Pogled u...

petak, 15.09.2017.

Znamo li se?

Zadnja dva tjedna skupljam iskustva iz učionica. Razno razne dječje osobnosti ponovno su ušetale u školski hodnik i pridružili se svojim razrednim odjeljenjima. Jedno ljeto puno znači u životu mlade osobe. Mali ljudi izrasli su u veće ljude, a razmišljanja im se vinula u visine. Spoznaje koje su skupili tijekom ovih mjeseci nevjerojatan su prikaz koliko mlado biće itekako razmišlja o svemu što ga okružuje. Nerijetko znaju biti zanemareni od svijeta odraslih, pa svoj unutarnji svijet skrivaju u hodnicima svoje duše. I tužno je kada se opazi, kada se ugleda tako mlado biće koje već na samom početku sputava jasno i glasno verbalizirati kako se osjeća i što sve osjeća.



Sjetim se sebe, na početku svoga života, s prvim koracima prema zrelosti i zamjeranju majci na mnogim stvarima. No, danas, gledajući iz kuta starije sebe i iz kuta nastavnika koji promatra one koji zatomljuju ono što ih čini, zahvalna sam. Zahvalna sam, jer je moja majka odlučila rasti zajedno sa mnom. Osluškujući vrijeme u kojem sam rasla. Osluškivala je to nepoznato vrijeme, učila, griješila, ponovno učila, rasla i još uvijek raste. Slijedeći njezin primjer, ali i svoj unutarnji glas, pokušavam osluškivati sadašnje vrijeme. Razumjeti koje sve to poznate boli dolaze u novom, modernom ruhu. Bol je bol. Bol nekih prijašnjih, davnih vremena i bol današnjice, ista je. Ipak, alijenacija je dublja, jača, snažnija. Svijet osamljenosti, a i usamljenosti intenzivnije se osjeća nego nekada. Vode se neki novi ratovi, čije bitke mnogi gube. Vode se ratovi sa samim sobom, a primirje se teže sklapa. Otkud takvi porazni pokazatelji? Mišljenja sam da nedostatkom komunikacije doveli smo čovječanstvo, a time i samog sebe u stanje nijemosti. Govorimo, izbacujemo mnogo toga iz svoje dubine, iz svog ošita. Prevalimo puno toga preko usta. Puno toga se izgovori, a da se nije izreklo ništa.
Gledajući svoj posao, shvaćam da nije nikako bio slučajan odabir postati onaj koji uči druge. Ipak, cijelo ovo vrijeme, ja sam u biti ta koju se uči. Ja sam učenik svim onim malim učiteljima, koji tako nevino i čisto izgovore svoje spoznaje tijekom nastave. Naravno, ima tu puno i ne tako nevino izgovorenih riječi. Ne zaboravimo da radim u osnovnoj školi, a to znači da između ostalih sam okružena i tinejdžerima. Tinejdžeri u svom duhovnom i hormonalnom procesu znaju izgovoriti okrutne stvari. Reakcija je raznih. Potrebno je konstantno se prisjećati svog tinejdžerskog vremena kada smo izgovarali svašta i pri tome koristili samo svoj ego. Misleći kako smo najpametnija hodajuća bića, dokazujući mudrijima i starijima kako smo mi ti koji imamo odgovore na sve životne upite. Da, potrebno je prisjetiti se koliko je toga iz naše gubice izletjelo van u eter. Eh. Flashback iz prošlih dana pomaže da shvatimo one koji lutaju u vakuumu ovog prijelaznog razdoblja iz djetinjstva u odraslu dob.
Želim se vratiti na onaj dio u kojem ja učim od njih, od onih koji su tek počeli opažati svijet oko sebe. Jednu takvu mini lekciju dobila sam na samom početku. Nastava je tek počela. Postala sam razrednica jednom petom razredu. Početak i za mene i za njih. Krećem ispočetka s novom generacijom, koju mudro treba voditi do osmog razreda. Tema s kojom je naše druženje počelo bila je zajedništvo. Spomenuli smo razne zajednice kojima pripadamo i koje nas okružuju. Cilj je bio razumjeti na koji način bi sve zajednice ovog svijeta trebale funkcionirati. Vodili smo se onom – misli globalno, djeluj lokalno. Razmišljajući o svjetskim zajednicama, deduktivno smo došli do obitelji. Onih persona tako bitnih za naš daljnji razvoj. Naglasila sam kako je uz ljubav, najbitnija komunikacija, jer ljudi se moraju znati. Mogu živjeti ispod istog krova, a da se uopće ne susretnu. Tijekom svog izlaganja, pitala sam ih, razumiju li što im želim ovdje naglasiti. I onda, dogodio se on. Moj prvi učitelj, dječak kojem sam razrednica. On, jedan desetogodišnjak, koji je iza sebe ostavio tako malo života, izgovorio je rečenicu koja me je dotaknula. Rekao je. „Da, razumijem. Ljudi se mogu vidjeti, ali se ne znaju“. Onaj tko predaje ovoj dobnoj skupini, onda zna kako je nekada potrebno duže vremena da bi riješili životnu jednadžbu. Lakše je ponekad riješiti matematičku jednadžbu. Način na koji je on to izgovorio (iako ja volim reći da u toj dobi kroz njih progovara ono božanstveno, ono čega će oni, nadam se postati još dublje svjesni) mene je ostavio na trenutak u tišini. Nisam očekivala takav odgovor, tako brzo. Takav odgovor i tako istinit. Takav odgovor koji sam odmah zapisala na komad papira. Takav odgovor kojeg sam često spomenula u ovih dva tjedna otkako je započela školska godina.
Dječak, desetogodišnje dijete kao da je reklo – car je gol. Riječi koje su me potaknule da se pitam koliko se uopće znamo. Prvo, koliko samu sebe poznajem, a onda druge. Koliko drugi mene poznaju? Koja soba Joharijevog prozora (pisah blog o Johari prozoru) je najveća i koliko mi je potrebno da dođem do otvorenog JA? Shvaćam da se sve mijenja. Opažam kako ništa nije isto. Kunemo se u mnoge stvari, čak govorimo da su nam i svete. I onda odu, zatvore vrata, nestanu. Svi gube, sa svih strana. Možda je to dobro, možda nije. Onaj tko želi, može zastati, osvrnuti se na mijenjanje stvari, na umiranje, rađanje, umiranje i tako u krug. U biti, dobro je zastati, promisliti, dopustiti. Dobro je biti osamljen. Čuti unutarnji dijalog, komunicirati sa sobom. Nikako ne zanemariti onaj nesvjesni dio sebe, u kojem leže toliki osobni potencijali. Da, da, upravo tamo, ono što još ne znamo o sebi, pobožno čeka da saznamo. I tako je lijepo osloboditi taj dio. Kako mi reče jednom jedna osoba, to je brži dio do sreće. Slažem se. Razmišljanjem, komuniciranjem, kontempliranjem, bivanjem, postajemo bliži sebi. Znat ćemo sebe. Znajući sebe, znat ću i druge, zar ne?!



