POZDRAV I PRIČA
Eto, došlo je vrijeme da se i ja uputim u neke druge krajeve. Da ne odem bez riječi, ostavljam pozdrav svim dragim prijateljima i posjetiteljima. Uz to i priču. Malo je dulja, povest će vas u svijet nimfi i sličnih stvorenja koja su mi se ovako posložila jedne noći kad je uistinu bila pomrčina mjeseca, a ja patila od neobično uporne nesanice. Priča je spoj svega i svačega, pa ako vam se da čitati, dobro ste došli. Ako ne, također ste dobro došli i ništa manje srdačno pozdravljeni. A ja se vraćam sredinom osmog mjeseca. Dotad svima želim lijepo i ugodno ljeto sa što manje onih neugodnih popratnih pojava o kojima neću sada. Možda nakon povratka. 
SELENA
Ne, ne bih mogla reći da sjedim, premda se upravo tako osjećam na zaobljenom kamenu u najdubljoj uvali jezerskoga dna. Nepostojećim uzdrhtalim rukama stežem svoje jedino blago, blago koje je ujedno i kazna za moj najveći, moj jedini životni neposluh. Pogreška? Ne znam. Možda je tako bilo suđeno, zapisano davno prije nego što sam izronila iz Mora Života i započela naizgled beskonačan ples na ovoj prekrasnoj živućoj kugli pod modrim nebeskim svodom kojeg tada, u početku Stvaranja, još nije ni bilo. No zar to sad ikome nešto znači...
Stoljećima su vjetrovi šibali moje hladno jezero u čvrstom kamenom koritu, topla sunčana podneva skidala su slojeve vode s njegove površine, bezbrojne su kapi našle put do žednih usta čvrstih bića koja su se izmijenila u tisućljećima otkako sam ovdje. Sutra napokon dolazi kraj. Znam to. Možda se ne dogodi odmah, no sutra će se pokrenuti teški strojevi koji čekaju, poput čudovišnih bića naslagani na obalama mjesečinom obasjanog jezera.
Selena, kćer mjeseca, tako se nazvala kad je trebalo stupiti u novo doba. I stupila je, svi su prešli. Ostala sam ja, usamljena u svom hladnom domu, čuvarica posljednjih kapi vode drevnog jezera s kojim sam se bila združila u vječnu zajednicu kad sam bezglavo jureći bježala od ropstva koje mi je bilo dosuđeno. Ili možda nije. Uvijek postoje izuzeci. Ja sam to, možda Daphi-no i još ponetko od onih s kojima sam obigravala iznad užarene zemljine kore u trenucima stvaranja. Trebala sam ostati do kraja, bila je to moja dužnost, moja radost, moje poslanje. Sutra će biti prekinuto. Kad strojevi raskinu nasip koji vodu dijeli od već iskopanog kanala, slabašna snaga moga bića neće moći zadržati na okupu onih nekoliko kapi prvobitnog jezera u koje sam zaronila prije mnogo desetaka tisuća godina. Kapi će se raspršiti i izmiješati s nestalnim jezerskim vodama, a moje će se biće vratiti beskraju Mora Života, tužno zbog neobavljenog posla. Da sam poslušala Selenu, sad bih bila obuhvaćena čvrstim tijelima mnogih stvorenja koja tako gordo kroče ovom nesigurnom i nestalnom površinom. Bila bih već bezbroj puta umrla i ponovo se rodila, nakratko hvatajući dah između tih pohoda. No bojala sam se toga. Prestrašila sam se one noći kad se trebao dogoditi Prijelaz.
