Pogled u...

srijeda, 03.01.2018.

Nova stranica

Dragi moji,
svi oni koji ste me čitali i koji me čitate. Moram vam reći da sam prešla na novu platformu. Moja sestra po blogu Ana mi ju je davno preporučila. Upravo na toj platformi vodim Travel Blog "Ritam Svijeta", koji možete pratiti i na fejsu.

Pogled u ostaje na Facebooku, jer na toj stranicu ću.dijeliti ono što objavim na Wixu. Za one koji nemaju fejs, evo linka moje nove stranice http://tajanacosic2205.wixsite.com/pogledu

Naravno, možete me kontaktirati i na mail tajchee.osi@gmail.com

Veselim se našem daljnjem razvoju, kvalitetnoj komunikaciji i rastu.

Voli vas i ljubi vaša La Loba :)!

Oznake: Nova stranica, wix

03.01.2018. u 23:27 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 31.12.2017.

Želim si...odvažnost

Približava se ponoć. Ne, još uvijek ne spavam. Sitno brojim do posljednjeg dana u godini. Uz svjetlost svijeće i lampica na boru, osluškujem meditativnu glazbu koju si volim pustiti dok pišem. Sav taj proces pisanja i stvaranja popraćen takvim mojim ritualom, odvodi me u moj svijet. Svijet u kojem mogu izreći ono što osjećam, što me muči, što me raduje. Te uvjete stvorila sam si putem. Kad kažem putem, mislim na svoj razvojni put pisanja. U početku, nije bilo lako prenijeti osjećaje na papir. Negdje, u mislima, imala bih druge na umu. Što će oni reći kada pročitaju ono što osjećam, kako dišem, što me rastužuje. Otvoriti se na papiru nije daleko od onoga kada se otvaramo ljudskom biću. Naime, ono što ja pišem, objavim. Stavim u eter, pa tko pročita. I čitalo se i čita se. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su odvojili svoje dragocjeno vrijeme, sjeli pred svoje ekrane i čitali ono što sam iskreno iz srca stvarala.
I uistinu je bilo tako. Iz srca. Vođena sobom. Velim, nije bilo lako otvoriti se, ali pomake sam napravila. Napisala sam dosta intimnih blogova. Otvorila svoju dušu, otkrila svoje rane, pokazala se svijetu. Ogolila se. Podijelila svoje snove, nadanja, strahove. Svi moji tekstovi prvenstveno su djelovali na mene. Imali su i još uvijek imaju terapijski učinak. Svi oni gluhi trenutci koji su me znali okružiti, nisu me učinili nijemom. Svoj glas pronašla sam prebirući na tipkovnici svog laptopa. Pišući, stvarajući, dijeleći. Sve to, mijenjalo je mene. Promijenilo je mene, a i neke moje odnose. Kako prema stvarima, situacijama, tako i prema osobama. Kao i sve u životu i pisanje je postalo jedan od mojih velikih učitelja.
Stoga, odlučila sam napisati nešto i za kraj ove godine. Koliko vidim i čitam, nastaju mnogi tekstovi o ciljevima koji su si ljudi postavili u nadolazećoj godini. Ja, pak, neću pisati nikakvu listu svega onoga što želim napraviti. Ne želim uzimati komad papira, stavljati na papir ciljeve, pa uz njih kvačice ako se ciljevi ostvare. Ne želim si stvarati više takve pritiske. Čemu? Vrlo dobro svi mi znamo što bismo htjeli, zar ne? Prije ću staviti opis puta kojim treba ići da bi se do tog cilja došlo. Ipak, treba imati na umu kako se neki ciljevi neće ostvariti. Treba imati na umu kako je bitan upravo taj put kojim ćemo hoditi da bismo taj cilj ostvarili. Na tom putu su lekcije, na tom putu će se iskristalizirati je li naš zamišljeni cilj uopće dobar za nas.
Iz tog razloga, poželjela bih si ODVAŽNOST. Odvažnost iskusiti sve ono što me čini sretnom. Odvažnost uživanja u trenutku u kojem živim, ne razmišljajući o dalekoj budućnosti. Odvažnost u još boljem izricanju onoga što u sebi nosim. Odvažnost u kreativnosti u kojoj želim pomjeriti i pokoju granicu. Granicu koja bi druge potaknula na činjenje, djelovanje, voljenje.
Da, želim si odvažnost koja nikako ne ide bez hrabrosti. Odvažnost osloboditi se strahova. Odvažnost priznati si mnoge stvari. Odvažnost da znam prepoznati kada upotrijebiti tu odvažnost.
Sve bi to bila zrnca koja bih skupljala i stvorila svoju ogrlicu životnih mudrosti. U trenutku, dan za danom, odvažno.
Stoga, dragi moji, svi oni koji ste mi poklonili svoje vrijeme i svi oni za koje se nadam da ćete mi tek pokloniti svoje vrijeme, želim sretnu i blagoslovljenu Novu 2018. godinu. Budite mi odvažni, hrabri i nadasve mudri. Sve to začinite s onim što uvijek naglašavam (iako i sama o njoj učim), a to je LJUBAV.
Vrijeme je za BITI ODVAŽAN, zar ne?!

Šaljem veliki topli zagrljaj :)!

Oznake: odvažnost, ljubav, hrabrost, pisanje, nova godina

31.12.2017. u 00:37 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 17.12.2017.

Slobodno osjećaj

U moru životnih trenera, novih metoda koje nam svakodnevno iskaču da bi nas usmjerili, negdje, primjećujem da smo podosta izgubljeni. Novi val "duhovnosti" čini nerijetko opasne stvari. Govore nam da je potrebno pozitivno razmišljati. Posežući za raznim rješenjima bivamo sve gladniji sebe. Želimo sebe u svoj svojoj veličini, ali se nametnula teorija o pozitivnom razmišljanju. Nekako mi to izgleda kao izvršavanje ambicija nekih drugih, a sebe smo negdje duboko zakopali. Zakopali smo se unutar posla kojeg ne volimo, braka u kojem nismo voljeni, prijateljstva koja su neiskrena i puna uvjeta. Utihnuli smo glas u sebi, stavili ga na opciju - bešumno. Stvorili smo naviku življenja, ali ne dajemo si pravo osjećati.
Moji osjećaji su raznoliki. Ponekad sam usamljena, ponekad želim biti osamljena, ponekad poželim reći nekome koliko me tuga i brige izjedaju. Sretna sam i tužna, zahvalna i ljuta, voljena i usamljena, volim i odbačena sam. Svi ti osjećaji u meni stvaraju koktel emocija. I to je prirodno. No, ono što nije u cijeloj toj priči dobro je povratna informacija drugih kada poželim verbalizirati svoje unutarnje stanje. Znala se dogoditi situacija koja bi za mene postajala nepodnošljiva. Tada ja, ljudsko biće kao i sva druga, započela bih govoriti o onome što me tišti. Naišla sam na puno toga, što me samo još više odgurnulo u moj tajni svijet. Kao da moja stanja nisu validna usporedo s drugima. Zaustavili bi me s riječima kako nisam bolesna, kako nisam majka (pa ne moram brinuti za djecu), kako nemam budalu od muža, kako imam vremena za sve (jer sam single), te što mi nedostaje. Budi zahvalna, govorili bi mi. Hm!
Da su mi dozvolili da započeto završim, onda bi i saznali da više zahvaljujem nego što tražim. Saznali bi da bolujem. Možda bolest nije tjelesna, ne izjeda moje stanice tijela, ali hrani se onim esencijalnim. Hrani se mojim bićem koje kao i svi drugi pokušava živjeti ispunjenim životom. Saznali bi da kao i oni želim ljubav, obitelj koju želim stvoriti. Saznali bi da single život, koliko je lijep, poprilično je gluh. Prostor u kojem živim ispunjavam glazbom i nježnim disanjem svoje curice, maltezerice Amelie. Saznali bi kako je moja bol također legitimna. No, obavijeni vlastitim životima (za koje ne govorim da nisu teški), nesmotreno, a ponekad i bešćutno znaju odaslati rečenicu koja čovjeka stavi na margine onih koji kao da nemaju pravo osjećati.
Da, nemamo svi iste živote. Priča svakog od nas je posebna, jedinstvena, teška i laka, sretna i tužna na svoje načine. Ipak, pitam se, jesu li svi ti ljudi koji svoje probleme stavljaju na vrh piramide onih koje bi se stalno trebalo slušati, tješiti (pod cijenu vlastitog neosjećanja) svjesni da postoje oni čiji životi su još teži od njihovih? Ako ćemo razmišljati globalno i gledati nevjerojatnu i pretešku ljudsku patnju, tko onda ima pravo išta reći o svojim osjećajima.
Odgovor bi trebao biti jasan. Svi imamo pravo. Svi imamo unutarnji svijet koji je tijekom života prošao kroz toliko transformacija koje su nas itekako obilježile. Osjećaji svih su valjani, legitimni. Osjećaji su bitni od našeg samog početka. Od trenutka kada smo stupili na tlo života, do trenutka kada ćemo odvojiti svoje duše od ovozemaljskog i krenuti nekim drugim putem. Svaka, pa i najmanja bol ima svoju važnost, jer s razlogom se zove bol. Jačina boli nije ljudsko nadmetanje čiji će intenzitet reći tko ima prednost pri otvaranju emocionalnih vrata svijetu. Moja emocija je važna, tvoja emocija je važna, emocija cijelog svijeta je važna.

