Ljubav i brak

Bili jednom Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje.
Čim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, netko bi vam priskočio u pomoć «Evo, taaaako, pridržat ću ti.... zakačit ću ga kukicom da ga propuh ne zatvori...»...
Drugo nasmiješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo «Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog kruha?»...
Čim bi netko uočio neku, tvoju, neispunjenu želju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju..Koliko je tko mogao pomoći, pomogao je..Bez pitanja, bez očekivanja «revanša», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonak smijeh i nazdravljanje «U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!», «Za sreću i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajedničke ručkove, večere, organizirali plesove, društvene igre u kojima su svi dobivali..
Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmijeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se netko nekome ne bi osmjehnuo, kada netko nekome ne bi izjavio ljubavi ili učinio dobro djelo potaknuto, iskrenom ljubavi prema bližnjemu...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svatko bi našao srodnu dušu.
Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti tko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog sudruga nego u našem svijetu, baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.
No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmjeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći «Volim te»...Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo...Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, teško oboli, a može i umrijeti!!!!
Jako se zabrinuo.
Razmišljao je, dugo, što napraviti. Prestao se smješiti Kraljici, prestao ju je grliti «iz čista mira», prošao je cijeli dan da nije rekao koliko je voli i koliko mu znači.
Vidio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, vidio je kako skriva suze...
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se, «zaštropaju»...
Kralj nije bio zadovoljan.Volio je dobivati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmjesi... Odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je, odmah, ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti.
Diljem Kraljevstva proširila se vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmjeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć kako bi se tome othrvali.
Mudrac je, preko noći, zgrnuo ogromno bogatstvo prodajući lažnu ljubav i priručnike.
Do tada nepoznati osjećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi: ljubomora «Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lažni osmjeh, a njemu iskreni!!!»; strah «Što ako mi nitko nikada ne pruži pravu ljubav?!», laž «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!», sumnja «Je li njegov osmjeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?»....
Počelo se trgovati ljubalju: «Voljet ću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!», «Poklonit ću ti pravi osmjeh, ako ti meni daš dijelić iskrene pažnje!»...
Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi, bili navikli.
Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna..Ali i unutar društva se događalo da se pojavi lažni osmjeh! Nitko ni u koga nije imao povjerenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku lažne. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmjeh iskren, a koji lažan
Unatoč štednji na pravoj ljubavi, čuvanju iskrenih osmjeha samo za posebne ljude, ljudi su oboljevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna.
Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu.
Pretražio je cijeli dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, čuo kako je ljubav konačna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmjeha i uputstva o njihovom korištenju.
Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima «Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne može nadomijestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica, takve ljubavi, koju poklonite bliženjemu, poput grude je što se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!».

Jeste li, nekome, danas, rekli «Volim te?»
Voli vas She Devil!



(molim da me se obavijesti ukoliko se želi kopirati koja moja postana bajka/priča, inače zovem svog odvjetnika : ))

