BLOGERI PIŠU
Je li za pisanje potrebna hrabrost? Ne znam, možda je potrebna određena hrabrost za početak kreativnog pisanja. No to je većina uglavnom pregrmjela pišući sastavke u osnovnoj i srednjoj školi. Potrebno je zadovoljiti neke uvjete, ali u fazi stvaranja smo još uvijek jedini čitatelji i ponosni vlasnici napisanog.
Stvari se mijenjaju kad treba napisano nekome pokazati. Ili pročitati. Sjećam se kako sam pobjegla sa sastanka literarne grupe u prvom srednje kad sam shvatila da se ondje čitaju vlastiti radovi. Nisam se nikad vratila, iako sam u gotovo svim izašlim brojevima školskog časopisa imala prilog ili dva kao vanjska suradnica.
Pisala sam već i o Iskonovom natječaju za kratku priču i svom razočaranju – ne toliko činjenicom što nisam prošla, nego kriterijima koje sam iščitala iz radova koji jesu prošli. Kratke priče zapravo nisu područje koje me jako privlači, iako ih volim čitati. Teško se mogu u potpunosti izraziti na samo nekoliko stranica. Volim pisati duge stvari.
Da skratim. Jučer sam naišla na natječaj za kratku priču ovdje. Svidjelo mi se što su natječaj raspisali blogeri. I to što nema nagrada, samo mogućnost da se priča objavi kao prava knjiga.
Odmah sam se sjetila Miška koji piše odlične kratke priče. Proslijedila sam link. Zatim sam se sjetila Majstorice i Atlantide za koje znam da aktivno pišu. Proslijedila link. Dok sam gledala popis blogova u boksu sjetila sam se da sam i kod Pantere nailazila na odlične kratke priče. Poslala link. I Sepia se jednom na blogu okušala SF pričicom u dva dijela, a kako spominje pisanje na listi prioriteta za ovu godinu (šaljivo intoniranoj, doduše), proslijedila sam link u komentarima. Zatim su se tu našle Chablis, Big blue, Bugenvilija, Brunhilda, Oceana, Plejadablue, Rusalka,... mislim da sam i njima svima poslala link. I kad sam na kraju ponovo pogledala popis u boksu, shvatila sam da bi zapravo svi, od prvog do zadnjeg, bili u stanju napisati dobru ili barem prihvatljivu priču. Zato sam obišla još neke koji lijepo pišu, iako kod njih nisam naletjela na priče. Na kraju sam odustala i odlučila objaviti link na svom blogu.
Nemojte se ljutiti ako sam nekoga izostavila, upravo zato sam se odlučila na ovaj post. Svi mi pišemo. Nitko od nas to ne čini loše. Pitanje je jedino koliko to cijenimo i koliko se bojimo pokazati drugima. Jer ono što napišemo nama je uglavnom vrlo dragocjeno, iako to često ne želimo priznati. Meni svakako jest. Zato se i pojavljuju pitanja: što će drugi o tome misliti, kako će doživjeti, na koji način osjetiti ono što je izašlo iz dubine našeg bića. Ne poznajem nikoga tko bi na to bio sasvim ravnodušan. Pritom ne mislim na sujetu i uvrijeđene veličine kojima se ljudi često podsmjehuju, iako vjerujem da se radi o istom osjećaju pretjeranom do granice smiješnoga.
Od prvih početaka mog bloga u trećem boksu se nalaze stihovi koji govore o tome:
Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.
Halil Džubran
I na kraju nešto lijepo što sam jučer pronašla, a donekle se nadovezuje i na ovo o čemu sam pisala. Ako imate vremena i volje, pročitajte ovdje. 
03.01.2007. u 08:24 | K | 22 | P | # | ^
