luki2.blog.hr

nedjelja, 30.11.2025.

Nepokoreni grad

Dakle, današnji dan je poseban. Fantastičan! Nema predaje! No pasaran! Dragi moj Zagrebe, nepokoreni grade! Ujutro jedna brza kava s prijateljicom u Španskom. Ničim izazvana, donijela je već blagdanske poklone. Pa da vidimo: Divna šalica sa malom žlicicom, lavanda - ulje i svježa lavanda, slatka Ferrerova zvijezda, i malo zagrebačko srce. Posebno me se dojmila mala šalica, na kojoj se nalaze gradovi Hrvatske. I poslije kave - prosvijed. Protiv fašizma. Iako sam mislila da se ta tema ne može nikada više vratiti - pokazalo se da ipak nije tako. :(((( Žalosno je da se u 21. stoljeću moramo boriti za osnovna ljudska prava. Ne želim državu u kojoj će me u Preradovićevoj okružiti skupina zakrabuljenih crnokošuljaša, samo zato jer imam Đole kapu na glavi. Srećom pa je policija stigla - odmah. Ne želim se bojati za svoj ni za tuđe živote. Hvala na pitanju, u pedeset i šestoj godini se znam brinuti za sebe. Kad jedem, s kim se družim, zašto posjećujem predstave i promocije knjiga - moja je briga. Imam li dijete ili dvije životinjice - papigu pričalicu i Miju - također je moj problem. U koliko sati idem spavati - može brinuti eventualno moju doktoricu i mene. I nikoga više. I zato će ovakvih skupova biti i ubuduće, sve dok je situacija kakva već je. Na svom Facebook profilu profesorica na fakultetu i odlična spisateljica, poetska diva Andrijana Kos Lajtman napisala je na svom Facebook profilu sljedeće: Danas je bio jedan od onih dana za pamćenje. Zagreb je, ne po prvi put, pokazao svoje pravo, zadivljujuće lice - ono koje pruža jasan i glasan otpor crnilu, mržnji, nasilju, ono koje se ponosi svojom antifašističkom prošlosti i koje je otvoreno cijelom svijetu. Divno je biti dio zajednice ovakvih ljudi! Među brojnim sjajnim govorima, najviše mi se svidio onaj koji je napisala spisateljica Olja Savičević Ivančević, a na pozornici pročitao glumac i režiser Damir Markovina. "Prijateljice i prijatelji, Danas smo ovdje zato što želimo bolju Hrvatsku, zato što se ne želimo sramiti svoje zemlje, zato što ne želimo da potone u barbarstvo i fašizam. Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno. A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikada ne završi. Danas, trideset godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske: ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao. Hvala svima vama koji perom i djelom branite svoju domovinu od neistine, onim novinarima i novinarkama, režiserima i redateljicama, piscima i spisateljicama, umjetnicima i kulturnjacima koje fašizam danas želi napraviti egzilantima i marginalcima u vlastitoj zemlji; Vama koji ćete prije dobiti nasilničke prijetnje tog istog fašizma po inboksima i zidovima svojih kuća, negoli državnu nagradu za umjetnost s imenom prvog predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, Vladimira Nazora - a koji bi danas, da je živ, stajao ovdje uz nas, kao i mnogi drugi antifašisti, velikani naše kulture i književnosti kojima se danas, kada su mrtvi, Hrvatska diči. Mi smo živa kultura ove zemlje, baština dvadeset i prvog stoljeća. I nitko nam nema pravo reći da mi nismo Hrvatska. Pretke nitko od nas nije birao, ali biramo ono što jesmo. Unuci nisu ni krivi ni zaslužni za djela svojih predaka, ali smo itekako odgovorni za svoje postupke danas. Zato hvala svim mamama i tatama koji su naučili svoju djecu da ne dijele i ne mrze ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Dali ste svojoj djeci najljepši poklon - ljubav za svijet. Ta djeca neće s crnim kapuljačama nad očima sijati teror, zastrašivati i mlatiti svoje vršnjake samo zato što su iz Novog Sada ili iz Splita. Pozdrav svim građanima ove zemlje koji su ni krivi ni dužni na svojim sudbinama osjetili što znači biti pripadnik nacionalne manjine; hrvatskim