luki2.blog.hr
utorak, 30.01.2024.
Povezuše
|
Poezija u drugom filmu nastavlja s pjesničkim susretima u 2024. godini u Kinoteka Baru. Prve su gošće pjesnikinje okupljene oko pjesničke radionice koju su za vrijeme pandemijskog vremena vodile pjesnikinje Aneta Vladimirov i Betina Ilić. Kolokvijalno sebe nazivaju "povezuše", a nakon radionice zbirka njihovih pjesama izdana je u publikaciji naslovljenoj "Povezija". Publikaciju je izdala udruga Domino u čijoj se organizaciji i i prostorijama radionica održavala. O iskustvu pisanja, magiji zajedničkog rada i poticaja, nepredvidivim rezultatima, ushićenju po(v)ezivanja govorile su Aneta Vladimirov, Betina Ilički, Jasmina Mujkić . Vrijeme: utorak, 30.1. 2024.g. u 19.30 sati Vodila: Sanja Baković Organizacija: Centar za knjigu u suradnji s Kinoteka Barom Prekrasne žene, odlična poezija. I trud i znanje i povezanost..  Savršena atmosfera.....S lijeva na desno: Jasmina Mujkic, Sanja Bakovic (moderatorica), Betina Ilic i Aneta Vladimirov. Fotka: moja. Ljubim! |
- 23:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 28.01.2024.
Prisjećanje
|
Križanke, 23.05. 2003. Lagano se spuštao mrak… Bilo je već desetak minuta nakon pola devet navečer, kada je trebao početi koncert i Križanke su bile taman dovoljno pune da se ne moramo gužvati - navodno stane oko 4000 ljudi. Ako se mene pita, i više nego dovoljno… Svi koji su imali priliku biti u Križankama, znaju kako je sve to moglo izgledati. Onima koji nisu, preporučam da, ako budu imali bilo kakvu priliku, odu na bilo kakav koncert u taj prostor, jer je nešto sasvim posebno… Kako je izjavio jedan moj prijatelj: "Mogao bi tamo slušati i crkvene napjeve, samo da sam tamo!". Ukratko: izgleda kao neko kameno dvorište neke prastare crkve, okolo su kameni zidovi neke građevine (čak i balkon s kojeg se također može gledati koncert), pozornica je na jednom kraju, a ispred nje je kameno dvorište, koje se stepenasto penje i gdje stoji publika. Eto… pa tko može zamisliti… Uglavnom, predivno mjesto za koncert… Đoletov, naravno! Đole nas nije dugo držao u neizvjesnosti. Nakon par "krivih" pljeskanja likovima iz osiguranja i slično, ugasila su se svjetla… Prolama se ogroooman pljesak... Suprotno svim očekivanjima, na scenu nije prvo istrčao "doktor" Duje niti bilo tko od "The Unfuckablesa" - za one koji ne znaju dobro engleski: "Nenadjebivi". (Đoletov prateći bend)… Pojavio se sam Đole… S onim svojim melankoličnim smiješkom, naravno… Detalji? :) Imao je crne hlače (sa Silvestrom na zadnjem džepu :), crvene tenisice i crnu majicu na kojoj je bio nekakav brodić i na kojoj je pisalo NOVOCAAH'E (da, bas tako kako sam sad napisala - pola na latinici, pola na ćirilici… pa vidi simboliku). Kad se smirio pljesak, ponovo nas je iznenadio. Očekivali smo da ce zapjevati, kao što to uvijek napravi na početku, ali nije... "Dobro veče…" - kaže. Trebalo mu je neko vrijeme da dođe do riječi… Rekao je kako je izašao sam, da nije htio početi pjesmom, jer voli kad nas je ovako "manje"… Da se tako puno bolje osjeća, a i da još nije pao mrak, pa da pričekamo dok bude onako kako treba. "Uvijek sam imao fobije od koncerata u Ljubljani! Nazovem tipa dan prije koncerta da pitam koliko je prodano karata, da znam šta me čeka, a on kaze 'Štiri!' (slovenski 'četiri'). Jebote, ŠTIRI karte? Nisam ni mislio dolaziti na koncert! Ali uvjeravali su me da će sve biti u redu, da ja samo dođem. Dođem na koncert, izađem na pozornicu, a u publici par stolica popunjeno i par klinaca koje su doveli da stoje ispred pozornice! Strašno… Zato me oduvijek strah Ljubljane! Ali večeras nije tako, večeras je baš kako treba…" Naravno, svaka rečenica bila je prekidana smijehom i pljeskom… "Danas sam baš nekako "depresivno" (nisam sigurna da je bila ta riječ, ali pokušavam dočarati…) raspoložen, pa sad ili ćete vi mene povući na svoje, ili ću ja vas, pa je onda gotovo…" Ispalo je na kraju da smo mi njega povukli na svoje… "Ja pevam već dugo, tamo negde od svoje 19-e… Tad je to bilo sramota za familiju! Pitali su, kao, mog ćaleta 'Je li, sta radi Đokica?' 'Peva' 'Auu… Neka, pusti, proći ce ga! Kad dođe u pubertet, shvatiće… Pročiće ga to!' Govorili su mi da će me proći dok uđem u pubertet i da ću se "izvući" (narasti) kad uđem u pubertet. Jebemti takav pubertet! Niti sam se 'izvuko' nit sam prestao pevati!". (Ali je za roditelje uvijek čuvao dva mjesta u prvom redu). "Pitaju me uvek odakle mi sva ta inspiracija za pesme, jel sve to iz nekog iskustva. Jel sve to tako bilo? Ma, šta ima veze. Ovako mogu da radim šta hoću! Ostavim devojku već u prvoj strofi, do druge joj napravim svašta! Sve mislim da ću to jednom platiti negde, šta sam im sve radio! Pa šta! Da su tuđe pesme možda bi nekako drukčije izgledalo, ovako su moje i ja radim šta hoću! Neću valjda u svojoj pesmi napisati da me ostavila! Ne znam, to samo tako dođe, ja to napišem… Mislim da je Bog jedan dan jednostavno MORAO nekom uvaliti sav taj talenat i ja sam slučajno naleteo. Bila mu je baš neka frka i morao je napraviti tako nešto. U Novom Sadu je bila nedelja, a svi koji su se našli u Novom Sadu na taj dan, ZNAJU kakva može da bude nedelja… Nigde nikog, pusto, dosadno… I opazio je malog debelog, tamo u Jovana Cvijića (tih dvesta šest koraka, dužinu tog sokaka - nikad ja nisam brojao) i odlučio da to budem baš ja. Dotakao me prstom po čelu i otad ja imam sav taj talenat. Taj dan sam došao kući i rekao 'Ja sad mogu svašta, dajte mi sve one nedovršene simfonije, Bethoveena, dajte mi "Rat i mir", sve ću ja to!" Eto, i kroz svu tu priču došli smo i do prve pjesme - Šansona! To inače ne pjeva na koncertima, ali ovaj put je započeo, uklopilo se… Neki lik iz prvog reda dobacio mu je kapu, sličnu onima kakve imaju dvorske lude, pa se također dobro uklopilo… "Hteli bi da mi smrse končiće, ali pobrkat ću im lončiće, imam na kapi nove, ratne zvončiće…" Sljedila je, zbog onog kako je bio raspoložen, odnosno neraspoložen, odmah na početku "Priča o Vasi Ladačkom"… Pa "Balkanski tango"… (ne, moram priznati da nisam ja bilježila kojim su redosljedom išle… ali ima onih koji jesu! :) (Ima luđih od mene, o ima!:) "Išao sam prije dosta godina sam autom na koncert u Budimpeštu. Bilo je to baš nakon što se moja kćerka Beba oporavila od nesreće. Ležala je dugo u bolnici i nismo znali da li će ikada više hodati…(Naime, Beba se vraćala iz Beogada u Novi Sad.. Netko je potrgao kočnice...U tom se autu trebao on voziti! Uglavnom, slupala se i to dobro, nažalost..Samo zato jer je njegova!) I ja sam se okladio sam sa sobom da ako sve sretno završi da ću kupiti najbolji auto koji postoji. Ona se, srećom, oporavila i ja sam otišao u salon automobila i, onako seljački, pitao 'koji vam je najbolji auto?' 