Rasipamo se naučenim preseratorskim novonastalim teorijama. Smjernice koje su nam dane u literaturi selfhelpa kao da zaboravljaju krenuti od glave, a ne od trupa ili još gore od repa. Ismijavaju se pshilozi, psihijatri, psihoterapeuti, a veličaju su oni koji govore kako treba pozitivno razmišljati. Govore kako je potrebno voljeti sebe, a ne govore kako se to voli sebe. Govore koje tehnike pomažu, ne imajući na umu kako je svaki čovjek biće za sebe. Kako moj background nije jednak backgroundima drugih. Govore ti da se moliš, a ne naučete kako se moliti. Koketiraju sa svim religijama svijeta, izabirući ono što njima odgovara, stvarajući neko novo doba. Neki new age New Agea. Vrijeme nam prolazi, a da se nismo pitali osnovno. Tko smo?

Tko sam?

pitanje za svakog ponaosob

Tko si?

Hoće li nam reći oni koji hodaju naokolo s teorijom, a da ni sami ne znaju tko su? Hoće li itko zastati, pogledati čovjeka, mene, u oči, sjesti i samo slušati? Zaboravili smo slušati. Kada bismo na kratko ne stavljali svoju bol ispred onoga koji je odlučio stati ispred vas i reći vam svoju, učinili bismo najdragocjeniju stvar ikada. Čuj me prvo. Čujmo se. Poznavanjem sebe, osluškivanjem drugoga, polako ćemo krenuti prema tom pozitivnom razmišljanju. Ipak, imajte na umu kako ni tada dani neće biti ispunjeni pozitivom, već će biti ispunjeni svim životnim bojama. Ono što će biti drukčije jest naše ponašanje. Znat ćemo drukčije. Ako i pogriješimo, reći ćemo na glas, ispričati se. Poznavat ćemo jedni druge. Nećemo se povlačiti u svoje privatne odaje, već ćemo brisati svu tu silnu otuđenost. Postat ćemo jedni drugima bitni, davajući važnost tuđim radostima i bolima. Dozvolimo si biti autentični, dozvolimo si izgovoriti ono što osjećamo.

Dugo već razmišljam o ovome, jer primjećujem kako sam i sama, pred drugima zatvorila vrata svoga svijeta. Nekako sam se i uljuljala u svoj svemir. Naravno da imam TE ljude kojima mogu verbalizirati i bol i radost i tugu i sreću. Nemam ih mnogo, ali su zlata vrijedni. No, ono što želim jest mijenjanje klime općenito. Nisu TI moji ljudi uvijek oni kojima želim reći svoje emocije. Nekada poželim da to bude i netko drugi. Iz razloga što je i sam prošao kroz određene transformacije. Ali tada, voljela bih da se uistinu čujemo. Da se ne ušutkavamo i ne poklapamo riječima koje bi bol jednoga uzvisili nad boli drugoga. Dajte ljudi, pa ljudi smo.

U biti bojim se ovih blagdana. Ne poradi sebe. Nego poradi onih koji sami lutaju, iako su okruženi ljudima. Bojim se za one koji će tijekom blagdanskih dana vrlo vjerojatno prolaziti kalvariju života, koji će stjerani u tamni kut čekati maleni tračak svjetlosti da ugrije njihove ranjene živote. Također, bit će i onih koji će se aktivirati, pa će u blagdanskom raspoloženju rasipati priču o zajedništvu. Koje će, eto, Božić kao potaknuti da bi mogli javiti se nekome koga nisu dugo čuli ni vidjeli. Vjerojatno od prošlog Božića. Iskreno, sačuvaj me Bože takvih koji u jednom tjednu žele ispraviti odnose koji se ne održavaju mjesecima, godinama (no, neću se oglušiti na njihovu bol ako ju žele podijeliti). Poigravati se s osjećajima drugoga također nije prihvatljivo ponašanje. Stoga, prije nego krenete prebirati po mobitelu, stavljajući prst na kontakt osobu koju niste dugo čuli, pitajte se, činite li to iz ispravnih razloga. Želite li odnosu dati drugu priliku? Ako da, onda se počnite i ponašati u skladu onoga što (ne)biste htjeli da se vama čini.
Završila bih blog riječima kojima je i naslovljen. Slobodno osjećaj!!! Saznaj tko si!!! I sama radim na tome. Saznaj tko su i ljudi preko puta tebe. Dozvoli si biti iskren prema sebi. Završi ono što vodi propasti, a hrani ono što ti svakim danom donosi sve više plodova. Presjeci pupčanu vrpcu koja te ne održava na životu. Ali, ne ignoriraj čovjeka u patnji. Nemoj ti biti onaj koji jedino vide svoju bol, a pred tuđom zatvara oči. Sve to polako će postati jasno otkrivanjem sebe, živeći slobodno. Slobodno i u ljubavi.

ŠTO DUŠU BOLI

Drhtimo misleći da u nepostojanju ćemo nestati,
ali nepostojanje se još i više boji
da će ljudski oblik dobiti!

Ljubav prema Bogu jedini je užitak.
Sve se druge naslade užegnu.
Što dušu boli?

Živjeti bez okusa vode vlastite srži.
Ljudi znaju samo za smrt i ovaj svijet.
Sumnjaju u vodu duše.

Te sumnje mogu se umanjiti. Iskoristiti noć za buđenje.
Tama i živuća voda ljubavnici su.
Neka ostanu budni zajedno.

Kada trgovci svoje obilne večere smažu
i usnu svoj besvjesni san,
mi, noćni kradljivci, idemo na posao.

