Ljubav kroz riječi jedne žene
Pismo bez adrese
Svaki drugi dan sjedim na klupi pokraj tvoje. Čekam. Kad dođeš, pogledi nam se sretnu. S osmjehom kimneš u znak pozdrava. Mirišeš ljepše od proljeća. Zajedno , svaki na svojoj klupi, gledamo kako se vraćaju lastavice. Ni ime ti neznam. Nije ni važno. Čekam da čujem tvoj glas. Na odlasku, uljudno pozdraviš.Volim te onako kako se samo voljeti može. Nježno. Bez suvišnih riječi. Pogledom i osmjehom. Znaš li ti koliko godina tako? Ja ne znam. Ne brojim.
Kad procvjetaju plavi jorgovani,prestaneš dolaziti.Kuda odlaziš? Svake godine na klupi ružu ti ostavim. Jesi li koju našla? Znaš, i kad te nema uvijek dolazim. Sjedim i čekam, mada znam da nećeš doći. Sve do jeseni.
Pojaviš se jednog dana vedra i nasmijana. Preplanula . Opet zajedno. Svaki na svojoj klupi. Gledamo jata ptica kako na jug odlaze. Znam da i ti voliš mene. Toliko toga želim....a nemam hrabrosti.Nemaš ni ti. Ubija me čežnja. A tebe?
Ako ti kažem kako sanjam tvoje poljupce, hoćeš li se uplašiti?
Ako ti kažem kako te želim zagrliti,hoćešli opet doći?
Ako ti kažem da smo licemjeri, hoćeš li se samnom složiti?
01.04.2019. u 20:23 | 13 Komentara | Print | # | ^