'Pa Mercedes!' 'Dobro, daj jedan!' Uzeo sam tad i džip. Dali su mi sve one dodatke. Imao sam zatamnjena stakla i još milion dodataka koje se još i danas vuku po kući negde! Imam i neku mrežu za kućne ljubimce i sve i svašta! I idem ja tako na koncert u džipu. A carinik čm me video, misli 'Opa, tu će biti nešto'. Zaustavim se i traži me pasoš. Carinik Mađar. Lista on i sve gleda kako će me pretresti. Razumemo se nekako. Pita me 'Gde ideš?' 'Idem na koncert' 'Na koncert ideš? Svi danas idu na koncert…' 'Ih?', kazem ja. 'Koliko ti godina imaš?' '44', kažem ja, tad sam imao taman toliko negde. A on me gleda '44 godine imaš i ideš na koncert?' Sad ja mislim, ako mu kažem da JA pevam, ostavit će me tu, misliće da sam lud, pa ću ja tu negde sa strane dočekati koncert! 'Aha', kažem mu. 'Ti jako voleš koncert…'. Pustio me, uglavnom… Ali ima i dobrih tipova u plavom…" Sljedeću pjesmu, uglavnom posvetio je, kao i poglavlje u knjizi "Jedan od onih života", jednom cariniku koji mu je pomogao da izađe iz zemlje kad je Beba bila u bolnici u Ljubljani, a njega su pokušavali vrbovati da ide u rat… Plava balada… Pa onda netko iz publike traži D-moll… I njemu je ta draga, kaže… Pa nakon toga- Remorker, samo za Remorkere… (njegov fan klub iz Zagreba tada) "Dođoška"… Iz publike netko viče "Mirka". "Ma, nećemo, to je već stvarno stara pesma…" Ali iz publike opet "Mirka!" "Nećemo danas Mirku, ne…" Netko ne odustaje… "Ma, Mirka, naravno, baš sam i ja to hteo da kažem!" Mirka… Prije sljedeće pjesme, "Živeti slobodno", ide anegdota u kojoj spominje Đinđića i domaću rakiju… Sevdalinka i ono, na ovim blogo-stranicama tako često spominjano, "…i Bogu je prosto bilo, krstimo l' se ili klanjamo…" Vjera, religija - kako god želite... "Stalno me pitaju jesu li istinite te moje pesme. Nisu sve! Pa šta! Evo, na primer, Marina. Ona je stvarno postojala, ali nije baš tako bilo… Video sam je u jednom 'snack baru' u Rovinju. Sedela je na stolici, imala je predivne oči. Video sam je tako jedno leto. Dođem ja drugo leto, a ona još uvek na toj stolici! Isto onako sedi. I ja dođem do nje. 'Zdravo' 'Zdravo' 'Gde si?' 'Pa, evo me' 'Kako si?' 'Dobro' 'Šta ima?' 'Ništa' - razgovoru nikad kraja! I kažem ja njoj da sam joj napisao pesmu. Uzmem gitaru i otpevam joj pesmu, a ona me pita da ju otpratim do kampa. Tek sam kasnije saznao da je taj kamp… kilometrima daleko! Ali nema veze, idem ja, nema problema, kao… I ona krene da ustaje… Ali, pazi, KRENE da USTAJE… Bas tako kako zvuči, trajni glagol! I ustaje, ustaje, ustaje i nikad kraja! Ustane ona, a ja onako 'Jebote, jesi to sve ti?!' (smijeh, smijeh i smijeh). Ovolika! (pokazuje) Ovolika espadrila! (pokazuje rukama negdje broj 50 otprilike). Ali nije tu još bio kraj! Da stvar bude gora, zovne ju drugarica: 'Željka!' i ona se okrene! 'A ti nisi Marina?' 'Ne, ali divna ti je pesma!' Eto… Nisu sve pesme istinite. Posle je priča ipak drukčije ispala, ali ne mogu sad pričati o tome, sa mnom je tu Beba, moja kćerka, a ona je takvim odnosima sa svojom majkom, pa ne bi bilo zgodno. Reći cemo da je sve to bilo izmišljeno. " Marina… Bila je to, po mom mišljenju, jedna od boljih anegdota, pričica ili kako već koju je ispričao na koncertima. Iako još uvijek vodi ona rečenica, koju je i ovaj put ponovio, ali oprašta mu se...Sve mu se oprašta..."Nakon svih ovih godina, još uvek mi prigovaraju da sam pevo Titu! 'Ti si pevo Titu', kad god hoće nesto da mi prišiju. Jesam, pevo sam Titu. Svi su mu pevali. Samo, nije sve slušao." Sljedile su "Lakonoga", "Ćaletova pesma", "Budimpeštanski sneg", "Slabo divanim mađarski"… "Evo, danas smo tu, u Ljubljani, možemo ovo pevati u Skopju, Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Mariboru ili nekom sličnom gradu, nije važno… Ono šta je važno jest da se SRCE svuda kaze SRCE… i tu Boga nema!" Pa po želji iz publike opet " Devojka sa čardaš nogama". Do tada smo vec bili sigurni da smo ga navukli na svoje, jer je birao neke, reklo bi se, veselije pjesme. "Poslednja nevesta"… "Kažu za pesmu da vredi onoliko koliko slika potakne u glavi. Kad smo snimali ovu pesmu, došao je jedan naš prijatelj u studio. Odslušao je zatvorenih očiju. Na kraju nije rekao ni kako je dobra pesma, ni ništa slično, već 'jebote, kakve slike…'. Pa, eto, pesma vredi koliko slika probudi… Ne znam kako se zova na albumu, ali znamo je pod "Noć kad je Tisa nadošla…" No, za kraj dijela uz violinu i legendarnog Ignaca Šena (na žalost, ni njega više nema) (da li taj čovjek moze uopće ne smijati se? Da su tražili nekoga da dočara ono 'širok osmeh i zlatan zub', ne bi mogli bolje naći…).... "Naposletku"... Pa onda, da se vratimo veselijem dijelu - "Boža zvani Pub". Tad su mu na pozornicu doletjele, ni manje ni više, nego igrače karte! Sve su već ispucali - malog bijelog zeca (plišanog, srećom. Među njima i jedan moj!), mandarine, kapu sa zvončićima, pa sad karte… samo da se netko ne sjeti drvenog konjića ili ringišpila nekog… Bile su tu onda i "Buba Erdeljan", koju ne pjeva često na koncertima (ili se meni bar tako čini?), "Ljerka", "Slovenska", pa čak i, pod pritiskom publike i "ljut" na bend što je stvarno počeo svirati, jedna strofa "U razdeljak te ljubim". Zatim neizbježna, srcu mi draga, "Život je more", za ekipu koja ga svugdje, ali doslovno svugdje, prati - Optimisti iz Splita. "Eto, bili su sa mnom i na kraj sveta, gde god sam ja, tu su bili i oni. Videli smo se po celom svetu, samo nikako u Splitu… A biće i to jednom…". Pa onda dvije sa stalnog