Sjećam se kao da se jučer dogodilo. Dugo smo se pripremali. Nismo bili ni prvi ni posljednji poslani sa sličnom misijom. Svaka skupina imala je svoj put, svoj zadatak, svoj način djelovanja. Rijetko smo se susretali, i da se nije dogodila nesreća mojoj najmilijoj prijateljici Daphi-no, ne bih ni znala da postoje Drugi, slični nama, a ipak različiti. Selena nas je vodila. Nije bila jača, bolja, odvažnija, nitko od nas nije razmišljao o takvim stvarima. Svatko je radio upravo ono za što je bio određen i radio je to sa zadovoljstvom, bez pogovora. Ponekad smo morali umiriti, a ponekad probuditi unutrašnjost nekog vulkana. Probiti prirodnu branu na jezeru kako bi voda potekla, ili usmjeriti tok rijeke. Pomagali smo čvrstim bićima kad su se pojavila i činili smo to s predanošću i ljubavlju, radilo se o sitnoj morskoj spužvi ili golemom gmazu, lišaju koji se uz neizmjerne žrtve probija na kopno ili gordoj palmi u tropskim krajevima... Kroz tu smo pomoć i upravljanje stjecali osjećaj za ta bića čvrstog svijeta kojemu smo se kasnije trebali pridružiti. No kad se taj čas uistinu približio, bila sam shrvana velikim strahom. Nisam čeznula za radostima tih stvorenja, a bojala sam se boli i smrti bez kojih nema udjela u tom životu, gubitka mnogih osobina koje sam imala ovakva kakva sam još uvijek, zarobljena u vremenu.
Ne bih mogla reći da se nisam pripremala za ono što se trebalo dogoditi te pradavne noći, no ostaje činjenica da spremna nisam bila. Selena je znala. Mnogo je vremena provodila sa mnom i sad znam da me pokušala pripremiti da krenem dalje s njom i s ostalima, iako je morala znati da je to nemoguće. Možda se nadala da će me zakriliti svojom moći one noći punog mjeseca kad je zakrvavljeni disk počeo nestajati pod teškom sjenom našeg zemnog boravišta s kojim smo se dosad zbližavali, a odsad ćemo morati nastaviti potpuno stopljeni s njim.
Često smo Selena i ja obilazile grm krupnih tamnozelenih listova s kojim se Daphi-no stopila u onom strašnom trenutku. Ponekad sam ondje sjedila u krugu Naprednih, onih koji silaskom u tvar neće u potpunosti zaboraviti Bit. Oko nas su već tada vršljala uspravna bića kojima će naša promjena donijeti najveći napredak. Ostali iz naše skupine stopit će se s bićima koja prate te stvorove. Znam da je Selena razmišljala da me smjesti u sigurnost te skupine Ostalih, no bilo je kasno, otišla sam predaleko u pripremama Naprednih.
Možda je ipak postojala slamka spasa, titraj nade u neizvjesnoj budućnosti, prije onog strašnog događaja. Dok smo Daphi-no i ja radosne i uvijek znatiželjne lutale obalama toplog središnjeg mora igrajući se s pticama koje su voljele letjeti s nama među lelujavim krošnjama stabala, iznenada je, naizgled niotkud, iskočila plamena spodoba. Ja sam se prikrila uz tlo, a spodoba je pojurila za mojom prijateljicom. Kao da se igraju jurili su kroz šumu i meni se na trenutak učinilo da se na neki neobičan način zabavljaju, ta nama se dotad nije još ništa dogodilo što se nije trebalo dogoditi, a to smo mogle osjetiti svakom stanicom svog nematerijalnog tijela. No ovo je bilo drugačije. Narančasto osvijetljen lik pun životne radosti obigravao je oko zelenoplave sjenke zbunjene Daphi-no. Trčala je pred njim ne dodirujući stopalima meku zemlju šumskog tla. Iznenada sam primijetila kako između nogu nepoznatog lika izbija plameno koplje i već gotovo dodiruje leđa moje nesretne prijateljice. Kriknula sam, ona se okrenula, i kad je ugledala prizor u panici je odabrala put kojim nipošto nije smjela poći. Poput vjetra prasnula je u grm mirisnog debelog lišća, stopivši u jednom trenutku svoju bit s njim. Uhvatila sam njezinu posljednju oproštajnu misao i želju da čudovište svojim oružjem spali grm i pošalje je natrag u prvobitno nebo za kojim nitko od nas nikad ne prestaje čeznuti svom snagom svoga srca. No to se nije dogodilo. Spodoba se zaustavila i njezina se plamena svjetlost gotovo ugasila. Prekrasan bakrenoputi mladić očajnički je obilazio grm, milovao mu listove, korijen zalijevao vrelim suzama. No povratka nije bilo. Daphi-no je ostala zarobljena u grmu do kraja svog vremena. A to nije bio njen put. Ili jest. Neki od nas biraju putove o kojima ni voditelji ni oni sami ne znaju ništa. I ja sam svoj odabrala, protiv svoje volje, protiv želje Selene i cijele moje skupine...
