Pogled u...

petak, 28.07.2017.

Moja tura Piccadilly Circusom

Ostavih Piccadilly za posljednje dane svoga boravka u Londonu. Odlucih sama napraviti svoju turu, komunicirajuci s gospodinom Googleom. Slozila sam raspored i krenula. Putujuci podzemnom zeljeznicom, izronih upravo na Piccadillyu. Ne znajuci da ce me docekati pljusak. Ono, pravo englesko vrijeme. Utrcah u prvu trgovinu, od stotinu onih koje krase ovaj dio Londona. Kupila sam si maleni kisobran i hrabro nastavila dalje. Kisa nikako nije prepreka da se obilazak zaustavi. Poznavajuci ovakvo vrijeme, znala sam da kisa ne prijeti cijeli dan. I uistinu, uskoro je pocela jenjavati, pa su se na nebu izmjenjivala razna godisnja doba (u biti, ljeto i jesen).

Prva postaja bila je Waterstones knjizara.

Ova knjizara najveca je u Europi. Lanac Waterstones knjizara mogu se posjetiti i u drugim europskim zemljama kao sto su Irska, Belgija, Nizozemska. Waterstones na Piccadillyu ogromno je izdanje od pet katova. Za sve knjigoljupce ovo je raj na zemlji. Zastupljeni su svi zanrovi. Svaki kutak, svaki kat ove knjizare toplo je ureden, tako da se tijekom obilaska osjecate vrlo pozvano i opusteno.

Traganje za zeljenim naslovima moglo bi potrajati, jer izbor je uistinu velik. Mudro su osmislili, te na zadnjem katu nalazi se cafe/bar s kojeg se tako lijepo proteze panoramski pogled prema Piccadillyu. Budete li u blizini, obvezno posjetite ovu knjizaru i upustite se carobni svijet pisanih rijeci.
Postaje koje sam izabrala na svojoj malenoj turi, lijepo su se poslozile jedna iza druge. Tako da sam predah od lutanja po knjizari provela na St. James Squareu. U sredistu ovog malenog trga, nalazi se poluprivatni vrt koji je tijekom dana otvoren za javnost.

Maleni vrt u kojem se vrijeme provodi vrlo ugodno i mirno. U sred one intenzivne pokretljivosti ljudi i automobila, ovaj vrt je prava mala oaza za one koji na kratko ili na duze zele predahnuti od svega i svih. Stupivsi na to zeleno, maleno podrucje, kao da sam otvorila vrata nekog drugog svijeta koji priziva umorne da se odmore.
Svoj hod nastavila sam prema St. James’s Piccadilly crkvi.

Kroz moje blogove mogli ste procitati da sam obisla mnoge crkve. No, svaka nekako ostavi poseban dojam. Kod ove sam naisla na dvije posebnosti. Ispred crkve, ali u crkvenom dvoristu, nalaze se razni standovi na kojima se moze pronaci puno toga. Od suvenira, odjece, torbica, starih satova, albuma... Ne, to nije izgledalo kao okaljavanje hrama. Standova ima oko petnaestak, ako i toliko. Atmosfera mi je izgledala opusteno, cak i obiteljski. Druga posebnost bila je u unatrosnjosti crkve.

Ovdje ne govorim o interijeru, nego o ljudima. Nekoliko osoba je na kratko, naslo svoje mjesto u klupama crkve. Ne kako bi se pomolili, vec kako bi odspavali. Pretpostavljam da su to bili beskucnici ili oni koje je zivot uistinu umorio. Vrata crkve su sirom otvorena, nisu pod nikakvim kljucem (kao sto nazalost kod nas mnogi poljube vrata crkve dok im dusa vapi za odmorom u kuci Bozjoj). Iako je stariji gospodin (za kojeg pretpostavljam da je jedan od zaposlenika) dosao upozoriti mladeg gospodina (za kojeg pretpostavljam da je pastor u ovoj crkvi) o crkvenim spavalicama, pastor je njezno rekao da nema veze. Bas sam osjetila onu pricu koja veli ako smo umorni mozemo doci odmoriti se u domu Bozjem. Pokraj crkve, takoder u crkvenom dvoristu, nalazi se mali cafe i parkic, u kojem ponovno mozete odmoriti. Da, London je prepun parkova i malenih vrtova. Ovom gradu potrebne su zelene oazice.
Nastavih lijevo od crkve prema Royal Academy of Arts.

