju raditi sto puta više od stranih vođa da bi imali i malo napretka.

komentiraj (0) * ispiši * #

Pijace, peškarije, pazari

Možda bi se, ako želimo pokrenuti naše gospodarstvo morali malo vratiti natrag, na početke. Civilizacije su se razvijale na mjestima gdje je cvjetala trgovina, gdje se vršila razmjena dobara ali i ideja. Gdje se je susretalo ljude iz raznih krajeva i moglo se učiti na njihovim iskustvima. Također je uvjet da se napreduje i da se zadovolje neke osnovne potrebe, sigurnost, dovoljno hrane. Razvoj poljoprivrede je omogućavao da se s drugima trguje svojim viškovima, ali također je bilo i potrebno manje rada za pribavljanjem hrane pa se je moglo baviti i drugim stvarima i razvijati nove proizvode.

Mi danas ne proizvodimo dovoljno hrane za sebe, a i trgovina nam je nikakva.
Mi nezarađenima novcem (posuđenim novcem ili onim koji smo dobili rasprodajom naše imovinne) kupujemo velikim dijelom uvoznu robu. Da bi imali uravnoteženu trgovinu morali bi novcem zarađenim od prodaje vlastitih proizvoda kupovati stvari koje dobavljamo iz uvoza.
Tuđim novcem kupovati tuđe proizvode, to za mene nije trgovina, već put u propast.

Također bi trebalo poticati razvoj što raznovrsnije proizvodnje, bez puno prtljanja i ograničenja od strane države. Petoljetke i plansko gospodarstvo su doživjele kolaps, a i oslanjanja na samo malo djelatnosti doživljava propast.
Oslanjanje zapada na uslužne djelatnosti, financije i građevinu su i dovele velikim diijelom do sadašnje krize. Sve više ljudi je ovisilo o sve manjem broju djelatnosti i sve većoj potrošnji koja je financirana, zaduživanjem, i raznim drugim financijskim muljažama koje su zatim dovele do financijske krize. Ali i dok je sve izgledalo dobro, zbog načina kako se vodilo gospodarstvo rastao je sve veći jaz među slojevima građanstva, nastajala je sve veća raslojenost društva. Eto priča se o snazi eura i njegovim pozitivnim stranama, ali što je on donio većini ljudi, radnicima, malim ljudima?

Iako se stalno govori o slobodnom tržištu na zapadu, ja ga baš i ne vidim. S jedne strane deregulacije i razne druge pogodnosti su pomagale financijskom sektoru. Jeftini novac je pomagao i građevini i u vezi s time nastanku krize s nekretninama. Ogromne subvencije, razne kvote i druge regulative u poljoprivredi održavaju poljoprivredu zapadnih zemalja. Autoindustrija se je štitila raznima pravilnicima i eko standardima od kineske navale, jeftinijih i manje kvalitetnih automobila, a i sad amerikancima u autoindustriji pomaže država.
S druge strane imamo kao nekakvo slobodno tržište i zabrane subvencija i razne obaveze da roba slobodno cirkulira. To je omogućilo da jeftini uvozni industrijski proizvodi preplave zapadna tržišta i unište domaće industrije i proizvođače, a ujedno omoguće trgovcima velike marže i zarade na jeftinom uvozu. Dakle, tu nema nikakvog slobodnog tržišta, države su točno odredile kamo gospodarstvo mora ići i tko ima pravo preživjeti, a tko ne.

Kod nas ogroman dio u trgovini čine trgovački lanci koji imaju svoje dobavljače, i potrebu da dobiju velike količine jeftine robe. Ne da se baš njima gnjaviti s malima. Kako mali proizvođač može rasti ako su mu ograničene mogućnosti plasiranja svojih proizvoda Tu je i problem plaćanja isporučene robe, plaćanja da bi se uopće dobilo mjesto na polici u trgovini. Ni država ne pomaže s raznim birokratskim preprekama i politikom koja otežavaja poslovanje proizvođačima i zbog čega je lakše nešto uvesti, nego proizvesti.

Ako se vratimo natrag kako se prije trgovalo u onim „zaostalim vremenima“, tada se trgovina na malo vršila na pijacama, peškarijama, pazarima. Ljudi su donosili svoje proizvode i nudili drugima, bili su tu i razni prekupci, šverceri, ali i oni su velikim dijelim kupovali robu na veliko od domaćih ljudi, ali i donosili nove proizvode iz drugih krajeva.
Posebno važni su ti pazarii, sajmovi i sajmišta gdje su ljudi nudili robu, ali su u kontaktu s drugim trgovcima i kupcima mogli doznati što se traži što ide a što ne i tako se prilagođavati tržištu. Sada velikim dijelom na tržnicama prodaju razni šverceri koji prodaju velikim dijelom uvoznu robu.