Stajali smo na vrhovima golemih kamenih stupova koji su okruživali amfiteatar u kojem su se natisnuli Ostali. Posljednje zrake zalazećeg sunca nježno su prolazile kroz moj bestjelesni lik. Zadrhtala sam od osjećaja gubitka koji ću noćas pretrpjeti. Osjetila sam kako jača Selenina zaštitnička snaga s moje lijeve strane. To me donekle umirilo dok smo uz zvuk moćnih vibracija čekali trenutak kad će sjena dotaknuti crvenkasti mjesečev krug i početi ga gutati. Moć našeg pojanja, činilo mi se tada, bila je bezgranična. Svojom smo pjesmom podizali ogromno kamenje iz ležišta, oblikovali ga i nježno ga na zvučnim jastucima premještali onamo gdje nam je bilo potrebno kao znak ili rezonator. Današnji se ljudi čude kako su njihovi primitivni preci premještali to golemo kamenje iz kamenoloma na udaljena mjesta i ondje ga oblikovali i postavljali u naizgled nemoguće položaje. Beskonačni sati njihovih razmišljanja kojima sam sebi kratila duljinu vlastitog čekanja potrošeni su na iznalaženje nategnutih rješenja tako jednostavne stvari. Da su samo mogli vidjeti kako je kamenje nošeno našim pjesmama postajalo podatno i s lakoćom se smještalo onamo gdje smo željeli da se nalazi! No iz najdublje nutrine onih koji su obuhvaćali bit Naprednih počela je polako teći rijeka sjećanja donoseći istinu, ili barem izbjegavajući zabludu. Kad pogledam smiješne strojeve koje su morali smisliti u svom ograničenom svijetu, onakve kakvima sutra namjeravaju pokidati obale mog jezera, čudi me kako oni u kojima svojim dijelom borave Napredni uopće mogu pomisliti da je golemo sveto kamenje odabrano, iskopano i obrađeno tim nasumičnim metodama. Stopljeni s materijom oni su izgubili velik dio svojih sjećanja. Ja sam ostala netaknuta, ali zarobljena u svom hladnom kavezu, gdje sve znam i sve mogu vidjeti, no ne mogu djelovati. Oni su hrabro krenuli putem koji je i meni bio namijenjen. A ja... Kad je mjesec počeo nestajati pod pokrivačem zemljine sjene, osjetila sam približavanje nečeg crnog, strašnog, opasnog. U trenutku sam se sjetila spodobe koja je progonila Daphi-no – ne ražalošćenog mladića koji je naricao oko grma tražeći zauvijek izgubljeno, nego onu plamenu pojavu koja nas je svojim neznanim izgledom natjerala u bijeg. U jednom sam se trenutku istrgla iz kruga Naprednih koji su stajali na kamenim megalitima štiteći Ostale od prejakog udarca koji bi ih gurnuo preduboko u svijet tvari. Osjetila sam kako je Selena nevjerojatnom brzinom popunila nastalu prazninu svojom energijom, a onda je prasnulo. Jela pod koju sam se bacila bila je rastrgnuta u najsitnije iveri. Amfiteatar se ispunio crnim gmižućim sjenama i ja sam, jedva zahvalivši drvetu koje je na sebe preuzelo udar namijenjen meni, potrčala kroz šumu. Nisam se bojala da će me netko od mojih slijediti. Još sam se manje bojala bića od čvrste tvari koja su zahvaćena panikom glavinjala kroz šumu. No uhvatila me bezumna panika zbog strašnih disonantnih zvukova od kojih se rasprskavalo nečisto stijenje i koje mi je razdiralo nepostojeće tijelo. U jednakoj panici u kakvoj je Daphi-no prasnula u tijelo drveta, ja sam pljusnula u jezerske dubine vođena jedinom željom – da taj strahoviti zvuk konačno utihne.