Bili, jednom, Kralj i Kraljica.
Živjeli su, sretno i zadovoljno, u svom Kraljevstvu, bez djece.
Bili su posvećeni jedno drugome, svojim hobijima, putovanjima, i voljeli su se ljubavlju dovoljnom tek za njih dvoje. Zapravo, pitanje je jesu li se, uopće, voljeli....
Kada bolje razmislim, pitanje je jesu li živjeli sretno i zadovoljno, ma koliko se trudili ostaviti takav dojam na dvorjane....
Ma, pitanje je jesu li, uopće, bili posvećeni jedno drugome ili su živjeli zajedno, ali svatko u svom svijetu...
Djecu nisu željeli jer, znali su, ona zahtjevaju puno pažnje, strpljenja, vremena i ljubavi. Najviše od svega ljubavi, a ljubav je ono što su oni grčevito držali u stisnutim šakama, samo za sebe, zaključavali u zlatnim kovčezima, sve iz straha da im ne ponestane.
Nisu znali da imaju lažnu ljubav, falsifikat originalne, izvorne, ljubavi.
Pravu ljubav imaš potrebu dijeliti, pružati drugima, i što je više daješ, više ljubavi se stvara.
Pravu ljubav ne možeš potrošiti. Kada si prožet pravom ljubavlju ne poznaješ strah od davanja.
Vjerovatno niti u svojim obiteljima nisu spoznali što je prava ljubav i u miraz su dobili kutije pune lažne ljubavi uz napomenu da ih dobro čuvaju i otvaraju, samo, u rijetkim, posebnim, trenucima.
Iako im je pomiso o djeci bila mrska, Kraljica zače i rodi malu Princezu.
Uostalom, već su i Stara Kraljica i Stari Kralj počeli posjećivati njihov dvor sa samo jednim pitanjem-kada će stići prvo unuče, tako da su rođenjem djeteta makar njih skinuli s vrata.
Princeza je odrastala uz, pomno odabrane, guvernante, a i Stara Kraljica je, u nekom prašnjavom kutku, starog tavana svog dvorca, pronašla komadiće prave ljubavi pa bi, ponekad, Princezu odvela u šetnju ili na igru u svoj dvor.
Princeza je sve imala, a ništa imala nije. Ništa do čega joj je, isreno, stalo: mamu i tatu pune ljubavi i podrške.
Ona je bila poslušna, pametna, zainteresirana za svijet oko sebe, svirala je, pjevala, plesala, dobivala pohvale od dvorskog učitelja....i bila je, tako joj se činilo, za roditelje nevidljiva sve dok ne bi napravila neku «spačku». A tada bi slijedila kazna za «glupu, brzopletu, zločestu, Princezu».
Čitala je puno. Knjige su joj bile najbolje prijateljice, jer drugih gotovo da i nije imala. Kralj i Kraljica nisu voljeli, njezino, društvo-«bučnu dječurliju», kako su, oni, govorili.
Maštala je o svom pricu. Nekoj posebnoj osobi koja bi, na nju, obraćala pažnju u svakom trenutku; koja bi je voljela zbog svega što ona, Princeza, je i ne bi je mrzila zbog nečega što nije. Koja bi bila sve što, Kralj i Kraljica, nisu, koja bi bila puna ljubavi.
Bajke o princezama i prinčevima posebno je voljela. Iz njih je naučila kako svaka princeza ima svog princa, kako će princ sam doći kada ga, najviše, bude trebala, kako će biti prekrasan, bez mane u svakom pogledu...A ako, slučajno, upozna žapca, poljubit će ga i, on, će postati čovjek njezinih snova.
Kako je odrastala i postajala, prava mlada, djevojka, iz obližnje močvare, dovodila je razne žapce..Ljubila ih je, mazila, grlila, ali svaka žaba bi žabom i ostala.
Dogodilo se i da upozna, činilo se, onog pravog koji bi se nakon noći pune ljubavi, bar je ona o tim noćima tako mislila, pretvorio u –žapca!
Kralj i Kraljica su je prozvali razvratnom. Bila im je na sramotu.
Jednog dana, na rubu očaja, upoznala je Princa. Nedugo nakon upoznavanja, ona zatrudni, i oni se vjenčaju.
Kralju i Kraljici, zet, baš i nije bio po volji, inače strogog kršćanskog svjetonazora, Kraljica je Princezi sugerirala da se riješi ploda. No, Princeza i Princ su željeli dijete. Ona ga je željela, od srca, a on jer se to od njega očekivalo.
Iako je Princeza počela naslućivati kako Princ nije iz bajke i kako ima neke, ne baš bajkovite osobine, mislila je da će ga njezina ljubav promijeniti.
Preselili su se u njegov dvor gdje je živio s Majkom Kraljicom koja je bila glavna u dvorcu. Od Princeze se očekivalo da bude poslušna, kao i do sada. Počela je tonuti u tugu.
Rođenje Kraljevne vratilo joj je boju na obraze i osmijeh na lice. Željela je biti prava mama, sve ono što Kraljica nije bila, željela je brak pun ljubavi i sreću u troje-Princ, Kraljevna i ona, a, u budućnosti, i još koje dijete...Ali...
Rođenjem Kraljevne Princ je počeo izbivati iz kuće. Sve više je pokazivao osobine koje ne dolikuju prinčevima, o kojima nije bilo niti riječi u bajkama: iznenadni izljevi ljutnje, agresvnosti, zanemarivanje djeteta, i otvoreno iskazana sumnja u to jesu li brak i dijete bile pametne odluke.
Jednog dana spakirao je Princezu i Kraljevnu te ih, u svojoj kočiji, odvezao natrag od kuda su i došli-Kralju i Kraljici.
Bilo je tu još puno svađi, ponižavanja Princeze pa i samog Kralja i Kraljice od strane Princa....Ne stane sve u ovu priču...
Jednog dana Princeza se prubudila u maminom i tatinom stanu. U njenoj sobi bio je krevetić s bebom, njezinom kćerkom...Ni traga dvorcu, Kralju, Kraljici, Kraljevni i Princu..Ni traga bajci.
Na radnom stoliću zahtjev za razvodom braka, bez kraljevskog pečata.
Odraz u ogledalu pokazivao je iscrpljeno lice, tamne podočnjake, tužne oči...Gdje je nestala Princeza?

No, i danas, kada On dođe po kćerku «jer je red na njemu», sud je tako rekao, a ne jer to želi, Noj se učini da mu, na glavi, vidi sunčev odbljesak od zlatne krune i pita se, po enti put «možda je On, ipak moj Princ? Možda, drugačijeg, nisam zaslužila? Možda ga nisam dovoljno voljela?!»...I u trenu nestanu sjećanja na ružne riječi, razbijeno pokućstvo, pljuske...
»Ah, da pokušamo ponovo? Možda se promijenio?», ona mašta dok on krekečući i skakučući, po stepenicama, odvodi kćer za ruku koja, u drugoj ručici, čvrsto drži Najljepše bajke svijeta...