Moja ideja je da bi trebalo raditi na razvoju sajmišta i tržnica gdje bi se nudila što raznolikija roba domaćih proizvođača. Ono što bi bio posao vlasti jest da osigura prostor i da ne smeta. Da ne guši ljude nametima i pravilima, a pogotovo da ne određuje što nama treba, a što ne. Koje industrije u Hrvatskoj prolaze, a koje ne. To bi bilo mjesto gdje bi mali proizvođači mogli dobiti zalet, dobiti prave odgovore je li njihova roba tražena, i što treba popraviti, što ponuditi. Raznolika ponuda bi privukla ljude. Cilj ne bi bio što veći obim trgovinei profiti, već što raznolikija ponuda i što više onih koji nude svoje proizvode.
Tko kaže da nama ne treba npr. proizvodnja kišobrana, možda bi mali proizvođač kvalitetnih kišobrana tamo našao dovoljno ljudi spremnih da plate za njegove prooizvode. Ovakoje lakše trgovcima uvesti kineske nevaljale kišobrane na veliko po niskim cijenama, zaraditi na velikoj marži, a pošto su loše kvalitete ljudi će za koji mjesec opet doći po novi i tako će opet zaraditi.

komentiraj (0) * ispiši * #

Bruce Lee školstvo

Mislim da ono što treba našem školstvu je jedan Bruce Lee pristup. Disciplina, poštivanje učitelja, rad, upornost, korištenje i usavršavanje svoga tijela i uma za borbu u svakodnevnom životu.

Pogledajte kakav je pristup javnosti školi. Te učenici su opterećeni, te ima previše činjenica za učiti, te moraju bubati napamet, te nema dovoljno izbora, te učionice nisu klimatizirane.

Kakve su to gluposti! Kakva je to priprema malih ljudi za život. Pa normalno je da u školi mora biti i malo naporno i da treba ulagati trud ako se želi uspjeti. Zar će djeci kad odrastu sve biti lagano i prilagođeno njihovim željama. Zar će se sve prilagođavati njima i njihovim pravima i da će se kriteriji i zadaci olakšavati tako da se puno ne umore na poslu. Sve njih i nas čeka teška borba i zato se treba pripremiti.
Naravno da se treba bubati napamet! Tako se vježba i disciplinira mozak isto kao što majstori borilačkih vještina tisuće puta ponavljaju iste pokrete dok ne postignu savršenstvo.
Kakve su to priče o izboru i biranju. Izbor postoji: gimnazija, tehnička škola, obrtnička, poljoprivredna... Ako misle da treba više znanja i usmjeravanja učenika, nitko ne brani da kad obave svoje obaveze uče i druge stvari. Ovo s izborim se uglavnom svodi da se umjesto predmeta s dosta matematike, fizike, i kemije biraju neki bla, bla predmeti.

Posebna je priča s preopterećenošću činjenicama u knjigama, da ne treba učenike puno opterećivati činjenicama. Pogledajte što se događa u društvu kad se ljude oslobodi od zatrpavanja "nepotrebnim" činjenicama. Pa tako nismo opterećeni činjenicam o npr. privatizaciji INA-e, TH-a i baš nam je super. Je li?
Činjenice su potrebne da se iz njih izvuku pravi zaključci, ali i omogućuju nove interpretacije događaja. Omogućuju da prepoznamo krive i zlonamjerne intrerpretacije, da povezujemo činjenice i sklapamo ih u smislenu cjelinu.
Ali ne, našoj djeci ne trebaju činjenice oni moraju naučiti misliti, pravilno razmišljati o npr. partizanima i ustašama i mogu imati pravo na mišljenje (ma kako glupo možda bilo), a činjenice i bubanje napamet podataka je štetno, ono ne bi pomoglo u razvijanju intelektualnih mogućnosti djeteta to bi ga samo zbunilo svi ti podaci o Jasenovcu i Golom otoku i '41. i '45. i '48. godini.

Borilačke vještine su bile način da siromašni, obespravljeni ljudi steknu sigurnost snagu i samopouzdanje koje su koristili za borbu s jačim neprijateljima. Jedino što imali ti siromašni i obespravljeni ljudi imali jest njihovo tijelo i um pa su to i koristili u borbi. Snaga i vještina se postiže samodiscipliniranjem, upornošću, ali i poštivanjem svojih učitelja, dok se kod nas učitelji omalovažavaju, knjige su jedan veliki biznis, a činjenice nešto što samo opterećuje.

