tri šetačeva dana

Bili smo ostavljeni na Velikom Rujnu. Među ogoljelim zaravnima sa dubokom tamnom šumom pred nama prijevoj zvan Stražbenica. Trebalo ga je pregaziti. Doći do Zanzibara, sjesti, kušati njegove vode. Potom se uzverati strmim liticama Buljme do njenih tamnih kora sipara, ni nakon deset godina osjećaj se ne mijenja; kao na Marsu. I ugledati dolinu sanjivu, oblu oku, prostranu duši dovoljnoj da luta…..
Struge. Koliba sad zatrpana u snijegu osjećaja. Sve je bijelo, sve je bijelo!
Nasmiješena lica nas dočekuju. Nitko poznat, no noć je pred nama i sve vrijeme noći samo je naše, polako, polako grade se riječi…
Tišina i hladnoća vanjskog dvorišta, jaka mjesečina, samo potmuli topot koraka što iščezavaju nekoga, negdje što odlazi i opet se vraća. Struge.
Sutradan sa hladnim i maglovitim jutrom, napuštamo kolibu, odlazimo niz prijevoj Buljmu opet, tek tada ugledah malu klupicu drvenu na bočnom hrbatu zaravni po kojoj hodasmo.
Taman za odmor. Sjeo sam i pogledao u daljinu. More na zapadu, sunce u leđa i taj pogled. Prekasno da bih mogao nešto više napraviti, već samo sliku ponijeti u sjećanjima. Klizanje kroz snijeg, kočenje, pogledavanje….klizanje opet.
Spuštamo se u niže krajeve, do komercijalnih kuća izletnika, do zelenih livada
propupalih, do Jolina cijuka. Sve je tiho, nema nikoga. Nalazimo korito velike rijeke, pratimo je, više-manje blizu, ponekad kada se previše udaljimo, ona zaplače pa je čujemo. Šum rijeke. Tražili smo vile putem, tu ih ima, govorahu nam karte i neki davni jezici. Šuma se prorijedila i dalje su krošnje skrivale nebo, no stabla su tu bila starija, vjekovna. Igre drevnije; livade široke i kamenje uokolo ukazivahu na nekadašnje svjetove, bića i gradove. Vilinski stol. Opet rijeka pred nama; umio sam se njenim vodama, zamislio se nad njenim vodama, zapalio cigaru…trebam prestati pušiti, došlo mi je naoko iznenada. No ništa nije slučajno, kao ni ovaj put. Valjalo je nastaviti prema istoku. Sjene su postale duže, korita su se izmjenjivala, veliku rijeku smo ostavili negdje iza sebe. Ušli smo u gustu, visoku šumu i više iz nje nismo izlazili. Opet snijeg. Utabanim koracima došli smo do idućeg konaćišta, na trijemu nas dočekao momak, sam. Stoluje u carstvu tišine, u kolibi na kosini guste šume. Ivine vodice. Čarobno mjesto.
No ove noći htjeli smo biti sami, nismo htjeli bludjeti u nespretnim razgovorima koji se vode kada se ljudi prvi puta vide, nismo htjeli otkrivati, nismo htjeli biti dragi, htjeli smo zadržati samo ono što imamo. A to je bio umor. Htjeli smo ga maziti i tetošiti što je duže moguće, povećavati, htjeli smo hedonistički rastrojiti sva svoja čula do neprepoznavanja, do Umora sa velikom rupom u koju padamo nastupom zahvalnog sna. A za to nam je trebalo novo mjesto, dalje, samo dalje, noge umorne, uputile su nas dalje, ostavili smo kolibu na kosini i utonuli u dubok snijeg bukove šume. Mrak se spustio, bljedilo površine po kojoj hodasmo jačalo je sa sve jačom mjesečinom, o kako sretan sam bio!
Uskoro smo i stigli do kolibe na rubu jedne monolitne stijene. Ništa tu nije bilo lijepo. Ni koliba, ni položaj na kojem se nalazila, ni okolina onako divlja i nepristupačna, ni vjetar što fijuče među očima, ni osjećaj da si tu sam, premda….
Oči su me varale, one su ukazivale na ružno, a ja sam osjećao lijepo. Vlaški grad, zadnja postaja u hodočašću ka Svecu, izolacija ljudi, mjesta i vremena. Ovo je bio put koji je završavao tu, istoku se nije moglo bliže doći, sve je jednostavno stalo tu. I planovi, i nadanja i želje… i ljudi tu postaju opet jedinke….Vlaški grad……
Koliba je imala jedan prozor. Gledao je na zapad. Nisam silazio s njega. Cijeli pređeni put, cijela srž planine, sve je bilo pred mojim očima. Tu samo stao. Vječno.
24.ožujak 2013