građanima srpske nacionalnosti kojima bi neki najradije zabranili disati. Ova zemlja se ponosi i Preradovićem i Teslom i brojnim drugim hrvatskim Srbima, sportašima, umjetnicima i znanstvenicima. Vi ste naši prijatelji, susjedi, kolege i rodbina i ne damo na vas! I vi ste Hrvatska! Građane Hrvatske uvjeravaju da su im potplaćeni umjetnici i još siromašniji migranti uzeli posao ili onaj jedan posto iz ukupnog budžeta koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu. Nas nisu osiromašili ni umjetnici ni migranti nego loše politike i prebogati kriminalci. Naše bi društvo njih trebalo pozvati na odgovornost. Oni su pravi krivci za stanje zbog kojeg danas marširamo. Mi samo želimo umjesto permanentnog rata i poraća živjeti mir i slobodu: a mir i sloboda ne smiju biti povlastica za odabrane. Za kraj, parafrazirat ću onaj poznati citat Martina Niemollera, koji konstantno i uporno upozorava na pogubnost šutnje: kada su došli po glumce, mi nismo šutjeli, kada su došli po pisce i novinare, mi nismo šutjeli, kada su došli po folklor iz Srbije, mi nismo šutjeli, kada su došli po antifašiste mi nismo šutjeli, kada su došli na Interliber, ne po knjige, nego po Splićane i Zadrane, mi nismo šutjeli, kada su došli po Nepalce, mi nismo šutjeli, kada su došli po feministkinje, mi nismo šutjeli - i kada dođu po šutitelje, bit ćemo jedini koji neće šutjeti. Nećemo ušutjeti dok god postoji neravnopravnost i nepravda koja se u našoj zemlji radi u naše ime. Nećemo šutjeti dok god postoji ijedno mjesto s kojega možemo govoriti i pisati, a u slučaju da to mjesto nestane, mi ćemo ga izmisliti. Ne trebaju nam za to velike pozornice i sjajni mačevi, samo britko pero, čisto srce i ničeg se ne boj." Veličanstveno! Jako sam sretna da sam bila na ovakvom skupu. Bilo je tu jako puno "mojih" ljudi, ljudi koji razmišljaju vrlo slično meni i s kojima se rado družim jer su prvenstveno - dobri i pametni ljudi. Malo fotkica (mojih): Početak prosvjeda kod spomenika kralju Tomislavu. Nakon odličnih govora, posebno studentice Lucije, maršira se do Trga Bana Jelačića. Bubnjari su bili baš posebni..... Dijana Pleština i ja- snimio Teatralni s mojim mobitelom. Hvala!!! A tko je Dijana Pleština? "Večernji list" kaže: Dijana Pleština magistrirala je na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom. Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom. Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug. Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji". U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje. Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske za žrtve nasilja nad ženama. Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD. Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi". No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću. Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi. Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta. Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču. Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj. Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje. Jako sam zavoljela Dijanu, upravo preko gospodina Račana, kojeg sam (i još uvijek je tako!) izuzetno cijenila i voljela. Uspio je održati Vladu, usprkos svim interesima. Svaka njemu čast kao čovjeku i kao političaru. Vjerujte, Dijana je jednako vrijedna kao i on! Prosvjed se nastavlja na Trgu..... Poruka za kraj! Bilo je još zgodnih transparenta, na primjer: "Nećete u knjižnice, niste niprije" i sl. Sve ljudi koji te gledaju u oči, a ne kao crne košulje da im oči jedva i vidiš:((( Bilo je dosta ljudi s bloga, i u Rijeci i u Zagrebu. Za Zadar još ne znam.... Prijetnje se dobivaju i na blogu.....:(((( Pa vi vidite.....Nikada više nam neće trebati Oluja. Dosta je bilo rata i ratovanja! I fizički i u glavi. Dosta! Ljubim!

