Nekako mi se čini da svo vrijeme umjesto novih rješenja sve što dobivamo je samo više istoga. Kad nešto uočimo kao problem ili stvar koju bi trebalo mijenjati onda, sve što se radi jest stvaranje više istoga.
Ljudi su nezadovoljni političarima pa žele nove nepotrošene ljude, ali pošto ne valja sistem na koji stranke rade i kako funkcionira demokracija kod nas. Ti novi ljudi se ubrzo potroše ili pobjegnu iz tog smrada i onda se opet traži još više novih nepotrošenih ljudi, a kad i oni zakažu onda još i još i još....
Nezadovoljstvo strankama i političarima dovodi do stvaranja brojnih novih stranaka koje funkcioniraju na približno isti način kao i ove stare i onda opet sve ostaje na istom. I onda se stvara još više stranaka i još i još i još i sve su iste ili slične. Sve što imamo je više istoga.
Godinama se već govori kako ljudi previše troše i previše se zadužuju, i kako se treba štediti i kako bi država trebala štediti, ali eto ona ne može jer su nam potrebne kapitalne investicije za razvoj gospodarastva.
I što se sed događa? Ništa. Samo više priče o tome kako trebamo manje trošiti, stegnuti remen, kako država treba manje trošiti, ali eto kapitalne investicije i tako to.
Male kamatne stope, razne financijske muljaže i prevelika potrošnja bogatih zemalja su dovele do svjetske krize.
I kakvo je rješenje ponuđeno? Treba još više trošiti i kamatne stope centralnih banaka se snižavaju, a za spas muljatora se troše milijarde državnog novca. Znači iz problema će se izići ako radimo još više onoga što je dovelo do krize.
Davale su se koncesije za televizije i to je kao trebalo stvoriti konkurenciju i poboljšati program i njegovu raznolikost.
I što smo dobili? Dobili smo više istoga. U usto vrijeme sve tri televizije imaju domaće sapunice, svi bi prenosili skijanje kad je ono popularno i nitko ga ne želi kad mu popularnost padne. Kad ima dobar filim na jednoj televiziji, onda u isto vrijeme idu dobri filmovi na sve tri televizije. Sva tri programa nude rialiti šouove, ili neka natjecanjima u plesu i pjevanju raznih anonimusa i poluanonimusa.... Godinama se nije ulagalo u domaće serije, a kad je počelo ne možeš vise živjeti od njih.
Više od pedeset godina traje tragedija naše poljoprivrede i sela u kojoj se govori da treba okrupniti posjede, imati efikasniju proizvodnju, modernijje tehnologije, više poticaja, manje velikih prouzvođača... Na kraju dobijemo da su subvencije sve veće,a da od poljoprivrede živi sve manje ljudi i da ne možemo proizvesti dovoljno hrane za sebe.
I kakva se rješenja nude? Još više subvencija, još više priče o okrupnjavanju, i efikasnoj proizvodnji i modernizaciji. I kakve su posljedice? Još veći troškovi subvencioniranja proizvodnje hrane uz još veći uvoz hrane i još gore stanje na selu.
Sve to stvara samo veliku buku u kojoj nitko nikoga ne sluša niti čuje. Svi se deru u glas i ponavljaju jedno te isto.
Stalno su neke akcije, i pripreme akcija i stalno je sve isto.
U ovoj zaglušujućoj buci u kojoj nitko nikoga ne čuje, možda bi bilo dobro da stišamo glas.
Jedan profesor je, kad je većina nas prestala slušati predavanje i počela brbljati, umjesto da se nadvikuje s nama naglo stišao glas. Svi smo stali i počeli ga slušati. Nadvikivanje uglavnom prouzroči to da se i svi drugi počmu nadvikivati i više nitko nikoga ne čuje.
Moj prijedlog je da umjesto nadvikivanja stišamo glas i ponudim drugačija rješenja na naše probleme u nadi da će ljudi s vremenom prepoznati kvalitetne prijedloge i ideje te ih podržati.
Post je objavljen 09.09.2010. u 07:42 sati.