Naivno sam mislila da ce ulazak biti besplatan. Medutim, 15Ł se treba izdvojiti ako se misli posjetiti ljetna izlozba. I tako, kako sam usla u dvoriste, nedugo nakon saznanja o placanju karte, okrenuh se i nastavih dalje svojom improviziranom rutom. Nije mi zao. Izlozbi i muzeja sam se uistinu nagledala. Vecina muzeja u Londonu i imaju besplatni ulaz. Meni se blizi kraj mog boravka, a cekaju me jos dva nocna pohoda gradu. Stoga, odlucih ne dirati funtice, ako bas ne moram.
Tamo gdje sam se sljedece uputila mogla sam biti sigurna da necu nista potrositi, jer toliko novca ni ne vidjeh u svom zivotu. Kamoli da ga i imam. Udoh u jednu od engleskih najduzih shoping arkada jos od 1819. godine, u Burlington Arcade.

Luksuz na sve strane. Toliko luksuzno da se na sred ovog shoping puta nalazi osoba koja cisti cipele.

Kao u stara vremena kada su gospoda znala ugnijezditi se u udobni naslonjac, citati novine, dok bi cistac cipela glancao njihovu obucu. Drustevni status vrlo je bitan za ovu visoku klasu. Tako da ispolirane cipele su samo jos jedan od dodataka ovom luksuznom shoping hodniku. Osobno ne padam na dragulje, skupocjeni nakit, satove, skupocjene cipele. Mene se najvise dojmila instalacija francuske umjetnice i dizajnerice Mathilde Nivet. Ona je kreirala posebnu instalaciju kojom je objesila oko 300-tinjak plavih papirnatih ptica duz cijele Burlington Arcade.

Neke ptice imaju u potpunosti rasirena krila, dok neke blago savijena. Ptice prestavljaju sve one ljude koji su tijekom mnogih godina prosli kroz London.
A koliko je ova arkada luksuzna govore i fotke na kojoj se nalaze ova dva sata, poznatih i skupih brendova.

Ovo su jedne od rijetkih cijena koja se nalaze u izlogu. Inace, cijene nisu izlozene pokraj proizvoda. Izlozen je proizvod iza kojeg stoji poznato ime. Prvo sto sam pomislila kada sam vidjela cijenu ovih satova je koliko ljudi se moze prehraniti s ovim novcem. Velim, svijet glamura me nikada nije privlacio i tuzno mi je da netko potrosi novac na nesto sto samo pokazuje koliko ima sati. Pitam se imaju li vremena oni koji si ovaj sat mogu priustiti. Ako netko pozeli, moze naci i Rolex satove koji su se proizvodili tijekom 20. stoljeca. Oni su ipak nesto jeftiniji. Najjeftiniji koji sam uocila bio je 3000Ł. Sitnica.
Izadoh iz Burlington Arcade i nastavih svoj put do Green Parka. Ponovno zelenilo nakon bljestavila. Odmorih umorne noge od setnje po “zlatno poplocenoj ulici”. Priblizavalo se vrijeme dogovorene vecere s family u jednom restoranu u Wood Greenu. Na putu prema Hyde Park Corner podzemnoj zeljeznici, uocih Wellington Arch.