repertoara - "Ne volim januar" i "Ne lomite mi bagrenje". Nakon pokušaja publike (iako stvarno ne znam zašto to uopće tražiti) da otpjeva Gedu, rekao je da na tom albumu ima drugih pjesama koje vrijedi pamtiti, a ne Gedu. (Gedo - gluperdo, sve si novce pročedo..) "S Gedom je gotovo, to je prošlost. Ali ima tu drugih pesama." Glazba je lagano počela… "Moram okrenuti jedan broj u Novom Sadu…" Vadi mobitel iz džepa. Izgleda kao da stvarno zove, sad da li je zvao ili ne… ne mogu suditi, ali izgledalo je kao da stvarno zove… Stavlja mobitel na uho… "Na jastuku, bdim na ponoćnoj straži, kao stari, posustali ratnik…" Da, otpjevao je "Nedostaje mi naša ljubav" Olji na uho… Ili je barem tako izgledalo, no to i nije toliko važno. Iako ostaje ono "Zašto baš Nedostaje mi naša ljubav…?". On jedino zna… Na iznenađenje svih u publici, slijedi "Lepa Protina kći", a onda 'nešto veselije', kako je rekao i "Ringišpil", jedna o meni omiljenih pjesma...."Ma daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi, to ne zna niko kao ti. Bez tebe drveni konjići tužno stoje.." Nekoliko godina kasnije sam strastveno i smrtno ozbiljno ispisivala riječi ove pjesme tada meni dragoj osobi...Na žalost, njemu ove riječi nisu značile koliko su značile meni...Ostavljene u jednoj knjizi... "Deco, javili su mi da ćemo stvarno morati završiti s ovim… Rekli su da za 10 minuta, ako ne završimo, dolazi policija. Osećam se ko kod kuće!" (šali se na vlastiti račun). I stvarno je morao završavati… Dakle, "Odlazi cirkus"… "Laku noć moje dame… Laku noć mlada gospodo gnevna… i ova predstava je završena… Još ćemo se mi videti, u nekom drugom cirkusu…" Ehhhh..... Optrčao je cijelu pozornicu, mahnuo svima i uz "leteće" poljupce i "Puno vas volim" koje mu se čita s usana, odlazi… Shvatili smo onaj dio da ne smije duže svirati, ali nismo se dali… Kad smo postali stvarno glasni, morali smo biti jos glasniji, jer se vratio! "Deco, sad nam se dogodilo najgore što je moglo! Imamo pravo na još samo jednu pesmu!" Iz publike, naravno, svatko ima neku želju! No, dogovorio se s bendom i počeli su, ipak, "Svirajte mi: Jesen stiže, Dunjo moja"… Pjesma završi i već se svi spremamo ponovo ga zvati, a Đole se okrene prema Saši (Aleksandru Saši Dujinu), pogleda "iza scene", namršti se i pokaže Duji ruku - skrivajući palac… Još jedna, dakle… :) Da završi veselo - "Sin jedinac", ali vrlo, vrlo ubrzana verzija! Pa, nije imao vremena! :)))) "Fine ste vi ženice, al već vidim ženicu se iz Banata! Iz inata!" I kako je izgovorio 'iz inata', okrene se i otrči s pozornice… Nije bilo moguće dozvati ga ponovo… Brkati tipovi već su izasli na pozornicu i spremali instrumente, svjetla su se upalila… Svi koje sam vidjela na tom svjetlu imali su na svojim licima smješak… Eto, mogli smo se bez problema poznati po sjaju u očima… Povratak u Zagreb i nije bio tako veseo za moju ekipu, jer jedan mladi gospodin nije htio ući na koncert...Da će nas čekati nakon koncerta...Nije čekao...Čekali mo mi, ali kada smo vidjeli da ga nema - išli smo prijaviti policiji...Nikada nije pronađen...:(((( Ne mogu zamisliti kako je bilo njegovoj mami...:((((( Do danas ne razumijem zašto i što se dogodilo...:((( Bojan, moja tadašnja tajna simpatija, nas je vozio kolima...Danas je u Njemačkoj...Malo čudan, ali prelijep dečko. Živio je u nekoj komuni tada, što mi se nije sviđalo...Isto kao ni prevelika seksualna sloboda, kao i brzina mijenjanja partnerica.... Eto vam pjesma, mili moji...Svuda u mom svemu...."Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio - taj nije ništa uradio..." Ljubim! |
- 20:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 27.01.2024.
Superizbori
|
Danas je bio veliki skup stranke "Možemo" u Garden Brewery-ju. Održalo se nekoliko zanimljivih panela: Hrabro za promjene, Dobar život za sve, Za javno dobro, Sigurne, ravnopravne i solidarne. Svjedoci smo da iz "Lijepe naše" odlazi sve više i više ljudi, nezaovoljni ne samo financijama, nego općenito životom u zemlji, korupcijom, prekarnim radom. Jednostavno, ne osjećaju da ih netko (bilo tko) cijeni - i odlučuju otići....Svi ti ljudi većinom su obrazovani, mlađi - a mi smo izgleda jako bogati kad takve ljude puštamo, kao da godine njihovog obrazovanja nisu važne i ne trebaju nam..:(((( Donose i nepopularne odluke kratkoročno (npr. na pamet mi pada to što su ukinuli mjeru roditelj - odgojitelj), ali dugoročno sigurno su bolje. Naime, ta sredstva su preusmjerena u gradnju novih vrtića i škola. Govorilo se i o zagrebačkom potresu, gdje su se trebale sanirati ne samo zgrade, privatni stanovi - nego i institucije....Zatim u obazovanju uskladiti potrebe tržišta rada sa obrazovnim sustavom....Radnike zaštiti ugovorima o radu - ne privemenim i povremenim poslovima... I još jako puno toga.... Dakle, 2024. je superizborna godina. Prvi izbori koji nas očekuju su izbori za Europski parlament, koji će se održati o 6. do 9. lipnja. U isto vrijeme ovi se izbori održavaju u svim zemljama članicama EU. O ovim izborima sanja gospodin Plenković. Želi mjesto predsjednika Europskog vijeća. Hoće li uspjeti?! Drugi izbori, oni parlamentarni, po zakonu bi se trebali održati od kraja kolovoza do sredine rujna. Krajem 2024. održat će se i predsjednički izbori. Gradonačelnike, župane i općinske načelnike birat ćemo u svibnju 2025. Međutim, danas sam i ja kao jedna knjigoljupka bila birana i izabrana. Naime, jedna divna zajednica knjigočitača primila me pod svoje okrilje. Sastaju se u Podsusedu, a zovu se "Čitam i kuham". Inače su odlučili ne pimati nove članove, ali su za mene napravili iznimku. Kako ne bi, pa ja sam rođena za tu grupu.:))) O čemu se radi?! O gurmansko-čitateljskom klubu. O tome da se biraju knjige koje su povezane s hranom, a voditeljica obavezno rekonstruira recepte iz knjige, tako da se može uživati ne samo u čitanju - nego i kušanju hrane. Npr. Proust - madeleine kolačići....Jedva čekam! A uskoro će zaposliti i pravu kuharicu za potrebe stvaranja gurmanskih čarolija po receptima iz knjiga .... Ljubim! |
- 21:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 24.01.2024.