Rumi

Oznake: Bol, usamljenost, potpora, Božić, ljubav

17.12.2017. u 17:12 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.11.2017.

On

Pojavio mi se u snu. Odjednom. Banuo. Nije se najavio. Došao je da me podsjeti na prošla vremena. U snu je čak bio i dobar. Otvorio mi je vrata svoga doma, upoznao me sa svojom obitelji. Pomogao mi je. Nije pravio problem oko ničega. Bio je osoba koju sam u javi priželjkivala. Bio je čovjek, topao, suosjećajan. Konačno, u snu, osjetila sam da pripadam, da imam mjesto, da sam sigurna. Imala sam osjećaj da je san paralelni svijet koji mi je pokazao kako je moglo biti. Ali nije. Nije bilo tako. On je bio sve, samo ne topao i suosjećajan.
Napatili smo se. Napatili jedno drugo. U dugim godinama ovisnosti jedno o drugome, mučili smo svoje duše i svoja tijela. Ranjavali se. Te rane lizala sam godinama kako bi zacijelile. Ne izgledaju više svježe, ali ožiljci su tu. Ožiljci koji me podsjećaju na duge izgubljene godine. Godine traženja ljubavi, nadanja da će se stvari promijeniti. No, nisu. Iako su izgubljene, upisale su u moju knjigu života veliko i bitno poglavlje. Kad god posegnem za tom knjigom (svjesno ili me drugi na to "natjeraju"), podsjetim samu sebe što više ne smijem činiti. Danas odmah mogu dešifrirati poruku koja mi se jasno nametnula na našem samom početku. Tada nisam imala snage, ni volje čuti što mi poruka želi reći. Crvene zastave koje su se tako očito vijorile ispred mojih očiju, ja bih pretvarala u bijele. Predavala sam se njemu, jer sam vjerovala u bajke. Jedna godina, pretvorila se u dvije, tri, četiri, pet. Dozvolila sam si biti emocionalno zlostavljana. Bila sam mazohist koji se naviknuo na patnju, udarce, bol. To mi je bilo poznato. To mi je bilo poznato od malih nogu. Poznato mi bude i dan danas, ali brže zacijelim. Naučila sam izdržati. Ne uvijek, ali daleko bolje od prije.
Bila sam mišljenja da ga i volim. To sam mu čak i rekla. Nije uzvratio. Nije ni otišao. I dalje smo se primali u svoje tada izvrnute svjetove. Želudac mi se okreće kada danas na to pomislim. To je jedan od onih dubokih ožiljaka, koji ne voli da ga se dira. No, kada ga se dirne, pojave se slike iz nekog prošlog života, iz nekih davnih dana u kojima se ne prepoznajem. Očito je svatko imao svoj motiv zbog kojeg se tako jadno prodavao. Zbog kojeg je tako dugo ostajao u nečemu što nije vodilo nigdje. Skriveni od drugih, okruženi zidovima smrdljivog prostora. Prostor u kojem smo oboje nanosili sebi novu ranu kao da želimo imati odvratnu kolekciju patnje i boli. Da, bila sam mišljenja da ga volim. Danas znam da to nije bila ljubav, čak ni mrvica ljubavi. Bilo je to parazitstvo, osjećaj da nisam sama. Hm, da, osjećaj da nisam sama, a bila sam usamljenija nego ikada. Osim što sam emocionalno propadala (a možda je to bio početak moga rasta za dalje), propadala sam i intelektualno. Naše misli i shvaćanja o životu nisu se podudarala. Njegove spoznaje, njegove ideje, njegove misli nisu bile hranjive. Bila sam gladna za shvaćanjem, razmjenom bilo kakvih mudrosti. To je izostalo. Nakon određenog vremena, zašutjela sam. Pristala sam i na to. Taj nedostatak kompenzirala bih sa svima drugima, samo ne s njim. Odbacila sam svoju vrijednost. Apsurd za apsurdom u potrazi za ljubavi. U potrazi za onim što mi je cijelog života nedostajalo. Željela sam da me muško konačno voli. Bila sam odrasla osoba odjevena u pretijesnu dječju odjeću. Sve je na meni bilo pretijesno, a ja sam mislila kako će doći vrijeme kada će odjeća biti udobna i ugodna. Trebala sam skinuti sa sebe te male krpice, riješiti se stare kože, odjenuti novo i po mjeri, ali nisam. Ostajala sam i ostajala. Lažući sebi i drugima, ali najviše sebi. Analizirajući događaje, na tako pogrešan način. Bile su to moje fantazije. Za mrvu ljubavi. Sranje! Čisto sranje!

Zašto je on bio takav, mislim da on to nikada neće znati, jer ne zna si priznati. Njegov duhovni svijet nikada nisam doživjela. Mislim da ga je stavio negdje na čekanje. Ono malo informacija koje posjedujem o njegovim životnim početcima daju mu tek djelić onoga što bi moglo biti njegova priča.
Nekoć mi je njegov svijet bio toliko bitan. Htjela sam ga znati. Maštala o tome stotinama puta. Danas, ne želim ga ni sresti. Da ga i sretnem, ne bi se pozdravili. Jadno, ali istinito. Danas više nisam ljuta, ni na njega, ni na sebe. Ali, eto, san mi ga je dovukao u misli, pa mi se sve nekako vratilo. Čovjek sam.
Stoga, danas kada mi netko govori o ljubavi, kada se preserava u postavljanju i davanju svojih definicija, ne pušim to. Ne govori mi da me voliš, ne govori mi da je ljubav najbitnija, ako to ne znaš i pokazati. Od riječi se ne živi. One se tako lako prevale preko usta, puste u zrak. Drugi pak očajnički hvata te riječi, guta ih, misleći da se nahranio čudesnim eliksirom. Nije. Ostat će gladan. Onaj tko o ljubavi samo govori, a ne pokazuje ju, čisti je prevarant. Više me ne zanima "ljubavna elokventnost". Zanima me volja, odluka, čin. Sve ostalo je samo šuplja priča. Takve rane i ožiljci mi se više ne skupljaju.
Dišem. Rastem. Živim. Volim. Tu sam.

Oznake: ljubav, loša veza, on, rast

19.11.2017. u 19:06 • 8 Komentara • Print • #

subota, 04.11.2017.

Konačište umirućih

Prije nekoliko dana otišla sam kod obiteljskog liječnika, jer sam trebala podići uputnicu. Došavši, ugledala sam tužan prizor. Gospođa, otprilike svojih sedemdestak godina, sjedila je na stolcu. Medicinska sestra i liječnica su joj pružale zdravstvenu pomoć, jer joj je pozlilo. Liječnica ju je upitala živi li s nekim, može li netko nakon pružanja pomoći doći po nju. Gospođa odgovori kako živi sama. Gledam to krhko i nemoćno biće, kako pokušava doći k sebi. Sestra je preuzela brigu oko gospođe, a ja sam s liječnicom ušla u njezin dio ordinacije. Tada je liječnica rekla nešto što je tako odzvonilo u meni. Rekla je kako ljudi govore da očuvamo običaje, a ne znamo se brinuti za stare osobe kojima je potrebna pomoć. O moj Bože, kako je bila u pravu. Toliki se žestoko trude očuvati folklor, običaje, tradiciju. Ono što zaboravljamo, jer očuvati i čuvati ono najdragocjenije, a to je ljudski život.
Ponukana tom izjavom, a i Dušnim danom kojeg smo ostavili iza sebe, odlučila sam svom blogu od prije nekoliko mjeseci "Kultura života vs. kultura smrti" dati nastavak. Kako je naslov mog diplomskog rada bio "Eutanazija", jedno poglavlje odnosilo se i na hospicijski pokret.