Prekrasan luk koji je prvotno izdgraden za ulazak u Buckingham Palace. Kasnije postaje pobjednicki luk Wellingtonovove pobjede nad Napoleonom. Na Wellingtonovom luku nalazi se quadriga – kola koja vuku cetiri konja. Quadriga je simbol pobjede. Zena je ta koja njima pobjednicki upravlja. Gledajuci luk iz zablje perspektive, diveci mu se, odlucih se i popeti (citaj – odvesti se liftom, jer nikako ne zelim penjati se vijugavim stepenistem). Potrebno je platiti ulaznicu. Ulaznica je 5Ł za odrasle. I jednom kad se dovezete do gore, pogled je prekrasan. Ove fotografije to i pokazuju. Cetiri mocna konja pobjedonosno mi stajase iznad glave.

Promatrala sam London, ono sto je moje oko moglo uociti. Promatrala sam iz pticje perspektive, gore, ispod naoblake.

Grad koji ima bogatu proslost, a i puno toga jos za ponuditi. Nadam se da nece odustati. Bez obzira na burnu svjestku sadasnjost, na sve nase razlicitosti, na neizvjesnu buducnost, nadam se quadrizi koja ce se pobjedonosno podici u ime svih nas. Vrijeme je za nove pobjede, ali one pobjede koja ce otvoriti vrata crkve onima koji su u potrebi, koja ce novac namijenjen Rolex satu preusmjeriti za gladne, koja ce prihvacati i primijecivati jedna druge. I naravno, da ne zaboravimo na sebe i budemo uvijek raspolozeni za neka nova putovanja.

Oznake: Piccadilly Circus, Wellington Arch, london

28.07.2017. u 00:32 • 7 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.07.2017.

Vjecna pocivalista su i u nasim srcima

Jedna sam od onih koja voli poprilicno sve sto je George Michael ikada stvorio. Jedna sam i od onih koja je imala srecu biti sudionik njegovog koncerta koji je odrzao u Zagrebu, 2011. godine. Takoder sam i jedna od onih koja je ostala sokirana kada sam cula da je preminuo. Iako se stosta nagadalo u vezi njegovog neurednog stila zivota, ne mogu nego osjetiti samo suosjecanje za njega. Uvjerena sam da me osjecaj ne vara kada kazem da je i on jednostavno trazio svoje mjesto pod ovih nebom gdje ce biti sretan i voljen.
Stoga, odlucih posjetiti njegovo vjecno pocivaliste, koje se nalazi na sjeveru Londona, na groblju Highgate. Informaciju sam nasla na internetu i krenula autobusom prema groblju. Ono sto nisam napravila je kvalitetnije se pripremila i otisla na stranice Highgate Cemeterya i procitala kako se na njegov grob ne smije doci.

Dosavsi na sam ulaz, koji se placa i to 4Ł, gospodin koji tamo radi mi je na diplomatski i miran nacin objasnio kako grob Georgea Micahela nije predviden za posjetu. Cak stovise, ako i udete u groblje, grob necete moci naci, jer je lokacija groba neprimjetna (drugim rijecima, nigdje nije naznaceno ime pokojnog pjevaca).
Pokusala sam molecivim pogledom i izjavom kako sam dosla cak iz Hrvatske, ostvariti svoj cilj. No, nista. Kako bi mi potvrdio da to sto govori je istina, ispod pulta je izvukao plastificiranu izjavu obitelji G. Michaela u kojoj pise da grob mogu posjetiti samo prijatelji, na nacin da se prvo najave obitelji. Postala sam svjesna da na lijepe oci necu moci dobiti tako zeljenu informaciju, a to je lokacija groba. No, gospodin me ipak uputio na jedno mjesto, gdje gradani Londona i turisti odaju pocast prerano preminulom umjetniku. Na jednom malenom brdascu, jer cijeli taj dio grada je u usponima i padovima, nalazi se, nazovimo to, maleni parkic. Taj maleni parkic pretvoren je u mjesto na kojem se moze vidjeti i osjetiti bol i tuga svih onih koji obozavase ovog nevjerojatno talentiranog pjevaca. Kako bi sebi pojacala osjecaj koji me obuzeo cim sam stupila na travnatu povrsinu ovog improviziranog oltara, slusalice za usi spojila sam s mobitelom, otvorila You tube i pustila si njegovu pjesmu “One more try”.