U političare se ne možemo pouzdati, bogataši gledaju samo svoj interes i profit, ono što vrijedi kupuju stranci, sve više toga se privatizira i postaje nedostupno građanima, pripremaju se nove pljačke i otimačine. Kako mi, tako i djeca moraju izgrađivati i snažiti sebe. Moramo se pripremiti i izgrađivati i usavršavati jedino što nam ne mogu uzeti. Naše tijelo, naš um, našu vjeru i snove!

komentiraj (0) * ispiši * #

Više istoga

Nekako mi se čini da svo vrijeme umjesto novih rješenja sve što dobivamo je samo više istoga. Kad nešto uočimo kao problem ili stvar koju bi trebalo mijenjati onda, sve što se radi jest stvaranje više istoga.

Ljudi su nezadovoljni političarima pa žele nove nepotrošene ljude, ali pošto ne valja sistem na koji stranke rade i kako funkcionira demokracija kod nas. Ti novi ljudi se ubrzo potroše ili pobjegnu iz tog smrada i onda se opet traži još više novih nepotrošenih ljudi, a kad i oni zakažu onda još i još i još....
Nezadovoljstvo strankama i političarima dovodi do stvaranja brojnih novih stranaka koje funkcioniraju na približno isti način kao i ove stare i onda opet sve ostaje na istom. I onda se stvara još više stranaka i još i još i još i sve su iste ili slične. Sve što imamo je više istoga.

Godinama se već govori kako ljudi previše troše i previše se zadužuju, i kako se treba štediti i kako bi država trebala štediti, ali eto ona ne može jer su nam potrebne kapitalne investicije za razvoj gospodarastva.
I što se sed događa? Ništa. Samo više priče o tome kako trebamo manje trošiti, stegnuti remen, kako država treba manje trošiti, ali eto kapitalne investicije i tako to.

Male kamatne stope, razne financijske muljaže i prevelika potrošnja bogatih zemalja su dovele do svjetske krize.
I kakvo je rješenje ponuđeno? Treba još više trošiti i kamatne stope centralnih banaka se snižavaju, a za spas muljatora se troše milijarde državnog novca. Znači iz problema će se izići ako radimo još više onoga što je dovelo do krize.

Davale su se koncesije za televizije i to je kao trebalo stvoriti konkurenciju i poboljšati program i njegovu raznolikost.
I što smo dobili? Dobili smo više istoga. U usto vrijeme sve tri televizije imaju domaće sapunice, svi bi prenosili skijanje kad je ono popularno i nitko ga ne želi kad mu popularnost padne. Kad ima dobar filim na jednoj televiziji, onda u isto vrijeme idu dobri filmovi na sve tri televizije. Sva tri programa nude rialiti šouove, ili neka natjecanjima u plesu i pjevanju raznih anonimusa i poluanonimusa.... Godinama se nije ulagalo u domaće serije, a kad je počelo ne možeš vise živjeti od njih.

Više od pedeset godina traje tragedija naše poljoprivrede i sela u kojoj se govori da treba okrupniti posjede, imati efikasniju proizvodnju, modernijje tehnologije, više poticaja, manje velikih prouzvođača... Na kraju dobijemo da su subvencije sve veće,a da od poljoprivrede živi sve manje ljudi i da ne možemo proizvesti dovoljno hrane za sebe.
I kakva se rješenja nude? Još više subvencija, još više priče o okrupnjavanju, i efikasnoj proizvodnji i modernizaciji. I kakve su posljedice? Još veći troškovi subvencioniranja proizvodnje hrane uz još veći uvoz hrane i još gore stanje na selu.

Sve to stvara samo veliku buku u kojoj nitko nikoga ne sluša niti čuje. Svi se deru u glas i ponavljaju jedno te isto.
Stalno su neke akcije, i pripreme akcija i stalno je sve isto.
U ovoj zaglušujućoj buci u kojoj nitko nikoga ne čuje, možda bi bilo dobro da stišamo glas.
Jedan profesor je, kad je većina nas prestala slušati predavanje i počela brbljati, umjesto da se nadvikuje s nama naglo stišao glas. Svi smo stali i počeli ga slušati. Nadvikivanje uglavnom prouzroči to da se i svi drugi počmu nadvikivati i više nitko nikoga ne čuje.

