Da ne prođemo Bosnom troma duha i pospana oka... (2. dio)

Sutradan je nedjelja, 11. travnja, kiša i dalje pada i sve je hladnije. Nakon jutarnje mise i doručka opraštamo se od naših domaćina u Visokom. Zahvalnost na pozivu da ih posjetimo, na gostoprimstvu i srdačnosti kojom su nas dočekali i pratili uistinu je tolika da se riječima samo dijelom može izreći. Naši prijatelji fra Ivan i fra Ivica idu dalje s nama, s njima ćemo se oprostiti tek poslijepodne kad iz Jajca krenemo prema Banja Luci i dalje u Hrvatsku.

Dok prolazimo kroz Visoko, priča nam fra Ivan kako je 70% grada izgorjelo u velikom požaru 1911. Priča zatim o grobljima, o zapuštenom židovskom groblju na kojem već desetljećima nema tko biti pokopan, o neobilježenim grobnicama iz posljednjeg rata koje su ponekad bile prekapane i leševi premještani na druge lokacije kako bi se zločini prikrili pred međunarodnom zajednicom. Tako se događalo da su ljudi kasnije nalazili svoje najmilije u dijelovima – dio u jednoj, dio u drugoj grobnici, ukoliko su uopće imali sreće da ih nađu. Upravo tada prolazimo kroz šumarak našpikan bijelim stupićima – nadgrobnim spomenicima koji obilježavaju posljednja počivališta muslimana. U tom trenutku osjećam duboku žalost i mučninu zbog svega što se ovdje dogodilo i što se uvijek i stalno događa na raznim mjestima i u raznim vremenima, a meni se nekako ipak čini da se ne bi trebalo i ne bi smjelo događati, i ne bi se događalo kad bismo samo mogli malo drugačije gledati jedni druge, malo više cijeniti život i sve što je dano ne samo nama, nego i drugima. Zapravo, izgovorio je fra Ivan nešto kasnije toga dana, malo prije nego što smo se razišli svatko na svoju stranu, jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje - ne zato što bi njome bilo izrečeno nešto novo, nego zato što je ona vječni odgovor na bezbrojna naša pitanja i molitve. Govorio je o toleranciji i suživotu i kako su to sve lijepe stvari, ali ništa od toga ne može trajno opstati ako ne budemo barem malo voljeli jedni druge. Izgovorena samo jednom i naizgled usput, ta je rečenica bit i rješenje problema. Ljudima je često neugodno govoriti o ljubavi, nelagodno osjećati je, ljubav je nešto meko i toplo, vrlo osjetljivo, ne izlaže se pogledima drugih jer nas čini krhkima i ranjivima, a možda bi bilo najbolje kad je ne bi ni bilo, čovjek bi bez nje mogao mirno živjeti i umirati, vođen jednostavnim nagonima, bez ikakve filozofije, i sve bi bilo u redu. Osim činjenice da onda ne bismo bili ljudi.

Vozimo se dalje kroz sve gušće koprene kiše koja pojačava nakon prolaska kroz Kiseljak s kupališnim kompleksom i neobičnom crkvom Sv. Ilije na brijegu. Skrećemo prema Fojnici i uspinjemo se vijugavom cestom uz istoimenu rijeku. Snježne pahulje počinju se miješati s kišom i uskoro se nalazimo u pravoj snježnoj mećavi. U autobusu je ugodno toplo, nižu se sela i zaseoci u kojima ljudi žive, vidi se po dimu koji se izvija iz dimnjaka kuća, a mrtvi i ovdje počivaju u grobovima razbacanim uz cestu i po voćnjacima i šumarcima koje zasipa sve gušći proljetni snijeg. Uskoro se zaustavljamo na parkiralištu ispod strmog brežuljka na kojem se nalazi fojnički samostan Duha svetoga.