Vidjeti sebe, u svoj svojoj veličini i boli, u svojoj savršenoj nesavršenosti. Vidjeti i znati. Vidjeti je li ih trebam, želim ili jednostavno volim. Vidjeti sljepoću. Vidjeti koliko moje oči uistinu vide. Vidjeti osobu koja stoji ispred mene. Vidjeti prijatelja i osjetiti bol u neprijateljski nastrojenom biću. Vidjeti i osjetiti TEBE. U TEBE biti sigurna. TEBE znati. Vidjeti se u tvojim očima. Vidjeti, slušati, čuti, znati…
BITI…

Oznake: znati se, vidjeti, šuti, slušati, biti

nedjelja, 03.09.2017.

Kiše jesenje

Svako godišnje doba je lijepo. Svako godišnje doba nudi ono najbolje i najljepše od prirode. No, jesen. Ah, jesen! Jesen je moje najomiljenije doba tijekom godine. Doba u kojem se tjelesno i mentalno osjećam najbolje. Doba u kojem prodišem. Doba u kojem osjećam leptiriće u stomaku, iako nisam zaljubljena. Kao što mnogi vole razna proljetna buđenja, ja navijam za jesenja buđenja. Jutrošnji prizor je bio kao naručen. Niža temperatura i kiša. Budim se, pokrivena dekicom koja tako nježno miluje moje tijelo. Nemam potrebu još ustati. Ostajem u krevetu, koji je smješten pokraj otvorenog prozora. Osluškujem kišu. Osluškujem kako kapljice padaju i dodiruju se s tlom. Jesenja kiša skoro pa je jedini zvuk koji dopire iz vanjskog svijeta. Ritmično daje na znanje da se približila promjena u prirodi. Ipak, mnogi ne vole ovu promjenu i ne vide ljepotu koju ja vidim i osjećam.
Prije nekoliko mjeseci posvetila sam nekoliko tekstova jednoj bitnoj temi. Temi koja postaje vodeća u životima mnogih. Bez obzira na kojoj strani svijeta se nalazili, širi se poput raka i nagriza naše mentalno stanje. Riječ je o depresiji. Svjesna sam da će mnogi narednih mjeseci prolaziti kroz depresivna raspoloženja. Mnogi će se povući, opsjedajući se tmurnim i crnim mislima, potišteni i neshvaćeni od okoline. Nastupit će mnoge neprospavane noći, praćene beznadnošću i bespomoćnošću. Jasna su mi ta stanja i boli kroz koje će mnogi prolaziti. I žao mi je. Teško je kretati se kroz dan, s vječitim pratiteljem u svojim mislima, obojenim tamnim bojama. Jesen, kiša, nedostatak svjetlosti nikako ne pomaže u takvoj priči. Međutim, ovim tekstom ne želim pisati o crnilu koje će ovladati mnogima tijekom ovog godišnjeg doba. Ovdje želim prikazati jesen kao ono vrijeme koje može donijeti mnogo dobra, iako mislimo da priroda radi protiv nas.