Moj prijedlog je da umjesto nadvikivanja stišamo glas i ponudim drugačija rješenja na naše probleme u nadi da će ljudi s vremenom prepoznati kvalitetne prijedloge i ideje te ih podržati.

komentiraj (0) * ispiši * #

08

srijeda

rujan

2010

Energetska učinkovitost štruce kruha

Prije nekog vremena sam pročitao u novinama da 20-25% kruha ode u povrat koji se baca, tamo također piše da se godišnje proizvede 113.000 tona svježeg kruha.

20-25% toga kruha se baci.
Koliko je to u vjetar bačenog poticaja za pšenicu? Koliko tona mineralnog gnojiva? Koliko goriva je potrošeno samo da bi se tolika količina kruha bacila? Koliko je električne energije potrošeno na kruh koje će se baciti?

S jedne strane se potiče ljude na energetsku učinkovitost, ekološki ih se osvještava, osuđuje se one koji bacaju hranu, a sve to se dozvoljava proizvođačima.
Naravno cijenu njihove neučinkovitosti plaćaju potrošači.

Može li se što učiniti da se barem smanji tolika neučinkovitost i rasipanje resursa?

Slično je i s drugim proizvodima s kratkim rokom trajanja: jogurti, povrće, voće, mesne prerađevine...
Dio svega toga propada. Veliki trgovački lanci, a i male trgovine žele ostaviti dojam obilja i velike ponude. Posljedica toga je upropaštavanje i bacanje hrane.

Kad se govori o štednji energije uglavnom se priča o štednim žaruljama, automobilima koji troše malo goriva, pasivnim kućama...

A koliko je energije je utrošeno u proizvodnju 25000 tona kruha koji će se baciti. Energetska učinkovitost je puno više od štedne žarulje.

komentiraj (0) * ispiši * #

Par stvari o odgoju

KVALITETNO VRIJEME

Često puta se može čuti da vrijeme provedeno s djecom mora biti kvalitetno, da nije važna količina već kvaliteta.
Izraz kvalitetno vrijeme je za mene eufemizam za nebrigu i nešto čime oni koji (nemaju) ne žele imati vremena za djecu rješavaju svoju grižnju savjesti. Takvi će reći da ne provode mnogo vremena s djecom,ali ono vrijeme koje provedu je kvalitetno.

Ako mi ne vjerujete da je kvalitetno vrijeme ustvari nekvalitetan odgoj, recite mi koliko ste ljudi čuli da za posao odvajaju dnevno dvadesetak minuta, ali to su kvalitetnih dvadesetak minuta?
Jer na poslu nije važna kvantiteta već kvaliteta.
Koliko je vrhunskih sportaša postalo uspješno vježbajući tek pet minuta dnevno (prije spavanja), ali tih pet minuta su bili kvalitetni?
Koliko od vas provodi desetak minuta dnevno na internetu, ali kvalitetno?
Kad nekoga ili nešto volite da li s njime želite provoditi što više vremena želite li biti što više vremena u društvu voljenih ili im kažete da za njih imate tek par minuta, ali kvalitetnih.

CJELODNEVNI BORAVAK U ŠKOLI

Kao dobra stvar se u zadnje vrijeme promovira ideja o cjelodnevnom boravku djece u školi. S jedne strane se zamjera roditeljim ako pogriješe negdje u odgoju, naglašava se važnost roditelja u odgoju, a s druge strane se djecu prisilno odvaja od roditelj produženjem boravka djece u školi i produženjem radnog vremena radnika, tako umjesto roditelja društvo odgaja djecu.

Nije li neki Kambodžanski ili Kampućijski diktator uništavao obitelji odvajajući djecu od roditelja, jer je želio da društvo odgaja djecu.

BIG BRADER

Često se govori o lošem utjecaju televizije na djecu, o agresivnom filmovima ili zaglupljujućim big braderima ili zasipanju reklamama.
Ono što mene brine je kako to par čudnih likova iz nekog rialitija može utjecati na ponašanje djece više nego profesori i nastavnici s kojima djeca provode dosta vremena svaki dan i koji su obrazovani da odgajaju i poučavaju djecu.

DEBELA DJECA

Kaže se da su današnja djeca sklona debljanju, neaktivna, stalno bulje u kompjuter i televiziju. Kad se takve stvari spomenu obično ljudi počnu s pričama kad smo mi bili mladi onda .....

