SAVRŠENSTVO
Nesavršenstvo nije negacija savršenstva; konačnost ne poriče beskonačnost. To se samo cjelina iskazuje u dijelovima, to se beskraj otkriva u granicama.
Rabindranath Tagore
....................
Doista, Darko je bio sasvim običan dječak. Njegova jedina neobičnost bila je vrlo rana spoznaja vlastite običnosti. Nije to bila blistava spoznaja, koja se slavom ovjenčana i praćena zvukom fanfara poput plašta svečano spustila na njegova ramena. Bila je to konstatacija, utvrđivanje postojećeg stanja, koja se iznenada pojavila u njegovom umu.
Sjedio je u učionici prvog razreda i gledao kako se kose zrake zalazećeg sunca poigravaju sa svime na što nailaze u prostoriji. Kosa učiteljice koja je stajala leđima naslonjena na prozorsku dasku postala je prozračna. Vrtlozi prašine kovitlali su se pozlaćenim zrakom. Lica učenika izgledala su poput lica porculanskih lutaka. Zansena pažnjom nadvijala su se nad bezobličnim grudama školskog plastelina prijatnog mirisa koji je ostavljao masne tragove na njihovim rukama i podlozi od novinskog papira. Trebali su oblikovati životinju, bilo koju, samo ne zmiju, jer to je prejednostavno, rekla je učiteljica.
Strasno je gnječio svoju grudu sve dok nije postala podatna. Onda je zastao. Deseci životinja lelujavo su mu proletjeli mislima. Prsti su zadrhtali od neutažive želje za stvaranjem. Oblikovali su konja, ježa, mačku, pticu u letu. No nikakav se lik nije htio pomaljati iz bezoblične grude koja je sve jače mirisala. U dječjim su se rukama pojavljivale figurice labudova, slonova, lisice, sove, pa čak i jednog prilično uspjelog ježa. Samo od njegove bijedne, razmekšane grude nije nastajalo ništa. Savršeni likovi lebdjeli su i dalje neuhvatljivi u njegovim mislima, a u očima su blistale dječje suze razočaranja dok su ruke u posljednjim minutama sata oblikovale običnu, valjkastu, crnu zmiju.
Nikad nije zaboravio taj sat likovnog, jedan od prvih u životu, kad je shvatio i doživio nemoć da uhvati željeno savršenstvo, a istodobno mu ono nije dopuštalo da stvori likove približno slične onima za kojima je čeznuo. Tada je uvidio kako je bespomoćan i savršeno običan, daleko od šarenog svijeta mašte koji ga je dotad uveseljavao i tješio. Pred njim se nazirala beskonačna siva pustinja.
....................
Gornji odlomak je iz mog romana koji možda zauvijek ostane nedovršen. Pustinja koje se dječak plašio bila je samo privid. Znam, jer Darko sam zapravo bila ja. Ne u prvom osnovne, nego u maloj školi. Sjećam se novinskog papira rasprostrtog na stolovima i velikih gruda plastelina neodređene tamne boje koji je nastao stalnim miješanjem obojenih komada. Bilo je i malo bijelog koji smo smjeli štedljivo kombinirati s onim tamnim. Učiteljica nam je izričito zabranila napraviti zmiju. Još osjećam oštar miris ugrijanog plastelina i paniku u sebi kad sam shvatila da od svih životinja koje sam mogla zamisliti nisam u stanju oblikovati nijednu. Kose zrake poslijepodnevnog sunca koje sam oduvijek voljela bile su u potpunoj suprotnosti s nelagodom koja me je obuzela kad sam morala predati svoju ružnu crnu zmiju. Osjećala sam se jadno i poraženo, iako učiteljica očito nije od nas tražila nikakvo savršenstvo. Da sam tada znala i mogla shvatiti Tagoreovu mudru misao s početka teksta, možda bi mi bilo lakše. No to shvaćanje dolazi s iskustvom. Još sam puno puta poželjela naslikati cvijeće ili dugu, otpjevati pjesmu, zaplesati u ritmu lijepe glazbe... i morala odustati.
U mnogim stvarima tijekom života želimo postići savršenstvo. Često nas upravo ta želja blokira i čini slabijima nego što bismo inače bili. Želje su jako različite, ima ih koliko i ljudi i još malo više. Biti savršen roditelj, bračni drug, upravitelj, radnik, vozač... Svi mi imamo neke sposobnosti, veće ili manje i želju koja tinja u nama, da te sposobnosti jednom izađu na vidjelo. Mislim da je žalosno približiti se kraju života bez da smo barem pokušali.
Ja sam dugo mislila da moram usavršiti pisanje kako bih počela pisati. Gramatika, pravopis, dobre teme i njihova obrada... Sve dok prije izvjesnog vremena naprosto nisam počela, ne obazirući se na te sitnice. I napisala sam ponešto, bez razmišljanja, kad sam imala želju da pišem. Tako sam nakon velikog broja pročitanih knjiga konačno uistinu shvatila što je inspiracija. Na njezinim krilima vinula sam se prema savršenstvu. Potpuno svjesna da ga neću doseći, ali da to uopće nije važno. 
25.09.2006. u 22:17 | K | 47 | P | # | ^