Hospicij je konačno utočište umirućih svih životnih dobi.
Poznato je da u zemljama visokog standarda postoje različiti pokreti koji traže pravo na smrt po vlastitom izboru, narudžbi ili zahtjevu. Bolestan čovjek zaboravljen je u pokretu za ljudska prava. Iako je napredak u znanstvenim aspektima zdravstva bio spektakularan, pogotovo u 20.-tom i 21. stoljeću, to se ne može reći i za napredak u razvoju bolesnika. U biti, ta prava još nisu jasno niti definirana. Ono što je potrebno shvatiti je da je pojedinac taj koji je temelj, polazište kako bi se postigla pravedna i društvena ravnoteža. Pojedinac je svrha sam po sebi, te ne smije biti korišten za postizavanje socijalnih ciljeva. Čovjeka se ne smije žrtvovati da bi se postigli društveni ciljevi. Cilj ne opravdava sredstvo. Možda ne razmišljamo na ovaj način, jer smo zdravi. Dok god je čovjeku dobro, dok je zdrav i život mu teče standardnim tokom, ne razmišlja toliko o kulturi života. Vjerojatno odmah, bez imalo razmišljanja izbaci iz sebe izjavu poput one da bi eutanaziju trebalo legalizirati, kako se osoba ne bi više patila. Pitam se koliko uistinu je prisutna sućut za čovjeka i njegovu patnju, a koliko letargija i lijenost oko brige za one koji umiru. Lako je izgovarati takve rečenice, dok se sami ne borimo uhvatiti posljednji dah ili dok ne promatramo našu voljenu djecu, roditelje, partnere koji pokušavaju živjeti svaki dan u punini.
Postoje razni oblici ugrožavanja života, a kriju se iza ostvarivanja vlastitih interesa i profita. Koliko god se činilo da je svijet jedinstveniji na društveno-političkom i znanstveno-tehnološkom polju, mnogo je toga u suprotnosti. Potrošačko društvo u kojem živimo na prvo mjesto stavlja dobitak i užitak. Život je tako malo cijenjen. Ono što je potrebno je promicati dobro pojedinca i opće dobro. A što je opće dobro? Opće dobro je skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućavaju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva. Zato svaka skupina MORA voditi brigu o potrebama i težnjama drugih skupina. Voditi brigu o dobru čitave ljudske obitelji. Nije li to prirodno?
Potrebno je sačuvati dostojanstvo ljudske osobe. To je nešto nutarnje, bitno i neotuđivo. To je početno i temeljno. To je ono što čovjeka čini dragocjenim. Upravo pobornici kulture života u drugoj polovici 20. stoljeća, su došli na ideju osnivanja hospicijskog pokreta i na taj način sačuvati ljudsko dostojanstvo bolesnih osoba. Davne 1905. godine hospiciji se otvaraju po Velikoj Britaniji. U Engleskoj je hospicijski pokret zaživio 1967. godine, s osnivanjem Hospicija sv. Kristofa u Londonu. Pokret se raširio na cijelu Englesku. Kasnije, širi se u Irskoj, Kanadi, SAD-u, skandinavskim zemljama, Španjolskoj, itd. U Hrvatskoj hospicijski pokret započinje 1994. godine, simpozijem o hospiciju i palijativnoj skrbi. Nakon toga uslijedili su mnogobrojni simpoziji diljem Hrvatske (Zagreb, Karlovac, Varaždin, Kprivnica, Virovitica), sa sve većim brojem stranih gostiju.
U vrijeme kada sam pisala diplomsku radnju, nije bio otvoren hospicijski centar u Hrvatskoj. Na sreću, stvari su se promijenile. Istraživanjem, naišla sam na sljedeći popis: Regionalni hospicijski centar u Zagrebu, hospicij u Splitu, Ustanova za palijativnu skrb u Rijeci, Ustrojstvene jedinice palijativne skrbi i kreveti za palijativnu skrb stacionarima u okvirima domova zdravlja (ustrojstvene jedinice za palijativnu skrb u zajednici) - Otočac, Našice, Supetar, Imotski, Makarska, Hvar, Sinj, Labin, Pazin, Umag, Metković, Ustanove i kreveti za palijativnu skrb u okvirima Općih županijskih bolnica - Zabok, Sisak, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Bjelovar, Virovitica, Požega, Nova Gradiška, Slavonski Brod, Đakovo, Šibenik, Knin, Vinkovci, Vukovar, Pula, Dubrovnik, Čakovec, Klinika za dječje bolesti, Klinika za tumore, Klinika za plućne bolesti.
Važnost hosicijskog pokreta je ta da posljednji tjedni ili dani u životu se ocjenjuju kao najvažniji u životu pojedinca. I kaže se da dostojanstvo nekog društva se mjeri time kako ono postupa sa svojim najranjivijim članovima, a takvi su umirući. Osnovnu ideju za osnivanje hospicijskog centra oblikovala je Cicley Saunders. Cilj je sačuvati dostojanstvo bolesnih i umirućih. Financiranje hospicija nekoć je ovisio o javnoj milostinji. No, danas, nacionalni zdravstveni sustavi, prešli su na službeno preuzimanje, brigu i financiranje hospicija, određujući postelje i za oboljele od drugih bolesti. Kako navodi i Leo Pessini u svom djelu "Distanzija – Do kada produžavati život", hospiciji koji su povijesno privilegirali skrb o pacijentima s karcionomom, danas prihvaćaju u rastućem broju pacijente s AIDS-om, srčane i bubrežne bolesnike, a o sredine dekade 1980. godine, počinju se javljati i razni programi hospicija isključivo za djecu u finalnoj fazi života.
Hospicijski pokret bori se protiv ugrožavanja života. No, pobornici eutanazije smatraju manje važnim zauzimati se za SVAKI konkretni, pojedini ljudski život. Posebnu važnost treba dati kvaliteti života i shvatiti da SVAKI čovjek ima posebno dostojanstvo i vrijednost. On nije stvar, objekt ili predmet. Njegov, naš život je svet. I tu svetost života treba štititi. Ipak, ovdje bih napomenula da štititi život nikako ne smije biti agresivno, kao što neki nažalost čine. Štititi život bacanjem kamenja na one koji se još uvijek nisu probudili, dovodi do nove agresivnosti. Ne možemo biti na strani života, a agresivno osuđivati one koji još uvijek nisu shvatili ni vrijednost vlastitog života. Potrebno je djelovanje. Nježno djelovanje koje će mijenjati svijest društva i polako mu otvoriti oči. Nestat će sljepilo. Ljudi će progledati i shvatiti veličinu najdragocjenijeg bića, veličinu njih samih i društva u kojem žive.
Upravo zbog toga hospicijski pokret se neprestano treba širiti. Potrebno je mijenjati eutanazijski mentalitet, unaprijediti kulturu života i svojim primjerom pokazati da još uvijek postoje ljudi dobre volje koji uistinu i bez imalo pretvaranja žele pomoći. Na taj način učinit će zadnje trenutke života lakšim i dostojanstvenijim.

Literatura koju toplo preporučam:
Ivan Koprek: " Ljudska prava - čovjekovo dostojanstvo"
Dimitrije Milanović: "Medicinska etika"
Valentin Pozaić: "Čuvari života"
Valentin Pozaić: "Život dostojan života"
Elisabeth Kubler-Ross: "Razgovori s umirućima"

Oznake: hospicijski pokret, CicleySaunders, dostojanstvo ljudskog života, kultura života, hospicij

04.11.2017. u 13:35 • 16 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.10.2017.