Pogled prema susjednoj prilično strmoj padini otkriva groblje zasipano snijegom:

Prolazimo i pored spomenika s natpisom:

Ulazimo u crkvu i razgledavamo je, pomalo u žurbi jer se približava vrijeme sv. mise. Prolazimo kroz zanimljivu zbirku samostanskog muzeja i knjižnicu, no više od knjiga privukao me prizor koji sam ugledala kroz jedan od prozora:

Na povratku kroz muzej nisam mogla ne zabilježiti ovaj mali spomenik – primjer prikrivanja križa ukrasima u vremenima osmanlijske vladavine:

Izlazimo na prostranu terasu pred crkvom. Dočekuje nas hladnoća koja oštro štipa za obraze i još jedan prizor koji je vrijedno zabilježiti:

Dok se kroz zabijeljene livade i šumarke vraćamo cestom kojom smo i došli, priča nam fra Ivan žalosnu priču o tragičnoj smrti fra Nikice Miličevića i još jednog fratra ratne 1993. godine. Fra Nikica i tadašnji imam pokušali su spriječiti ratne sukobe u fojničkom kraju gdje je suživot muslimana i katolika bio tradicionalno dobar, sve dok ih nisu u sukob doveli izvana. Čini se da to nije bilo u interesu sukobljenim stranama pa je svoje djelovanje fra Nikica glavom platio. Nešto o tome može se pročitati OVDJE
Nakon nekog vremena spuštamo se u niže predjele i snijeg se ponovo pretvara u kišu dok prolazimo kroz Lašvansku dolinu, meni dosad poznatu samo po lošim vijestima iz ne tako davnih ratnih vremena. Prolazimo kroz Busovaču i desetak minuta kasnije kroz Ahmiće u kojima su Hrvati, ne oni domaći, ubili 116 muslimana, a posljedica tog zločina bilo je među ostalim i stradanje 520 autohtonih Hrvata iz Lašvanske doline. Odmah nakon Ahmića dolazimo do Viteza gdje nas cesta vodi kroz veliku trgovačku zonu, mjesto koje pruža nadu zapošljavajući brojne stanovnike ovoga kraja. Još malo dalje Nova Bila s bolnicom koja je za vrijeme rata bila simbol nade i stradanja, a i danas je to dobra bolnica. Neposredno prije Travnika nalazi se Dolac na Lašvi u kojem se stjecajem okolnosti rodio književnik nobelovac Ivo Andrić.
Premda je prije puta bilo nekih naznaka da bismo se mogli zadržati u Travniku, zbog kratkoće vremena samo prolazimo kroz njega kao i kroz ostala mjesta u Lašvanskoj dolini. Prolazimo pored velike medrese, sjećam se i tvrđave na brijegu, a kao jedna od značajnih obrazovnih ustanova u gradu spominje se Katolički školski centar Petar Barbarić

Ubrzo nakon Travnika prolazimo pored odvojka za Ovčarevo u kojem se nalazi crkva Sv. Mihovila, jedna od najljepših u BiH. Nažalost, ne vidi se s ceste kojom prolazimo dalje do naselja Turbe (turbe inače znači mauzolej). Nakon Turbeta uspinjemo se planinskom cestom prema prijevoju Komar (927m) koji razdvaja Lašvansku dolinu (Lašva se ulijeva u Bosnu) od doline Vrbasa. Ulazimo u maglu i zavojitom cestom prolazimo kroz šume pod novim snijegom. Sa samog prijevoja inače puca širok pogled, no nama oblak u koji smo ušli onemogućava uživanje ne samo u panorami nego i u pogledu na lijepe šumovite planinske predjele kroz koje putujemo.
Spuštamo se i prolazimo kroz selo Oborci u kojem se, kao i u prije spomenutom Turbetu, nalaze ostaci antičke bazilike. Uskoro stižemo u Donji Vakuf koji leži na rijeci Vrbas. Vrbas izvire podno planine Zec koja se nalazi iznad Fojnice, ali sa suprotne strane od one s koje smo joj prišli. Uskovitlane vode nose sa sobom neizbježne plastične vrećice koje vise posvuda s grmlja uz rijeku, a ponegdje se vide i plastične boce koje plutaju u nakupinama.

