Pijace, peškarije, pazari

Možda bi se, ako želimo pokrenuti naše gospodarstvo morali malo vratiti natrag, na početke. Civilizacije su se razvijale na mjestima gdje je cvjetala trgovina, gdje se vršila razmjena dobara ali i ideja. Gdje se je susretalo ljude iz raznih krajeva i moglo se učiti na njihovim iskustvima. Također je uvjet da se napreduje i da se zadovolje neke osnovne potrebe, sigurnost, dovoljno hrane. Razvoj poljoprivrede je omogućavao da se s drugima trguje svojim viškovima, ali također je bilo i potrebno manje rada za pribavljanjem hrane pa se je moglo baviti i drugim stvarima i razvijati nove proizvode.

Mi danas ne proizvodimo dovoljno hrane za sebe, a i trgovina nam je nikakva.
Mi nezarađenima novcem (posuđenim novcem ili onim koji smo dobili rasprodajom naše imovinne) kupujemo velikim dijelom uvoznu robu. Da bi imali uravnoteženu trgovinu morali bi novcem zarađenim od prodaje vlastitih proizvoda kupovati stvari koje dobavljamo iz uvoza.
Tuđim novcem kupovati tuđe proizvode, to za mene nije trgovina, već put u propast.

Također bi trebalo poticati razvoj što raznovrsnije proizvodnje, bez puno prtljanja i ograničenja od strane države. Petoljetke i plansko gospodarstvo su doživjele kolaps, a i oslanjanja na samo malo djelatnosti doživljava propast.
Oslanjanje zapada na uslužne djelatnosti, financije i građevinu su i dovele velikim diijelom do sadašnje krize. Sve više ljudi je ovisilo o sve manjem broju djelatnosti i sve većoj potrošnji koja je financirana, zaduživanjem, i raznim drugim financijskim muljažama koje su zatim dovele do financijske krize. Ali i dok je sve izgledalo dobro, zbog načina kako se vodilo gospodarstvo rastao je sve veći jaz među slojevima građanstva, nastajala je sve veća raslojenost društva. Eto priča se o snazi eura i njegovim pozitivnim stranama, ali što je on donio većini ljudi, radnicima, malim ljudima?

Iako se stalno govori o slobodnom tržištu na zapadu, ja ga baš i ne vidim. S jedne strane deregulacije i razne druge pogodnosti su pomagale financijskom sektoru. Jeftini novac je pomagao i građevini i u vezi s time nastanku krize s nekretninama. Ogromne subvencije, razne kvote i druge regulative u poljoprivredi održavaju poljoprivredu zapadnih zemalja. Autoindustrija se je štitila raznima pravilnicima i eko standardima od kineske navale, jeftinijih i manje kvalitetnih automobila, a i sad amerikancima u autoindustriji pomaže država.
S druge strane imamo kao nekakvo slobodno tržište i zabrane subvencija i razne obaveze da roba slobodno cirkulira. To je omogućilo da jeftini uvozni industrijski proizvodi preplave zapadna tržišta i unište domaće industrije i proizvođače, a ujedno omoguće trgovcima velike marže i zarade na jeftinom uvozu. Dakle, tu nema nikakvog slobodnog tržišta, države su točno odredile kamo gospodarstvo mora ići i tko ima pravo preživjeti, a tko ne.

Kod nas ogroman dio u trgovini čine trgovački lanci koji imaju svoje dobavljače, i potrebu da dobiju velike količine jeftine robe. Ne da se baš njima gnjaviti s malima. Kako mali proizvođač može rasti ako su mu ograničene mogućnosti plasiranja svojih proizvoda Tu je i problem plaćanja isporučene robe, plaćanja da bi se uopće dobilo mjesto na polici u trgovini. Ni država ne pomaže s raznim birokratskim preprekama i politikom koja otežavaja poslovanje proizvođačima i zbog čega je lakše nešto uvesti, nego proizvesti.

Ako se vratimo natrag kako se prije trgovalo u onim „zaostalim vremenima“, tada se trgovina na malo vršila na pijacama, peškarijama, pazarima. Ljudi su donosili svoje proizvode i nudili drugima, bili su tu i razni prekupci, šverceri, ali i oni su velikim dijelim kupovali robu na veliko od domaćih ljudi, ali i donosili nove proizvode iz drugih krajeva.
Posebno važni su ti pazarii, sajmovi i sajmišta gdje su ljudi nudili robu, ali su u kontaktu s drugim trgovcima i kupcima mogli doznati što se traži što ide a što ne i tako se prilagođavati tržištu. Sada velikim dijelom na tržnicama prodaju razni šverceri koji prodaju velikim dijelom uvoznu robu.

Moja ideja je da bi trebalo raditi na razvoju sajmišta i tržnica gdje bi se nudila što raznolikija roba domaćih proizvođača. Ono što bi bio posao vlasti jest da osigura prostor i da ne smeta. Da ne guši ljude nametima i pravilima, a pogotovo da ne određuje što nama treba, a što ne. Koje industrije u Hrvatskoj prolaze, a koje ne. To bi bilo mjesto gdje bi mali proizvođači mogli dobiti zalet, dobiti prave odgovore je li njihova roba tražena, i što treba popraviti, što ponuditi. Raznolika ponuda bi privukla ljude. Cilj ne bi bio što veći obim trgovinei profiti, već što raznolikija ponuda i što više onih koji nude svoje proizvode.
Tko kaže da nama ne treba npr. proizvodnja kišobrana, možda bi mali proizvođač kvalitetnih kišobrana tamo našao dovoljno ljudi spremnih da plate za njegove prooizvode. Ovakoje lakše trgovcima uvesti kineske nevaljale kišobrane na veliko po niskim cijenama, zaraditi na velikoj marži, a pošto su loše kvalitete ljudi će za koji mjesec opet doći po novi i tako će opet zaraditi.