Novi izazovi

Nisam već neko vrijeme ništa objavila na Blog.hr-u, jer sam se upustila u neke nove izazove. Već dulje vremena sanjam o tome da otvorim svoje web mjesto. San koji sam konačno odlučila ostvariti. Otvorila sam novi blog na Wixu, koji između ostalog nudi besplatno otvaranje stranice. Uz veliku pomoć prijatelja, stranica je otvorena. Kako na Wixu, tako i na Facebooku. Ime koje stranica nosi je "Ritam Svijeta". Za razliku od "Pogled u", na ovoj stranici će biti prezentiran pogled na svijet iz drugog ugla.
Naime, "Ritam Svijeta" upoznavat će svoje čitatelje o ljepotama svijeta koji nas okružuje. Tijekom raznih putovanja na koja krenemo, mijenjamo se, širimo svoje vidike, upoznajemo, spoznajemo, bogatimo se znanjem. Otići tek nekoliko kilometara od udobnosti svoga doma ili udaljiti se miljama od rodne grude način je kojim se upoznaju i prihvaćaju različitosti.
Otkako znam za sebe, volim putovati. Upravo iz toga razloga, odlučila sam svoja najkraća, najbliža ili pak najdalja putovanja zabilježiti riječima i fotografijama.
Za sve oni koji me žele pratiti na toj drugoj stranici, mogu to učiniti odlaskom na http://tajcheeosi.wixsite.come/ritam svijeta, ili pak na Facebook stranici Ritam Svijeta. Voljela bih kada biste sa mnom krenuli i na ovakvo putovanje.

Nadalje, ostvarih si još jednu želju. Kupila sam si mali Cromenotebook, tako da ću sada s lakoćom pisati o svojim dogodovštinama ili pogledima na život. Tegliti veliki laptop na osamljena ili urbana mjesta nije baš napeti dio pisanja. No, kupnjom ove malene mašinice, situaciju sam si itekako olakšala. Toplo preporučam svima koji žele prijeći na manje inče, da se odvaže i time si olakšaju cjelokupni proces stvaranja, pisanja, kreativnosti.
Imam osjećaj da je za mene kreativno izražavanje tek na početku. Iako će uskoro godina dana otkako hodim cyber hodnicima i pišem blog (ipak je to neko iskustvo), na početku sam. Istražujem, otkrivam, pokušavam naučiti kako da svoj glas, bilo da se radi o Pogledu u ili Ritmu svijeta, proširim i uistinu razveselim one koji me čitaju. "Pogled u" je blog na kojem sam pisala i o ne tako veselim temama, davajući svoj osobni osvrt na unutarnje stanje, kako svojeg, tako i društvenog. To ću i dalje činiti. I dalje ću njegovati taj dio sebe. Riječima ću vam prenositi svoje osjećaje, zapažanja, stanja. Ipak je taj blog-prostor moja velika terapija i mjesto na kojem mogu izraziti ono što plovi mojim tijelom, kola mojom dušom, te veseli ili uznemiruje moj duh. Moram priznati, nedostajao mi je. Nedostaje mi zastati, okrenuti se sebi, promotriti što je to što se doboko u meni događa. Posao, obavljanje regularnih životnih stvari, maknulo me je jedno vrijeme od svega toga. Pokretanjem nove blog stranice, putovanja, izvannastavne aktivnosti - počele su biti dominantnije. No, da se razumijemo, sve to nevjerojatno me veseli. Ipak, dođe vrijeme kada poželimo smiraj, duboki uzdah i izdah, tišinu, kako bismo se ponovno spojili sa sobom i Bogom. Polaganim, ali sigurnim hodom, počelo se i to događati.

Biljke u mom stanu, potaknule su me da je potrebno zalijevati. Da, da, to je nešto što je opće poznato. Voda je izvor, voda je život. No, kako sam razbacana na sve strane, nisam stigla ni cvijeće zaliti. U biti, pravim izgovor. Nisam cvijeće ni primijetila. Što me dovodi do sebe, do ljudi koji su važni u mom životu. Ne-primjećivanjem, ne-zalijevanjem, ne-hranjenjem, uvenut ćemo. Prvo mi. Uvenut ćemo jer sebi nismo dali ono što je potrebno za život. I što život više odmiče, postajem svjesna da ništa ne ide bez mene. Ja za sebe. To je polazište. Tu krećem, s tog mjesta hodim dalje. Nakon što odradih vježbu tapkanjem koja je trajala oko mjesec dana (jer za neke ljude, događaje, potrebno je više vremena), odlučih. Odlučih sebi govoriti da sam vrijedna. Govoriti sebi - VOLIM SE. Ne obazirati se na one neke tamo ljude, pune sugestija i savjeta, a da ih nitko za to nije pitao. Ne razmišljati da je netko famozni alkemičar koji posjeduje neku posebnu tajnu življenja. Završavam s tim. Hvala lijepa, ali ne trebaju mi savjeti do onog trenutka kada ih sama potražim. Čini mi se da dijeljenje savjeta od tih i takvih nije savjet ljubavi, nije savjet brige za mene, već je savjet njihovog ega koji se isto tako jadan bori sa svime što ga okružuje. I ok. Jasno mi je. Stoga, ne razmišljajući o njima, ne izgovarajući afirmacije koje će njih uključivati, izgovarat ću one koje se odnose samo na mene. Ja sam najbitnija u svojoj priči, kao i vi u svojoj. Prvo trebam zaliti sebe, sebe nahraniti. U konačnici, sebe voljeti, kako bi sve oko mene funkcioniralo. Tek tada mogu biti u službi drugoga, dati mu ono najbolje od sebe. Onaj tko to ne razumije, ne krivim ga. I sama sam dugo tako razmišljala. Bit će trenutaka, vjerojatno i perioda kada neću sebi dovoljno davati. Kada ću sebe staviti na periferiju života. Međutim, imam alat. U biti, oduvijek sam ga imala, samo što ga nisam ispravno koristila. Obećajem sama sebi da ću ga bolje držati u rukama, ispravno koristiti i paziti da sjeme dobra (koje svi u sebi imamo) zalijevam, održavam brižnošću, ne opravdavajući se drugima zašto to činim. Tek tada sjeme će rasti i donijeti mi prekrasne, ukusne plodove. Neke već tako slatko koristim, jedem i hranim se.

Eto, veliki izazovi su ispred mene. I neka su. Veselim im se.

Veselim se svim unutarnjim i fizičkim putovanjima. Rado ću o njima i pisati. Vas pozivam da mi se pridružite i na drugom blogu. "Ritam Svijeta" vas očekuje. Putujmo.

Oznake: Izazovi, kreativnost, wix, ritam svijeta, putovanje, plodovi rada

22.10.2017. u 13:09 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.10.2017.

Ono što jesmo...

