Prije nekog vremena sam pročitao u novinama da 20-25% kruha ode u povrat koji se baca, tamo također piše da se godišnje proizvede 113.000 tona svježeg kruha.
20-25% toga kruha se baci.
Koliko je to u vjetar bačenog poticaja za pšenicu? Koliko tona mineralnog gnojiva? Koliko goriva je potrošeno samo da bi se tolika količina kruha bacila? Koliko je električne energije potrošeno na kruh koje će se baciti?
S jedne strane se potiče ljude na energetsku učinkovitost, ekološki ih se osvještava, osuđuje se one koji bacaju hranu, a sve to se dozvoljava proizvođačima.
Naravno cijenu njihove neučinkovitosti plaćaju potrošači.
Može li se što učiniti da se barem smanji tolika neučinkovitost i rasipanje resursa?
Slično je i s drugim proizvodima s kratkim rokom trajanja: jogurti, povrće, voće, mesne prerađevine...
Dio svega toga propada. Veliki trgovački lanci, a i male trgovine žele ostaviti dojam obilja i velike ponude. Posljedica toga je upropaštavanje i bacanje hrane.
Kad se govori o štednji energije uglavnom se priča o štednim žaruljama, automobilima koji troše malo goriva, pasivnim kućama...
A koliko je energije je utrošeno u proizvodnju 25000 tona kruha koji će se baciti. Energetska učinkovitost je puno više od štedne žarulje.
Post je objavljen 08.09.2010. u 18:15 sati.