Borba za prava žena kao uzor i putokaz

Kriza je, previše ima problema. Kako sve to riješiti? Na koga se osloniti? Tko bi nam trebao biti uzor? Kakvi bi naši ciljevi trebali biti?

Mnogi vide rješenje u poduzetnicima koji će izvesti gospodarstvo iz krize. Drugi prizivaju MMF koji bi nas natjerao na štednju i vodio kroz krizu. EU nam se nameće kao veliki cilji i da bi trebali slijediti njih. Sve veći dio infrastrukture i druge državne imovine prelazi u ruke privatnika, koji bi zatim trebali urediti stvari i voditi narod iz krize.

Republika Hrvatska je demokracija i u njoj bi vlast trebala biti u rukama naroda i njegova volja bi trebala biti poštivana. Može li narod izvesti zemlju iz krize? Ima li on te sposobnosti?

Da pitamo ljude, tj. same građane zemlje mnogi bi odgovorili da nam trebaju drugi reći što da radimo i tjerati nas da poštujemo njihova pravila. Reći će da smo stoka i da nas kao takve treba voditi, da nismo obrazovani, da smo lijeni, da gledamo samo svoje sitne interese.
Mnogi prizivaju EU, MMF, privatnike i snažne autokratske vođe koji bi kao trebali uvesti reda u zemlji.
Ipak, malo bolje pogledajte kome je više u interesu da zemlji i narodu bude bolje. Privatnicima koji prije svega gledaju na svoj profit ili samom narodu? Strancima ili građanima zemlje koji moraju živjeti s odlukama koje donesu oni koji upravljaju zemljom?

Odgovor je očit, o sudbini zemlje i njenom upravljanju moraju odlučivati građani Hrvatske.Pa bi tako trebalo naći i načine da direktnije sudjeluju u donošenju odluka.

Mnogi će i daje govoriti da to nije realno jer smo lijena, neobrazovana i pokvarena stoka. Da nismo sposobni, da nemamo znanja, da ne znamo što hoćemo ili nešto slično tome.
Može li narod za sebe izboriti veća prava i uspješno voditi zemlju, naći rješenja da se njegova volja provodi i da vodi zemlju u pravom smjeru?

Da bi se uvjerili da je to moguće i da postoji način moramo se osvrnuti na proces ženske emancipacije i njihove borbe da ostvare svoje građanska i ljudska prava.
I na žene se kad je njihova borba tek počela, gledalo kao na nesposobne, ograničene, glupe, histerične osobe koje ne mogu samostalno odlučivati o svojoj sposobnosti. Mjesto im je bilo u kući i od njih se očekivala poslušnost muškarcima. Važne političke odluke su donosili muškarci. Oni su se obrazovali i vodili zemlju. Uvođenje izbora i prava glasa nije značilo da i žene mogu u tome sudjelovati.

Slično je stanje i s položajem građana naše zemlje koga se prečesto smatra neobrazovanim, glupim, lijenim, zatucanim i ne vrijednim prava odlučivanja o svojoj sudbini, o svome životu. Pa bi tako kao što je bila prije ideja da bi o sudbini žena umjesto njih samih morali odlučivati pametni i mudri muškarci, o sudbini naroda, umjesto naroda trebale odlučivati političke i ekonomske elite.

Kroz 20. stoljeće u velikom broju zemalja stanje sa ženskim pravima se je bitno promijenilo. Ali moramo znati da prava koja danas imaju žene u mnogim zemljama nisu poklonjena. Za njih su se žene izborile dugotrajnom, ustrajnom i teškom borbom koja još uvjek traje na mnogim područjima.
A kad su se izborile za pirstup obrazovanju i sudjelovanju u političkom i ekonomskom životu pokazale su da one mogu biti jednako uspješne, pametne i odgovorne kao i muškarci. Ali da bi pokazale svoje mogućnosti trebalo im je dati pristup sudjelovanju u obrazovanju, političkom i gospodarskom životu, omogućiti da same odlučuju o svojoj sudbini.

Da, znam da ima još mnogo područja gdje postoji neravnopravnost između žena i muškaraca i u mnogim zemljama ženska prava se ne poštuju. Ali to ne znači da se od borbe odustaje. Niti da umjesto svojih prava ili svoje slobode žene traže bolje i odgovornije gospodare za sebe, već i dalje ide borba za pravo na slobodu, samostalnost, pristup obrazovanju i boje uvjete života.
One dobro znaju da njihova borba za ravnopravnost ne znači borbu za bolje gospodare koji će odlučivati o njima, već da sloboda i ravnopravnost podrazumijevaju pravo da se sam odlučuje o svojoj sudbini i aktivno sudjeluje u društvenom životu zemlje.

Tako i mi kao narod moramo prestati sebi tražiti uvijek nove gospodare u nadi da će biti bolji od predhodnih i početi se oslanjati na sebe i tražiti prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Građanski neposluh, referendumi, civilne udruge i prosvjedi neke su od stvari koje imamo na raspolaganju.

Poruka boraca za prava žena je ta da nam se naša prava neće pokloniti i da bi pokazali svoje mogućnosti moramo dobiti šansu, pristup mogućnostima da donosimo sami odluke o sebi, ali najveća poruka je ta da je za ostvarenje prava potrebna duga uporna i ustrajna borba koja stalno traje i osvaja nove prostore slobode.