Bili, jednom, Kralj i Kraljica.
Živjeli su, sretno i zadovoljno, u svom Kraljevstvu, bez djece.
Bili su posvećeni jedno drugome, svojim hobijima, putovanjima, i voljeli su se ljubavlju dovoljnom tek za njih dvoje. Zapravo, pitanje je jesu li se, uopće, voljeli....
Kada bolje razmislim, pitanje je jesu li živjeli sretno i zadovoljno, ma koliko se trudili ostaviti takav dojam na dvorjane....
Ma, pitanje je jesu li, uopće, bili posvećeni jedno drugome ili su živjeli zajedno, ali svatko u svom svijetu...
Djecu nisu željeli jer, znali su, ona zahtjevaju puno pažnje, strpljenja, vremena i ljubavi. Najviše od svega ljubavi, a ljubav je ono što su oni grčevito držali u stisnutim šakama, samo za sebe, zaključavali u zlatnim kovčezima, sve iz straha da im ne ponestane.
Nisu znali da imaju lažnu ljubav, falsifikat originalne, izvorne, ljubavi.
Pravu ljubav imaš potrebu dijeliti, pružati drugima, i što je više daješ, više ljubavi se stvara.
Pravu ljubav ne možeš potrošiti. Kada si prožet pravom ljubavlju ne poznaješ strah od davanja.
Vjerovatno niti u svojim obiteljima nisu spoznali što je prava ljubav i u miraz su dobili kutije pune lažne ljubavi uz napomenu da ih dobro čuvaju i otvaraju, samo, u rijetkim, posebnim, trenucima.
Iako im je pomiso o djeci bila mrska, Kraljica zače i rodi malu Princezu.
Uostalom, već su i Stara Kraljica i Stari Kralj počeli posjećivati njihov dvor sa samo jednim pitanjem-kada će stići prvo unuče, tako da su rođenjem djeteta makar njih skinuli s vrata.
Princeza je odrastala uz, pomno odabrane, guvernante, a i Stara Kraljica je, u nekom prašnjavom kutku, starog tavana svog dvorca, pronašla komadiće prave ljubavi pa bi, ponekad, Princezu odvela u šetnju ili na igru u svoj dvor.
Princeza je sve imala, a ništa imala nije. Ništa do čega joj je, isreno, stalo: mamu i tatu pune ljubavi i podrške.
Ona je bila poslušna, pametna, zainteresirana za svijet oko sebe, svirala je, pjevala, plesala, dobivala pohvale od dvorskog učitelja....i bila je, tako joj se činilo, za roditelje nevidljiva sve dok ne bi napravila neku «spačku». A tada bi slijedila kazna za «glupu, brzopletu, zločestu, Princezu».
Čitala je puno. Knjige su joj bile najbolje prijateljice, jer drugih gotovo da i nije imala. Kralj i Kraljica nisu voljeli, njezino, društvo-«bučnu dječurliju», kako su, oni, govorili.
Maštala je o svom pricu. Nekoj posebnoj osobi koja bi, na nju, obraćala pažnju u svakom trenutku; koja bi je voljela zbog svega što ona, Princeza, je i ne bi je mrzila zbog nečega što nije. Koja bi bila sve što, Kralj i Kraljica, nisu, koja bi bila puna ljubavi.
Bajke o princezama i prinčevima posebno je voljela. Iz njih je naučila kako svaka princeza ima svog princa, kako će princ sam doći kada ga, najviše, bude trebala, kako će biti prekrasan, bez mane u svakom pogledu...A ako, slučajno, upozna žapca, poljubit će ga i, on, će postati čovjek njezinih snova.
Kako je odrastala i postajala, prava mlada, djevojka, iz obližnje močvare, dovodila je razne žapce..Ljubila ih je, mazila, grlila, ali svaka žaba bi žabom i ostala.
Dogodilo se i da upozna, činilo se, onog pravog koji bi se nakon noći pune ljubavi, bar je ona o tim noćima tako mislila, pretvorio u –žapca!
Kralj i Kraljica su je prozvali razvratnom. Bila im je na sramotu.
Jednog dana, na rubu očaja, upoznala je Princa. Nedugo nakon upoznavanja, ona zatrudni, i oni se vjenčaju.
Kralju i Kraljici, zet, baš i nije bio po volji, inače strogog kršćanskog svjetonazora, Kraljica je Princezi sugerirala da se riješi ploda. No, Princeza i Princ su željeli dijete. Ona ga je željela, od srca, a on jer se to od njega očekivalo.
Iako je Princeza počela naslućivati kako Princ nije iz bajke i kako ima neke, ne baš bajkovite osobine, mislila je da će ga njezina ljubav promijeniti.
Preselili su se u njegov dvor gdje je živio s Majkom Kraljicom koja je bila glavna u dvorcu. Od Princeze se očekivalo da bude poslušna, kao i do sada. Počela je tonuti u tugu.
Rođenje Kraljevne vratilo joj je boju na obraze i osmijeh na lice. Željela je biti prava mama, sve ono što Kraljica nije bila, željela je brak pun ljubavi i sreću u troje-Princ, Kraljevna i ona, a, u budućnosti, i još koje dijete...Ali...
Rođenjem Kraljevne Princ je počeo izbivati iz kuće. Sve više je pokazivao osobine koje ne dolikuju prinčevima, o kojima nije bilo niti riječi u bajkama: iznenadni izljevi ljutnje, agresvnosti, zanemarivanje djeteta, i otvoreno iskazana sumnja u to jesu li brak i dijete bile pametne odluke.
Jednog dana spakirao je Princezu i Kraljevnu te ih, u svojoj kočiji, odvezao natrag od kuda su i došli-Kralju i Kraljici.
Bilo je tu još puno svađi, ponižavanja Princeze pa i samog Kralja i Kraljice od strane Princa....Ne stane sve u ovu priču...
Jednog dana Princeza se prubudila u maminom i tatinom stanu. U njenoj sobi bio je krevetić s bebom, njezinom kćerkom...Ni traga dvorcu, Kralju, Kraljici, Kraljevni i Princu..Ni traga bajci.
Na radnom stoliću zahtjev za razvodom braka, bez kraljevskog pečata.
Odraz u ogledalu pokazivao je iscrpljeno lice, tamne podočnjake, tužne oči...Gdje je nestala Princeza?
No, i danas, kada On dođe po kćerku «jer je red na njemu», sud je tako rekao, a ne jer to želi, Noj se učini da mu, na glavi, vidi sunčev odbljesak od zlatne krune i pita se, po enti put «možda je On, ipak moj Princ? Možda, drugačijeg, nisam zaslužila? Možda ga nisam dovoljno voljela?!»...I u trenu nestanu sjećanja na ružne riječi, razbijeno pokućstvo, pljuske...
»Ah, da pokušamo ponovo? Možda se promijenio?», ona mašta dok on krekečući i skakučući, po stepenicama, odvodi kćer za ruku koja, u drugoj ručici, čvrsto drži Najljepše bajke svijeta...