Polako sam se kretala i promatrala sve one predmete, zastave, pjesme, postere, svijece, natpise, itd., koje su ljudi tako brizno ostavili i vjerujem jos uvijek ostavljaju. I sama sam odlucila napisati kratku posvetu njemu, osobi nevjerojatnog glasa, koji me ne tako davne 2011. godine ostavio bez daha. Koncert u zagrebackoj Areni koji nikada necu zaboraviti. Onaj cisti glas koji je zvucao tako omamljujuce, bez ijedne nepravilnosti. Perfekcionisticki izvedeno i to je ono sto njegovi obozavatelji itekako znaju. Tijekom tog mini hoda po malom parkicu najvise me se dojmila posveta jedne obozavateljice koja je i sama napisala pjesmu sastavljenu od naziva njegovih pjesama. Prilazem ju, kako biste ju i sami mogli procitati.

Mjesto sam napustila kratkom molitvom. Ne moramo otici na grobno mjesto kako bismo izrazili pocast, pomolili se, zapalili svijecu. Vjecna pocivalista su i u nasim srcima. I on ce tu ostati. A njegove pjesme takoder nastavljaju zivjeti zauvijek, jer ono sto je on stvorio i ostavio iza sebe nikako nije kratkog vijeka.
Preko puta tog mjesta nalazi se pub The Flask.

Stoga, ako se ikada budete nasli tamo, odavali pocast G. Michealu ili jednostavno obilazili taj dio Sjevernog Londona, posjetite ovaj pub. Tako ljubazno osoblje vec dugo nisam vidjela. Ne samo da me konobar ljubazno posluzio uz dozu slatkog humora, vec me na pitanje kako stici do Camdena, opskrbio preciznim informacijama. Ovom pubu dajem sto zvijezdica. Osvojise me na prvu. I da, nakon okrijepe u The Flasku, uputih se prema Camdenu. Camden je lud, ali pozitivno lud. Kreativan, neobican, cudan, ali na meni odlican nacin.

Imam osjecaj da tamo svi nekonvencionalni ljudi konacno mogu biti ono sto jesu. U Camdenu najpoznatiji je Camden Market. Sve sto vam srce pozeli naci, od igle do locomotive, mozete pronaci upravo tamo. I nekako, po mojoj procjeni, suveniri su najjeftiniji. Tamo kao da se skupio cijeli svijet i postavio svoje standove, kako s robom, nakitom, raznim suvenirima, tako i s hranom.

Ne znam sto prvo osjetite. Jesu li to mirisi raznih delicija ili pak pogled na sarenilo kojim je svaki stand tako jedinstveno ukrasen. Jos prosle godine zamijetila sam stand osobe koja cita iz dlana. I jos prosle godine htjela sam, iz ciste znatizelje, otici, pruziti svoje dlanove i cuti sto mi to moje linije dlana porucuju. Stoga, odlucih to napraviti ove godine. Sjedoh u maleni prostor, ograden paravanom i pruzih svoje dlanove covjeku Gary Markwicku na deset minuta.

Meni jako ugodnih deset minuta. Ruku na srce, razgovor je potrajao i malo duze, jer osjetilo se da se Gary zeli posvetiti osobi koja se nalazi preko puta njega. Ono sto mi je rekao necu podijeliti s vama. Pricekat cu i vidjeti hoce li se sve to dogoditi, hehe. Zapisah si njegove naputke, savjete, upute. Mogu samo reci da je izvrsno verbalizirao ono na cemu bih definitivno trebala poraditi. Zanimljivost ovog susreta je da ga nicim nisam navodila, nego pustila da govori dok je moje dlanove drzao u svojima.
Za kraj ovog dana, otisla sam u svoj omiljeni pub u Camdenu, The Elephants Head.

