15

srijeda

rujan

2010

Klasna borba, prvi dio

Vrijeme je da osvijestimo da mnogi sukobi i previranja kod nas velikim dijelom jesu klasna borba i nastojanja političke i gospodarske elite da potpuno ovledaju zemljom i njenim resursima (uključujući tu i ljude koji su najveće bogatstvo neke zemlje).

Nije li sama tranzicija dokaz toga. Državna i javna imovina prelaze u ruke uskog kruga ljudi, dok istovremeno odluke o upravljanju zemljom kao i prije u Jugoslaviji donose političke elite bez da se previše obaziru na želje naroda i bez velikog prava javnosti na kontrolu onoga što se radi i utjecanja na donošenje odluka.
Zato našim vlastima i ne paše baš ta ideja o referendumu, da se narod petlja u ono što misle da je samo njihovo područje rada i ovlasti.
Tranzicija je mogla biti i tranzicija da sve veći dio odluka o vođenju zemlje donosii narod i da više sudjeluje u oblikovanju gospodarskog života zemlje, ali to nije postalo slučaj.

Bez svijesti o klasnoj borbi sve tu može izgledati kao jedan veliki nered i nesnalaženje, što to u svojoj biti nije.
Korupcija i privatizacija jesu način da postoje elite povećaju svoju moć nad narodom. Kad moraš imati dobru vezu da bi dobio posao ili neku dozvolu ili ostvario svoja prava, tada ta "veza" ima veću moć nad tobom i tvojim životom nego da posao dobiješ redovnim putem, na transparentan načn nekom normalnom procedurom. Privatizacija omogućava uskom krugu ljudi da kontroliraju ekonomski život zemlje i narod.

Na javno zdravstvo i mirovinski sustav može utjecati narod/birači glasovanjem na izborima i prosvjedima, mogu tražiti uvid u poslovanje i transparentnost. Privatizacijom narod gubi tu moć.
Oni tu nisu više nikakav faktor, već tek kotačić u tržišnom mehanizmu. Zdravlje nije javno dobro, već dobar biznis, a transparentnost i pristup javnosti su ograničeni pravima vlasnika i njihovom voljom.
Zato se i uništavaju neprivatizirane firme, javna infrastruktura i drugi javni sustavi. Kad se dovedu pred slom tada ih je lakše privatizirati, prodati za male pare.

Sve ovo dovodi do sve većeg raslojavanja društva. srednji sloj nestaje, mali dio prelazi u viši ili višu srednju klasu, dok velika većina postaje sve siromašnija i obespravljenija.
U tom svjetlu treba gledati i na komercijalizaciju visokog školstva. Fakulteti osim što stvaraju razne stručnjake školuju i buduću politički i gospodarsku elitu koja će kroz neko vrijeme preuzeti na sebe upravljanje zemljom. Ograničavanjem pristupa školovanju elite kontroliraju tko će u budućnosti upravljati zemljom (a to su uglavnom njihova djeca i istomišljenici).
Za očekivati je da će se u tehničkim, deficitarnim zanimanjima gdje se traže usko specijalizirani stručnjaci i dozvoliti putem stipendiranja i jeftinijih troškova školovanja pristup siromašnijima. No ekonomija, pravo i možda neke druge društvene znanosti odakle i dolazi najveći dio budućih upravljača zemljom će biti vjerojatno visokim školarinama ograđen prostor za odabrane.

Školarine i drugi troškovi studiranja za imućnije predstavljaju prihvatljiv trošak, dobru investiciju, dok siromašnijima predstavlja prepreku i za školovanje, a samim tim i znatno ograničava mogućnosti pristupa upravljačkim tijelima u zemlji i daljnjem poslovnom i društvenom uspjehu u životu.
Ovo je lak način da s faksa i tržišta rada bogati izbace one koji bi mogli biti konkurencija njihovoj djeci.

Iako postoje mnogi problemi u zemlji to ne znači da elite i narod dijele istu borbu, iste interese i da moramo tražiti izlaz iz krize na isti način. Naše borbe nisu iste jer niti naši interesi nisu isti kao oni elita.

Kada imamo pozive od strane vlasti na to da moramo biti složni i jedinstveni i spremni na bolne rezove, to u biti znači poziv na poslušnost i pokornost vladajućim elitama i njihovim interesima.
Način kako riješiti probleme upravljanja zemljom, upravljanja mirovinskim i zdravstvenim sustavom i drugim stvarima mora biti takav da prije svega gledamo svoje interese, da se poštuju interesi naroda, što šireg dijela pučanstva, i da rješenja pojačavaju moć i mogućnosti naroda u donošenju, provođenju i kontroliranju donesenih odluka.

Bez toga mi ćemo i dalje lutati od jednog gospodara do drugog gospodara, stalno pljucajući po sebi bez svijesti o vlastitim mogućnostima i snazi, ispunjavajući tuđe potrebe, želje i snove.


Klasna borba, drugi dio

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.