- 22:02 - Komentari (29) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2025.

Bruxelles

Pripreme za Bruxelles su počele!:))))) Šalim se, ali u pola šale ima nešto i istine!:)))) Pronašla u novom Superkonzumu na Jankomiru..... Ljubim!

- 21:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2025.

Julijana i Pavle iliti Kako je to kad ti knjige postanu dom

"Kul u gradu" je donio novo druženje s dvoje autora čiji su glasovi prepoznatljivi i bliski čitateljima. Julijana Matanović i Pavao Pavličić otkrili su što čitaju i što pišu. Kako se njihove ideje pretvaraju u nove knjige? Gdje pronalaze skriveno nadahnuće i kojim kanalima dolazi inspiracija? Jesu li im knjige dom i mogu li se u njih skriti kada svijet ispune nesigurnost i buka? Razgovor je moderirala Morana Kasapović. Divim se Julijani, koja tako otvoreno govori o svim teškim stvarima koje su je snašle u životu, pa i u pisanju. "Zašto sam vam lagala" je pronašla put do srca čitatelja. Ali - kao što su njeni kritičari "prijetili" - čekamo te na drugoj knjizi....Hajde, nadmaši samu sebe....Veliki je to pritisak. Pa na fakultetu: odluči se želiš li biti profesorica ili želiš pisati...Prof. Pavličić je reagirao: "Meni nitko nije uvjetovao tako nešto." A čuješ Julijanu: "Nije. Jer nisi cura.":))) Julijana je svjedočila da su knjige i pisanje njeno utočište, i da se vrlo često utječe njima za pomoć i kako sama kaže: "Pišem da bih preživjela." Kako moćno! Prof. Pavličić kaže da inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu, da inspiracija dokazi na mahove i tada pravi bilješke i slaže moguća poglavlja. Divno je bilo vidjeti i čuti ovo dvoje sjajnih ljudi i pisaca. Pazila sam da sama fotkam, a ne kao prošli put: Moderatorica Morana Kasapović, Julijana i Pavle....Uvijek okruženi knjigama. Još malo fotkica..... I za kraj, snimila nas je Morana Kasapović. Puno bolje nego prošli put: Profesor se ne voli slikati, pa negdje u sebi koluta očima....:))) Nova Julijanina knjiga..... Ljub!

- 22:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Zar i ti, auto moje?

Uz autora Ivicu Mijačika o knjizi su govorili: s lijeva na desno: Joško Ševo, Nera Karolina Barbarić - urednica knjige, Ivica Mijačika - autor, Boris Svrtan, Miroslav Mićanović uz vođenje Zrinke Turalije Kurtak ( moja divna kolegica s komparativne!). Divna promocija, na kojoj sam srela jako puno ljudi - prijatelja koje nisam dugo vidjela, profesora s fakulteta jednog i drugog i sl. Knjiga ima posebnost- najprije je predstavljena u Makarskoj, odakle je i sam autor!!!!! Ma divota! Mislima sam odmah bila u Makarskoj, na moru, ispod Biokova...Mašem Lastavici.... Izdavač "Jesenski i Turk" se baš može ponositi ovom ružičastom, veselom knjigom, koja je zapravo zbirka humorističnih priča. Nije slučajno što ih ima 33.... Joško Ševo, profesor na Akademiji dramskih, čita odlomak iz knjige.... Zrinka i ja..... Toliko sam sretna zbog ove promocije! A skoro nisam otišla zbog umora.... I još se moram pohvaliti: idem u Bruxelles! Izabrana sam uz još nekoliko ljudi iz "Možemo".....Jupiiii! Slikam i pišem kad se vratim. Putujemo početkom prosinca.... Lijepe, baš prelijepe vijesti.....Stric u Metkoviću je operiran, i već je kod kuće. Mama je također bolje. Ljubim!

