ČESTITKA
Naučio si me voljeti šumu, planine, rijeke, jezera, špilje, more... U nekim davnim vremenima kad je škola započinjala nešto iza sedam sati, a završavala oko jedanaest, svakog lijepog poslijepodneva sjedali bismo u žutu bubu i tražili svoje mjesto u zelenilu poput ovog...
A kad bi došla jesen, na ovakvim smo mjestima tražili gljive i brali kestenje...
Za ovo brdo si pričao da je nekoć bilo vulkan i ja sam se nerado zadržavala u njegovom travom obraslom ždrijelu, u strahu da ne provali i da nas potoci lave kakve sam gledala na tada crno-bijelom televizoru ne odnesu prije nego što stignemo do auta parkiranog uz brdsku cestu negdje na padini...
Preko puta vulkana izvire potok uz čiji smo tok ponekad na jednom proplanku pekli ražnjiće od kobasica i luka, dobro prodimljene i ukusnije od najboljeg jela spravljenog u kuhinji...
Po ovoj smo ledeno hladnoj vodi gacali dok nas nije uhvatio grč u stopalima, a nešto niže smo se i kupali s prijateljima, čeličeći tijelo za more koje je nakon ovih vježbi djelovalo kao kada tople vode...
Ponekad smo usput zavirili u špilje o kojima si nam pričao neobične priče kako bismo u njih ulazili s osjećajem strahopoštovanja i lagane jeze...
Iznad te špilje nalazi se planina na koju smo često navraćali. Jednom smo na Badnjak otišli onamo po mahovinu. Vozio si nas zaleđenim dijelom ceste kao da je ljeto. Ponekad je pod kotače trebalo staviti granja ili nasuti pijeska, no to nas nije plašilo, nego zabavljalo. Iza crkvice pod vrhom našli smo bujnu zelenu mahovinu, ali i cvijeće,
bijeli kukurijek
i visibabe koje su se svojim nježnim glavicama probile kroz snijeg...
Na povratku kući u autu smo pjevali božićne pjesme, a kod kuće nas je dočekala mama s prostrtim stolom i mirisnom jelkom spremnom za ukrašavanje.
Ne, nisam se bojala na zaleđenoj planinskoj cesti, a još manje na ovoj koja se penje nebu pod oblake. No ipak dobro da mama nije bila s nama na tom izletu...
Na ovom prekrasnom mjestu bili smo dva ili tri puta. Dio staze koji vodi do ove udoline i planinarskog doma zbog velike ljepote prozvala sam Vilinskom dolinom. Sjećam se kako smo ti i ja naizmjenično nosili sestru u ruksaku, dok je brat strpljivo hodao uz nas. Dobro, ja sam je nosila samo na ravnijim dijelovima...
U Vilinskoj dolini ljeti je bilo puno cvijeća koje sam najviše voljela. Samo zagasito plavo jesenje nebo ponekad ima boju kakvu posjeduje skromni encijanov cvijet...
Neka s encijanom završi i moje pisanje koje bi moglo potrajati dugo, dugo... Preostaje mi još samo da ti čestitam, i nešto poželim. Unuka, petog po redu. Zdravlje i zadovoljstvo da u godinama koje se danas obično smatraju poznima nađeš još puno izazova i kreativnih poticaja. I sve ostalo što se može poželjeti za rođendan. Pusa...
04.01.2007. u 16:52 | K | 34 | P | # | ^