Nakon beskonačno mnogo vremena zavladala je tišina, a ja sam shvatila da će to jezero koje sam dobro poznavala zauvijek ostati moj dom. Stoljećima sam ostala tako, zarobljena na mirnom jezerskom dnu, pazeći da oko mene ostane dovoljno prvobitne vode kako bih mogla nastaviti živjeti. Onda je prevladala znatiželja i počela sam izvirivati i promatrati svijet izvan vode, osluškivati sve razgovjetnije tepave riječi svojih dragih udubljenih u igru tvari. Djeca i neki koji su u sebi nosili od srži Naprednih mogli su me vidjeti, pa je u okolici jezera nastala priča o jezerskoj ženi, zelenoj vodenjačici, gospi od jezera. No nisam se često pojavljivala na površini. A u mutne dubine nitko nije dolazio svojom voljom. Tijelima onih koji su se tijekom mnogih stoljeća ovdje utopili, svojom sam pjesmom pomogla da brže isplivaju, kako bi lakše pronašli svoj mir na zemlji. To su ljudi i primijetili i moje su jezero hvalili kako uvijek vraća ono što uzme.
Sad me više nitko nije primjećivao na glatkoj površini mirne ustajale vode. Mojih je nekoliko kapi pradavne vode sa zahvalnošću očekivalo završetak dugog, predugog puta. Gotovo umrtvljena u jedinom preostalom dijelu nekoć velikog jezera smireno sam se predavala ništavilu i vječitoj samoći. Posljednjim ostatkom pozornosti od koje sam bila sačinjena obratila sam pažnju na veliki i savršeni mjesečev krug. Naslutila sam približavanje sjene koja će progutati njegovo blještavilo. Selena! U trenutku sam bila potpuno budna i zagledana u radosno bestjelesno lice svoje prijateljice. Snažan prasak nije me zatekao nespremnu. Izbačena iz svoje tamnice znala sam da sam ponovo tamo gdje sam i trebala biti. Selena, Daphi-no i ja titravo smo se poigravale mjesečinom koja je plesala na uzbibanoj površini jezerca koje se praznilo velikom brzinom kroz već prokopani kanal. Zatim smo krenule dalje.
Sutradan su ljudi začuđeno proučavali neobičnu havariju na brani jezera, koja nije učinila nikakvu veliku štetu. Sve se dogodilo kako su i planirali, vode su se slile u obližnju rijeku, nitko nije stradao, a uzrok snažne eksplozije ostao je nepoznat. Našlo se tu raznih teorija, od pada manjeg meteorita, do vanzemaljaca. A neki su pomislili i na gospu od jezera. Svoje su misli oprezno zadržali za sebe. Ta tko bi razuman u današnje vrijeme vjerovao u natprirodna bića...
14.07.2007. u 18:33 | K | 37 | P | # | ^
SLOJEVI
Sjećam se jedne priče iz Siriusa, časopisa u kojem su prije rata izlazile znanstveno-fantastične priče koje sam tada rado čitala.