- 00:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2025.

Poezija u drugom filmu - drugi susret

Pjesnička tribina Poezija u drugom filmu nastavlja u novoj sezoni s temom Pjesničke polifonije, u novom posebnom prostoru kavavane Kavkaz u centru Zagreba. Govorilo se o prevođenju, važnosti pisanja vlastite poezije uz prevođenje; koliko nam prijevodi rumunjske poezije ((Adrian Oproiu) pomažu u shvaćanju njihovog pjesničkog razmišljanja... .Prevoditelji s rumunjskog i na rumunjski su i Ana Brnardić i Goran Čolakhodžić...... Važan dio programa bilo je i čitanje poezije gostiju prema vlastitom izboru. Gosti su ovoga puta bili: Ana Brnardić, Adrian Oproiu i Goran Čolakhodžić. Organizira: Centar za knjigu Vodi: genijalna Sanja Baković Fotke: Divne pjesničke zbirke gostujućih autora.... S lijeva na desno: Ana Brnardić, Goran Čolakhodžić, Sanja Baković - moderatorica i Adrian Oprolu. Ljub!

- 23:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.11.2025.

Mia - proba za fotke

Molim vas, da li je fotka vidljiva svima? Lastavice, prešla sam na Postimages, u nadi da će fotke sada biti vidljive i Tebi. Hvala! Ljub!

- 20:20 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2025.

Bez cenzure s Julijanom i Ladom

S lijeva na desno: Julijana Matanović, Hrvoje Hitrec, Lada Žigo - moderator, i Helena Sablić Tomić. A ovo se dogodi kad fotić povjeriš osobi, koja pojma o forkanju nema....:(((( Ljub!

- 23:43 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 18.11.2025.

Vukovar

- 16:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Kao voda za čokoladu

U ponedjeljak, 17. studenog u 18.30 sati u Surogatkinu KIC (Preradovićeva 5) održala se sedma večer ciklusa FILMBOOK uz projekciju igranog filma "Kao voda za čokoladu" redatelja Alfonsa Aráua. Film "Kao voda za čokoladu" ekranizacija je romana meksičke spisateljice, ujedno i scenaristice filma Laure Esquivel. I knjiga i film primjeri su magičnog realizma, pa se tako osjećaji glavne junakinje Tite prenose na ostale likove preko hrane koju ona priprema. Komično-tragični zaplet otvara univerzalna pitanja: je li moguće ispriječiti se ljubavi, kontrolirati ju ili pak uništiti? Može li ljubav uvijek naći svoj put te što se događa ako se pokušava napola realizirati, ignorirati ili pak ubiti? To su samo neka od pitanja.. Film je osvojio 27 nagrada i 14 nominacija, između ostaloga nominiran je za BAFT-u te Golden Globe nagradu, a među najvažnijim osvojenim nagradama ističu se nagrada publike i nagrada za najbolji scenarij na Chicago IFF-u te nagrada glumici Lumi Cavazos za ulogu Tite na Tokyo IFF-u. Program FILMBOOK posvećen je filmovima nastalima prema književnim djelima i nudi profesionalne uvide u filmska i književna djela kroz tri područja djelovanja; filmsko, književno i psihološko-psihijatrijsko. Izabranih osam naslova za prvu godinu programa birani su po stilskoj, tematskoj i žanrovskoj raznovrsnosti te pokrivaju raspon od 20 godina u filmskom i više od 70 godina u književnom stvaralaštvu. Nakon svake projekcije slijedi tribina na kojoj sudjeluju prof. Korana Svilar, spisateljica i gimnazijska profesorica, dr. Sandra Ferenčić Ćuk, psihijatrica, educirana u psihodrami, psihodinamijskoj, psihoanalitičkoj i procesnoj psihoterapiji, transakcijskoj analizi i Gestalt terapiji te izv. prof. art. Katarina Zrinka Matijević, filmska autorica i sveučilišna profesorica, voditeljica programa FILMBOOK. Sinopsis filma: Djevojka Tita za vrijeme revolucije živi u zabačenom meksičkom selu sa tradicionalnom i strogom majkom te dvije sestre. Njezina je ljubav prema Pedru zabranjena zbog krute obiteljske tradicije prema kojoj najmlađa kći mora njegovati majku. Do ušiju zaljubljeni Pedro, kako bi živio s Titom pod istim krovom, radi kardinalnu grešku i ženi njezinu sestru.Tita tako dobiva priliku svoju ljubav, ali i druge osjećaje izražavati kroz svoj talent za kuhanjem. Njezina hrana utječe na one koji je jedu stvarajući niz tragikomičnih zapleta koji Titinu ljubav, ali i sudbine svih ostalih likova, kaotično i poetično, nosi ka raspletu u stilu magičnog realizma. (1992., Meksiko,123') Režija: Alfonso Aráua Scenarij: Laura Esquivel Po romanu Kao voda za čokoladu Laure Esquivel iz 1989. ULOGE: Lumi Cavazos (Tita), Marco Leonardi (Pedro Muzquiz), Regina Torne (Mama Elena), Mario Iván Mártinez (Dr. John Brown) Meni je diskusija o odgledanom uvijek najbolja. Ono što nam daje knjiga, ne može dati film i obrnuto. Kraj filma - tu je najbolje "vidljiv" magijski realizam. I sad - nikome se nije svidio kraj. Da, ali....."Sve prave ljubavi su tužne." Kao da nešto pukne u nama, kada nešto ili nekoga jako dugo čekamo - pa jednostavno nam je previše kada se nekoga dočepamo..Srce prepukne- od sreće. Ljubav prema obitelji - da, ali bezuvjetno? Čak i ako Te gaze i ne vole?! Tako, odeš sa ljubljenim u jednu novu dimenziju.... Slijeva na desno: Zrinka Matijević, Korana Svilar, te dr. Sandra Ferenčić Ćuk.... A ovo je hrana, poslastice i igračka koja pišti......Za moju Miju. Ljub!

- 00:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.11.2025.

Vučko

Danas ugodna kvartovska kava s mojom Annemarie. Bila je u Sarajevu, pa me se sjetila. Baš sam bila zahvalna. Jer uživam upravo u sitnicama, koje meni život čine ljepšim. Podmetač za čašu - Sarajevo i privjesak za ključeve Vučko. Dragi Vučko, kada je sve bilo jednostavnije......I ljubavnije... Došla sam kući, šetala sa Mijom i pričala s mamom, koja djeluje sigurno i raspoloženo. I eto - prođe još jedna nedjelja. Na kraju dana čaj iz Winter collection , uz puno limuna i malom žlicom meda. Čitanje lektire za knjižni klub. Ljub!

- 20:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 15.11.2025.

Interliber 2

Jučerašnja lijek juha.....Prefina! Liječi bez antibiotika. Danas - Interliber 2! Promocija knjige Zdenke Kovačiček....+izdavači Iris Illyrica Zdenka i ja.... Knjiga i odlična torba.... A Balbelo kaže: Sve je otišlo u Honduras....:)))) Prate me još od rane mladosti tipovi spremni na sve gadosti Svim promenama odolevaju, o Bato, Bato, samo polevaju čuvam se raznih elemenata, od maloletnih delikvenata bacila, matorih onanista, o Bato, Bato, nacionalista Sad mi je pomalo dosta tog presinga polako momci, ja nemam vrat od mesinga O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio? Hej, sve manje tipova ostaje poput nas sve drugo odavno je otišlo u Honduras Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno PRate me fRajeRi što govoRe “R”, oni su pRgavi po pRavilu i pRetežno se konfRontiRaju, o Bato, Bato i oponiRaju čuvam se devojaka razrokih, postoje za to dobri razlozi: nikada ne znam koga čekaju, o Bato, Bato, sa kim se šmekaju Sad mi je pomalo dosta tog presinga polako momci, ja nemam vrat od mesinga O, dal se iko javio da nije odmah davio i gnjavio? Hej, sve manje tipova ostaje poput nas sve drugo odavno je otišlo u Honduras Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno SLede me Lica koja govore “L”, oni su zLočesti po praviLu priLično Lako maLtretiraju, o Bato, Bato, eLiminiraju čuvam se dvosmislenih viceva, debilnih pitanja i bliceva Pun mi je kufer neke bratije, o Bato, Bato, i birokratije Stvarno je pomalo dosta tog presinga polako momci, ja nemam vrat od mesinga O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio Hej, sve manje tipova ostaje poput nas sve drugo odavno je otišlo u Honduras i trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno Nek idu malo svi u Honduras, nek idu svi u lepi Honduras Ili nek otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras Nek idu malo svi u Honduras, i bice ovde više mesta za nas nek idu malo svi u Honduras, tamo ih čekaju banane Nek malo otidu u Honduras, nek idu malo svi u Honduras Nek idu svi u lepi Honduras Zar?! :))))))) Ali i...... Ljub!

- 23:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2025.

Perla

S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga. Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku. Alexandra Makarova Ingo Pertramer Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta. S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi? Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma. S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke. To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama. Film Perla S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu? To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje. S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora? Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka. Film Perla S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu? Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas. S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke? Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći. Film Perla S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”? Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume. Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju. Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro.. Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan. Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve.... Ljubim!