Neki dan pokupila sam, kod none, neku, svoju, robu... (Jao, zvučim kao diler-pokupila sam «robu» :); mislim na odjeću)...
Kako sam više bila kod none nego doma, nije čudo da mi je, dosta, odjeće, na koju sam i zaboravila da je imam, ostalo u njenom ormaru.
Nije da sam zaboravila na tu odjeću jer imam krcate ormare pa nisam niti vidjela da mi, nešto, fali već je to manje/više odjeća koja je bila za «po doma» ili koju više nisam nosila, ali bilo mi je žao baciti ili nekome pokloniti «jer ću je, možda, opet nositi».
Nekoliko komada odjeće me baš razveselilo jer je probudilo, u meni, uspomene. Lijepe uspomene.
Tako sam naišla na narančastu majicu kratkih rukava, seže iznad pupka i, na sebi, ima neki čudan uzorak, neki stilizirani, neobični, crni, plastični, cvijet.
Tu sam majicu nosila kada sam upoznala Muža.
Sjećam se, kao da je jučer bilo...Imala sam tu majicu, traperice sa spuštenim strukom, tenisice i narančastu šiltericu, na glavi. Naopako okrenutu. Onako, frajerski : )
Nije da volim narančasto, ne volim tu boju, ali bila sam Gongov promatrač na izborima, a boja Gonga je narančasta. Tada još nisu postojale «uniforme» kakve sada imaju Gongovi promatrači.
Sjećam se da sam tako, smiješno, obučena ušla u prostoriju u kojoj je sjedio Muž i On je, skoro, pao sa stolice. Doslovno. I sam mi je to, naknadno, priznao. Kaže da ga je hipnotizirao moj pupak : )
Mislim da sam, tu majicu, nosila još jednom, dvaput...Svoju funkciju je obavila, ali, ipak, je neću baciti. Žao mi je.
Drugi komad odjeće su traperice koje datiraju još iz srednjoškolskih dana. I, da znate, bez problema, stanem u njih! Kada sam ih kupila, u Trstu, bile su «trapezice», a kasnije mi je mama suzila nogavice jer sam voljela te traperice, a trapez je bio out. Svidjela mi se njihova plava boja. Nije to boja trapera već je traper obojan u drečeće plavu boju. Pokušavam se sjetiti koju majicu sam nosila na njih, koju jaknu....Ali ne znam. Možda i bolje jer mi izgledaju kao da je nemoguće spariti ih s bilo kojom bojom. Sjećam se kako sam bila «faca» u njima, bar sam se tako osjećala :)
Niti njih neću baciti. Mogu poslužiti za branje krumpira ili šljiva kod Svekra i Svekrve.
U noninom ormaru sam našla i usku, crnu, rupičastu majicu. Ne, nisu je pojeli moljci pa je rupičasta već je takva kupljena, kao mreža izgleda. Imam i, jednu, fotografiju s neke maturalne. Muž i ja izgledamo kao makro i prostitutka: on u odjelu, duga kosa, bradica, neki macho pogled, a ja crne hlače, ta majica i ispod se, naravno, vidi crni grudnjak i osmijeh od uha do uha. Sada mi to izgleda «treši», ali onda mi je bilo cool. Mužu se sviđalo, pitam se zbog čega... ;)
Niti nju neću baciti. Neka bude za «kućnu upotrebu» ;)
Još jedna draga stvar mi je majica koju, sada, imam na sebi. Obična, pletena, majica tirkizno plave boje. Ne znam zbog čega, ali popravlja mi raspoloženje. Možda zbog boje...
Zaključak: noni sam, u ormaru, napravila mjesta, a svoj sam napunila odjećom koju, najvjerovatnije nikada neću obući...Ali toplo mi je, pri srcu, kada znam da je tu negdje, da nije bačena.
Koji sam ja, sentimentalac!!!

Kompjuter mi je ekstra spor. Bubani je.
Uletjeli su mi trojani, spyware-ovi i trudim se izbaciti ih.
I sa internetskih stranica me izbacuje, tako da nisam sigurna hoće li mi proći ovaj post i, stalno, mi se javljaju, dosadni, popupsovi.
Tako je to kada šogor i njegov (i Mužev, naravno :) ) bratić zasjednu za, moj, kompjuter. Postavit ću neki «babysitter program» samo zbog njih pa da vidimo tko će, onda, u virtualni Las Vegas, tko će procjenjivati «silikonske ili prave»...
I got hacked!!!
Došla sam i do IP kopjutera koji me je hakirao, ali ta informacija mi, puno, ne znači.
Koliko sam uspjela, a da mi ne «zašteka», poskidala sam, neke, programe i uputstva kako se osloboditi « gospodina Smithfrauda C, koji se, nikako, ne da, ali se, stalno iznova, pojavljuje.
Od susjeda sam spržila nešto što je nudio kako «full dobri programi, ultimativni, ja više nemam problema s virusima i spywareima....» i, donekle, je pomoglo, ali ostao je, gore navedeni «gospodin» i, neki, DesktopActive.Desktop, ili nekako slično.
Spybot, kojem, u dodatku, stoji search&drstroy, samo «srčne», ali ne može i «distrojat» iako je, redovito, «apdejtiran».
Ako me ne bude, neko vrijeme, znajte da tražim svog koja za trku s, onim, trojanskima (još neki galopiraju mojim «pisijem»),
U toj, konjskoj, utrci, ipak, nemojte se kladiti na mene, omjer nije na mojoj strani, ali mi držite fige : )

