Ideje jednog vizionara

ponedjeljak, 21.04.2008.

Vjenčanje

Bez brige, nije bilo moje. Još uvijek imam slobodno mjesto pored sebe. Stoga sam i krenuo tamo s prijateljicom, jednom od onih pametnih ljudi s kojima mogu pričati. Jednom od onih koje me neće tamo osramotiti. A bilo je ipak drugačije…
Došli smo tamo uz lijep dobrodošlicu i odmah su nas zasjeli na stol. Zna gazda kako su svatovi u Slavoniji dugački, kako treba pojest nešto kako ne bi bio gladan. A ako se i pije, onda treba to kontrolirati s hranom kako se ne bi napili – mada sam se pića odrekao, više-manje. Naravno, klopa je bila odlična, kolači još bolji – oni na kojima se ne štedi s jajima, totalno zasitni. Nakon hrane, pomogli smo malo neke stvari srediti, obukli smo i počelo je. Mlada je bila prekrasna – a kako je bila to moja draga prijateljica koja je živjela s nama, onda mi je bilo još draže što ćemo podijeliti taj njen posebni dan. Bilo je tu i lijepih običaja, od „lažne mlade“ i „kupovanja mlade“, pa do odlaska u crkvu u „svadbenoj povorci“. Seoska vjenčanja uvijek su lijepa, ali se nikada ne može pobjeći od količine ljudi na njima (jer se Joža srdi, ako se ne pozove i njega, jer je Jožin susjed Štef dobio pozivnicu, itd.), kao i seoskim primitivnim ogovaranjima. Ali nisam to ni želio gledati, mada mi je sve upućivalo na to!
Za početak, moja sestra je bila jedna od djeveruša, ali ne obična djeveruša. Na početku to se vidjelo kada je mladoženju primila sestra od mlade i moja sestra. Naravno, ovo će ispasti kao neko hvalisanje, ali nije! Ovdje želim ukazati kako mlada nije imala djeverušu od više povjerenja od moje sestre, usprkos svojim prijateljicama iz rodnog Slavonskog broda. Pomalo čudno, ali očito je takav svijet postao. Prijatelji su danas vrlo rijetki, a među njima definitivno ne bi trebalo biti ljubomore i zavisti. Za sada imam svega par takvih ljudi u životu, od čega mi je samo jedan prijatelj od neizmjernog povjerenja!
I tako smo nastavili dalje, otišli u crkvu na vjenčanje – na jedno od rijetko lijepih vjenčanja koja se mogu vidjeti u današnje vrijeme. I sam svećenik je na početku priznao „Kako je lijepo vidjeti dvoje naših danas u crkvi!“, riječi koje možda malo znače ikome i možete me zvati i zatucanim i primitivnim, boli me briga. Meni je jasno kako se danas može spariti jabuka s kruškom, kako se može u praksi cijepiti voćka jabuke s kruškom, ali to po meni nije prirodan tijek! Stoga naši mogu ići samo s našima, a u prelijepoj Našoj imamo toliko raznolikosti, koliko nam samo srce poželi. Pogledajte samo jelovnik: od dalmatinskog pršuta do sušene slavonske šunke, od dalmatinske šalše do slavonskog kulena, kulen seke ili kobasica, od slanih srdela do pečenke, itd. Toliko je raznolikosti, da ni sam ne znam što bih prije odabrao: dalmatinku, primorku, istarku, slavonku, dubrovčanku, turopoljku, ličanku, zagorku, prigorku, međimurku ili neku drugu (ne ljutite se ako sam koji kraj preskočio).
Vratimo se temi, vjenčanju. Dakle, predivna misa s predivnim govorom svećenika i dvoje naših mladih koji stupaju u brak. Svi oni koji ne vjeruju i ne znaju što to znači, ne mogu ni pojmiti koliko je to sjedinjavanje u crkvi posebno i važno! Nakon crkve, okupili smo se i krenuli za salu. Svih nas četiristotinjak ljudi, koji su došli na svadbu!
Došli smo pred salu, našili mjesto i rezervirali za ne koji tek stižu – jer na takvim svadbama nema popisa! Sala je bila samo napravljena za svadbe i svečane prigode ili neke kongrese (u manjoj mjeri). Što bih Vam rekao o njoj?! Obojana u bijelo, s lijepim zavjesama, prozračna i visoka, ugodno ventilirana koju ni pušači nisu mogli zadimiti, a WCi su im bili posebna klasa: sapun s kremom u tubi, vlažne i obične maramice, krema za ruke, ulošci i tamponi za slučaj nužde (u ženskom WCu, koliko mi je prijateljica rekla), lak i gel za kosu, WC papira u količini za rađenje mumije za karneval (dakle hrpa), svugdje mirisni borići ili slične mirisne stvari. Ma takav i toliko opremljen WC neki nemaju doma, a zasigurno nisam našao niti u jednom od naših zagrebačkih hotela, a bio sam u svima! Usto hrana je bila ukusna, kolači su bili odlični (druga sorta, jer se boje salmonele od domaćih kolača pa na vjenčanju ude svoje).
Tu se opet vračamo mojoj sestri, koja je ovaj puta dobila zadatak od mlade: biti glavna djeveruša. Naime sestra od mlade odustala je od toga, zbog svoje zabave ili hira – ma i nije važno! Pa je moja sestra morala sve djeveruše postrojiti, zadati im poslove za smještaj gostiju, kontrolirati stavljanje „vjenčanih kitica“ – lavande, organizacije skupljanja poklona i kuverti koje dobivaju mladenci, itd. Ponekada mi se čini kako nekim ljudima koji imaju novaca, fali netko s kime mogu biti prijatelji. Neki ljudi na koje se možeš osloniti, za koje si siguran kako te neće iznevjeriti, kako će odraditi ti taj posao/pomoć. A ni meni nije lako, jer se to i za mene sprema – pred kraj godine ću biti kum na vjenčanju, a to za sobom povlači obveze na koje sam spreman, dok pripreme još nisu niti započele.
Slavlje bi i bilo divno, kada ne bi taj dan bio puni mjesec. On je očito iz pjevača i naručioca (neki „Tata i dva sina“, mislim koja budala ne kaže prezime) izvukao pseće zavijanje na mjesec, pa su jedno tri sata zavijali na muzici kao psi pred parenje. Kažem to namjerno tako, jer sva njihova muzika tako zvuči – jad i čemer, jer do ljubavi nisu došli, a mladu pod velom nisu niti vidjeli. I onda su nam u Hrvatskoj na hrvatskom vjenčanju usred Slavonskog broda spominjali Tešanj i Milljatske, dok su meni živci bili poprilično tanki, a i na moju sramotu to je prijateljica morala gledati. Najveći problem je bio taj što sam bio gost kod mladenkinih, pa do kraja sam morao ostati, a taj kraj stigao je nešto prije četiri ujutro, kada je i mladenkinom ocu bilo dosta svega! Prije nego li je to sve završilo, primijetio sam jednu od njihovih cura odo preko (ono bosanko lice nisi mogao fulati ni iz aviona na 30 000 stopa), koja je na svoje „zavijanje“ uvijek plesala, ali na sve naše se vraćala s podija i sjedala odmoriti. U isto to vrijeme naši mladi su i dalje plesali, bilo to njihovo zavijanje ili naše pjevanje na muzičkom programu, što je pomalo čudno i tužno (ali to je već druga tema). I onda će meni netko reći kako sam nacionalist, kako sam ograničen, a za sve takve mogu reći samo jedno: HAHAHA! Nisam nacionalist, samo volim svoje, a tuđe poštivam – i to sam pokazao na najbolji način, a kao ona bosanka sa svojim očitim ponašanjem. Pa ako netko se sjeti mene prozvati nacionalistom, možda bi prije trebao to reći onoj bosanki, a mene ostaviti na miru.
Otišli smo doma i legli, dok su moji i mladenkini roditelji nastavili priču, ovaj puta bez zavijanja pasa. Zaspao sam u trenu, premda sam si pomislio kako zbog priče to neću moći. Naspavao se, začudo, u tuđem krevetu onako kako se dugo nigdje nisam. Slijedeći sam se dan probudio, otuširao, popio finu „tursku kavu“, pojeo ručak, pozdravio se i otišao. Ostao bih još, ali obećao sam brz povratak svojoj pratnji na vjenčanju. Posjete mladom paru i kavu kod njih, odraditi ću drugi puta! Po mogućnosti bez Tešnja i Miljatske!

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Svibanj 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (5)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (6)

Komentari da/ne?