Pogled u...

petak, 15.09.2017.

Znamo li se?

Zadnja dva tjedna skupljam iskustva iz učionica. Razno razne dječje osobnosti ponovno su ušetale u školski hodnik i pridružili se svojim razrednim odjeljenjima. Jedno ljeto puno znači u životu mlade osobe. Mali ljudi izrasli su u veće ljude, a razmišljanja im se vinula u visine. Spoznaje koje su skupili tijekom ovih mjeseci nevjerojatan su prikaz koliko mlado biće itekako razmišlja o svemu što ga okružuje. Nerijetko znaju biti zanemareni od svijeta odraslih, pa svoj unutarnji svijet skrivaju u hodnicima svoje duše. I tužno je kada se opazi, kada se ugleda tako mlado biće koje već na samom početku sputava jasno i glasno verbalizirati kako se osjeća i što sve osjeća.



Sjetim se sebe, na početku svoga života, s prvim koracima prema zrelosti i zamjeranju majci na mnogim stvarima. No, danas, gledajući iz kuta starije sebe i iz kuta nastavnika koji promatra one koji zatomljuju ono što ih čini, zahvalna sam. Zahvalna sam, jer je moja majka odlučila rasti zajedno sa mnom. Osluškujući vrijeme u kojem sam rasla. Osluškivala je to nepoznato vrijeme, učila, griješila, ponovno učila, rasla i još uvijek raste. Slijedeći njezin primjer, ali i svoj unutarnji glas, pokušavam osluškivati sadašnje vrijeme. Razumjeti koje sve to poznate boli dolaze u novom, modernom ruhu. Bol je bol. Bol nekih prijašnjih, davnih vremena i bol današnjice, ista je. Ipak, alijenacija je dublja, jača, snažnija. Svijet osamljenosti, a i usamljenosti intenzivnije se osjeća nego nekada. Vode se neki novi ratovi, čije bitke mnogi gube. Vode se ratovi sa samim sobom, a primirje se teže sklapa. Otkud takvi porazni pokazatelji? Mišljenja sam da nedostatkom komunikacije doveli smo čovječanstvo, a time i samog sebe u stanje nijemosti. Govorimo, izbacujemo mnogo toga iz svoje dubine, iz svog ošita. Prevalimo puno toga preko usta. Puno toga se izgovori, a da se nije izreklo ništa.
Gledajući svoj posao, shvaćam da nije nikako bio slučajan odabir postati onaj koji uči druge. Ipak, cijelo ovo vrijeme, ja sam u biti ta koju se uči. Ja sam učenik svim onim malim učiteljima, koji tako nevino i čisto izgovore svoje spoznaje tijekom nastave. Naravno, ima tu puno i ne tako nevino izgovorenih riječi. Ne zaboravimo da radim u osnovnoj školi, a to znači da između ostalih sam okružena i tinejdžerima. Tinejdžeri u svom duhovnom i hormonalnom procesu znaju izgovoriti okrutne stvari. Reakcija je raznih. Potrebno je konstantno se prisjećati svog tinejdžerskog vremena kada smo izgovarali svašta i pri tome koristili samo svoj ego. Misleći kako smo najpametnija hodajuća bića, dokazujući mudrijima i starijima kako smo mi ti koji imamo odgovore na sve životne upite. Da, potrebno je prisjetiti se koliko je toga iz naše gubice izletjelo van u eter. Eh. Flashback iz prošlih dana pomaže da shvatimo one koji lutaju u vakuumu ovog prijelaznog razdoblja iz djetinjstva u odraslu dob.
