Svi naši vlakovi

U ranoj zori rude
Po tračnicama još mokrim
Tiho bešumno bude
Moje oči pod okriljem
Nečega što tek slijedi


U njima putujem
U njima ljubujem,

Djevojke razne tu srećem
Od mongolske stidljive kćeri
Preko poljakinje svijetle
Do slatke male hrvatice
Iz Dalmacije
Da,.
Buduće sve su to moje supruge
Bile

Krajolike istiskuje želja jaka
Da se uvijek vidi ono
Iza
Što još ne postoji
Barem
Tako misao moja vlastita
Prema meni se ophodi

A prozor mi nudi
Od početka
Pa dokraja
Koliko života mogu da primim
Kompoziciju vlaka

Na ravnici pustoj
Sagledam ga često
Sve nazirem od vlaka što u granicama mi dano

No ne ištem ´tega
Na zavojima vagone sve ne vidim
I poput života
Tom pogledu ja se vazda divim…