kuća nad morem

Mala kućica obložena kamenom uvijala se prema vrhu litice i nestajala nad njom. Prostor unutra bio je tako jednostavan. Lijevo od ulaznih vrata bio je zeleni kauč. Govorit ću u bojama. Meko gusto tkanje njegove dužne ravni pozivalo je na odmor na vjetru. Iza kauča, nalazio se mali hodnik s vratima iza kojih se smjestila kupaonica; tuš, školjka i umivaonik s velikim ogledalom diskretna odsjaja. Savršeno svijetlo. Mali prozorčić iznad modrih pločica uvodio je sjene pri kontemplaciji, šum lišća obližnjih grana te puninu mjeseca.
Zeleni kauč u glavnoj i jedinoj prostoriji, vratimo se na njega opet, svojim smjerom pozivao je na plutanje otvorenim prostorom po podu koji je bio presvučen finim mahagonijem te poput lako klizećeg lahora zaustavljao svaku misao.
Lijevo od kauča, polukružni šank od zagasito bijele hrastovine sa tamnim istaknutim godovima i visokom barskom sjedalicom, nekoliko boca nemarno odloženih na polici iza i čaše skrivene od pogleda.
Desno od kauča mala priručna kuhinja; plamenik, sudoper te frižider. Iznad ugrađena televizijska ploča.
Prostorija je završavala foteljom od divljeg bambusa niskog tipa u kojoj se ležanje za čas pretvaralo u spavanje. Okrenuta prema kauču, okretala se ka ljudima, ka riječi, ka prostoriji.
Okrenuta na suprotnu stranu; prema vanjskom staklu, okretala se ka moru, ka noći, ka tišini.
Iza te fantastične fotelje sve se rušilo, sve je padalo i nestajalo iz vidokruga ljudi koji bi sjedili na zelenom kauču. Taj ostatak prostorije, svojevrsni romb, kokpit ove prostorne letjelice, pratio je liniju nad morem, stepenice su se spuštale u staklenik bez širokih linija u kojem se nalazio glazbeni studio na debelom zagasitom perzijskom tepihu. Više vrsta tehnički dorađenih klavijatura, pultovi za snimanje i reprodukciju, monitor kompjutora, mikrofon, jedna nemarno odložena gitara, udaraljke po uglovima te notni zapis na bijelom papiru pod malom svinutom noćnom lampicom sve to je bilo podložno pogledu kada biste se spustili u tu malenu prostoriju.









A veličina prostorije je bila relativna; pogled fantastičan, staklo mekog mesa uvijalo se pod neprirodnim silama noći, iza njega sama litica, slobodan pad i daleki šum mora koje se svega desetak metara ispod studija utiskivalo u izbrazdani pješčani žal.

Čovjek koji bi noćio u takvom studiju, bio bi svjedokom slike koja sačinjena od njegovog odsjaja i bjeline kresta valova poziva na dugu i savršenu kontemplaciju.
Unatrag, unatrag, zapinjući po studiju, strelovito se penjući po stepenicama; napuštajući donju prostoriju nespretno zaobilazeći fotelju po sredini sobe sa zelenim kaučom, šankom i kuhinjom te po zidovima plavo obojenima klizi moja misao, napušta kućicu, ostavlja je samu na litici, u noći, u mojoj glavi.
Tu sam nekada boravio ali se nisam sjećao, stoga želja koja je u meni rasla i kojoj sam počeo pridavati sve više pažnje, a ticala se te kuće i ponovnog boravka u njoj , nije bila ništa drugo doli želja za povratkom tamo gdje sam nekada davno bio ili ako hoćete preciznije putovanje u mjesto gdje nikada nisam bio.



Vangelis