Želim se vratiti na onaj dio u kojem ja učim od njih, od onih koji su tek počeli opažati svijet oko sebe. Jednu takvu mini lekciju dobila sam na samom početku. Nastava je tek počela. Postala sam razrednica jednom petom razredu. Početak i za mene i za njih. Krećem ispočetka s novom generacijom, koju mudro treba voditi do osmog razreda. Tema s kojom je naše druženje počelo bila je zajedništvo. Spomenuli smo razne zajednice kojima pripadamo i koje nas okružuju. Cilj je bio razumjeti na koji način bi sve zajednice ovog svijeta trebale funkcionirati. Vodili smo se onom – misli globalno, djeluj lokalno. Razmišljajući o svjetskim zajednicama, deduktivno smo došli do obitelji. Onih persona tako bitnih za naš daljnji razvoj. Naglasila sam kako je uz ljubav, najbitnija komunikacija, jer ljudi se moraju znati. Mogu živjeti ispod istog krova, a da se uopće ne susretnu. Tijekom svog izlaganja, pitala sam ih, razumiju li što im želim ovdje naglasiti. I onda, dogodio se on. Moj prvi učitelj, dječak kojem sam razrednica. On, jedan desetogodišnjak, koji je iza sebe ostavio tako malo života, izgovorio je rečenicu koja me je dotaknula. Rekao je. „Da, razumijem. Ljudi se mogu vidjeti, ali se ne znaju“. Onaj tko predaje ovoj dobnoj skupini, onda zna kako je nekada potrebno duže vremena da bi riješili životnu jednadžbu. Lakše je ponekad riješiti matematičku jednadžbu. Način na koji je on to izgovorio (iako ja volim reći da u toj dobi kroz njih progovara ono božanstveno, ono čega će oni, nadam se postati još dublje svjesni) mene je ostavio na trenutak u tišini. Nisam očekivala takav odgovor, tako brzo. Takav odgovor i tako istinit. Takav odgovor koji sam odmah zapisala na komad papira. Takav odgovor kojeg sam često spomenula u ovih dva tjedna otkako je započela školska godina.
Dječak, desetogodišnje dijete kao da je reklo – car je gol. Riječi koje su me potaknule da se pitam koliko se uopće znamo. Prvo, koliko samu sebe poznajem, a onda druge. Koliko drugi mene poznaju? Koja soba Joharijevog prozora (pisah blog o Johari prozoru) je najveća i koliko mi je potrebno da dođem do otvorenog JA? Shvaćam da se sve mijenja. Opažam kako ništa nije isto. Kunemo se u mnoge stvari, čak govorimo da su nam i svete. I onda odu, zatvore vrata, nestanu. Svi gube, sa svih strana. Možda je to dobro, možda nije. Onaj tko želi, može zastati, osvrnuti se na mijenjanje stvari, na umiranje, rađanje, umiranje i tako u krug. U biti, dobro je zastati, promisliti, dopustiti. Dobro je biti osamljen. Čuti unutarnji dijalog, komunicirati sa sobom. Nikako ne zanemariti onaj nesvjesni dio sebe, u kojem leže toliki osobni potencijali. Da, da, upravo tamo, ono što još ne znamo o sebi, pobožno čeka da saznamo. I tako je lijepo osloboditi taj dio. Kako mi reče jednom jedna osoba, to je brži dio do sreće. Slažem se. Razmišljanjem, komuniciranjem, kontempliranjem, bivanjem, postajemo bliži sebi. Znat ćemo sebe. Znajući sebe, znat ću i druge, zar ne?!



Vidjeti sebe, u svoj svojoj veličini i boli, u svojoj savršenoj nesavršenosti. Vidjeti i znati. Vidjeti je li ih trebam, želim ili jednostavno volim. Vidjeti sljepoću. Vidjeti koliko moje oči uistinu vide. Vidjeti osobu koja stoji ispred mene. Vidjeti prijatelja i osjetiti bol u neprijateljski nastrojenom biću. Vidjeti i osjetiti TEBE. U TEBE biti sigurna. TEBE znati. Vidjeti se u tvojim očima. Vidjeti, slušati, čuti, znati…
BITI…

Oznake: znati se, vidjeti, šuti, slušati, biti

četvrtak, 30.03.2017.

Tišina

Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!


„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.
Ivo Andrić

Oznake: tišina, žbuka, šuti, spoznaja, promjene

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv