Još od početka, od trbuha, pokušava nas se ukalupiti i postaviti nam pravila. Uskladiti naše ponašanje s očekivanjima, s onime što je «normalno» i «prirodno».
Bebe se natjeravaju, u vanjski svijet, dripom, bušenjem vodenjaka...Termin poroda je tu, i što sada čekati?!
Ok, znam da je, ponekad, postupak medicinski opravdan. Ugrožen život majke, djeteta...Ali puno veći je broj slučajeva kada se može i bez toga.
I liječnici sami priznaju kako im je lakše kada «oni imaju stvari pod kontrolom». Oni, umijesto, bebe odlučuju kada će, ona, ugledati vanjski svijet.
Ja vjerujem kako i to malo biće, u trbuhu, ima neki svoj plan, ima svoje «zašto» i «kako» koje mu je ugradila sama priroda i kako je najbolji porod onaj koji počne spontano: prsnuće vodenjaka ili trudovi, koji se nastavlja u ritmu koji diktira tijelo žene i beba.
Beba se rodila. Što je s dojenjem? Majčino mlijeko je najbolji mogući početak, ono je dobrodošlica u život izvan trbuha...Ali i oko toga se stvaraju fame: koliko često dojiti, koliko treba trajati podoj, ima li dovoljno mlijeka...?
I opet drugi znaju bolje od same bebe i njene majke: pusti da malo plače, treba jesti svaka tri sata, ne izgladnjuj dijete daj mu bočicu...
Znam slučajeve kada su majke odustale od dojenja jer ih je okolina (najčešće njihova mama i/ili svekrva) izludila primjedbama i savjetima. Osim toga, već od rodilišta, slušaš o tome «imaš mlijeka», «nemaš mlijeka» pa ti stišću, štipaju bradavice, gledaju kolostrum i učine, na taj način, da povjeruješ kako je, doista, moguće da nemaš mlijeka, kako nisi jedina koja ne može dojiti i kako je to, skroz, OK i normalno.
Postoje žene koje, doista, imaju poteškoća s dojenjem i smatram da im se treba pružiti puno veća podrška, počevši od rodilišta, preko patronažnih i pedijatara nego što je one, danas, dobivaju.
Sa Starijom sam bila na mukama i n a rubu da odustanem od dojenja i pređem na adaptirano mlijeko: obje smo bile umorne i iscrpljene, a Starija, k tome, bila i gladna.
Informirala sam se putem Interneta, SOS telefona za dojenje, žena koje su uspješno dojile...I krenulo je! Na kraju sam je dojila preko godine dana.
Evo, neki dan, patronažna mi je sugerirala da Mlađoj počnem dodavati rižolino i palentu. Mlađa odbija žlicu, gura je jezikom, pljuje sadržaj i očito je da još nema razvijene vještine koje su potrebne za hranjenje žlicom. A i ne treba joj. Sa svoja četiri mjeseca ima preko osam kila. Baš je bucka : ) Ne želim je forsirati i neću pa sjedilo mi, za vratom, sto patronažnih. Ne možeš protiv prirode.
S druge strane, Starija je s četiri mjeseca jela cijeli obrok n a žličicu, ali Ona je pokazavala interes za drugu hranu. I bez patronažne bilo mi je jasno kako želi jesti i nešto drugo osim mog mlijeka: kada smo mi jeli Ona j e otvarala usta, mahala ručicama i širom otvorenih očiju očima «jela» ono što i mi. I bez frke je, odmah, jela sa žličice.
Još jedna prirodna stvar, koju kompliciramo, je spavanje. Kada treba početi razlikovati dan i noć, kada prespavati noć, kada biti bez noćnih obroka, gdje spavati...
Moja Starija je imala i, evo, sada i Mlađa ima fazu kada bi, stalno, noću sisala. I najprirodnije mi je staviti ju kraj mene, otkopčati grudnjak pa neka papa kada hoće, spava kada hoće, a i san tate, seke i mene, mame, neće biti ometan. Meni je to prirodno. Pa gdje će se beba najsigurnije osjećati, najmirnije spavati nego kraj mame?! Ovu informaciju, okolina, najčešće dočeka «na nož»: razmazit ćeš je, bračni krevet nije z a djecu, to ti nije u redu.....
Imam argumente: beba od četiri mjeseca se n e može razmaziti. Što je razmaženost? Kada tražiš više nego što ti pripada, otprilike. Mala beba nema izgrađen pojam o svojem «ja». Ona n e zna što joj pripada, a što ne..Ne zna što je normalno, što je prirodno, što je dobro, što loše...Ali zna kako se osjeća: ugodno, neugodno..Pa kako bi nešto ugodno, maloj bebi, moglo biti loše i neprirodno?! Odnos majke i djeteta je, priroda, lijepo izregulirala, zbog čega se petljati?!
Starija je, isto tako, spavala s nama, a sada spava u svom krevetu. Znam dosta djece njene dobi koja spavaju, svaku noć, cijelu noć, s roditeljima u krevetu iako su im se mame, dok su bile bebe, opirale dijeljenju bračnog kreveta s «pridošlicom».
Ah, da...Seks s djetetom u krevetu..I to im je argument. E, pa meni je krevet ascoijacija na spavanje, a ne seksanje. Ne volim «klasična» mjesta koja se podrazumijevaju.
Duda? Zove se duda varalica. Ona vara. Ona j e zamjena z a bradavicu.
Kao da koristim vibrator, umijesto Muža. Je, Ok, može poslužiti, postigne se vrhunac, ali nije to to...Neke žene su, skroz, zadovolj(e)ne, a druge ne. Ako bebu smiri duda, OK, ali ako ne...
Iskreno, pokušala sam s dudom, ali i Starija i Mlađa su je odbijale. One su htjele ono za što je duda zamjena: bradavicu. Kaže Muž-znaju, djeca, što valja : )
Puštala sam Stariju, i sada puštam Mlađu da se tješi, umiruje, uspavljuje, na prsima koliko želi.
I znate što? Želi sve manje! Sve kraće i kraće vremena provodi na prsima. Sve više ih koristi samo za hranjenje. Moju blizinu i dodir, i tako, ima i kada ne sisa.
Mislim da se priroda pobrinula da majke doje i zbog toga kako bi što više vremena provodile s bebom. Kroz dodir majke, njen miris, glas, beba uči, stvara prve utiske o svijetu.
Neće krenuti u školu i biti «na cici».
Imam dojam da svaka faza traje baš koliko treba trajati i svaka faza će prije ili poslije proći: i dojenje po noći, i uspavljivanje ljuljuškanjem, i «nosanje» po kuhinji dok pokušavaš spremiti ručak, i spavanje u mamiom i tatinom krevetu, i pišanje u pelene...Dobro je dijete poticati, ponuditi mu uvjete, mogućnost z apriomjenu ponašanja i promjena će se dogoditi, ali ne prije nego dijete bude zrelo.
Moguće da promijenimo neko neželjeno ponašanje, neželjeno naviku, ali može se pojaviti neka druga, još gora npr.tikovi, mucanje ukoliko to činimo «na silu».
Vjerujem kako, forsiranjem, branjenjem, intervencijom, negiranjem i zanemarivanjem, djetetovih potreba, samo produžavamo, neku fazu i činimo je težom.
I za dijete i z a nas.
Post je objavljen 25.01.2006. u 21:43 sati.