Razvod
|
Kad su se moji razvodili, imala sam pet ili šest godina.....I nitko me ništa nije pitao. Dodijelili su me mami, jer je i po riječima moga pokojnog tate mama bila uzorna žena i majka. Naravno, referiram se na slučaj Severina potiv sustava. Sustav se ne može pobijediti, jači je - ma što god Ti poduzeo. Čitala sam o tome kako je Severina oganizirala prijevoz brodom na koncert prijateljima njenog sina. I isto tako ih brodom nakon koncerta vratila na otok nakon koncerta. S druge strane, u obrazloženju presude se kaže sa je sin izbivao iz škole 48 školskih dana. Ne sati. Dana. Jer je mamu pratio na turneji. Što se tiče utjecaja, kladila bih se da je Severina utjecajnija u Hrvatskoj, a slušajući srpske medije Popović u Srbiji. Financijski, on je jači - ali daleko od toga da je Severina sirotinja.... No, najvažnije - dječak ima jedanaest godina i izjasnio se da želi živjeti majkom. Bojim se da to ne može pobiti ni jedna institucija. Ima i baku Anu u Splitu, ljude i školu koju pohađa u Zagrebu. Prijatelje. I sada bi kao koferčić trebao biti predan ocu. Evo što kaže Severina na svom Instagramu: "[O maloj kapi na dlanu i proceduri] Nosim ga od kada je bio mala kap na dlanu. Od kada se rodio smo samo nas dvoje. Prvi zub, prva temperatura, prvi koraci. Tata se povremeno pojavljivao (kao i dan danas) i odlazio. I onda je odjednom odlučio biti otac. Od tada, već gotovo 11 godina, traje mučenje i agonija mog djeteta i mene. Ročišta, saslušavanja, ispitivanja, prijavljivanja, vještačenja. Znaš da ništa pogrešno nisi napravila. I ne vjeruješ da ti se to opet događa. I nisi kriva. Na svoje dijete nikada nisam glas podigla, a kamoli išta slično. Ne postoji ama baš nikakav razlog zbog kojeg dijete ne bi trebalo živjeti u svom domu u kojem se rodilo, sa mnom, svojom bakom, ljudima koje zna od rođenja. Sad su Vrhovni suci dali svoj obol. Digli su ruku u ime mog djeteta, koje nikad nisu vidjeli, s kojim nikad nisu razgovarali, koje ima svoj život, svoje misli i koji trpi torturu, i ja skupa s njim. Ne da mi se sada tražiti nepravilnosti u odlukama Vrhovnoga suda, ne da mi se više tražiti ikakve nepravilnosti, a pogotovo ove koje su one suprotne postojećoj praksi... Ja sam mama. On je moja kap na dlanu, a ja ću se boriti do zadnje kapi krvi za nju. Svoju kap na dlanu. Moje dijete živi i ide u školu u Zagrebu, za razliku od njegovog oca. Sramota me ove države da se ovakve stvari rade djetetu, da ja ne smijem o tome govoriti da ne bih nekoga uvridila. Pojednostavljeno, ovo zapravo znači da ću ponovno svoje dijete, koje sam rodila, odgajam, školujem, koje je živjelo sa mnom od rođenja, viđati utorkom i četvrtkom od 16 do 20 sati i svaki drugi vikend subotu i nedjelju. Prošla sam svu golgotu hrvatskog pravosuđa pa ću i ovu Vrhovnoga suda. Kažu da su ukinuli presudu zbog proceduralnih razloga. Jebali vas 'proceduralni razlozi'. Jebala vas i korupcija u ovoj državi. Jednom ste uspjeli, ovaj put nećete! " U ovom slučaju navijam za Severinu. "Tražit će Ti mrlju, oni koji su do vrata prljavi od blata" Ne, nemam djecu - ali sam sama prošla kroz razvod roditelja i poznato mi je kako je sada dječaku...:(((( Ljubim! |
- 19:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #
utorak, 23.01.2024.
Sol zaborava
|
Večeras jedno savršeno veče poezije, koju je priredila pjesnikinja Datija Žilić, a povodom izlaska njezine nove zbirke poezije "Sol zaborava". Promocija je bila u Knjižnici i čitaonici "Bogdan Ogrizović", nakladnik: Stajer-Graf. Uz Dariju, knjigu su predstavili Branislav Glumac i Marijana Rukavina Jerkić, urednica knjige. Darija je zaista posebna, prava zaigrana djevojčica u duši, koja piše odličnu poeziju, ali i recenzije za druge pjesnike. Obožvam sjesti s Darijom na kavu i uživati kad pretresamo političku situaciju ili razgovarmo o njezinim putovanjima. Darija je na početku predstavljanja ispričala da je imala promocije i u Splitu, i jako nahvalila i grad i ljude. Do mene je sjedila još jedna moja prijateljica iz osnovne škole iz Splita, Lada Žigo Španić. Darija o Splitu, a Lada potiho: imala je sreće. Darija o ljudima, a Lada: oni ne podnose nikoga :)))) I sve tako..:))) U svakom slučaju, više nego "zabavan" početak.... No, Darija je objasnila zbog čega piše, rekavši da upravo u procesu stvaranja osjeća najbolje. To i jest poanta! Tako treba biti. Govorila je da je kao posljedica toga stvaranja došlo i priznanje, i putovanja, koje obožava. Posebno joj je u sjećanju ostalo putovanje na Istok, iranske žene i njihova poezija. Bilo je uživanje slušati s kakvim zanosom priča o svemu tome. I naravno - svime time pedstavlja Hrvarsku svijetu - gdje god da ide. I to sve omogućilo joj je - njezino pisanje. I novac i divne uspomene...Zauvijek! Evo i malo poezije:    image uploader  S lijeva na desno: Branislav Glumac, Darija Žilić i Marijana Rukavina Jerkić.   Zorka Jekić. "Biakova" u crvenom, moja malenkost u crnoj haljini i Lada Žigo Španić, gore spomenuta...Ostale fotke sve moje, ali ova je Darijna - fotkala nas prije početka promocije. Sretna kao sretna godina! Ljubim! |
- 23:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 22.01.2024.