Pitam ja vas, kad ste vi bili mladi jesu li se vaša igrališta pretvarala u trgovačke centre ili parkirališta? Jeste li i vi morali imati termine i učlaniti se u klub ako ste htjeli zaigrati na nogomet? Jesu li i vas vaši roditelji dovozili i odvozili u školi i na treninge u automobilima? Jesu li i vama organizirali zabave s klaunovima da bi se mogli zabaviti? Je li se i vas zasipalo igračkama da bi se mogli igrati? Jesu li i vaši roditelji bili toliko paranoični i u strahu da se neće koje zlo dogoditi? Jesu li i vaši roditelji s vama provodili samo kvalitetno vrijeme? Jesu li i vas cijeli dan prepuštali u ruke stručnjaka (odgajatelji, učitelji, treneri)?

komentiraj (0) * ispiši * #

Mozak

Stalno slušamo priče tko je kriv za što, tko je lijen, tko troši novce na gluposti.
Govori se, društvo nam je ovakvo, društvo nam je onakvo, ovi su lijeni, oni su glupi i nesposobni.

Društvo čine ljudi, ljudi i njihovo ponašanje stvaraju sliku pojedinog društva.
Tko upravlja ljudima? Što ljude pokreće?

Mozak, naravno!

Ipak, neki toliko brbljaju o novcu i tržištu da mi se čini da su mozak zamijenili za registar kasu ili nekakav računovodstveni softver pa stalno govore o tome koliko je u što uloženo, koliko tko vrijedi i općenoto sve odnose u društvu objašnjavaju novcem i imovinom. Sve je novčani tok ,bilanca, ulaganja, novac ulazi novac odlazi....

Drugi su ljude poistovjetili s automatima, pritisneš botun i onda stroj napravi ono što hoćeš, tako i ovi donesu pravila i misle da će ljudi raditi po nihovim pravilima, sviđalo se to ljudima ili ne.

Postoji kod nas i dosta onih koji kombiniraju ova dva pristupa, oni misle da je čovjek nešto poput automata za kavu, ubaciš kovanicu pritisneš botun u dobiješ kavu, a ako slučajno ne dobiješ onda je automat/čovjek pokvaren, beskoristan.

Zbog ovakvih stvari mislim da je vrlo važno da shvatimo da ljudi imaju mozak.
Dakle ljudi imaju mozak. U mozgu se odvijaju neku procesi, mozak ima način na koji funkcionira.

Možda bi ljudi bolje znali kako upravljati društvom kad bi znali kako funkcionira ono što upravlja ljudima.

Postoje načini na koji mozak radi, skuplja i obrađuje podatke, na koji usvaja nova znanja,tu veliku važnost imaju i asocijacije,usporedbe...
On nam govori da postoje neke stvari za kojima svi ljudi teže, npr. potreba da budeš sit, siguran, potreba za prihvaćanjem i ljubavlju itd.

Jedna od važnijih stvari je ta da ljudi traže smisao u onome što rade i da su kreativna bića. Kad vide da je nešto besmisleno gubi se želja da se time bavi.

Npr. ako posao koji radiš ne osigurava tvoje potrebe, ako ti neće omogućiti da stekneš svoj krov nad glavom, ako onemogućava da stekneš ugled u društvu, ako nemaš dovoljno sredstava da prehraniš svoju obitelj, ako u usporedbi s drugim ljudima tvoj društveni ugled pada, vrlo je vjerojatno da ne želiš raditi taj posao.

Zato kad se kaže da ljudi u Hrvatskoj ne žele raditi određene poslove to ne znači da su oni lijeni već da ne vide smisla u obavljanu tih poslova.
Nije sve novac, ne rade ljudi samo zbog novca.
Stranac koji dođe u neku državu raditi neke poslove koji domaći ljudi ne žele raditi, radi te slabo plaćene poslove ne zato jer mu je gušt npr. kopati kanale, već zato jer u tom radu vidi smisao, vidi bolji život za njega i njegovu obiitelj u njegovoj domovimi, vidi kuću i djecu koja nisu gladna, vidi bolju budućnost za svoju djecu.
Čovjek koji kopa kanale, a ne vidi te stvari vjerojatno ne vidi smisla u kopanju kanala, doseljeniku raste ugled u očima njegovih sunarodnjaka dok domaćem čovjeku pada ugled, i samopouzdanje.

Ljudi žele raditi u državnim firmama ne zato jer su to odlični i kreativni poslovi već zato jer u nesigurnom vremenima pružaju sigurnost njemu i njegovoj obitelji.

U zemlji u kojoj bolji život i ugled ne osiguravaju znanje i rad već veze i poznanstva, ljudi neće ulagati u rad i znanje već u veze i poznanstva. U zemlji gdje krpice i novi mobiteli daju društveni ugled ljudi će ulagati u krpice i mobitele jer žele biti prihvaćeni u društvu, nitko ne voli izolaciju.

komentiraj (0) * ispiši * #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.