Za oko pola sata cestom uz rijeku stižemo u Jajce. Autobus staje ispod Medvjed kule koja se nalazi na jednom uglu stare Tvrđave.

Uspinjemo se prema Tvrđavi u koju nećemo ući i zaustavljamo se pored ulaza u jajačke katakombe:

Spuštamo se u mračnu unutrašnjost, u svojevrstan hram isklesan u živoj stijeni. Čini mi se da se istovremeno nalazim u kapelici i u grobnici, premda su grobna mjesta prazna. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš pogubljen je u Jajcu, no njegove kosti ne počivaju ovdje, imat ćemo malo kasnije prilike posjetiti njegovo posljednje počivalište. Zanimljiv članak o jajačkim katakombama može se pročitati OVDJE , preporučujem skinuti članak u PDF formatu gore desno, isplati se pogledati ilustracije.

Na izlasku iz podzemlja dočekuje nas kiša, dovoljno jaka da nas natjera da otvorimo kišobrane. Prolazimo pored tornja Sv. Luke iz prve polovice 15. stoljeća:

Zatim se spuštamo u grad do džamije Esme Sultanije – tzv. ženske džamije. Dala ju je sagraditi Esma sultanija kao zadužbinu za svoje ozdravljenje. Izgubljeno zdravlje nije joj se vratilo i ona je umrla, no džamija je ostala kao jedina džamija u Europi sa ženskim imenom u nazivu.

Na kraju nailazimo na staru česmu, možda je poznata, ne znam joj ime, no neka se nađe jer volim česme kojima se tako velikodušno nudi potrebna voda svakome tko žedan naiđe:

Spuštamo se dalje do mosta preko rijeke Plive. S lijeve strane nazire se izmaglica koja nastaje zbog rušenja vode niz poznati slap. Moja generacija dobro ga je upamtila, pretpostavljam, pojavljivao se na svim mogućim i nemogućim mjestima jugoslavenske socijalističke ikonografije, osobito oko 29. studenog, tada još obavezno novembra, kad se dvodnevnim neradom i mnogim proslavama slavila uspomena na drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem su udareni temelji poslijeratnoj Jugoslaviji. Ova ružna zgrada u kojoj je zasjedanje održano bila je, pretpostavljam, mjesto hodočašća u bivšoj državi. Danas očito zauzima mjesto u povijesti koje joj još uvijek pripada. Srušena nije, ali napuštena jest, tako barem izgleda – muzej kao svaki drugi.

Slap je uistinu prekrasan, premda kažu da je prije nekoliko godina bio još ljepši dok se nije urušio dio litice preko koje voda pada i slijeva se u Vrbas.

Za razliku od lijepe i čiste Plive, Vrbas, to već znamo, sa sobom nosi masu plastičnog materijala, što je, nažalost, dobro vidljivo i s vidikovca kod slapa:

Nerado odlazim od vodopada čiju ljepotu ne umanjuje ni kiša koja sitno pada iz niskih sivih oblaka. No kako vrijeme neumoljivo prolazi, tako se i mi moramo uputiti prema hotelu gdje nas čeka ručak. Nakon te dobrodošle stanke ulazimo u autobus praćeni dobrim željama prosjakinje koja nas je neusiljeno ali uporno pratila od dolaska u Jajce i napokon dobila milostinju od naših domaćina. Vožnja ne traje dugo, tek nekoliko minuta, do franjevačkog samostana Sv. Luke. Najprije ulazimo u sobu u kojoj u staklenom lijesu počivaju kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pogubljenog od Turaka u Jajcu 1463., nakon samo dvije godine vladavine u kojima je pokušao naći saveznike kako bi zaustavio najezdu Turaka, ali je pritom ostao sam i prepušten na milost i nemilost osvajačima. Brzo prolazim pored tog meni neugodnog prizora i izlazim u predvorje. Na fotografijama koje su ondje izložene vidi se da su veći dio samostana i crkva za vrijeme rata bili doslovno pretvoreni u bezobličnu gomilu kamene i drvene građe. Godine su prošle i ono što je bilo srušeno ponovo je sagrađeno, zapravo, još se gradi:

Na mokrom šljunku dvorišta pred nedovršenim samostanom opraštamo se od naših dragih domaćina i pratilaca – fra Ivana i fra Ivice. Razgovaramo nekoliko minuta, rukujemo se i krećemo – oni automobilom natrag u Visoko, mi autobusom prema Banja Luci i Zagrebu. Znam da nisam samo ja neprestano očekivala na toj posljednjoj dionici puta da fra Ivan uzme mikrofon u ruke i započne priču o prizorima koji su se nizali pred našim očima. Tišina koja je pratila ta očekivanja bila je vrlo rječita.

Vozač našeg autobusa dobro poznaje krajeve kroz koje nas je provezao. To se pokazalo u ova tri dana na različitim prometnicama i u raznim, uglavnom ne baš povoljnim vremenskim uvjetima. Odlučno kreće i uvodi nas u posljednju dionicu puta, ne manje zanimljivu od prethodnih i, kako se pokazalo, ne manje lijepu. Kad sam gledala na karti ovaj dio puta vidjela sam da ima nekakvih brda, no karta mi nikako nije mogla dočarati krasotu kanjona Vrbasa kroz koji prolazimo oko sat vremena. Snagu rijeke na njezinom divljem toku kroz kanjon obuzdava i iskorištava nekoliko hidroelektrana zbog kojih se njezin tok mjestimice pretvara u dugačka uska jezera prekrasne zelene boje. Uspjela sam u prolazu "uhvatiti" jednu od brana, mislim drugu po redu:

Na mjestima gdje se Vrbas smireno razlijeva mogu se vidjeti i ovakvi, više morski nego riječni prizori, s cestom koja prati padinu klanca sasvim blizu vodenoj površini:

Kasnije smo na jednom mjestu ugledali u rijeci ogromnu plovu raznobojnih plastičnih boca zaustavljenih na vodenoj površini. Nažalost u tom trenutku mi je nakon prelaska jednog od mostova rijeka bila s pogrešne strane i nisam mogla slikati taj prizor.

Ne mogu se nagledati visokih strmih padina, žustrog planinskog toka rijeke na mjestima gdje nije zauzdana branama, litica koje se ponegdje ruše sa svih strana. Podsjeća me to na klance kroz koje sam kao dijete ponekad prolazila diveći im se i sad mi se na trenutak učinilo da se vraćam kući nekamo gdje već dugo nisam doma. Padine se na kraju razmiču, cesta ne prati više Vrbas nisko dolje na njegovom putu nego se uzdiže i mjestimice pretvara u pravu panoramsku cestu s koje puca veličanstven pogled poput ovoga:

Nešto kasnije se ponovo spuštamo do rijeke. Neobuzdana klisurama i branama u nizinskom se dijelu razlijeva i širi sve više, da bi na dionici prije Banje Luke postala prava nizinska rijeka, bez vrećica i plastičnih boca koje su ostale u mreži iznad jedne od brana u kanjonu.

Još malo i dolazimo do Banja Luke. Ne ulazimo u središte grada nego prolazimo rubnim dijelovima, sve dok ne izađemo na autoput koji nas vodi prema granici. Laktaši i Aleksandrovac ostaju za nama, a mi se uključujemo u podugačku kolonu vozila koja čekaju na ulazak u Hrvatsku kod Bosanske Gradiške. Srećom, u dužoj koloni se nalaze samo kamioni, red za autobuse i osobna vozila ipak je puno kraći. Čekamo smo nešto više od pola sata, od toga dosta dugo na ovom mjestu na mostu preko Save.

Prepuna nezaboravnih dojmova i velike zahvalnosti na svemu što mi je bilo namijenjeno na ovom putu vratila sam se u svoju svakodnevicu.