Još od početka, od trbuha, pokušava nas se ukalupiti i postaviti nam pravila. Uskladiti naše ponašanje s očekivanjima, s onime što je «normalno» i «prirodno».
Bebe se natjeravaju, u vanjski svijet, dripom, bušenjem vodenjaka...Termin poroda je tu, i što sada čekati?!
Ok, znam da je, ponekad, postupak medicinski opravdan. Ugrožen život majke, djeteta...Ali puno veći je broj slučajeva kada se može i bez toga.
I liječnici sami priznaju kako im je lakše kada «oni imaju stvari pod kontrolom». Oni, umijesto, bebe odlučuju kada će, ona, ugledati vanjski svijet.
Ja vjerujem kako i to malo biće, u trbuhu, ima neki svoj plan, ima svoje «zašto» i «kako» koje mu je ugradila sama priroda i kako je najbolji porod onaj koji počne spontano: prsnuće vodenjaka ili trudovi, koji se nastavlja u ritmu koji diktira tijelo žene i beba.
Beba se rodila. Što je s dojenjem? Majčino mlijeko je najbolji mogući početak, ono je dobrodošlica u život izvan trbuha...Ali i oko toga se stvaraju fame: koliko često dojiti, koliko treba trajati podoj, ima li dovoljno mlijeka...?
I opet drugi znaju bolje od same bebe i njene majke: pusti da malo plače, treba jesti svaka tri sata, ne izgladnjuj dijete daj mu bočicu...
Znam slučajeve kada su majke odustale od dojenja jer ih je okolina (najčešće njihova mama i/ili svekrva) izludila primjedbama i savjetima. Osim toga, već od rodilišta, slušaš o tome «imaš mlijeka», «nemaš mlijeka» pa ti stišću, štipaju bradavice, gledaju kolostrum i učine, na taj način, da povjeruješ kako je, doista, moguće da nemaš mlijeka, kako nisi jedina koja ne može dojiti i kako je to, skroz, OK i normalno.
Postoje žene koje, doista, imaju poteškoća s dojenjem i smatram da im se treba pružiti puno veća podrška, počevši od rodilišta, preko patronažnih i pedijatara nego što je one, danas, dobivaju.
Sa Starijom sam bila na mukama i n a rubu da odustanem od dojenja i pređem na adaptirano mlijeko: obje smo bile umorne i iscrpljene, a Starija, k tome, bila i gladna.
Informirala sam se putem Interneta, SOS telefona za dojenje, žena koje su uspješno dojile...I krenulo je! Na kraju sam je dojila preko godine dana.
Evo, neki dan, patronažna mi je sugerirala da Mlađoj počnem dodavati rižolino i palentu. Mlađa odbija žlicu, gura je jezikom, pljuje sadržaj i očito je da još nema razvijene vještine koje su potrebne za hranjenje žlicom. A i ne treba joj. Sa svoja četiri mjeseca ima preko osam kila. Baš je bucka : ) Ne želim je forsirati i neću pa sjedilo mi, za vratom, sto patronažnih. Ne možeš protiv prirode.
S druge strane, Starija je s četiri mjeseca jela cijeli obrok n a žličicu, ali Ona je pokazavala interes za drugu hranu. I bez patronažne bilo mi je jasno kako želi jesti i nešto drugo osim mog mlijeka: kada smo mi jeli Ona j e otvarala usta, mahala ručicama i širom otvorenih očiju očima «jela» ono što i mi. I bez frke je, odmah, jela sa žličice.
Još jedna prirodna stvar, koju kompliciramo, je spavanje. Kada treba početi razlikovati dan i noć, kada prespavati noć, kada biti bez noćnih obroka, gdje spavati...
Moja Starija je imala i, evo, sada i Mlađa ima fazu kada bi, stalno, noću sisala. I najprirodnije mi je staviti ju kraj mene, otkopčati grudnjak pa neka papa kada hoće, spava kada hoće, a i san tate, seke i mene, mame, neće biti ometan. Meni je to prirodno. Pa gdje će se beba najsigurnije osjećati, najmirnije spavati nego kraj mame?! Ovu informaciju, okolina, najčešće dočeka «na nož»: razmazit ćeš je, bračni krevet nije z a djecu, to ti nije u redu.....
Imam argumente: beba od četiri mjeseca se n e može razmaziti. Što je razmaženost? Kada tražiš više nego što ti pripada, otprilike. Mala beba nema izgrađen pojam o svojem «ja». Ona n e zna što joj pripada, a što ne..Ne zna što je normalno, što je prirodno, što je dobro, što loše...Ali zna kako se osjeća: ugodno, neugodno..Pa kako bi nešto ugodno, maloj bebi, moglo biti loše i neprirodno?! Odnos majke i djeteta je, priroda, lijepo izregulirala, zbog čega se petljati?!
Starija je, isto tako, spavala s nama, a sada spava u svom krevetu. Znam dosta djece njene dobi koja spavaju, svaku noć, cijelu noć, s roditeljima u krevetu iako su im se mame, dok su bile bebe, opirale dijeljenju bračnog kreveta s «pridošlicom».
Ah, da...Seks s djetetom u krevetu..I to im je argument. E, pa meni je krevet ascoijacija na spavanje, a ne seksanje. Ne volim «klasična» mjesta koja se podrazumijevaju.
Duda? Zove se duda varalica. Ona vara. Ona j e zamjena z a bradavicu.
Kao da koristim vibrator, umijesto Muža. Je, Ok, može poslužiti, postigne se vrhunac, ali nije to to...Neke žene su, skroz, zadovolj(e)ne, a druge ne. Ako bebu smiri duda, OK, ali ako ne...
Iskreno, pokušala sam s dudom, ali i Starija i Mlađa su je odbijale. One su htjele ono za što je duda zamjena: bradavicu. Kaže Muž-znaju, djeca, što valja : )
Puštala sam Stariju, i sada puštam Mlađu da se tješi, umiruje, uspavljuje, na prsima koliko želi.
I znate što? Želi sve manje! Sve kraće i kraće vremena provodi na prsima. Sve više ih koristi samo za hranjenje. Moju blizinu i dodir, i tako, ima i kada ne sisa.
Mislim da se priroda pobrinula da majke doje i zbog toga kako bi što više vremena provodile s bebom. Kroz dodir majke, njen miris, glas, beba uči, stvara prve utiske o svijetu.
Neće krenuti u školu i biti «na cici».
Imam dojam da svaka faza traje baš koliko treba trajati i svaka faza će prije ili poslije proći: i dojenje po noći, i uspavljivanje ljuljuškanjem, i «nosanje» po kuhinji dok pokušavaš spremiti ručak, i spavanje u mamiom i tatinom krevetu, i pišanje u pelene...Dobro je dijete poticati, ponuditi mu uvjete, mogućnost z apriomjenu ponašanja i promjena će se dogoditi, ali ne prije nego dijete bude zrelo.
Moguće da promijenimo neko neželjeno ponašanje, neželjeno naviku, ali može se pojaviti neka druga, još gora npr.tikovi, mucanje ukoliko to činimo «na silu».
Vjerujem kako, forsiranjem, branjenjem, intervencijom, negiranjem i zanemarivanjem, djetetovih potreba, samo produžavamo, neku fazu i činimo je težom.
I za dijete i z a nas.

