AH, TA ROMANTIKA!
Čitam na Net.hr-ovim stranicama crne kronike zanimljivu priču. Bila bi zabavna, da glavni akter nije teško ozlijeđen:
Nesretni mladić je pola sata nakon ponoći odlučio potajice doći do svoje 26-godišnje djevojke u zgradi u susedgradskoj Ulici Gustava Krkleca. Cilj mu je bio balkon na drugom katu zgrade. Mladić se uspio popeti na nadstrešnicu balkona na prvom katu, no tada se poskliznuo i pao na asfaltiran kolni prilaz zgrade. U policiji kažu da je mladić pao s visine od pet i pol metara. Teško ozlijeđeni 27-godišnjak prevezen je u zagrebačku Kliničku bolnicu "Sestara milosrdnica", gdje je utvrđeno da je slomio lijevu jagodičnu kost i oba ručna zgloba, te zadobio potres mozga. Policija nije izvijestila je li zabranjena ljubav razlog zbog kojega je mladić do svoje djevojke pošao težim putom, odnosno zašto nije stubištem došao do drugog kata i pozvonio na vrata.
Romantična zamisao nesretnog mladog čovjeka vraća nas u prošlost, u vremena kad je bilo puno teže susresti se sa svojom izabranicom. Pjevanje podoknica, penjanje po bršljanu do balkona ili prozora iza kojih diše ljubljeno biće, sve su to pomalo zaboravljeni komični postupci danas rezervirani za kazalište, možda poneki film ili crtić.
Pitam se ipak, ne bi li nama, emancipiranim ženama dvadesetprvog stoljeća, bilo milo kad bismo znali da bi naši muškarci htjeli ponešto i riskirati penjući se na neki balkon, iako u strahu zbog mogućnosti da ih s bršljana ili loze strese bijesna ruka našeg oca ili brata. I ne bi li mnogi muškarci bili spremni na takav podvig kad bi znali da neće biti ismijani.
Ne priželjkujem opću pojavu serenada i popratnih pokušaja visinskih priprema, sama bih se prva naljutila kad bi se moj najdraži upustio u po zdravlje i život opasni pothvat te vrste. Ali romantika, ona nije umrla dolaskom svemirskog doba. Štoviše, čini mi se da je u ljudima potreba za romantikom veća nego ikad prije. I dok se o seksu eksplicitno govori i prihvaćen je kao dio naše svakodnevice, romantika se stidljivo povukla u strahu da će biti nemilosrdno ismijana ako samo proviri iz brižno čuvanih kutaka naše privatnosti.
Često gutamo suze skrivajući osjećaje koji nas preplavljuju pri gledanju ili čitanju nekog nježnog i ljubaznog književnog ili filmskog djela. Teško nam je do bola kad čitamo istinite priče o stvarnim ljudima u raznim časopisima, mnogi tuguju i raduju se dok prate sudbine izmišljenih likova u sapunicama i serijama, brižno se informiraju o romantičnom životu i zdravlju slavnih i malo manje slavnih... A u vlastitoj svakodnevici ususret bližnjima obično izlazimo s navučenom maskom ravnodušne blaziranosti ili blage ironije, tako stranima istinskom ljudskom biću. To je posljedica straha da ne budemo povrijeđeni. Jer na duši nosimo bezbrojne male i velike ožiljke zadobivene u trenucima kad smo se otvorili drugima i bili odbijeni ili ismijani.
Oprez, dakle, ali ipak – učinimo sebi život ljepšim. Poklonimo sami sebi cvijet dok ne dođe netko tko će se sjetiti donijeti nam buket. Ne bojmo se staviti ruku na ljubljeni dlan. Držanje za ruke lijepo je vidjeti, čak i kad su ljudi u poodmaklim godinama. Razmislimo što bi moglo obradovati voljenu osobu. Može to biti nešto sasvim neočekivano, naizgled smiješno. Ne ustručavajmo se pitati i pažljivo poslušajmo odgovor. Iskušavajmo. Možda će nešto raniji neočekivani povratak kući probuditi sjaj u dragim očima. Ne, nemojte odmah pomisliti na bezbrojne viceve i priče o preuranjenom povratku, gdje netko zatekne svog partnera u preljubu! Ti su stereotipi posljedica straha da se upravo to ne dogodi. Ne dajte se zavarati!
Prijateljstvo, povjerenje i suosjećanje su osnova, a romantika i nježnost nužan začin svake veze. Ona s lakoćom opstaje i nakon što se strast i zanos smanje ili potpuno nestanu. Ukoliko je njegujemo, ako s ljubavlju zalijevamo osnovu i ne zaboravljamo dodavati začine. Kao u kuhinji. No to bi već bila nova priča... 
12.09.2006. u 20:52 | K | 52 | P | # | ^