Rasprizorenja
|
Nakladnik Sandorf pozvao je na predstavljanje nove knjige autorice Leonide Kovač, Rasprizorenja, u Kulturno informativnom centru KIC, u ponedjeljak 22. siječnja u 19 sati. Prepuna dvorana! Bila je i jedna zanimljiva diskusija u "Botaničaru", ali ja sam odlučila u korist ove promocije - i nisam ni najmanje pogriješila. U predstavljanju su sudjelovali Leonida Kovač, Irena Bekić, Matko Sršen i Ivan Sršen. O knjizi će reći: Doprinos ove teorijske knjige temelji se na dosljednom i temeljitom izvođenju rekonstrukcije slike svijeta nasuprot kojoj se pojedinac ne postavlja kao puki recipijent izuzet iz aktivnosti života prikazanog u toj slici, već kao aktivist njezina rasprizorenja (konačnog oživotvorenja). Ukupnošću istraženih primjera u postojećim literarnim, vizualno umjetničkim, filozofskim, psihoanalitičkim, i mnogim drugim značajnim djelima moderne i suvremene epohe, uspješnim se akterom rasprizorenja pasivne slike svijeta pokazuje onaj (oni) koji pamćenjem i aktivnim svjedočenjem svijesti o sadašnjosti u prvom redu trebaju rekonstruirati ideju zajedništva. Nataša Lah, recenzentica "Rasprizorenja" Leonide Kovač neusporediva je knjiga u suvremenoj hrvatskoj esejistici posvećenoj književnosti i vizualnim umjetnostima, ne samo zato što se nadahnjuje „metafizičkom intervencijom“, koju je na putu mišljenja dijalektičkog i historijskog materijalizma poduzeo Walter Benjamin, nego ponajprije zato što osnovni predmet analitičkog raspravljanja, uvodni ali i glavni lik, Austerlitz - uzet iz istoimenoga romana njemačkog pisca W. G. Sebalda iz 2001. - tu, na stranicama njezine knjige, susreće Maltea Lauridsa Briggea iz „Zapisaka“ Rainera Marie Rilkea, iz 1910. Austerlitz, u Sebaldovu romanu, na jednom mjestu kaže svom sugovorniku: I zar ne bi bilo zanimljivo da mi i u prošlosti, u onome što se već odigralo i što je najvećim dijelom nestalo, imamo dogovore i moramo tamo pronaći mjesta i osobe, koje su, takoreći s one strane vremena, s nama nekako povezani. Matko Sršen, urednik A autorica nadodati: Kad Roisi Braidotti inzistira na nužnosti razvijanja kulture poštovanja znanja ona naglašava da politička klasa čini upravo suprotno, pa umjesto zazivanja revolucije govori o alternativnom otporu utemeljnom na načelima feminizma, antirasizma i antifašizma, na solidarnosti, te o suradnji pri pronalaženju margina za djelovanje. Mnoge od tih margina interferiraju danas u polju proširene ekstenzije pojma umjetnosti u kojemu su teorijska promišljanja neodvojiva od praktičnih djelovanja. S jedne od tih margina ispisala sam ovu „knjigu neodređene vrste” shvaćajući je kao vlastiti prilog kritici nasilja. Leonida Kovač, autorica Meni osobno, iako autorica tvrdi da je njena knjiga politička, i jest - ali i te kako ima promišljanja koja govore o filozofiji, o tome kako sagledavamo prošlost, sadašnost i budućnost. Prekrasna naslovnica dočarava da je i unutarnji život knjige jednako lijep. Evo malog djela iz knjige. Dio koji ću citirati zove de Češki okulist: "1983. Vilem Flusser objavljuje esej Filozofija fotografije, u kojem definirajući sliku tvrdi da su slike posrednici između svijeta i čovjeka. Čovjek zapisuje on "egzistira" , što znači da mu svijet nije izravno dostupan, vec mu slike trebaju pomoći pri predočavanju svijeta. No čim do toga dođe, one se postavljaju između svijeta i čovjeka. Umjesto da budu zemljovidi, slike postaju ekranima: umjesto da svijet predočuju, one ga iskrivljuju....tu je uglavnom riječ o zaboravu. Čovjek zaboravlja da je on taj koji je stvarao slike kako bi se pomoću njih orijentirao u svijetu. Kako ih više nije u stanju dekodirati, počinje živjeti u funkciji vlastitih slika..." No, politika ili filozofija?!:)))  S lijeva na desno: Ivan Sršen, moderator; Irena Bekić, autorica Leonida Kovač i Matko Sršen.   Fotografije: moje. Ljubim! |
- 23:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 21.01.2024.
Sljeme
 S društvom u uspinjači prema vrhu Sljemena. Sunčan, predivan dan. Naravno, treba nešto i pojesti.  Ostala sam vjerna grahu i kobasicama, a drustvo buncek i restani krumpir, pizze, sarma - što je kome bilo drago. Lijepo da je uspinjača bila besplatna - jučer i danas. Jako puno ljudi je iskoristilo ovu pogodnost i otišlo obiteljski na Sljeme. Odličan vikend! Nadam xe da je i vama bilo lijepo. Ljubim! |
- 18:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Modna revija
- 00:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #
petak, 19.01.2024.
Priče za kraj svijeta
|
U četvrtak, 18. siječnja u 18:30, u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu, održala se promocija knjige kratkih proznih tekstova „Priče za kraj svijeta i druge svakodnevne sitnice” Sanje Lovrenčić, objavljene u nakladi Mala zvona. O knjizi je, uz autoricu, govorila urednica Lidija Dujić. U ovoj knjizi autorica objedinjuje kratke tekstove, uglavnom napisane za potrebe III. programa Hrvatskog radija – emisiju „Riječi i riječi” – u razdoblju od 2017. do 2022., dodajući im i neke tekstove objavljene na vlastitim web-stranicama. Radi se o mikroprozama – tekstovima duljine jedne do tri autorske kartice – a među njih je umetnuto i nekoliko pjesama sličnog sadržaja i atmosfere. U ovim tekstovima, u kojima je često prisutna osebujna ironija, smak svijeta događa se na (gotovo) svakodnevnoj razini, a „druge sitnice” mogu imati neočekivanu dubinu. Književne minijature Sanje Lovrenčić organizirane su u osam cjelina, u kojima se klizi od znanstveno-fantastične fikcije prema gotovo dokumentarističkim ulomcima „iz knjige o stvarnosti”. Ponekad zabavan, ponekad zamišljen, autoričin glas ostaje beskompromisan u obrani umjetnosti slikanja/igranja riječima i glasan protiv lažne/alternativne književnosti koja tvrdi da realistično crta stvarnost, medije i politiku. Knjiga je opremljena crtežima akademske umjetnice Ive Valentić.  pic host site S lijeva na desno: Sanja Lovrenčic i Lidija Dujic.   Dogadjanje broj dva: Od ponedjeljka na zidovima Botaničara izložba „Šaptanje bankomatima“ koja proizlazi iz knjige nastale kao svojevrstan dijalog dvoje autora, odnosno teksta (Jozić) i grafika (Meić). Službeno otvorenje izložbe, druženja s autorima i razgovor o knjizi bilo je u četvrtak 18.01. u 19:30. O izložbi: Izložba „Šaptanje bankomatima“ zamišljena je kao kompozicija likovnog elementa (grafika) i književnog teksta (mikro proze). Ovaj relativno neuobičajeni spoj dvaju umjetničkih izričaja sa prezentira se publici na više nivoa, komunicira tekstualno i vizualno, te omogućava različite vrste interpretacije; vizualnim podražajem intenzivira osjećaj koji nose tekstovi. Proces stvaranja mrlja Meić je započela proučavanjem slučajno nastalih mrlja iz zbilje, te istraživanjem mogućnosti tradicionalnog dubokog tiska grafičkog medija. Umjetnica traži način da kroz „ljepotu slučajnosti,“ harmoniju mrlja zaroni dublje i gledajući u jednostavne likovne elemente stigne osjetiti, promisliti, doživjeti. „Čitajući priče, listajući postojeće grafike tražila sam detalje, zoomirala, okretala, brisala, docrtavala, digitalno reagirala i intervenirala na vlastite skenirane grafike. Ponekad izdvajajući svega jednu liniju iz cijelog papira, ili milimetarsku točkicu pored ogromne mrlje. Takav pristup dozvolio je slobodnije i direktnije prenošene misli nakon pročitane priče. U želji da se riječi ne odvajaju od likovnih elemenata, reagirala sam impulzivno.