- 01:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2025.

Interliber

S taksijima morala kući! Od Elene Ferrante - sve knjige, kao poklon zamotane, do knjige o jednoj prevoditeljici i dvije kulture u kojima prevodi ( nešto mi zvuči poznato:)))) ..... No, Olja se opet iskazala, pa me na štandu Balbella čekao Đole sat.... Ljub!

- 22:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2025.

Nešto za mene, nešto za Miju

Za mene: Zadnja knjiga Julie Chaplin....Dugo sam je čekala! Sada imam svih 12 knjiga! Za Miju poslastice, već blagdanske: Keksići obloženi slaninom - Mija ih obožava. Ljub!

- 23:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2025.

Djeco moja....

- 22:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2025.

Prijatelji

- 21:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2025.

Crno, bijelo, sivo

U "Botaničaru" se večeras održalo predstavljanje knjige Željke Matijašević "Crno, bijelo, sivo: psihoanaliza ambivalencije" koja je objavljena ove godine u nakladi Durieux. Na predstavljanju su, osim autorice, govorile psihoanalitičarka i psihijatrica Iva Smigovec, i urednica knjige Ivana Rogar. Željka Matijašević se u knjizi "Crno, bijelo, sivo" bavi psihoanalizom ambivalencije, odnosno stanjima psihe kojima su svojstveni snažni, krajnji afekti. Da bi opisala ta stanja, Matijašević se koristi bojama: crnom i bijelom kao bojama krajnosti te sivom kao bojom ravnoteže i dijaloga pa kroz taj akromatski spektar provlači razne životne situacije, književna djela i primjere iz međuljudskih odnosa da bi pokazala kako je, radi vlastite psihičke dobrobiti, važno pregovarati i suočavati se sa složenim situacijama umjesto oslanjanja na jednostavna kratkoročna rješenja, i kako slobodu valja naći u prostoru između impulsa i odgovora. Ova se knjiga svojom formom nastavlja na autoričinu knjigu "Crna limfa/zeleno srce: alternativni leksikon duše" (2016.) jer se sastoji od niza natuknica koje na različite načine govore o razvoju ličnosti, odnosno, o tome da je psiha dinamički sklop podložan i rastu i stagnaciji i nazadovanju. Željka Matijašević rođena je 1968. u Zagrebu. Završila je XV. gimnaziju, diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) tezom o odnosu lakanovske psihoanalize i filozofije. Zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost od 2000. godine, a od 2014. godine je u zvanju redovite profesorice. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza. Autorica je šest znanstvenih knjiga: "Lacan: ustrajnost dijalektike" (Zagreb: HFD, 2005.), "Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan" (Zagreb: AGM, 2006.), "Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde" (Zagreb: Leykam, 2011.), "Stoljeće krhkog sebstva: psihoanaliza, društvo, kultura" (Zagreb: Disput, 2016.), "Drama, drama" (Zagreb: Disput, 2020.), te "The Borderline Culture: Intensity, Jouissance, and Deat"h (Lanham, MD: Rowman and Littlefield, 2021.). Također je napisala fikcionalno djelo "Crna limfa/Zeleno srce: alternativni leksikon duše" (Zagreb: Durieux, 2016.) te psihoanalitički roman "Obrane okusa smrti" (Zagreb: Durieux, 2020.). Članica je La Fondation Européenne pour la Psychanalyse, društva Psychoanalysis and Politics, te Hrvatskog društva pisaca. Lijepa fotka s promocije: S lijeva na desno: Željka Matijašević, autorica; Ivana Rogar - urednica i psihijatrica Iva Smigovec. Sigurna sam da će biti puno bilježaka za vrijeme čitanja. Radujem se. Ljub! Ps: Kod mene ima najviše bijeloga, pa onda crnoga i najmanje sivoga. Nisam zlatna sredina, nego ekstremi - ili volem ili nevolem....:)))) Ne radim ništa polovično, pa ni moje emocije nisu polovične.:))))