U svojoj svakodnevici imam jako malo vremena samo za sebe i za opuštanje.
Prije sam, svaki dan, radila yoga vježbe disanja, ali, sada, mi je, teško, uhvatiti, pa makar pola sata, a da sam sto posto sigurna kako me nitko neće prekinuti.
Teško se opustiti kada , stalno, osluškuješ kada će se javiti gladna usta Mlađe, ili kada će Starijoj dosaditi igrati se sama, gledati crtić i sl....
Starija od druge godine ne spava, uopće, po danu, a Mlađa odspava dva, tri puta, na dan, po pola sata, otprilike. Navečer su oko devet, devet i pol, obje u krevetu i tada imamvremena, malo, i za Muža.
Tek tako da steknete dojam o «vremenu samo za sebe» kod mene :)
Cijeli dan sam im na raspolaganju, nekada s guštom, a nekada sve radim bez volje...A uz obaveze prema djeci, obavljam i tzv.kućanske poslove.
Pomogne i Muž, ponekad Mama nešto ispegla ili opere, ali, najviše se ja bavim tim poslovima, kako i dolikuje, jel' da...
Često uhvatim, sama, sebe, kada čekiram opuštenost mišića, da sam sva napeta: lice, vrat, ramena...Sva u nekom čvoru, grču...Pa sam počela kućanske poslove koristiti kao vježbe opuštanja. Paradoksalno, možda, ali funkcionira, bar kod mene, sigurno.
Evo, na primjer, peglanje. Nekada sam mrzila peglati, čak sam košulje peglala zakopčane, kao majice, ali sada uživam u peglanju, opušta me.
Nabori, «zgužvancije», na odjeći, predstavljaju mi moju napetost, nemir, stres...Kako prolazim peglom, po njima, ravnam ih, tako se i ja opuštam: ravnam napetost, ravnam nemir, glavobolju, ako ustreba...Pegla gore, dolje, špric, špric, voda, pa fuufff para, odjeća topla, mirišljava...Oooooooooooommmm!
Ribanje wc školjke i kade, predstavlja čišćenje svega negativnoga što se nakupi tjekom dana. Kako nestaje mrlja, tako se otpuštaju negativni osjećaji.
Kako se izriba prljavština, izriba se ljutnja, apatija, agresija, tuga, anksioznost...
Usisavanjem se usisaju mrvice na srcu, prašina na duši...
Dovođenjem kuće u red, dovodim u red i vlastiti život, slažem misli po pretincima mozga.
Osobna higijena je, također, vrlo relaksirajuća.
Tuširanjem, prije spavanja, isperem sa sebe cijeli dan, ostavim ga iza sebe i, uz mirišljavu kupku, pripremam se za napuniti baterije, po noći, i za slijedeći dan.
Epilacijom iskorijenjujem sve, prema potrebi...Čupam frustracije i činim život glatkim : )
No, nemojte mi još nositi svoju odjeću na peglanje i zvati me da vam operem suđe...
Ipak nisam, još uvijek, toliko, očajna kućanica ;)

Eto, već nekoliko sati (sram me priznati koliko) čačkam, prčkam, mijenjam, brišem, pišem, bojam...po, svom, blogu.
Malo se, želim, obnoviti. Dosadilo mi je gledati, stalno isti, dizajn...Ali sa nespretna, užas jedan! Imam problem-htjela bih sve brzo i jednostavno, ali tako ne ide. Već mi se oči sklapaju i sličice vrte pred njima : )
Dovršit ću sutra, nadam se...Naporno mi je, ali i zabavno. Nestrpljiva sam mijenjati, izgled, korak po korak..Ja bih, odmah, kako sam zamislila, totalni make over...
Ziijeeeev!!! Odoh u krevet!