Pierre Teilhard de Chardin, francuski isusovac, teolog i filozof rekao je kako mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz duhovno iskustvo, već da smo duhovna bića koja prolaze ljudsko iskustvo. Koje je to iskustvo kroz koje JA prolazim? Što je ono što mene čini čovjekom, u što sam uložila silne napore? Uz moje roditelje, dio moga identiteta je tlo na kojem sam rođena. I koliko god se busali u prsa i govorili da smo građani svijeta, to baš i nije tako. Građanin svijeta bi trebala biti osoba koja poštuje svaki pedalj ove planete, ne zaboravljajući od kuda je i sama došla. Da, rođena sam u Hrvatskoj, u gradu Slavonskom Brodu, u kršćanskoj obitelji. Neću i ne želim bježati od toga, jer moje ljudsko iskustvo započinje na tom dijelu europskog tla. Ako ikada i napustim svoju zemlju, svoju domovinu, neću zaboraviti, niti ružno govoriti o svojoj rodnoj grudi. Zvuči kao zakletva, ali to bi trebao biti pristup svih onih ogorčenih koji upravo sada napuštaju Hrvatsku. Napuštaju je razočarani. Nadam se da ju napuštaju sa sviješću da njihovo razočarenje nema veze s ravnicom, gorjem, morem koje krasi Lijepu našu. Nadam se da su svjesni da je razočaranost produkt političkog sustava, koji nikako ne štiti pojedinca. Sustav kojem misao vodilja nije opće dobro naroda, već dobro manjine. Manjine koja je gramziva, seksualno i religiozno frustrirana. Koja pogođena svojim ljudskim iskustvima želi nametnuti svoj sustav „vrijednosti“ i potlačiti umnog čovjeka. Zbog toga odlaze. Nadam se da odlaskom ne režu sve spone, niječući da ne poznaju hrvatskog čovjeka. Nadam se da odlaskom negdje dalje neće zaboraviti sve ono što ih je oblikovalo. Nadam se da neće odmah pomisliti kako je trava zelenija s druge strane dok budu zakoračivali na „strano“ tlo i nazivali se tzv. građanima svijeta. Nadam se…
Ipak, susrevši mnoge Hrvate izvan domovine, čula sam, vidjela i osjetila njihovu nostalgičnost. Želju za majčinom kuhinjom, prijateljskim druženjima, bezbrižnim hodom po ulicama njihovog djetinjstva. Vidjela sam kako Hrvat promovira ljepote svoje domovine i poziva svoje novostečene prijatelje da ju posjete. Vidjela sam kako se na TV uređaju nalaze hrvatski tv kanali (iako i ne nude pretjeranu programsku kvalitetu), a na internetu namještene hrvatske radio stanice. Vidjela sam kako se na jednom mjestu okupljaju narodi bivše Jugoslavije, kao da smo još uvijek pod istim barjakom. Vidjela sam kako još uvijek prebiru po starim uspomenama i proklinju rat koji je od prijatelja načinio neprijatelje. Vidjela njihovo bratstvo. I hvala im na tome. Onima koji nemaju lijepih riječ za onu zemlju koju su ostavili, nažalost to puno govori o njima. Htjela bih im poručiti da zemlja koju ostaviše za sobom nije prokleta, niti ukleta, samo joj treba vremena. Treba nama, koji smo ostali, dati vremena da svojim ljudskim iskustvom shvatimo, razumijemo, oprostimo i konačno upotrijebio moć koja nam je darovana. Najlakše je otići, napustiti, ružno govoriti i kao što već spomenuh, nazivati se građaninom svijeta.
Zatim, tu su oni koje svakodnevno susrećem. Susrećem prvenstveno sebe, pozdravljam svoje JA koje svako jutro pozdravi dan i nada se najboljem. Ja, koja sam već iza sebe ostavila borbe s raznim sustavima. Koja sam u dvadesetima i sama razmišljala napustiti ovu zemlju. Ja, koja sam bila ljuta na one koji su se skrivali iza svetoga, a poigravali se s mojom egzistencijom. To je bilo ljudsko iskustvo u kojem se moj duhovno biće razboljelo. Trebalo je vremena da zacijeli, da ponovno uspostavi odnos u kojem će vjerovati drugim duhovnim bićima koji su prolazili kroz svoja ljudska iskustva. Još uvijek se opečem, još uvijek kristalno jasno vidim kada stvari nisu dobre. I još uvijek, nakon svega, stvari, događaji, ljudi me znaju šokirati. Vjerojatno i ja njih, jelte. Susrećem s onima koji sa mnom koegzistiraju. Usudila bih se reći kako oni koji još uvijek pristojno žive imaju najviše problema u izgovaranju pozitivnih misli vezanih za zajedničku budućnost. Veliki kritičari koji su upravo to, samo kritičari. Kritičari koji vječito glorificiraju tuđe, a proklinju svoje. Kritičari koji ne izvrše svoju građansku dužnost i svojim glasom na izborima budu dosljedni vječitom kritiziranju. Kritičari koji s takvim žarom napadaju Crkvu, ne imajući na umu da je ona isto ljudska. Najvjerojatnije su i sami pripadnici iste. Onog trenutka kada ju napadaju, napadaju sve one koji zdravo žive svoju vjeru, koji zdravo uspostavljaju odnos s Bogom. Iznenadili bi se koliko je onih čija duhovna bića svijetle i u čijoj prisutnosti biste poželjeli biti. Da, ima mnogih koji često riječima napadaju, zlostavljaju, ruše, a djela su izostavljena. Djela koja bi učinila neke promjene u društvu. Nema ih.

I onda pogledam čovjeka koji skoro nema ništa. Nema materijalnog, ne posjeduje mnogo. Čovjeka koji izrešetan političkim preseravanjima i gadostima je toliko oslabljen, a i dalje jak. Njegovo ljudsko biće, kao i sva ostala, pate. Ali od tog čovjeka se najviše uči. Taj čovjek djeluje, svojim životom daje primjer kako ne odustati, kako se boriti. Kako napraviti promjene u društvu. Svjestan je da će nekim promjenama trebati vrijeme, dugo vremena. No, on i dalje djeluje, klone, pati, ali djeluje. Bori se sa sustavom, s rogatima, protiv vjetrenjača, čini često i Sizifov posao. Ipak i dalje ne odustaje. Okuplja svoju obitelj za svojim stolom, susreće se s njima ispod istog krova, poznaje ih. On voli, njega vole, iako ne posjeduju mnogo. On, prekrasno duhovno biće svakim danom ostavlja primjer kako govoriti, činiti, a ne šutjeti. Pokazuje da i kada nema, on ima. Patnji daje smisao. Voli. Voli onog koga želi. Ne pita smije li. Ovih dana žele mu nametnuti novu definiciju obitelji, time i novu definiciju ljubavi. Zdravo će se boriti i protiv toga. Možda neće uspjeti, ali zna on tko čini njegovu obitelj. Ponovno nečije ljudske frustracije bave se definicijama, bacaju riječi, okruženi onima koji se boje razmišljati. No ne i onaj čovjek koji zna tko mu je obitelj. Kakvu god mu definiciju sročili i u kakav god ga kalup stavili, zna on i bez njih. Zna tko je bio uz njega, tko ga je hranio, dao mu toplinu, njegovao ga i nadasve volio. To je obitelj. Istina je krv nije voda, ali obitelji je raznih. Na papiru su kompletni, a zajedništvo rasprsnuto. Stoga, onaj koji će dignuti svoj glas kada ga budu definirali, naglasit će što čini zajedništvo. Nadam se da će njegovo duhovno biće svojom svjetlošću dotaknuti sva ostala duhovna bića. Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo shvatiti da smo svi jedna velika svjetlucajuća obitelj.

Dajmo si vremena.

Oznake: duhovno biće, ljudsko iskustvo, obitelj, činiti, djelovati

01.10.2017. u 19:22 • 7 Komentara • Print • #

petak, 15.09.2017.

Znamo li se?