“ Objašnjava proces stvaranja Meić. Jedna od „početnih pozicija“ suradnje dvoje umjetnika, bilo je promišljanje o prevelikom broju informacija, sterilnosti današnjih vizualnih podražaja i pitanjima kako i zašto odabiremo i odbacujemo neke sadržaje. Lutanjem oka vidokrugom odabiremo nama poznate prikaze, a apstraktne likovne elemente poput mrlje na zidu ili istrošene zebre na cesti ignoriramo, ne opažamo. Slično se događa sa kraćim formama teksta (poezija, mikro proza, kratke priče…) koji u kakofoniji moderne komunikacije ne dolaze do izražaja, utopljeni su, jer su i po prirodi tiši, kontemplativniji. Dodatno, likovna komponenta značajno definira tekst: dinamika pisanog, sadržaj i zadani okvir likovnog djela, ograničavaju prostor teksta, a ipak mikropriča posjetitelja ostavlja s emocijom, slikom u glavi; ne doslovno zapamćena, nego kao osjećaj. Umjetnici tako „glorificiraju“ jednostavne čiste vizualne sadržaje i kratke književne forme, ukazujući na važnost zapažanja, čitanja, gledanja i doživljavanja. Šaptanje bankomatima zamišljena je kao putujuća izložba, koja će kroz 2024. godinu posjetiti desetak hrvatskih gradova. O autorima: Ivan Jozić (1981., Zenica) živi i radi u Zagrebu. Autor zbirki priča „Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih“ te „Šaptanje bankomatima i druge nježnosti“. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji (pobjednik regionalnog natječaja Record Stories, finalist natječaja Lijepe priče Ede Budiše i MasterCard Broda kulture 20+1 najljepša priča za ljeto 2013.). Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji. Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli. Sudjeluje kao član žirija za nekoliko književnih nagrada. Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji, a najdraži „art gig“ su mu godine rada na Festivalu europske kratke priče. Od Ministarstva Kulture odabran je da 2016. godine, na Sajmu knjiga u Frankfurtu, sudjeluje kao jedan od književnih predstavnika Hrvatske. Desetak godina obnašao je direktorske dužnosti u nekim od najvećih hrvatskih kompanija, u medijskoj industriji, bankarstvu i retailu. Vida Meić (1991., Čakovec) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Ines Krasić na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine s pohvalom Summa Cum Laude. Samostalno izlaže od 2016. u Galeriji Matice hrvatske, Galeriji Kranjčar i Galeriji MSU. Izlagala je na tridesetak grupnih izložbi od kojih se ističu 7. i 8. hrvatsko trijenale grafike, 4. Bijenale slikarstva, 12. i 17. Erste fragmenti, 34., 35. i 36. Salon mladih, Međunarodna izložba Grafična pomlad (Maribor/Sarajevo, SL) i Student International Art Biennale – 8. SIAB (Skopje, MK). Dobitnica je brojnih nagrada od kojih se ističu nagrada Grafičke zbirke NSK, MSU nagrada, 2. HPB nagrada Salona mladih, Erste Grand Prix i Rektorova nagrada. U grafičkim ciklusima uporište pronalazi na procesualnosti i tijeku rada, istražuje izražajne mogućnosti grafičkih tehnika, a poseban naglasak stavlja na inovacijskom potencijalu greške i slučajnosti. Radovi joj se nalaze u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti, u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Muzeju Grada Rovinja te u zbirci Erste banke. Sudjeluje na brojim radionicama i kolonijama. Članica je upravnog odbora HDLU-a, te umjetničkog savjeta Galerije Garaže Kamba i Galerije Karas. Od 2017. do 2022. bila je zaposlena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnosti kao voditeljica EU projekata. Trenutno je zaposlena kao asistentica na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.  S lijeva na desno: Seid Serdarevic iz Frakture, Vixa Mejic - autorica slika u knjizi i Ivan Jozic, autor teksta.  O knjizi sam vec pisala, kada je prvi put promovirana u Kaptol Butique Cinema. A danas je otvorena i izložba sa grafikama i djelovima crteža iz knjige. Fotografije:   https://youtu.be/M5Kx-UoCyKY?si=pC9LMWF3XOPvA7Lg Tko ne otvara link, evo tekst pjesme. Predstoji Bogojavljenje, 19.01., kojeg obilježavaju pripadnici pravoslavne vjere...Sretno! Navodno je to noc kada se ostvaruju sve želje....Imam samo jednu: zdravlje za cijelu moju obitelj i mene.... Djole je posvetio pjesmu... Đorđe Balašević – Na bogojavljensku noć Na Bogojavljensku noć Olba se dotače, lome se pogače, a venci smokava i mali zlatni praporci se pokače Po prednjoj sobi mog baće čudo je navike moć Ko pod zastavom, društvo se sastalo, pod istom ikonom za crnim švapskim astalom Što pamti svadbe i daće Uglavnom gostujem kod kuće, al moju narav pamte tu Brbljaju svašta pred svanuće Al čak ni pripiti, ni da pomenu nju Na Bogojavljensku noć Pobožne pesmice, sveće i kresnice i uvek metu odveć onih glupih grožđica u česnice Al to je tako, i amin Strašna je prošlosti moć Prate me duhovi, ko gladni vukovi A moje vreme tinja kao stari trupac bukovi Još jutros gurnut u kamin Ruža je pupila u mrazu I, što bi rekao moj kum: vuče te đavo na tu stazu A ispred sebe imaš dobri stari izlizani drum Nikad ne pričaju o njoj A ja se ne raspitkivam Ukrstim politru i noć I na taj krst se, tu i tamo, prikivam Već me i Dunav pretiče Moja me senka spotiče Al ništa me se ne tiče I malo šta me pomera i dotiče Sem, katkad, Nje Na Bogojavljensku noć Vašar starudija Društvo sa studija Profesor ruskog, Šveroš, Doktor, Paor i Opštinski Sudija I svi smo na “Pomoz Bože Silna je ljubavi moć U jutra besana jos dođe nezvana, i kao provalnik mi pretura po mislima i pesmama Al to je sve što mi može Sve fotografije u postu su moje. Uživajte i u linku na pjesmu. Ako vam je drago.... Ljubim! |
- 01:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 17.01.2024.
Mia na kupanju i šišanju
 Mia danas na kupanju i šišanju. Namučila je svoju tetu groomericu i prskala naokolo, ali ju je na kraju ljubila!:))) To je njezin način da kaže hvala.;))) Dobila je i ružičastu kravaticu. Hvala Dog&Style, Trešnjevka. Tek sada vidim koliko su Mia i Goldie fizički slične....:(((( Fotografija: moja. Ljubim! |
- 00:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.01.2024.
Skoro pa tisuću...
|
Skoro pa tisuću postova....2018. sam se vratila na blog, nakon nekoliko godina izbivanja...Više se ne sjećam kada sam točno napisala prvi post, mislim da je to bila 2008., kolovoz....Znači, zaista dugačak staž na blogu. Na početku sam zaista s velikom radošću pisala, upoznala divne ljude, koji su pisali odlične postove....Neki su nas napustili, nažalost, prerano i jako mi nedostaju. Drugi su odustali radi nekih ljudi, koji u ih doslovno istjetali s bloga - neljudskim proganjem, koje je imlo jedan jedini cilj - nekoga natjerati da sam prestane pisati, jer je prevelik pritisak. Osobno sam došla na blog pisati, i samo pisati - i bila šokirana da je netko došao na blog iz bilo kojeg drugog razloga...Kako sam se prevarila!:(((( Igre, igrice, klanovi ....ždanovi....:(((( Prvu veliku mržnju osjetila sam nakon jednog posta o utiscima nakon koncerta moje prijateljice Brene iliti Fahrete Jahić - Živojinović....Pisala sam post do ranog jutra, otišla sva oduševljena spavati, onako još pod adrenlinom, sva sretna....:(((( No, ujutro sam imala što vidjeti....Šezdesetak komentara, a neki od njih toliko loši da mi je prisjelo....I post i komentari... Kad sam se vratila, tko me dočeka?! Osoba koja mi misli najgore. Zmija u njedrima. Napisala je nešto poput lijepo da si se vratila....A zapravo je mislila: "Što je, zašto si se vratila, a toliko smo se trudili da Te istjeramo...":(((((( Samo, sada sam se vratila daleko jača i pametnija, znajući što me čeka. Te manipulacije, te bljuvotine koje sam doživjela - ipak nisam očekivala....:((((( Najprije izdaja osobe, kojoj sam ponovo dala šansu.....O.k, više me nikada neće izmanipulirati....toliko je lažna i toliko manipulativna....imam mailove u kojima drugima piše sve najgore o meni. Ljudi mi poslali. Ja to nisam i nemam potrebu raditi - sve što sam imala, rekla sam javno, toj istoj osobi. Odnosno, napisala.Ta osoba inače uvijek viče sve javno, sve javno... Nikada niam imala potrebu mijenjati nick - jer ništa ružno nikome nisam napravila - dok su drugi mislili da će promjenom nicka biti zaboravljeno ono loše što su na blogu drugima radili. Ništa nije zaboravljeno! U mojem drugom povratku dobila sam vrijeđanja poput: baš mi je drago da (aludirajući na mene i Teatralnog) nemaju potomke, to bi bilo katastrofa......ne znajući da sam (sad govorim u svoje ime) mogla imati četvoro, petoro djece - da sam željela....Ali, strašno i gle čuda - nisam željela. Pa sam bila nedojebana skojevka, pa žena sa psom - budala koja ne voli ni ljude ni životinje, samo rat...Pa sam ružna, kaže čovjek koji nije postavio svoju sliku...Glupa nisam, jer sam na golemo čuđenje (ja budala, jer sam mislila da tako treba!) postavila svoje diplome, pa moram biti bar ružna... Onda je bilo dabogda vam Luki pekla kolače, jer sam slikala kolač koji mi nije uspio i to sam u svome postu sama rekla. Onda, i to mi je bilo najstrašnije, Mariano i da ja sramotim moju mamu jer sam napisala dva posta o mami i rekla da je bolesna....Znači, bolest je sramota. :((((( Nameće se zaključak da je pisanje o bolesti - sramota. Koje filozofsko razmišljanje! Stvarno! No, ne umišljam da sam samo ja meta -jer je prije toga Morskoj napisao da što im pisati o obiteljkom ručku, jer nije shvatio da se ne radi o ručku - nego o toplini zajedništva, što on očito ne može razumjeti. Nikad doživio... Onda, već gore spomnuta osoba sugerira da zašto ja nisam u Splitu, zašto idem na koncerte Balašević tribute bendova, pa kako komentiram....Ne, sada bih se trebala zakopati u zemlju i ne disati...:(((( A što se komentara riče, komentiram ljude koji su mi dragi, i nadam se kojim sam ja draga, i nemam potrebe komentirati ih zloćasto ili vrijeđati. Iako, onima koji baš dođu provocirati i bildati vlastiti ego što će popljuvati nekoga koga ja volim - odgovorim. Jer takvi misle da su jako veliki i vrlo istinoljubivi....Ali, kad njima nešto kažeš - joj, ni slučajno....Oni "istinu" o sebi ne podnose...Kao kad netko napiše Yes ser, umjesto Yes sir. Pa što znači jedno slovo?! Pih!:((( Da ne govorim o neprestanom omalovažavanju U zvijezdama piše, što mi je žao i uvijek se "upecam" i branim....:(((( Žena ima dovoljno tuge i bola za cijeli život, i ne treba joj još takva vrsta komunikacije.....:(((( I plakala je za Bandićem...I ja sam. Pa?! Problem?! Zaključila bih sa dijelom komentara predivnog Vjetra u granama: "A vi, uđete s nekime u raspravu, okrstite ga s par lijepih pridjeva, omakne vam se; nije teško s rasprave o stvarima preći na raspravu o ljudima – i onda se čudite kada ugrizeni uzvraća ugriz? Pa, čudna mu čuda, to je tako ljudski. Baš to čovjeka čini jednim običnim čovjekolikim čovjekom, a ne personifikacijom zla. Ljudi vole trpati druge ljude u ladice, tako je vjerojatno lakše razmišljati: jedni su opskurni, drugi su fašisti milosrđem, treći su muškarci koji su u sebi otkrili ženu, ali svi smo i dalje ljudi. Čak i činjenje (a kamo li ne govorenje) zla ne čini nas manje ljudima nego što jesmo; to našu ljudskost samo pojačava i dokazuje. Ne valja zaboraviti: svi mi pogotovo u stvarima politike ili društvene zbilje – ma koliko se trudili, odabiremo isključivo po emocijama, a onda ih se u nekom času zastidimo, pa potom tek racionaliziramo svoj odabir – jer mislimo da ćemo tako svojim odabirima dati dokaz, značaj, vrijednost. Upravo zato naše teorije i imaju taj pečat slabosti; drugi ne umiju prihvatiti objašnjenja koja su šuplja o stvarima za koje ne osjećaju baš ništa. „Ne sudite, da se ne sudi vama, jer sudom kojim sudite sudit će se vama; i mjerom kojom mjerite mjerit će se vama. Najprije izvadi brvno iz svojega oka pa ćeš onda jasno vidjeti kako izvaditi trunak iz oka svojega brata.“ Jest da to u ovom našem kontekstu zvuči luckasto; što mi uopće možemo učiniti piskaranjem po blogovima, ali nije loše sjetiti se tog principa." Ne ljutim se. Samo se udaljim. I to sve zato što ne razmišljm politički jednako poput tih vrijeđalaca, jer nisam vjernik i jer se nisam cijepila...Zamisli samo:(((( Jadni li su.....Moj život - moj pravila! Čovjek nema moć svima činiti dobro, ali ima izbor da nikome ne učini zlo. Ili, kako je moja baka znala reći: "Ako ne možeš pomoći, nemoj nikome ni otpomoći (odmoći)." Ni ljudima, ni drugim živim bićima. Idemo do tisuću, pa još jedan krug!:)))) Sretno mi.bloganje. Ljubim! |
- 22:37 - Komentari (27) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.01.2024.
