MALENI ISPOD ZVIJEZDA
Jedne vedre i hladne zimske večeri vraćala sam se kući s mlađim sinom. Nad nama se na tamnom zimskom nebu rasprostirao Orion, jedino zviježđe koje sam u stanju odmah i bez dvoumljenja prepoznati. Pokazala sam lik malome i počela objašnjavati kako tri zvijezde predstavljaju pojas, a on me neočekivano prekinuo. Rekao je da se toga boji i da ne voli razmišljati o onome na nebu. Nisam nastavila, naravno, ali sam se sama zagledala u male blistave dragulje koji u meni nikad nisu pobuđivali strah, nisam se čak ni sjetila da bi se netko mogao bojati onoga što vidimo na normalnom noćnom nebu. Mnoge sam ljetne večeri slušala tatu kako opisuje zvjezdano nebo nad nama i pokazuje nam razne točke i način orijentacije u tom svjetlucavom bespuću. Nažalost, moj vrlo loš smisao za orijentaciju nije mi dopustio da to upamtim. Ili je možda bio ipak u pitanju nedostatak interesa, jer kad sam gledala u te sjajne točkice zapravo mi i nije bilo bitno kako se koja zove i gdje se nalazi u odnosu na neku drugu. Moram priznati da pomalo žalim zbog svog neznanja o toj temi, no ono me nikad nije sprečavalo da maštam o udaljenim svjetovima, zamišljam kako izgledaju, putujem na krilima mašte čitajući SF priče ili gledajući filmove i serije. Svjesna sam mikrokozmosa i makrokozmosa koji me okružuje premda se nisam u stanju snaći u njihovim prostranstvima. No kako se ponekad gubim i u ovom svijetu u kojem živim, navikla sam se i ne vidim u tome ništa uznemirujuće dok god se znam vratiti kući.
Jasno mi je da se netko može bojati noćnog neba. Uljuljkani u sigurnost svakodnevice obično nismo svjesni kako je neizmjeran i nepoznat prostor koji nas okružuje. A čovjek se obično boji nepoznatoga. Kako u ovom slučaju nepoznato zasad teško može postati uistinu dobro poznato, možda je najbolje prihvatiti ga takvim kakvo jest i uživati u ljepotama kojima nas obasipa. Jesam li lakoumna? Možda, ali nije mi na kraj pameti bojati se neba ispod kojeg živim. Kad bi se na njemu pojavilo nešto zastrašujuće, sigurno bih promijenila ploču. No i tada bih se bojala samo onog strašnog, nadam se. I pitam se koliko priče, filmovi, igrice, stripovi i ostali mediji puni zastrašujućih čudovišta koja dolaze iz svemira ili iz podzemlja utječu na strahove novih generacija. Odrasla sam uz ljubaznu priču o Heidi koja se navečer uspavljivala gledajući zvijezde koje prijateljski žmirkaju na nebu i ne želim prihvatiti nijedan drugi koncept. Zato me razveselilo kad me nedavno, dvije godine nakon priče s početka posta, mali pitao gdje je već ono na nebu što sam mu jednom davno pokazivala. Orion još nije bio izašao, no kad se kasnije pojavio, pokazala sam mu tu ljepotu s prozora, zadovoljna što straha očito više nema.
Prije nekoliko dana zaboravila sam oprano rublje u perilici. Bilo je prošlo 11 sati navečer kad sam ga počela vješati. Zgrade su tiho spavale, a zvijezde žmirkale u noćnoj vedrini. Zastala sam i miris svježe oprane tkanine pomiješao se sa slikom bezbrojnih svjetala, prastarih tragova sunaca nezamislivo velikih i neizmjerno dalekih. Na trenutak sam poželjela da taj osjećaj traje zauvijek. Kao i mnogi drugi koje sam doživjela svjesna neba iznad sebe. Sićušna u beskonačnosti ipak ne idem malena ispod zvijezda. Pazim. I znam.
01.03.2008. u 08:54 | K | 31 | P | # | ^
: )
Baš sam sa svojim učenicima promatrala Orion... i jako se radujem satovima astronomije. Osajemo sedmi sat kada su hodnici škole ispunjeni tišinom dok mi pričamo o beskraju.... oduševljeni su i marljivo uče, crtaju zvijezde, pamte njihov položaj, magnitudu sjaja i sve što treba...
Prošle nedjelje smo se vraćali sa juga Hrvatske preko Like. U Lici je najljepše promatrati zvijezde, zrak je čist, nema rasvjete i baš sam promatrala Oriona, po prvi puta sm vidjela sve zavijezde u tom zviježđu, čak je i zviježđe Taurus bilo jasno i vidljivo.....
Želim ti ugodan vikend uz jednu dragu sms poruku koju dugo čuvam u mobitelu:
* * * Prijatelji su poput zvijezda, tu su i kada ih ne vidimo. * * * *| mirta | 01.03.2008. u 11:46
onaj beskraj strasi, i istodobno zadivljuje i ostavlja bez daha...
| yashmine | 01.03.2008. u 11:47
Svako zlo za neko dobro - i zaboravljena roba u mašini može izroditi nešto lijepo. :))
| pegy | 01.03.2008. u 13:01
:)))
Od najranijeg djetinjstva bio mi je utješan i ohrabrujući pogled na Orionov zaštitnički lik. I danas mi pomaže prebroditi zimu i hladnoću. Ako čovjeku nekako uspije zadržati taj djetinji osjećaj kroz život, zna da na nebu žive moćni i blagonakloni bogovi, i svijet je sasvim drugačije mjesto. :))))))| ludlud | 01.03.2008. u 16:12
drage zvijezde velikog i malog medvjeda, uvijek su me poput kola vodile nekamo u snove ...
možda su gore da bi nam svijetlile, i naučile nas skromnosti i veličini.
maleni smo i prolazni, ispod zvijezda.
no, kao i mnogi prije nas, pokušavamo ispod njih kročiti uspravno ...| rU | 01.03.2008. u 17:16
obožavam vedro, zvjezdano nebo :)
| Tri Pojma | 01.03.2008. u 17:38
obožavam ljeti, daleko od grada, ležati na leđima i promatrati zvjezdano nebo (u gradu se slabije vidi jer sjaj zvijezda se gubi u svjtlima velegrada) zvijezde u orionu su Betelges i Belatriks (gornje dvije) Alnion (srednja u pojasu) i Rigel (dolje desno). predstavlja vojnika sa uzdignutim mačem.
| prirodno_celav | 01.03.2008. u 21:50
Alnilan ne Alnion
| prirodno_celav | 01.03.2008. u 22:49
Mene noćno nebo privlači poput magneta!
Gledam u zvijezde i kad pomislim, kako možda gledam u neku koja ne postoji već milijun godina, a samo njena svjetlost i dalje putuje ka nama, prođu me trnci.
Astrofizika mi je omiljena tema ...he he...na žalost, rijetko imam sa kim raspravljati:obično nakon uvoda pređu na fantastiku i ne shvaćaju da to nije isto...
Pozdrav nedjeljni!| misko | 02.03.2008. u 07:52
meni je uzasno neobicno da se netko boji nocnog neba...
ali uzasno neobicno je ujedno i jako dobro.| catcher | 02.03.2008. u 11:55
I mi smo sinoć u Rijeci, nakon mnogih dana, vidjeli zvjezdano nebo...sve je nekako izgledalo ljepše i lakše...
Još nešto: uživala sam odrastajući uz Heidi...| Majstorica s mora | 02.03.2008. u 14:43
Baš volim gledati zvjezdano nebo. No osim Velikog medvjeda (naravno, i Malog medvjeda) ne mogu sama pronaći sva ta zviježđa. A u planetariju u zagrebačkom Tehničkom muzeju sve je tako lijepo i jasno. :-)) Lijepo je uživati u pogledu na vedro zvjezdano nebo. :-)
| Big Blue | 02.03.2008. u 18:56
da nema zaboravljenog rublja....ne bi se ni sjetili pogledat u nebo :-))
i meni se to uvijek događa...| Elyca | 02.03.2008. u 20:17
prekrasan post
pozdrav iz galaksije Dugave| mushin munen | 02.03.2008. u 23:20
toliko smo privezani za zemlju i zemaljsko da doista rijetko dižemo pogled ka nebu.....lijepo napisano...
| Irida | 03.03.2008. u 20:44
Čitavo djetinjstvo uživala sam gledajući zvjezdano nebo i kao i ti nastojala taj osjećaj prenijeti i mojim sinovima. Nisu izražavali strah, ali razumijem da je to moguće. Baš zbog svega što se djeci servira sa malih ekrana i kompj.igrica. Nažalost, mediji pokušavaju usaditi strah i ponekad u tome i uspijevaju. Ipak, uvijek ima ljudi koji hodaju uspravno ispod zvijezda, bez straha, otvorena srca.
Brat me naučio prepoznati Orion kada bi se zajedno vraćali kući iz kafića. Orion nas je često pratio, te ga i dandanas doživljavam izuzetno blisko i zaštitnički. :-)))| gustirna | 03.03.2008. u 22:17
Kako živim u Zagrebu koji niti ne vidi zvjezde,svako ljetno veće provedeno na moru provedem promatrajući zvijezde...
osmjehe ti ostavljam...| tratincicamala | 03.03.2008. u 22:58
Obožava zvjezdano nebo, tako je daleko, tajno, meni nepoznati i romantično. Ali na žalost, ne poznajem zvijezde ili zvijeđa onoliko koliko bih htjela.
Moram priznati da prvi put čujem da se netko boji noćnog neba, ali razumljivo mi je to, pogotovo ako je dijete u pitanju.
I obožavam Van Gogoha.
Lijepi dan ti želim :)| Brunhilda | 04.03.2008. u 10:31
Baš si to lijepo ispričala, uostalom kao i uvijek. Volim promatrati nebo i baš razmišljam kako prečesto zaboravljamo baciti pogled gore. Previše smo fokusirani na sve ovozemaljsko da zaboravljamo ljepotu neba. Zato ja nadoknađujem ljeti kad se izležavam na plaži i slažem slike od putujućih oblačića...
| carla | 04.03.2008. u 10:44
Lijepo!!! I ja sam odasla uz '' Heidi ''. I uživam u beskraju što se prostire. Ugodno ti popodne!
| detalj | 04.03.2008. u 17:08
Pozdravljam te! :)
Nova obavijest na mom blogu - pa možeš svratit...
Puno pozdrava ! :-)
T.| triesduja | 04.03.2008. u 22:31
i mene fascinira svemir, zvijezde i rado citam sve moguce clanke o kozmosu a i dobri SF mi je drag. Fascinira me na primjer kad sam na Korculi, kako je kuca gdje ljetujemo uz samo more a i na osmi, dakle van mjesta (i svjetala grada) tako je i nebo nocu nevjerojatno zvjezdano a kako ljetujemo uvijek oko Svetog Lovre dakle 11.08. to je doba kada ima bezbroj padajucih zvijezda. Nezaboravan dozivljaj. Lezimo tako na terasi kuce u lezaljkama i gledamo to tamno prostranstvo i promatramo te zvijezde koje padaju, odnosno kometi ako se ne varam. U jednoj veceri znali smo ih vidjeti i po 50-ak! Kao pravi vatromet na nebu fantastican dozivljaj...neponovljiv, fascinirajuci, naprosto nemam rijeci. Volim promatrati nebo nocu i uvijek se pitam sta je to tamo gore, sta ima na svim tim svjetlucajucim zvjezdicama, kakvi se sve oblici zivota nalaza u tim prostranstvima i sav taj misterij me neodoljivo privlaci i potice mastu. Pusa draga :)))))))))))))))
| MENTINA | 04.03.2008. u 22:35
U Opatiji su 4 srednje škole kojih u Rijeci nema - zato
| triesduja | 04.03.2008. u 23:27
nebo... nešto što me odmalena oduševljavalo...
po danu oblaci... nešto prelijepo.. nekad mi se dogodi da idem kroz grad i promatram ih, i onda spustim glavu i shvatim da me ljudi čudno gledaju =)
po noći zvjezdano nebo... smiruje... kad sam bila osnovna škola prijateljica i ja smo orion zvale strijela...
Pozdrav| ...jedna duša slomljena... | 05.03.2008. u 16:25
... i moja najdraža slika od Van Gogha... Lijepo. No, malo bih prokomentirala strah tvog sina od neba. Mi smo odrasli uz lijepe priče o nebu i SF priče koje nisu bile ni blizu surove kao ove danas. Pogledaj SF filmove koje današnji klinci gledaju - pa ja sam već bila gotovo odrasla djevojka kad me bivši dragi odveo gledati Aliena i jedva sam nakon toga spavala. A da ne govorim da su današnji SF filmovi gotovo redovito ravni filmovima strave. Nekadašnji "Planet majmuna" u odnosu na ovo što se danas vrti na TV-u i u kinima izgleda kao film za dječicu. Da sam kao dijete gledala takve horore, tko zna ne bih li danas strahovala od zvijezda. A tvoj sin ih gleda... A po pitanju nepoznavanja imena - to se uvijek može nadoknaditi ako se želi. No, najvažniji je doista osjećaj ljepote i mira koji taj prizor budi u tebi. :) Pusa
| bivša apstinentica | 05.03.2008. u 20:22
Pozdrav!
O održanoj promociji "Triesduje" u O.Š. “Kantrida” , pokrenutoj raspravi sa sedmašima i osmašima, te zaključcima - na mom blogu.
Zahvaljujem ti na čitanju i praćenju!
Pozdrav!
T.| triesduja | 06.03.2008. u 18:58
Pozdrav!
O održanoj promociji "Triesduje" u O.Š. “Kantrida” , pokrenutoj raspravi sa sedmašima i osmašima, te zaključcima - na mom blogu.
Zahvaljujem ti na čitanju i praćenju!
Pozdrav!
T.| triesduja | 06.03.2008. u 19:00
Pozdrav!
O održanoj promociji "Triesduje" u O.Š. “Kantrida” , pokrenutoj raspravi sa sedmašima i osmašima, te zaključcima - na mom blogu.
Zahvaljujem ti na čitanju i praćenju!
Pozdrav!
T.| triesduja | 06.03.2008. u 19:01
.....OPET JA................
| kutijica za sne | 07.03.2008. u 11:36
Obožavam nebo i zvijezde i često lijeti ležim satima uz more i gledam u nebo, ali ni jednu jedinu zvijezdu ne znam pronać.
| slatko grko | 07.03.2008. u 15:25
Volim promatrati zvjezdano nebo.
Zadivljuje me, iako ne znam nazive zvijezda ...
/mozda danas vise nego nekad jer sam vise zainteresirana/.
Pod tim mocnim i velikim prostranstvom osjecam se malenom, ali u isto vrijeme i zasticenom
/kao dijete koje se voli stisnuti, uvuci u krilo svoga velikoga, ljubljenoga oca pod njegovu zastitu/
Od ovoga prelijepo napisanoga posta izdvajam nesto sto mi se posebno usjeklo:
" ... No kako se ponekad gubim i u ovom svijetu u kojem živim, navikla sam se i ne vidim u tome ništa uznemirujuće
dok god se znam vratiti kući. ... "
Lijep pozdrav ...| mirjam | 08.03.2008. u 14:32