Prije petnajstak minuta otišli su nam gosti. Nenajavljeni gosti.
Shvatila sam da, iako volim goste, ne volim one nenajavljene.
Nelagoda, želudac, lagano, poigrava, nervoza...Smijanje bez veze...Ponašam se neurotično. Možda tako ne izgleda na van, ali pošto ja znam kako se osjećam iznutra, čini mi se kako mi svaki pokret, svaka gesta, vrišti-nervozna sam!
Pitala sam Muža jesam li izgledala nervozno, ali On je bio zaokupljen svojim problemom-pojma nije imao tko nam je, to, došao u goste! : )
Da pojasnim...
Oko osam sati začuli smo zvono na vratima. Pogledali smo se, u čudu, jer nikoga nismo očekivali. Obično nam se, prijatelji, najave uz pitanje «spavaju li cure», «kada vam je najzgodnije..», «hajde, stavite vodu za kavu» ili «dolazimo za pola sata», «neka pive budu hladne...»...
Cure su, već, bile u «nanačicama» (ako odrasli imaju spavaćice, mi njihovu, dječju, «odoru» za spavanje zovemo nanačice), ja sva bliještim od noćne kreme za lice, polugola jer Mlađa sisa, Muža boli glava-upala sinusa, Starija već slaže plačno lice-«nana mi se, nanat ću na kauču» (gosti znače deložiranje s kauča : ))....
Dok je Muž otišao otvoriti vrata pogledom sam obuhvatila boravak-kaos!
U kadici za bebe,u sredini prostorije, «kupaju» se lutke, medvjedići...Dvije lopte za plažu zakrčile su prolaz, nekoliko slikovnica, polusloženi puzzle...Na stolu, gdje sam prematala Mlađu, nalazi se daska za prematanje, trenerkica, štramplice...»dnevna robica», krema za guzu, vlažne maramice, lavorić s, donedavno toplom, vodom i gaza...
Sudoper pun suđa od ručka i večere...»Napunit ću perilicu kad djeca zaspu» obilo mi se o glavu...
Eh, da, i majica mi je bila, friško, pobljucana, a i «kosu ću oprati kada djeca zaspu»...
Čujem Muževo «O, dobro veče, uđite»...Vidim ulaze tatin bratić i njegova žena! Wtf! Nismo se vidjeli od rođenja Starije!
Odmah sam skužila, po Muževom pogledu, da nema pojma tko su oni!
Sva (ne)sreća da je tatin bratić visok, krupan, s bradom, jedna od onih osoba kojih se mala djeca boje, pa se Muž posvetio tješenju Starije koja je, naravno, briznula u plač čim je, ovaj, ušao kroz vrata.
Žena je, malo, mjerkala stan, ja se ispričavam na neredu, ona, kao, sve kuži jer je, i sama, imala malu djecu...Pričamo o glupostima...Ja, cijelo vrijeme, svijesna nereda («uf, Starija je sama prala zube, lavandin je, sigurno, zaflekan od paste, nadam se da neće trebati u wc...»), «sva sreća pa smo popodne usisavali», svijesna blješteće kreme, na licu i frizure «pusti me da vrištim» (možda sam, ipak tašta :O)....
Kekse smo pojeli, sok popili, imamo cedevite i pivu, sutra planiramo u šoping..Frižider prazan...Ma, sve se poklopilo tako da budemo nespremni!
Eh, da i robica koju su donijeli za Mlađu uz komentar «kupili smo malo veću da bude za kasnije», premala joj je ili, možda, «na knap», a mi se smješkamo i govorimo o tome kako je super što je veće jer svi nose robicu «za sada»..Ma baljezgamo bez veze da se oni ne osjećaju loše, iako su, vjerojatno, vidjeli da će joj , uskoro, biti malo, ako već nije...
Samo da su nazvali sat, pola sata prije, sve bi bilo bolje: dućan je blizu, radi do devet, igračke bi posložili u košaru, Stariju ne bi ušuškavali ni oblačili nanačicu pa bi bila razigrana, a ne «kenjkava», Mlađu bih ranije nahranila, upristojila bih vanjštinu-bez pobljucane majice i masne kreme, Muž bi bio informiran o tome tko nam dolazi...
Kada su otišli, baš sam se osjećala bez veze...
Vjerojatno nisu zamjerili i neće biti zločestih komentara, ma, i da bude, nisu mi oni važne osobe u životu....Ma, koga ja to tješim?!
I dalje imam gorak okus u ustima :(
Morat ćemo osmisliti, osobni, kućni plan uz praktičnu vježbu, «ništa nas ne smije iznenaditi»! :)

Pomagajte, drugovi, hoću da ga ubijem...!!!! Ne zbog nje, niti njega...Imenica je srednjeg roda-HRKANJE!
Luda sam. L-U-D-A.
Scenarij, gotovo svakodnevni( kada je na godišnjem), bolje rečeno svakonoćni: odlazim u krevet oko pola noći, djeca spavaju, Muž ostaje igrati igrice, ili gledati TV. Ma, još bi bilo dobro da gleda TV, ali brzo gledanje preraste u promatranje teve ekrana: tup pogled, odsutnost, ako ga pitaš što gleda i o čemu se radi On prepriča scenu koja se netom prije odigrala, uopće ne pohranjuje informacije, čini mi se niti u kratkotrajnom pamćenju : ), gleda tek tako da gleda, da se opusti, na miru, bez žene i djece, ali to opušteno gledanje tevea brzo preraste u opušteno spavanje pred teveom....
Dok on spava, u dnevnom boravku, ja sam već obavila progresivnu relaksaciju mišića, utonula u san i, onda, odjednom, probudi me Njegovo hrkanje čak iz susjedne prostorije!!! Onda se dignem, otpravim ga u krevet, recimo da je oko jedan sat, dva.
Druga varijanta je da ja zaspim, a on me probudi kada završi s lupanjem po Playstationu jer se sobom, kada je mračno, kreće kao da tu ne živi, kao da n e zna raspored objekata u njoj, kao lopov, ma vraga, da je lopov odmah bi ga skužili : ): lupi nogom u dječji krevet, laktom u ormar, iznenadi ga bračni krevet, kao da ga ja svaki put premjestim kada idem na spavanje, pa legne nježno kao lički medvjed..Sve se trese, krevet škripi... Susjedi nam, vjerojatno, zavide jer misle d a je, kod nas, svaku noć strastveno : ) I naravno, probudim se.
Dok se On «gnijezdi» sat pokazuje dva, tri...
Čim oko sklopi počinje pilana. I to ne, kao što stripovima, prikazuju-pila pili drvo...U mom slučaju riječ je o cijeloj bandi motornih pila koja želi prašumu pretvoriti u cjepanice!
Pokušavam zaspati, ali nema šanse. Drmnem ga koljenom, laktom...On, nevino, pita» Što već hrčem pa još niti ne spavam!?»...Tek što izgovori rečenicu već se začuje—Hrrrr-frrr....
Taj čovjek zaspe u sekundi!
Ne mogu pokriti uši, staviti vatu, čepove, što god, jer tada ne bih čula djecu.
Taman se nekako ušuškam i Mlađa je spremna za dojenje, a ja spavanje odgađam za kasnije.
Uzimam je u krevet, otkopčavam grudnjak, pokušavam spavati dok sisa...Nekako dođem u polusan. Malena prestaje sisati, vraćam je u krevetić i ono, opet-rušenje prašume.
Tako me taj zvuk zna iživcirati da se, skroz, razbudim.
Opet lupam, štipam, «ne hrči», «prestani», «okreni se na bok»...I opet tišina nekoliko trenutaka dok je budan.
Imam dva, tri dojenja, po noći, uz to se i Starija probudi: žedna, hoće na naš krevet, ružno sanja...A svaki moj prekid sna znači i ponovni pokušaj uspavljivanja uz, nimalo uhu ugodne, zvukove.
Hmmm...Da ostane spavati na kauču, u boravku, zid bi umanjio decibele, ali mi je problem što bih se, onda, ja trebala dizati i nositi vode, pokrivati, umirivati, baviti se Starijom baš svaki put kada se, Ona, probudi...A to mi i nije rješenje. Nemamo načina izvesti da, u sitoj prostoriji, spavaju On i Starija.
Vratimo se prvoj rečenici ovoga posta: ako znate način da se hrkanje zaustavi, spriječi, a da Muž ostane živ i da mu bude, ipak, omogućeno da i On spava-klanjam vam se i dižem spomenik, dijelim, s vama, dobitak na lotu....
Druga varijanta je da mi otkrijete neškodljiv, legalan, i, po mogućnosti, prirodan način, da ne trebam, uopće, spavati, a da funkcioniram kao da sam naspavana.
Eto, to je sve što tražim. Sitnica.