Jutro poezije
|
Goran Čolakhodžić, pjesnik i prevoditelj dolazi s nedavno objavljenom novom knjigom poezije "Dvorišna vrata zemlje" na "Jutro poezije". Goran je vrlo cijenjen pjesnik i dobitnik nagrada Goran za mlade pjesnike i Mostovi Struge ŽIVOTOPIS Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu. Diplomirao je anglistiku i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Od 2016. jedan je od hrvatskih predstavnika u okviru međunarodne pjesničke platforme Versopolis. Sudjelovao je na nekoliko pjesničkih festivala u inozemstvu (Poljska, Velika Britanija, Makedonija, Belgija, Nizozemska) te na rezidencijama. Od 2017. član je Programskog odbora pjesničke manifestacije „Goranovo proljeće“. Također od 2017. jedan je od urednika online projekta Besplatne elektroničke knjige (BEK) Društva za promicanje književnosti na novim medijima. Intenzivno se bavi književnim prevođenjem. Autorske knjige: - Na kraju taj vrt (poezija, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2015.) - Pred gradom su kosci (poezija, HDP, Zagreb, 2018.) - Dvorišna vrata zemlje (poezija, Raštan izdavaštvo, Beograd, 2022) Nagrade: - Goran za mlade pjesnike, 2015. (za rukopis Na kraju taj vrt) - Mostovi Struge, Makedonija, 2017. (za knjigu Na kraju taj vrt) - SFera za minijaturu, 2018. (za kratku priču „Sredstva proizvodnje“) Važniji prijevodi (ostvareno u suradnji s A. Oproiuom): - Marko Pogačar, inutul negru (Tracus Arte, Bukurešt, 2016.), izbor iz poezije - ur. Branislav Oblučar, Ritualul omului fericit: 18 poei croai tineri (Tracus Arte, Bukurešt, 2017.), antologija mlađeg hrvatskog pjesništva - ur. Srđan Gagić, Dinko Kreho, Boris Postnikov, A fost o dată o ară. Panorama prozei de război din ările fostei Iugoslavii (Paralela 45, Piteşti, 2018.), panorama ratne proze iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. TUMAČENJE SNOVA Goran Čolakhodžic Sinoć opet sanjam grožđe. To je zaokružen san u zelenoj geodi od šećera, pogodan izlaz u dan. Grožđe je bijelo kao i uvijek. Ne znam mu miris, ne dosižem okus. Još u krevetu, mreže mi neće reći ništa pametno, ništa što ne bih mogao i sam. Sanjarice kažu: ako je grožđe dobro, onda je dobro, ako vene, još ima dugo dok ne dođe mir. Ostavljen sam sa simbolom koji mi se godinama vraća: ne mislim ga predati jeftinim tumačenjima. On, osim toga, da bi bio pravi simbol i da u dubinu bobe stanu nebo i more, mora biti nijem. Samo pojava, napeta i svijetla, čisti znak, čisti centar nečeg neodređeno dobrog, slutim, što bi me rado pratilo i dalje. Ja se puštam stisku loze kao meko drvo. Malo fotografija:  Goran i njegova nova zbirka poezije  Ana Narandžic i Jelena Stanojčic, dvije odlične pjesnikinje došle su na "Jutro"... Dobro da sam došla malo ranije - jer mjesto za sjedenje me bih bila uhvatila.. Fotografije: moje. Ljubim! . |
- 01:14 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 12.01.2024.
Pjena za rušenje
|
Dar za sretnu i zdravu 2024. Tri mušktira pofesionalne poezije predstavili su knjigu u poetskom ozračju Knjižnice i čitaonice "Bogdan Ogrizović". Tri mušketira su: Mirko Valent (autor knjige), Damir Radić (režiser, pjesnik, književni kritičar) i Branko Čegec (urednik). Nakladnik: Meandarmedia.   S lijeva na desno: Damir Radić. Mirko Valent, Branko Čegec. Damir Radić je naglasio da je "Pjena za rušenje" zbirka poezije podijeljena u deset pjevanja, a uzor je bio Bocciaccov "Dekameron". Veliča se ženska ljepota i um, a bilo je i suza kada se čitalo o Virginiji Woolf. Međutim, ovaj "Dekameron" je iz suvremenog svijeta, i događa se u Zagrebu za vrijeme pandemije Covida 19. Jučer: predavanje o ozeblinama kod pasa. Mia je dobila poklon.  Keksići, lososovo ulje i sitne poslastice (losos).  Draga blogerica Ina je pitala što upravo čitamo. Evo, ja čitam::"Frankie - životna filozofija jednog mačka". Uči nas o radosti života. Ljubim! |
- 00:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 10.01.2024.
One su ovdje
|
Popodne - zaspala. Kad sam se pobudila, vidim Miu spava kod mojih nogu....:)))- Osjećala sam se baš dobo, kao da sam odspavala desetak sati :))). Godilo je. Navečer: izložba fotografija "One su ovdje" autora Dimitrija Popovića i Marka Vrdoljaka u Galeriji Fotokluba Zagreb, Ilica 29, treći kat. Izložba će biti ovorena do 26.01. 2024. Po čemu je ova izložba posebna?! Udružili su se fotografija Marka Vrdoljaka i slikarsko umijeće Dimitrija Popovića. Snimila se fotografija, izradila i doradila na kraju kod Dimitrija. Projekt govori o ženskoj snazi i ulozi žene u današnjem svijetu kroz povijesni prikaz i definiciju uloge žene prema biblijskim motivima. Modeli koji su pristali sudjelovati u ovom projektu istaknute su javne osobe, i bitno je naglasiti da su same birale svoju ulogu, odnosno lik žene iz Biblije koju žele predstaviti. Neke od njih su i došle na otvaranje... Sve su fenomenalne, ali izabrat ću neke da vidite koliko u radovi uspjeli.  Severina je vec bila model i inspiracija Dimitriju Popoviću.  Alma Prica  Ana Rucner  Zdenka Kovačiček  Nika Fleiss  Sandra Perković. Udana Elkasević...  Franka Ćorluka (djevojačko.Batelić)  Tereza Kesovija  Mia Begović  Anđa Marić  S lijeva na desno: Dimitrije Popović, Marko Vrdoljak i voditelj Galerije Fotokluba, Hrvoje Mahović.  upload images Knjiga i katalog s izložbe. S detaljnjim pojašnjenjima koje uloge su ove divne žene odlučile preuzeti mogle su se kupiti u Galeriji.  Svakako treba istaknuti predivne stihove u knjizi uz svaku fotografiju, a za to je zasluzan fra Ante Vuckovic.  upload Nika Fleiss se pojavila uživo.  Zdenka Kovačiček  Hrabrica Anđa Marić  Tinana (Harapin) Zalepugin Sve fotografije su moje. Ljubim! |
- 01:24 - Komentari (28) - Isprintaj - #
utorak, 09.01.2024.
Kruh za pet
 U devet naveče me spopalo da idem napraviti kruh. Sjajno je ispao, cijeli stan je zamirisao! Baš sam zadovoljna. Ljubim! |
- 00:22 - Komentari (20) - Isprintaj - #
nedjelja, 07.01.2024.
Anne i pokloni
- 22:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 06.01.2024.
Čestitka
|
Dragim prijateljima s bloga i uživo, koji Božić slave po Julijanskom kalendaru, neka je sretan i blagoslovljen! Sretan vam današnji Badnji dan! Hristos se rodi! Malo je nedostajalo da slavimo zajedno, zato - sve vam sretno bilo! |
- 15:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #
petak, 05.01.2024.
Advent na Europskom trgu
|
Advent na Europskom trgu (tako se zove manifestacija) i ove godine svojim gastro humanitarnim programom diže svijest o osobama s invaliditetom i njihovoj integraciji u tržište rada i to kroz kulinarske dvoboje osoba iz javnog života i poznatih chefova. Humanitarni kulinarski dvoboji odvijali su se svakog četvrtka, a sva prikupljena sredstva od prodaje pripremljenih jela donirat će se udruzi najosjetljivijih u osposobljavanju, UNUO. U završnom dvoboju borili su se danas (četvrtak) Rosie Kugli & Sarah Mikulec vs. Mario Mandarić & Luka Veić - pod budnim okom voditeljice, drage Sanje Doležal. Dvije ekipe: jedna ženska i jedna muška radile su isti recept: piletinu na primoštenski. Nakon kušanja, održalo se glasovanje publike i žirija. Svi su bili suglasni da je ženska ekipa bila daleko.bolja. Ekipa muških je imala nekoliko grešaka: stavili su u gulaš skoro pa sirovi krumpir, i ostavili su u piletini previše kožica. Fino papanje. Kojim još i pomažes - odlično! A za kraj malo fotografija:  Fotkao ovogodišnji pobjednik Mastershefa Luka .... jelom se nije bas proslavio....  Evo obje ekipe i Sanja.....  Sanja objašnjava pravila glasovanja...  Oba gulaša...Prvi je pobijedio. (sa bosiljkom na vrhu) Kao što sam napisala i obrazložila, djevojke su zasluženo pobijedile. Fotografije: moje. Ljubim! |