- 23:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Poezija u trećem filmu

Da se vrlo kratko vratim na jučerašnji post....Danas sam otišla do Fresh Cornera, a voljela bih da pogledate divnu hoodicu I i kapu: I danas (večernje druženje):Ponovno nastavak tribine Poezija u drugom filmu. Tema su Pjesničke polifonije, u smislu kako je biti pjesnikinja- pjesnik, autorica- autor, kritičarka- kritičar, organizatorica- organizator, urednica- urednik, moderatorica- moderator, prevoditeljica-prevoditelj. Gdje je naš glas? Koliko u svim tim ulogama imamo vremena za vlastito pisanje, ide li nam stalni dodir s glasovima drugih u prilog ili nas ponekad zbunjuje i ometa? Uz razgovor i problematiziranje kroz iskustvo, pjesnici čitaju i svoju poeziju. Od ove jeseni promijenjen je i prostor: susreti se ne održavaju više u Kinoteci, nego u Kazališnoj kavani. Prostor je prekrasan i vrlo je tiho - pa je puno bolje nego prije. Prostor se nalazi u podrumu kavane, ali ima sve - i klavir...Ako netko poželi svirati....Zato sam ja događanje preimenovala u "Poezija u trećem filmu". :))))) Dakle. s lijeva na desno Staša Aras, fenomenalna Sanja Baković kao moderatorica i Marko Pogačar. Staša Aras je doletjela iz Dubrovnika da bi se družila sa svima nama..... Tema je bilo stvaranje, što i kako....Staša je rekla da toliko voli ono što radi (pisanje, organizacija kulturnih događanja i sl.) da "izmišlja" poslove, kojima se bavi....Sama inicira događanja. Uz sve to, profesorica je hrvatskog, što joj je "stalni" posao. Kaže da treba tišinu i mir dok piše. Teško je to postići s obzirom na obitelj i dijete....Ipak, sve se može kada se dobro organizira. Marko je drugačije objasnio svoje pisanje. Ako ima neka druga događanja, kojima se želi posvetiti - privremeno napušta pisanje i odlazi za trenutnim prioritetima. A kada je inspiriran - i vrati mu se pozitivan osjećaj - piše cijelo vrijeme dok ga osjećaj preplavljuje i drži. Osobno, puno se više priklanjaju Staši. Postoje termini, rokovi - sjedi i radi. I još nešto- imam dvije faze: faza čitanja i faza pisanja. Ne miješam jedno i drugo....Nisam za paralelke. Ne znam i ne mogu to. Jedno, pa drugo. Kad nešto pišem, volim da je moje, da se ne osjećaju ruski pisci ili Proust, kojeg neizmjerno volim....Iako - takve preferencije ostaju zauvijek u nama. U duši i srcu. I za kraj, čitanje za moja dva knjižna kluba: Ljub!