Stariji čovjek došao je kao turist na neobičnu planetu. Svake godine iz atmosfere bi se na tlo spustio tanak ali neprobojan plašt koji je pokrio i zauvijek zarobio sve što se u tom trenutku nalazilo na površini. Ljudi su na to mjesto dolazili kao turisti i s posebnom opremom ronili u tako nastalim slojevima. Nedavno pokrivene ljude i ostala bića vidjeli bi jasnije, a one koji su se nalazili ispod više desetaka takvih slojeva jedva bi nazirali. Posebnu draž toj aktivnosti davala je činjenica da se nikad nije moglo točno predvidjeti u kojem trenutku će se taj plašt spustiti na tlo. Tako bi svake godine poneki turist ostao zarobljen u slojevima koji bi ga zauvijek očuvali u tjelesnom obliku, ali i odvojili od svega čemu su dotad pripadali. Junak priče došao je u posjetu svojoj davnoj ali jedinoj ljubavi - ženi koju je jedva mogao nazrijeti kroz mnoge slojeve koji su pali nakon što ju je - odvojenu od njega - prekrio kobni plašt. Zauvijek mlada, ali i zauvijek sama, kao duh prizvan s onog svijeta ukazala se njemu koji je i dalje putovao kroz vrijeme. I koji je još jednom, po tko zna koji put, izbjegao zarobljavanje u nepovratnom.
I to je jedna od priča koje nisam nikad zaboravila. Njena duboka i jednostavna istina omotana zanimljivom i romantičnom fabulom upalila je u meni jedno od svjetala shvaćanja. Koliko puta očajnički nastojimo doprijeti u duboke slojeve vlastite prošlosti, susresti fantome nekoć tako stvarnih, dragih ili manje dragih ljudi, predmeta, predjela. Mirisi, zvuci, riječi, slike, prizori, sve to može probuditi sjećanja i na trenutak nam otkriti dublje slojeve zauvijek nestalog vremena.
Je li uistinu naša psiha ta koja odabire i prosijava informacije i one koje su trenutno nepotrebne zatvara u duboka spremišta koja su nam samo povremeno dostupna? Ili možemo prisutnost slojeva utvrditi i promatranjem onoga što nas okružuje?
Ako netko koga su naši roditelji, djedovi i bake dobro poznavali, umre prije našeg rođenja, mi ćemo iz pričanja puno saznati o njemu, ali će ta slika biti selektivna i subjektivna, a ono što ćemo o tom čovjeku eventualno prenijeti našoj djeci, bit će samo blijeda prikaza u odnosu na cjelovitu osobnost koja je nekad živjela, govorila, voljela, mrzila, ostavljala otisak tijela u posteljini nakon prospavane noći i napustila to tijelo u trenutku kad je za to kucnuo čas, bez ikakve mogućnosti da nas upozna, ili da mi upoznamo nju. Trenutak smrti trenutak je pada vela koji umrlog odvaja od ostalih i koji s vremenom postaje sve gušći i neprozirniji. Samo se nevjerojatno snažne ili prodorne ličnosti mogu nazrijeti u nekoliko tisuća godina dubokim slojevima. Većina se stopi sa svojim velom i izgubi se već nakon nekoliko desetljeća, možda i godina. To se događa sa stanovišta nas koji smo ovdje i kročimo kroz vrijeme prije nego što nas veo otme od pogleda onih koji ostaju.
Ponekad se, slučajno ili nekim neobičnim slijedom okolnosti, pojave rupe u velu i omoguće nam da zavirimo u jako daleku prošlost. Agonija djeteta umrlog od ozljede glave prije mnogo desetaka tisuća godina - slučajni nalaz u slojevima zemlje nakupljene u nekoj špilji. Nijemi krik Pompejaca zatrpanih gotovo u trenu nevjerojatno silovitom erupcijom. Godovi prastarog drveća koji pokazuju tragove obilja i gladnih godina. Gomile ostataka na mjestima drevnih i manje drevnih bitaka koji pronose svoju jezivu priču kroz stoljeća, ponekad i tisućljeća. Slojevi zemlje, slojevi biljnog tkiva skrivaju blijede tragove prošlosti čijem istraživanju poneki ljudi posvećuju svoje živote ili njihov veliki dio.
Tko zna što se sve skriva u slojevima koji su ispod nas i kakvi će jednom izgledati potomstvu ovi u kojima mi živimo i djelujemo? Hoćemo li jednom, saznavši sve što moramo saznati, u ljubavi raskinuti velove, dodirnuti jedni druge i ostati tako, zauvijek?
07.07.2007. u 23:34 | K | 35 | P | # | ^