Zadnja dva tjedna skupljam iskustva iz učionica. Razno razne dječje osobnosti ponovno su ušetale u školski hodnik i pridružili se svojim razrednim odjeljenjima. Jedno ljeto puno znači u životu mlade osobe. Mali ljudi izrasli su u veće ljude, a razmišljanja im se vinula u visine. Spoznaje koje su skupili tijekom ovih mjeseci nevjerojatan su prikaz koliko mlado biće itekako razmišlja o svemu što ga okružuje. Nerijetko znaju biti zanemareni od svijeta odraslih, pa svoj unutarnji svijet skrivaju u hodnicima svoje duše. I tužno je kada se opazi, kada se ugleda tako mlado biće koje već na samom početku sputava jasno i glasno verbalizirati kako se osjeća i što sve osjeća.

Sjetim se sebe, na početku svoga života, s prvim koracima prema zrelosti i zamjeranju majci na mnogim stvarima. No, danas, gledajući iz kuta starije sebe i iz kuta nastavnika koji promatra one koji zatomljuju ono što ih čini, zahvalna sam. Zahvalna sam, jer je moja majka odlučila rasti zajedno sa mnom. Osluškujući vrijeme u kojem sam rasla. Osluškivala je to nepoznato vrijeme, učila, griješila, ponovno učila, rasla i još uvijek raste. Slijedeći njezin primjer, ali i svoj unutarnji glas, pokušavam osluškivati sadašnje vrijeme. Razumjeti koje sve to poznate boli dolaze u novom, modernom ruhu. Bol je bol. Bol nekih prijašnjih, davnih vremena i bol današnjice, ista je. Ipak, alijenacija je dublja, jača, snažnija. Svijet osamljenosti, a i usamljenosti intenzivnije se osjeća nego nekada. Vode se neki novi ratovi, čije bitke mnogi gube. Vode se ratovi sa samim sobom, a primirje se teže sklapa. Otkud takvi porazni pokazatelji? Mišljenja sam da nedostatkom komunikacije doveli smo čovječanstvo, a time i samog sebe u stanje nijemosti. Govorimo, izbacujemo mnogo toga iz svoje dubine, iz svog ošita. Prevalimo puno toga preko usta. Puno toga se izgovori, a da se nije izreklo ništa.
Gledajući svoj posao, shvaćam da nije nikako bio slučajan odabir postati onaj koji uči druge. Ipak, cijelo ovo vrijeme, ja sam u biti ta koju se uči. Ja sam učenik svim onim malim učiteljima, koji tako nevino i čisto izgovore svoje spoznaje tijekom nastave. Naravno, ima tu puno i ne tako nevino izgovorenih riječi. Ne zaboravimo da radim u osnovnoj školi, a to znači da između ostalih sam okružena i tinejdžerima. Tinejdžeri u svom duhovnom i hormonalnom procesu znaju izgovoriti okrutne stvari. Reakcija je raznih. Potrebno je konstantno se prisjećati svog tinejdžerskog vremena kada smo izgovarali svašta i pri tome koristili samo svoj ego. Misleći kako smo najpametnija hodajuća bića, dokazujući mudrijima i starijima kako smo mi ti koji imamo odgovore na sve životne upite. Da, potrebno je prisjetiti se koliko je toga iz naše gubice izletjelo van u eter. Eh. Flashback iz prošlih dana pomaže da shvatimo one koji lutaju u vakuumu ovog prijelaznog razdoblja iz djetinjstva u odraslu dob.
Želim se vratiti na onaj dio u kojem ja učim od njih, od onih koji su tek počeli opažati svijet oko sebe. Jednu takvu mini lekciju dobila sam na samom početku. Nastava je tek počela. Postala sam razrednica jednom petom razredu. Početak i za mene i za njih. Krećem ispočetka s novom generacijom, koju mudro treba voditi do osmog razreda. Tema s kojom je naše druženje počelo bila je zajedništvo. Spomenuli smo razne zajednice kojima pripadamo i koje nas okružuju. Cilj je bio razumjeti na koji način bi sve zajednice ovog svijeta trebale funkcionirati. Vodili smo se onom – misli globalno, djeluj lokalno. Razmišljajući o svjetskim zajednicama, deduktivno smo došli do obitelji. Onih persona tako bitnih za naš daljnji razvoj. Naglasila sam kako je uz ljubav, najbitnija komunikacija, jer ljudi se moraju znati. Mogu živjeti ispod istog krova, a da se uopće ne susretnu. Tijekom svog izlaganja, pitala sam ih, razumiju li što im želim ovdje naglasiti. I onda, dogodio se on. Moj prvi učitelj, dječak kojem sam razrednica. On, jedan desetogodišnjak, koji je iza sebe ostavio tako malo života, izgovorio je rečenicu koja me je dotaknula. Rekao je. „Da, razumijem. Ljudi se mogu vidjeti, ali se ne znaju“. Onaj tko predaje ovoj dobnoj skupini, onda zna kako je nekada potrebno duže vremena da bi riješili životnu jednadžbu. Lakše je ponekad riješiti matematičku jednadžbu. Način na koji je on to izgovorio (iako ja volim reći da u toj dobi kroz njih progovara ono božanstveno, ono čega će oni, nadam se postati još dublje svjesni) mene je ostavio na trenutak u tišini. Nisam očekivala takav odgovor, tako brzo. Takav odgovor i tako istinit. Takav odgovor koji sam odmah zapisala na komad papira. Takav odgovor kojeg sam često spomenula u ovih dva tjedna otkako je započela školska godina.
Dječak, desetogodišnje dijete kao da je reklo – car je gol. Riječi koje su me potaknule da se pitam koliko se uopće znamo. Prvo, koliko samu sebe poznajem, a onda druge. Koliko drugi mene poznaju? Koja soba Joharijevog prozora (pisah blog o Johari prozoru) je najveća i koliko mi je potrebno da dođem do otvorenog JA? Shvaćam da se sve mijenja. Opažam kako ništa nije isto. Kunemo se u mnoge stvari, čak govorimo da su nam i svete. I onda odu, zatvore vrata, nestanu. Svi gube, sa svih strana. Možda je to dobro, možda nije. Onaj tko želi, može zastati, osvrnuti se na mijenjanje stvari, na umiranje, rađanje, umiranje i tako u krug. U biti, dobro je zastati, promisliti, dopustiti. Dobro je biti osamljen. Čuti unutarnji dijalog, komunicirati sa sobom. Nikako ne zanemariti onaj nesvjesni dio sebe, u kojem leže toliki osobni potencijali. Da, da, upravo tamo, ono što još ne znamo o sebi, pobožno čeka da saznamo. I tako je lijepo osloboditi taj dio. Kako mi reče jednom jedna osoba, to je brži dio do sreće. Slažem se. Razmišljanjem, komuniciranjem, kontempliranjem, bivanjem, postajemo bliži sebi. Znat ćemo sebe. Znajući sebe, znat ću i druge, zar ne?!

Vidjeti sebe, u svoj svojoj veličini i boli, u svojoj savršenoj nesavršenosti. Vidjeti i znati. Vidjeti je li ih trebam, želim ili jednostavno volim. Vidjeti sljepoću. Vidjeti koliko moje oči uistinu vide. Vidjeti osobu koja stoji ispred mene. Vidjeti prijatelja i osjetiti bol u neprijateljski nastrojenom biću. Vidjeti i osjetiti TEBE. U TEBE biti sigurna. TEBE znati. Vidjeti se u tvojim očima. Vidjeti, slušati, čuti, znati…
BITI…

Oznake: znati se, vidjeti, šuti, slušati, biti

15.09.2017. u 00:27 • 6 Komentara • Print • #

nedjelja, 03.09.2017.