- 00:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2025.

Paket

Sedam sati i deet minuta. Jutro. Netko sjeo na zvono i ne pušta. Vučem se prema interfonu....Tko je? 24 sata paket. Imate paket od Ine! Bože sačuvaj! Koje INE? Pa INE gospođo! O.k. Još u pidžami, puštam lika gore. I stvarno, stiže veliki paket. Zahvalim, preuzmem. Igrala sam nagradnu igru. Prije mjesec dana. I eto - dobila. 50 eura u Fresh Corneru, te hoodicu i kapu. I pisamce od Marka - influencera, koji me izvukao.... I na kraju dana, Manja je ponovila promociju knjige u knjižnici u Podsusedu, jer mnogi nisu uspjeli doći na promociju u "Bogdan Ogrizović". Ne treba puno riječi. Dvije slike sve će reći. Ljub!

- 22:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2025.

Ljubavi, pripremi se!

Naklada OceanMore poziva vas na promociju romana Katje Grcić “Ljubavi, pripremi se”! Dođite u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića u ponedjeljak, 3.11.2025. U 18:00 sati i doznajte što o romanu imaju reći autorica, urednik Kruno Lokotar i Anda Bukvić. O AUTORICI: Katja Grcić piše poeziju, prozu, eseje, kritike, znanstvene i dramske tekstove. Prevodi s njemačkog i engleskog jezika. Diplomirala je germanistiku i anglistiku na Sveučilištu u Zadru, i kazališnu dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dodatno se školovala na Sveučilištu u Beču i Grazu. Objavila je četiri knjige poezije i poetske proze, a knjiga “ISTINA nedjeljom i drugim danima” (2023.) je bila u užem izboru za Nagradu Ivan Goran Kovačić i Nagradu Drago Gervais. Dvostruka je dobitnica Nagrade Marin Držić za dramske tekstove “Prema podacima: DRUGA” i “Strah tijela od poda”, a potonja je osvojila i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju radiodramu 2024. godine u režiji Hane Veček. Voditeljica je umjetničke organizacije KADAR, koja se bavi kazališnim i filmskim stvaralaštvom. Živi i radi u Zagrebu. Bila. Odlična promocija, mlada autorica - njen prvi roman. Bila je i Irena Matijašević, koja baš prati mlade autore.... Naslovnica je predivna: A kad smo već kod šipka ili nara, jedna zgoda koju mi je pričala mama, a ja tada još nisam bila na svijetu.....Dok su udvarali.međusobno,moj je tata donio nar da mama proba. Toga tada nije bilo za kupiti u bivšoj Čehoslovačkoj. Nije se uvozilo. I pita moj tata idući dan: pa kako Ti je prijalo? Kaže mama: pa gorko je....Naime,ona je boč bobice bacila, a jela gorku koru....Eto, što politika radi.....:(((( S lijeva na desno: Anda Bukvić, autorica Katja Grcić i Kruno Lokotar Ljub!

- 22:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2025.

Dušni dan

Sjećanje na moje.... Tata i baka u Metkoviću - Radojka i ujko su otišli na staro i na novo groblje, stavili prekrasan aranžman i cvijeće... Staro groblje - Metković Split - sestra je otišla. Vladimirko i njen tata su na tom groblju... Bratislava - baki je otišla moja Beatka, koja je preko ljeta bila u Zagrebu s obitelji... Drago mi je da nitko nije ostao bez zemaljske posjete. Meni najbliže groblje u Zagrebu, jučer..... Eto, toliko za danas.....

- 22:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 01.11.2025.

Ricin

- 00:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.