PROLAZI V (povratak)
Prolaze sam završila na moru, pa kako bih mogla nastaviti, a upravo to želim, moram se s mora i vratiti. Nadam se da ove zakašnjele slike ljeta nikome neće zasmetati.
Povratak s mora uvijek mi je bio pomalo stresan. Dok sam bila dijete, plakalo mi se od žalosti što odlazim ne samo s mora, nego i od bake i djeda i bratića i sestrične i njihovih prijatelja s kojima smo se brat i ja uvijek rado igrali. Za mene tada bilo je to poput malog sprovoda – zakapanja naprasno prekinutih ljetnih radosti koje nikad nisu dovoljno dugo trajale. A vrijeme, pa svi znamo kako sporo teče vrijeme dok smo djeca. Godina dana tada činila mi se kao pet godina danas. Osim toga, put je bio dug i naporan, uskim cestama, opasnim zavojima, ponegdje i ostacima makadama. Danas svega toga nema. Kad ne bi bilo čekanja na trajekt i eventualnih gužvi na mostu i naplatnim kućicama autoputa, put od Lošinja do Zagreba potrajao bi nepuna tri sata. Nekad je to bila prava pustolovina. Kroz otvorene prozore automobila mogla bih u miru pogledati svako drvo, svaku kuću. Kolone povratnika vukle su se kroz šumoviti Gorski kotar gdje bi uvijek prohladni zrak isprao miris soli koji se ponekad zadržao u ustima. Tata bi pretjecao cisterne i kamione natovarene velikim trupcima i ljutio se kad bismo iz nekog razloga morali stati – jer onda bi nas ta vozila ponovo prešla i trud se činio uzaludnim. Zato smo pazili da što rjeđe tražimo stajanje. Brojni zavoji nisu izazivali mučninu pri sporoj vožnji. Znakovi s crnim točkama koje su označavale mjesta gdje se češće događaju nesreće nisu nas mogli oneraspoložiti u tim vedrim ljetnim poslijepodnevima kad je cesta bila suha a vidljivost savršena. Ipak, susjeda koju sam poznavala kao dijete poginula je zajedno s mužem na jednom od tih opasnih mjesta. Kasnije su znakove uklonili jer su, po nekim mišljenjima, izazivali suprotan učinak od željenog.
Danas se kroz Gorski kotar leti. Zatvoreni u kabini jurećeg automobila prolazimo kroz tunele i prelazimo brojne vijadukte visoko iznad šumskog svoda. Prekrasne smreke koje su preživjele i oporavile se nakon višegodišnje sezone kiselih kiša koje su dolazile sa Zapada, a zaustavila ih je obavezna ugradnja filtara i ostalih pročistača na tvorničkim ispusima diljem razvijene Europe, te prekrasne smreke dakle nekako su se izgubile u šumama koje djeluju gotovo nestvarno, kao krajolik s lijepe fototapete ili ogromnog jumbo plakata.
No ipak da se vratim malo unatrag, na otočke ceste kojih se sjećam od prije četrdesetak godina. Premda su nedavno sagradili nove, šire ceste, netaknutim su ostavili nimalo slučajan detalj koji je starim graditeljima morao biti vrlo značajan. Slikoviti gradić Osor smjestio se na niskoj prevlaci koja spaja otoke Cres i Lošinj, a nalazi se na creskoj strani. Dva velika otoka (nedavno se ispostavilo satelitskim mjerenjem da Cres za cca pola hektara premašuje veličinu našeg dotad najvećeg otoka Krka) zapravo razdvaja umjetno prokopani kanal premošten pomičnim mostom. No prije nego što se bilo s lošinjske bilo s creske strane dođe do mosta koji se otvara dvaput na dan kako bi kroz kanal propustio jedrilice i više jahte, ugledat ćete osorsku katedralu i nekoliko trenutaka učinit će vam se kao da vozite ravno u nju. To sam pokušala djelomično dočarati ovom fotografijom:
Na pažljivo projektirani detalj upozorio me djed i odonda uvijek iznova uživam u tom kratkom prizoru i zamišljam koliko je on značio vjernicima koji su nedjeljom ili barem na neke blagdane sigurno dolazili ovamo raznim prometnim sredstvima sporijim od današnjih, ili naprosto pješice, što im je omogućavalo pogled na njihov cilj prije nego što su ga dosegli.
Jedne godine, kad smo se vraćali u poslijepodnevnim satima, nebo nad Osorom bilo je crno poput razlivene nafte, a kako nam je s leđa zasjalo sunce, ubrzo se na toj tamnoj podlozi ocrtala prekrasna duga. I nedugo zatim još jedna. Bila je to prva dvostruka duga koju sam vidjela u životu i proći će godine dok taj najljepši fenomen budem imala prilike ponovo vidjeti jednako jasno i savršeno. Upravo sam se toga sjetila ljetos kad smo se vraćali jednog mutnog, ali još uvijek sunčanog prijepodneva – muž, djeca, pas i ja. I pomislila sam kako bi bilo lijepo ponovo vidjeti dugu. Nebo je na moju duboku želju ubrzo odgovorilo i naklonilo nam ovaj pogled na prolazu kroz Gorski kotar:
I ova duga bila je dvostruka, iako se to na ovim uspjelijim fotkama koje sam slikala iz jurećeg automobila ne vidi.
Nešto kasnije na autoputu nas je zahvatilo nevrijeme, povremeno smo prolazili kroz prave slapove kiše:
Sjećam se da mi je baka, dok sam bila mala, rekla da je otvor u oblacima kroz koji prosijavaju sunčeve zrake Božje oko. Onda sam neko vrijeme posvuda tražila i nalazila te znakove inače nevidljive prisutnosti, a zapažam ih i danas. Otvor u oblacima koji nam se iznenada ukazao na autoputu između Karlovca i Zagreba nije bio ukrašen sunčevim zrakama jer nekim čudom našao se točno iznad nas:
Zabljesnuo nas je svojom prekrasnom modrinom i poput malo preuranjene dobrodošlice uljepšao kasniji kišni i sumorni povratak kući.
08.12.2008. u 22:30 | K | 28 | P | # | ^
