O DRVEĆU I O KRUMPIRIMA
Možda se netko sjeća da sam u srpnju pisala o brezi usred parka koja se iznenada velikom brzinom potpuno osušila, zapravo bez vidljivog razloga. Neobično je kako čovjeku dolaze odgovori na pitanja, čak i ona manje uobičajena kao što je bilo moje – zašto je umrlo drvo...
U ovom trenutku mogu se sjetiti da sam najmanje triput u životu vidjela da i smrt čovjeka ponekad ima razloge koje možemo shvatiti. Dvaput su razlozi bili vidljivi, jednom skriveni u nepoznanicama bliže budućnosti. Ne želim pisati o tome, ali nadam se da je shvatljivo što želim reći. Svi moramo jednom umrijeti, pa bilo to danas, sutra ili za pedeset godina, izvjesnost događaja nije nimalo upitna. No ponekad nam se taj trenutak ipak učini tako neobičnim, da se počinjemo obazirati i iza privida sudbine tražimo pravi razlog. U ova tri moja slučaja ljudi kao da su željeli nešto izbjeći, ili im to na neki način nije bilo namijenjeno.
Ako predstoji događaj koji bi iz temelja promijenio njihov život, a nije im namijenjen, oni odlaze. A mi iznutra osjećamo da je taj odlazak imao neku svrhu i s olakšanjem odahnemo kad se taj nepoznati razlog uistinu pojavi, uviđajući da smo bili u pravu. Naravno, sve to može biti sugestija, traženje slamke utjehe u moru žalosti koje nas zapljuskuje nakon smrti dragih osoba. Možda naknadno stvaramo konstrukcije koje nam pomažu da prebrodimo teške trenutke. No što ako nam osoba nije bila jako bliska, ili ako je u pitanju drvo...
Kad smo se vratili s mora iza Velike Gospe, na mjestu pored pješčanika ostao je samo panj. Pažljivo sam ga pogledala, mom laičkom oku sve je izgledalo u najboljem redu, lijepi panj, kao od zdravog stabla. Slegnula sam ramenima i zaboravila. Sve dok prije desetak dana nisu došli radnici s bagerom i ostalim alatom i počeli prvu veliku rekonstrukciju parka nakon više od trideset i pet godina. Brezin panj našao se izvaljen zajedno s klupom na kojoj smo svi rado sjedili – bila je to jedina klupa s naslonom u hladu, ostale ili nisu imale naslon, ili nisu bile u hladu otkako su posjekli neke stare voćke u blizini.
Kad su se zahuktali radovi, iznenada mi je kroz glavu prošla misao – drvo se osušilo da ga ne bi posjekli! Čak i da je nisu namjeravali ukloniti, teško bi stara breza preživjela oštećenje korjenja koje se ne bi moglo izbjeći. Slobodno mislite da sam luda, no nakon tog uvida prestala sam žaliti i razmišljati o tom drvetu. Uživam u svježem zelenilu mladih breza koje su nedavno posađene pod prozorom ovog mog radnog sobička. Život teče dalje. 
........................................................................
A krumpiri u naslovu, ne znam imaju li oni kakve veze s gornjom temom, no iznervirana guljenjem krumpira za današnji ručak željela sam postaviti pitanje – Zna li netko što se događa s tim inače tako ukusnim gomoljima? Godinu za godinom sve teže dolazimo do dobrog krumpira, a posljednje dvije sezone to je postalo gotovo nemoguća misija. Bio on mlad ili star, velik ili sitan, žut, bijel ili ružičast, u njemu ima loših komada... Naizgled zdravi gomolji iznutra su prepredeni nekakvim tamnim nitima, lakše se kvari, neukusan je... Kupovali smo ga na placu, u dućanima i voćarnama, ponekad se posreći, no kad dođemo drugi put na isto mjesto naizgled zdravi krumpir pokazuje znakove opake bolesti... A u medijima nisam vidjela ništa o tome. 
29.09.2006. u 17:32 | K | 22 | P | # | ^