Kiše jesenje

Svako godišnje doba je lijepo. Svako godišnje doba nudi ono najbolje i najljepše od prirode. No, jesen. Ah, jesen! Jesen je moje najomiljenije doba tijekom godine. Doba u kojem se tjelesno i mentalno osjećam najbolje. Doba u kojem prodišem. Doba u kojem osjećam leptiriće u stomaku, iako nisam zaljubljena. Kao što mnogi vole razna proljetna buđenja, ja navijam za jesenja buđenja. Jutrošnji prizor je bio kao naručen. Niža temperatura i kiša. Budim se, pokrivena dekicom koja tako nježno miluje moje tijelo. Nemam potrebu još ustati. Ostajem u krevetu, koji je smješten pokraj otvorenog prozora. Osluškujem kišu. Osluškujem kako kapljice padaju i dodiruju se s tlom. Jesenja kiša skoro pa je jedini zvuk koji dopire iz vanjskog svijeta. Ritmično daje na znanje da se približila promjena u prirodi. Ipak, mnogi ne vole ovu promjenu i ne vide ljepotu koju ja vidim i osjećam.
Prije nekoliko mjeseci posvetila sam nekoliko tekstova jednoj bitnoj temi. Temi koja postaje vodeća u životima mnogih. Bez obzira na kojoj strani svijeta se nalazili, širi se poput raka i nagriza naše mentalno stanje. Riječ je o depresiji. Svjesna sam da će mnogi narednih mjeseci prolaziti kroz depresivna raspoloženja. Mnogi će se povući, opsjedajući se tmurnim i crnim mislima, potišteni i neshvaćeni od okoline. Nastupit će mnoge neprospavane noći, praćene beznadnošću i bespomoćnošću. Jasna su mi ta stanja i boli kroz koje će mnogi prolaziti. I žao mi je. Teško je kretati se kroz dan, s vječitim pratiteljem u svojim mislima, obojenim tamnim bojama. Jesen, kiša, nedostatak svjetlosti nikako ne pomaže u takvoj priči. Međutim, ovim tekstom ne želim pisati o crnilu koje će ovladati mnogima tijekom ovog godišnjeg doba. Ovdje želim prikazati jesen kao ono vrijeme koje može donijeti mnogo dobra, iako mislimo da priroda radi protiv nas.

šetalište na Savi,Slavonski Brod

Da, više vremena ćemo provoditi zatvoreni, u svojim svjetovima, svojim mislima. No, to nikako ne mora biti negativna strana vremena koji nastupa. Ovog puta možemo drugačije. Ne moramo uvijek istim obrascem, istim osjećajem, istom predanošću lošem raspoloženju. Mogli bismo početi emotivno i umno vježbati, redovito, disciplinirano i uhvatiti se u koštac s onim što nas tako tajmirano napada svake godine. Svjesni kako ne možemo umaći jesenjem dobu, kako ne možemo pobjeći u tropske krajeve, možemo barem početi se miriti s činjenicom da smo tu gdje jesmo. Toliko godina smo otvarali vrata jesenjoj tjeskobi. Hajdemo ovog puta ne otvoriti vrata, koliko god da tjeskoba kucala i lukavo pokušavala usmrdjeti prostor našeg življenja.
Stoga, ispratimo ljeto, pozdravimo se sa žarkim suncem koje nas je milovalo i znojilo, te pozdravimo gospođu Jesen. Dozvolimo joj da nam pokaže život u drugim bojama, po meni najljepšim bojama u prirodi. Neću vam govoriti da pozitivno razmišljate. Iskreno, umorna sam od ljudi kojima je to postala floskula. Reći ću vam da budete svoji. Plačite i smijte se, povucite se od svijeta i družite se, jedite, pijte, volite, dišite, meditirajte, molite, kontemplirajte, ljubite, mazite te, budite ljuti, budite nježni, osluškujte se. Želim vam poručiti da uzmete od ove jeseni sve one plodove koje bi vama mogli pomoći.

Ono što mene čini sretnom tijekom ovih mjeseci (iako i sama prolazim kroz svakojaka emotivna raspoloženja) su osluškivanje kiše, miris zimnice koju neki tako vješto pripremaju, proces u kojem listovi gube klorofil i oslikavaju prirodu nevjerojatnim bojama. Obožavam hodati po lišću koje je opalo sa stabala i prekrilo ulice. Volim onaj osjećaj kada mogu odjenuti majicu dužih rukava i osjetiti pravu razinu topline. Volim kada tijekom kišnog dana uđem u stan, zatvorim vrata, prozore, gledajući prema vanjskom svijetu, osjećajući se zaštićeno. Zaštićeno od svega onoga što vani vreba, što me može povrijediti i što ja nažalost, mogu dozvoliti da me povrijedi.
Znam, nekima to nikako neće biti dovoljno. Tjeskoba će biti jača i ponovno će ovladati njima. Razumijem. I suosjećam se s vam. U konačnici suosjećam se sa samom sobom dok prolazim kroz tjeskobna stanja. Ovdje vam ne dajem nikakav čaroban recept kako popraviti svoje stanje. U prošlim tekstovima često sam pisala o tom famoznom lijeku koji može izliječiti našu ranjenost, naše tjeskobe i anksioznosti. Pisala sam o ljubavi. Ljubavi prema sebi. O tome koliko je taj proces dug. Stoga, dok još uvijek učimo kako je to istinski voljeti sebe, htjedoh vam dati barem mali dio onoga što može pomoći tijekom tog puta. Pokušajmo (ovo naravno govorim i sebi) vidjeti, čuti, omirisati, dodirnuti ono preko čega tako olako prelazimo. Zastanimo, promotrimo kišu, pratimo njezin trag, podignimo pogled prema čovjeku koji nas svaki dan uslužuje u trgovini za blagajnom, iskreno i sa zanimanjem pitajmo nekoga kako je, govorimo jedni drugima da ih volimo i da smo neizmjerno ponosni na njih, dajmo im na znanje i kada se loše osjećamo. Izgovorite i kada vas povrijede, ali izgovorite na način da vi ne postanete oni koji vrijeđaju. Kuhajte ono jelo koje dugo niste kuhali, kuhajte ono jelo koje nikada niste kuhali. Nazovite onog tko vam nedostaje. Izgovarajte čarobne riječi poput hvala, molim, oprosti, izvoli, volim te. I budi nježan/a prema sebi. Molim te, ne zaboravi na sebe. Ako primijeniš ove male savjete, a na sebe zaboraviš, uzalud je. Stoga, prvo ti, jer svojim očima ćeš gledati jesen, svojim ušima osluškivati kišu. Svojim srcem učiš se voljeti.

Oznake: jesen, kiša, lišće, boje, najomiljenije godišnje doba

03.09.2017. u 13:25 • 10 Komentara • Print • #

petak, 18.08.2017.

Posegni za sobom

Svatko od nas diše svojim tempom. Iako tuđi životni udisaji i izdisaji onome tko je samo promatrač izgledaju lako izvedivi, jesu li uistinu? I sam promatrač doći će do svojih osobnih prekretnica i uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne. Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja. Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati.
Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju su se tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše. U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima. Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati. Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan. Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet. Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti? Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo.
E, onda se oslonimo na sami sebe.
Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio sexualan, drugi šokiran. U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“ Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost.
Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju. Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće. I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križiš u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.