Ah, ne, ne, dragi moji, neću obznaniti javno svoje seksualne maštarije : ) Slijedi priča o Starijoj.

Nedavno smo bili kod prijatelja koji imaju kćer, nazovimo je Marica, koja je rođena isti dan kada i naša Starija.
Cure se, obično, lijepo igraju. Ponekad dođe do natezanja «to je mojeeeee», «neeee daaaam», «puuusti»...Bude i suza, durenja, ali i to j e život.
Kako Starija ne ide u vrtić i niti jedna igraonica nam nije u blizini, nema puno prilike družiti se s vršnjacima pa uhvatimo svaki mogući trenutak da prijatelji s djecom dođu kod nas, mi kod njih, ili upriličimo neku zajedničku šetnju, posjet parku i slično.
Na žalost, nemamo baš puno prijatelja s djecom...No, polako, ali sigurno, kreću ili makar planiraju bračne vode pa će, valjda, i potomstvo. Ili će potomstvo usidriti njihov brod u bračnu luku :)
Prilikom te, jedne, nedavne, posjete Marica je psovala, bila umorna, nervozna, neposlušna...i mama joj je dala «po guzi».
Kako Starija nije, nikada, vidjele roditelje koj i tuku djecu taj događaj ju je, dosta, impresionirao, ali ne način na koji sam očekivala.
Mislila sam da će joj biti žao Marice, da će osuđivati njenu mamu, brinuti se oko toga hoće li ona-Starija- početi dobivati po guzi...Ali ništa od toga! Doduše, bilo joj je žao Marice pa «zbog čega je dobila po guzi», «zašto plače»...Ali najviše ju je brinulo zašto ona nikada ne dobije po guzi. Kao da se osjeća zakinutom za neku važnu stvar??!!?? Pitanje zašto nikada nije dobila po guzi postavila je tonom kojim, obično, pita zbog čega ne može dobiti još jedan Bananko!
Kada smo došli kući sto puta smo prepričavale događaj «što je radila Marica», «zašto ju je mama po guzi», «zašto je bila zločesta...»...Nako n toga, odjednom, počela se bacati po podu, isforsirano se ponašala «zločesto», izvodila scene, glumila da viče i plače...Pri tome je, čak, promatrala svoj odraz u regalu...Ako ovo čita neki producent, neka pusti svoj broj mobitela pa ću mu proslijediti svoju malu glumicu : )
Primijenila sam prokušane metode-razgovor, ignoriranje, time-out...Da bi Ona, u jednom trenutku, rekla «Zločesta sam, udari me po guzi kako mama Maricu!»..
Objasnim da to boli, da tući se nije lijepo, da neki roditelji lupe dijete iako ga jako vole jer ne znaju drugi način da se dijete smiri, ili drugi način, jednostavno, ne pomaže...Na Njeno, uporno, inzistiranje, Muž ju je lupio po riti. Raspalakala se «pečeeee», «buuubaaa»....Ali se brzo smirila i zadovoljno prepričavala događaj «Bila sam zjočesta pitala tatu da me lupi po guzi pa me je tata tukao pa me malo peklo i bubalo i, onda prošlo!», «znaš, mama, dobila sam po guzi kao Majica...»....
Izgledala mi je, nekako, ponosno, zadovoljno jer je dobila «batine».
«I djugi put ću dobiti po guzi kada budem zjočesta, jel' da?»...Već sam vidjela začetke neke patologije (ah, nije lako s mamom psihologom :)) i misila kako ću, doma, imati neku izvrnutu situaciju-kćer će prkositi samo da dobije po guzi, a o nda je mi nećemo smjeti po guzi jer bismo ,na taj način, napravili što Ona želi i dobila bi, tako, nagradu za svoju zločestoću...Wtf?!
Srećom, brzo ju je prošlo...pa sad vi, meni, recite...

Muž je otišao u kladionicu po «bolje sutra», Starija je otišla do none i nonota voziti se na romobilu-lijep je dan, a tamo ima dvorište na kojem se može igrati bez većih opasnosti, Mlađa je zaspala, a ja sam, malo, zasjela tipkati.
Plan nam je očistiti stan i srediti dječju sobu koja nam je, trenutno, svaštara. Iako još Starija i Mlađa neće sapavati u odvojenoj prostoriji, makar će Starija imati svoje mjesto za igru, inače mi je dnevna soba krcata igračaka, bilježnica, slikovnica, bojica....Svako toliko čujem «Maaamaaa, stala si mi na bebu», «Maaaamaaa, tata mi je stao na sutić i slomio ga ....»...
Starija je krasna starija seka. Ljubomore gotovo da i nema. Ona, samo, traži za sebe isti tretman kako i za seku: «Hajde, sada, mene, malo nosi», «Mama, 'ajmo se igjati da ja papam cicu», «I mene tako škakljaj»....Ali sve u granicama (ili sam samo ja visoko tolerantna i strpljiva osoba).
Ponekad ne želi da nitko uzme Mlađu na ruke osim mene. Što se mene tiče tu nema izbora jer zna da nitko drugi ne može nahraniti seku.
Starija je draga, ljubi, zabavlja dok leži u krevetiću, a ja npr.kuham...Znam kako je i Starija malo dijete koje je 20.11 navršilo dvije i pol godine, ali osjećam da je odgovorna, da neće ništa loše napraviti seki.
Naravno, kada je umorna, grintava, onda je nikako ne puštam samu s Mlađom jer se, tada, zna inatiti, namjerno raditi što ne smije, privlačiti pažnju negativnim ponašanjem...

(Evo, došao Muž i kaže kako nikakve koristi od mog pisanja «Da makar dobiješ 50 lipa za svakog tko uđe na tvoju stranicu»..Pa i ne bih se, baš , obogatila :) Inače, on i dalje ne čita moj blog. Ja bih umrla od znatiželje kada bi On pisao blog i ne bih mogla izdržati da ga ne čitam i komentiram...)

Unatoč prognozama liječnika kako ću željezo morati uzimati minimalno šest mjeseci nakon poroda (izgubila sam dosta krvi nakon rođenja Mlađe i odbila transfuziju...da se prisjetimo : ))...Već nakon mjesec dana sam prestala uzimati željezo jer mi se krvna slika vratila u normalu... Juuupi!!!! Nisam niti sumnjala da istarski teran ima ljekovita svojstva ;)

Muž, i dalje, radi stari posao što znači da ga nema po cijele dane i to je, uglavnom, izvor naših svađa. Ja smatram kako bi se trebao više baviti djecom, spontano uzeti Mlađu na ruke, igrati se sa Starijom, bez da ja to moram naglasiti i tražiti od njega.
Znam da je umoran, ali i ja sam.
Uostalom, sada kada je na godišnjem, ne pada mu na pamet da ostane sam s njih dvije na nekoliko sati....Kao da ga ostavljam u kavezu s lavovima : ) «Ti imaš živaca i strpljenja i super si mama i zbog toga moja žena, između ostalog...»...Ali ti komplimenti me ne zaslijepe i «ušutkaju» već iživciraju. Istina da volim provoditi vrijeme s djecom jer brzo će doći vrijeme kada djeca više neće željeti provoditi vrijeme s nama, roditeljima, ali, isto tako, želim i odmak od njih kako bih napunila baterije za još kvalitetnije druženje s njima.

Ah, vidim na kalendaru-pun je mjesec...Zbog toga sam toliko hiperaktivna...Odoh energiju usmjeriti na, planirano, čišćenje i Muža maknuti od Playstationa (moram li naglašavati kako mu je, nakon djelomično odgledane epizode Dvornikovih, Dino zakon?!!?? : ))

Iako nezaposleni roditelji, koji nisu osigurani po drugoj osnovi imaju pravo na to da im država uplaćuje staž do prvog djetetovog rođendana, tek 123 osobe u Hrvatskoj, uglavnom žene, koriste to pravo.
Uvjeti su da je dijete hrvatski državljanin, da ono i roditelj imaju prebivalište u Hrvatskoj te da, kao što sam već rekla, roditelj nije osiguran po drugoj osnovi.
Mala brojka roditelja, kojima država uplaćuje mirovinski staž, govori o tome kako roditelji nisu informirani o toj mogućnosti.
Eto, ja sam, z a to, slučajno saznala kada je objavljen članak u «Novom listu» koji govori o tome kako i nezaposleni roditelji imaju pravo na radni staž.
Kako sam ja radila «na određeno», i sada sam u statusu nezaposlene osobe, ovih dana sam krenula u skupljanje papirologije koja je potrebna za ostvarivanje tog prava.
Niti u pravnoj službi Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, niti u Ženskoj sekciji toga sindikata, niti u udruzi «Roda» (kako navodi «Novi list»; ne znam u kojem broju jer, samo, imam izrezan članak), nisu znali ništa o tom pravu (tako to, obično, biva kada ide državi «iz džepa», da ja nešto moram platiti odmah bi me obavijestili, naravno).
Ta se mogućnost na temelju članka 98. Zakona o mirovinskom osiguranju («N.N» br.102/98) Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje primijenjuje od 1999 g.
Da bi roditelj ostvario svoje pravo mora sam predati prijavu HZMO-u. Pri dostavi prijave obvezan je dostaviti slijedeće dokumente:

1.izvadak iz matice rođenih za dijete
2.domovnicu z adijete
3.potvrdu o prebivalištu roditeja djeteta obvezno osiguranog prema čl.15 zakona
4.potvrdu o prebivalištiu djeteta osiguranika iz čl.15 zakona
5.izjavu roditelja danu na zapisnik ili ovjeru kod javnog bilježnika o postignutom dogovoru o obveznom osiguranju na osnovi čl.15 zakona ako oba roditelja nisu osigurana na mirovinsko osiguranje
6.radnu knjižicu
7.osobnu iskaznicu-preslika
8.prijavu o početku osiguranja-tiskanica M1-P i tiskanica SOD (samostalni obveznik doprinosa).

Nadam se da sam, nekome od vas, «kupila» godinu dana staža, ta ne skida se, meni, s kartice, inače bih šutjela : )
Nikada se ne zna kada ti može zatrebati, možda, baš ta jedna godina.