šetalište na Savi,Slavonski Brod

Da, više vremena ćemo provoditi zatvoreni, u svojim svjetovima, svojim mislima. No, to nikako ne mora biti negativna strana vremena koji nastupa. Ovog puta možemo drugačije. Ne moramo uvijek istim obrascem, istim osjećajem, istom predanošću lošem raspoloženju. Mogli bismo početi emotivno i umno vježbati, redovito, disciplinirano i uhvatiti se u koštac s onim što nas tako tajmirano napada svake godine. Svjesni kako ne možemo umaći jesenjem dobu, kako ne možemo pobjeći u tropske krajeve, možemo barem početi se miriti s činjenicom da smo tu gdje jesmo. Toliko godina smo otvarali vrata jesenjoj tjeskobi. Hajdemo ovog puta ne otvoriti vrata, koliko god da tjeskoba kucala i lukavo pokušavala usmrdjeti prostor našeg življenja.
Stoga, ispratimo ljeto, pozdravimo se sa žarkim suncem koje nas je milovalo i znojilo, te pozdravimo gospođu Jesen. Dozvolimo joj da nam pokaže život u drugim bojama, po meni najljepšim bojama u prirodi. Neću vam govoriti da pozitivno razmišljate. Iskreno, umorna sam od ljudi kojima je to postala floskula. Reći ću vam da budete svoji. Plačite i smijte se, povucite se od svijeta i družite se, jedite, pijte, volite, dišite, meditirajte, molite, kontemplirajte, ljubite, mazite te, budite ljuti, budite nježni, osluškujte se. Želim vam poručiti da uzmete od ove jeseni sve one plodove koje bi vama mogli pomoći.



Ono što mene čini sretnom tijekom ovih mjeseci (iako i sama prolazim kroz svakojaka emotivna raspoloženja) su osluškivanje kiše, miris zimnice koju neki tako vješto pripremaju, proces u kojem listovi gube klorofil i oslikavaju prirodu nevjerojatnim bojama. Obožavam hodati po lišću koje je opalo sa stabala i prekrilo ulice. Volim onaj osjećaj kada mogu odjenuti majicu dužih rukava i osjetiti pravu razinu topline. Volim kada tijekom kišnog dana uđem u stan, zatvorim vrata, prozore, gledajući prema vanjskom svijetu, osjećajući se zaštićeno. Zaštićeno od svega onoga što vani vreba, što me može povrijediti i što ja nažalost, mogu dozvoliti da me povrijedi.
Znam, nekima to nikako neće biti dovoljno. Tjeskoba će biti jača i ponovno će ovladati njima. Razumijem. I suosjećam se s vam. U konačnici suosjećam se sa samom sobom dok prolazim kroz tjeskobna stanja. Ovdje vam ne dajem nikakav čaroban recept kako popraviti svoje stanje. U prošlim tekstovima često sam pisala o tom famoznom lijeku koji može izliječiti našu ranjenost, naše tjeskobe i anksioznosti. Pisala sam o ljubavi. Ljubavi prema sebi. O tome koliko je taj proces dug. Stoga, dok još uvijek učimo kako je to istinski voljeti sebe, htjedoh vam dati barem mali dio onoga što može pomoći tijekom tog puta. Pokušajmo (ovo naravno govorim i sebi) vidjeti, čuti, omirisati, dodirnuti ono preko čega tako olako prelazimo. Zastanimo, promotrimo kišu, pratimo njezin trag, podignimo pogled prema čovjeku koji nas svaki dan uslužuje u trgovini za blagajnom, iskreno i sa zanimanjem pitajmo nekoga kako je, govorimo jedni drugima da ih volimo i da smo neizmjerno ponosni na njih, dajmo im na znanje i kada se loše osjećamo. Izgovorite i kada vas povrijede, ali izgovorite na način da vi ne postanete oni koji vrijeđaju. Kuhajte ono jelo koje dugo niste kuhali, kuhajte ono jelo koje nikada niste kuhali. Nazovite onog tko vam nedostaje. Izgovarajte čarobne riječi poput hvala, molim, oprosti, izvoli, volim te. I budi nježan/a prema sebi. Molim te, ne zaboravi na sebe. Ako primijeniš ove male savjete, a na sebe zaboraviš, uzalud je. Stoga, prvo ti, jer svojim očima ćeš gledati jesen, svojim ušima osluškivati kišu. Svojim srcem učiš se voljeti.

Oznake: jesen, kiša, lišće, boje, najomiljenije godišnje doba

<	rujan, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv