Prije petnajstak minuta otišli su nam gosti. Nenajavljeni gosti.
Shvatila sam da, iako volim goste, ne volim one nenajavljene.
Nelagoda, želudac, lagano, poigrava, nervoza...Smijanje bez veze...Ponašam se neurotično. Možda tako ne izgleda na van, ali pošto ja znam kako se osjećam iznutra, čini mi se kako mi svaki pokret, svaka gesta, vrišti-nervozna sam!
Pitala sam Muža jesam li izgledala nervozno, ali On je bio zaokupljen svojim problemom-pojma nije imao tko nam je, to, došao u goste! : )
Da pojasnim...
Oko osam sati začuli smo zvono na vratima. Pogledali smo se, u čudu, jer nikoga nismo očekivali. Obično nam se, prijatelji, najave uz pitanje «spavaju li cure», «kada vam je najzgodnije..», «hajde, stavite vodu za kavu» ili «dolazimo za pola sata», «neka pive budu hladne...»...
Cure su, već, bile u «nanačicama» (ako odrasli imaju spavaćice, mi njihovu, dječju, «odoru» za spavanje zovemo nanačice), ja sva bliještim od noćne kreme za lice, polugola jer Mlađa sisa, Muža boli glava-upala sinusa, Starija već slaže plačno lice-«nana mi se, nanat ću na kauču» (gosti znače deložiranje s kauča : ))....
Dok je Muž otišao otvoriti vrata pogledom sam obuhvatila boravak-kaos!
U kadici za bebe,u sredini prostorije, «kupaju» se lutke, medvjedići...Dvije lopte za plažu zakrčile su prolaz, nekoliko slikovnica, polusloženi puzzle...Na stolu, gdje sam prematala Mlađu, nalazi se daska za prematanje, trenerkica, štramplice...»dnevna robica», krema za guzu, vlažne maramice, lavorić s, donedavno toplom, vodom i gaza...
Sudoper pun suđa od ručka i večere...»Napunit ću perilicu kad djeca zaspu» obilo mi se o glavu...
Eh, da, i majica mi je bila, friško, pobljucana, a i «kosu ću oprati kada djeca zaspu»...
Čujem Muževo «O, dobro veče, uđite»...Vidim ulaze tatin bratić i njegova žena! Wtf! Nismo se vidjeli od rođenja Starije!
Odmah sam skužila, po Muževom pogledu, da nema pojma tko su oni!
Sva (ne)sreća da je tatin bratić visok, krupan, s bradom, jedna od onih osoba kojih se mala djeca boje, pa se Muž posvetio tješenju Starije koja je, naravno, briznula u plač čim je, ovaj, ušao kroz vrata.
Žena je, malo, mjerkala stan, ja se ispričavam na neredu, ona, kao, sve kuži jer je, i sama, imala malu djecu...Pričamo o glupostima...Ja, cijelo vrijeme, svijesna nereda («uf, Starija je sama prala zube, lavandin je, sigurno, zaflekan od paste, nadam se da neće trebati u wc...»), «sva sreća pa smo popodne usisavali», svijesna blješteće kreme, na licu i frizure «pusti me da vrištim» (možda sam, ipak tašta :O)....
Kekse smo pojeli, sok popili, imamo cedevite i pivu, sutra planiramo u šoping..Frižider prazan...Ma, sve se poklopilo tako da budemo nespremni!
Eh, da i robica koju su donijeli za Mlađu uz komentar «kupili smo malo veću da bude za kasnije», premala joj je ili, možda, «na knap», a mi se smješkamo i govorimo o tome kako je super što je veće jer svi nose robicu «za sada»..Ma baljezgamo bez veze da se oni ne osjećaju loše, iako su, vjerojatno, vidjeli da će joj , uskoro, biti malo, ako već nije...
Samo da su nazvali sat, pola sata prije, sve bi bilo bolje: dućan je blizu, radi do devet, igračke bi posložili u košaru, Stariju ne bi ušuškavali ni oblačili nanačicu pa bi bila razigrana, a ne «kenjkava», Mlađu bih ranije nahranila, upristojila bih vanjštinu-bez pobljucane majice i masne kreme, Muž bi bio informiran o tome tko nam dolazi...
Kada su otišli, baš sam se osjećala bez veze...
Vjerojatno nisu zamjerili i neće biti zločestih komentara, ma, i da bude, nisu mi oni važne osobe u životu....Ma, koga ja to tješim?!
I dalje imam gorak okus u ustima :(
Morat ćemo osmisliti, osobni, kućni plan uz praktičnu vježbu, «ništa nas ne smije iznenaditi»! :)