Cijene hrane i pica su prihvatljive, a i atmosfera je odlicna. Sjediti sam, pisati, citati, rucati je nesto sto u ovom pubu ne budi osjecaj usamljenosti.
Mozda ovo izgleda kao laganini dan, ali bio je to dan koji je ponovno donio nove spoznaje, otvorio nove vidike, cak mi pokazao kako biti i strpljivija. Ovih dana London mi pokazuje dosta toga. Nije kao prosle godine. Ovog puta stvari ipak vidim trezvenije. Ne mogu reci da sam ponovno naisla na onu istu srecu koju uhvatih prosle godine. No, definitivno ce ovo ostaviti vazan trag za moja daljnja putovanja.

Oznake: Highgate Cemetary, George Michael, Camden, pubs

24.07.2017. u 21:16 • 5 Komentara • Print • #

subota, 22.07.2017.

Little bit of Cambridge

Odlucila sam otici malo i izvan granica Londona i posjetiti Cambridge. Cambridge je sveucilsni grad koji je udaljen 80-tak km od Londona. Citymapper, ona supersonicna aplikacija koju sam spomenula u proslom blogu, ne funkcionira izvan granica grada Londona. Tako da informaciju kako otici do Cambridgea morate pitati dobri stari Google. I on vam izbaci vrlo jasne informacije. Oni koji ne zele komunicirati s Googleom reci cu im da sam ja krenula put Cambridgea s London Liverpool Street stanice.

Povratna karta je oko 17Ł.

I vjerujte mi i ovo putovanje vrijedi svakog novcica. Ipak, jedan dan je malo za obici cijeli grad. Bila sam uvjerena da se radi o malenom gradicu. No, ono na sto sam naisla pokazalo mi je kako je ovo mjesto prepuno raznih dogadanja, ukrasen starim povijesnim gradevinama i vrlo pitomo mjesto u kojem bi se mogli provesti prekrasni dani.

Cim sam stupila na tlo ovog grada, osjetila sam da vlada drukcija klima nego u Londonu. Ovo je grad studenata. I dok setate prema centru u kojem se nalaze mnogi fakulteti, putem vas prate mnoge skole i koledzi. Jedan do drugoga, poredani, prekrasnog ukrasenog eksterijera. Ma, ono, pozelite se ponovno vratiti u skolske i fakultetske klupe. Nekako sam dozivjela one filmske trenutke u kojima mozemo vidjeti mlade ljude kako stoje ispred tih raznih obrazovnih ustanova ili setaju gradom i raspravljaju o necem naucenom. Ili pak hodate iza starijeg para koji je upravo izisao iz The Fitzwilliam Museuma i elokventno sjecka ono zapazeno umjetnicko djelo ispred kojeg su malocas stajali. Grad intelektualaca, grad s velikim postotkom akademskih gradana. No, opet grad koji sve poziva i zeli ljubazno pokazati s cime sve raspolaze.
Na preporuku ljubaznog gospodina iz vlaka kojim smo se kretali iz Londona prema Cambridgeu, uputila sam prema King’s Collegeu. Udaljen je 20-tak minuta hoda od zeljeznicke stanice.
King’s College sa svojom 550 godina dugom povijesti je zajednica u kojoj su se svi pripadnici zavjetovali da ce promovirati koledz kao mjesto edukacije, religije, ucenja i istrazivanja. Koledz je takoder mjesto u kojem studenti i osoblje zive i rade tijekom studentske godine. Stoga je vrlo bitno postovati one privatne dijelove koledza koji su znakovima i obiljezeni. Tijekom ispitnog razdoblja, a to je tijekom polovine travnja i tijekom polovine lipnja, koledz je zatvoren za posjetitelje. Izvan tog vremena slobodni ste uci i posjetiti ovo prekrasno mjesto. No, ulazak u ovo prekrasno mjesto ce vas kostati. Studentima i umirovljenicima ulazak je nesto jeftiniji, dok sam ja svoj ulaz platila 9Ł. Usavsi kroz prekrasna vrata, docekao me je prelijepi netom pokoseni travnjak okruzen Front Courtom, Wilkinsovnom zgradom i naravnom ogromnom kapelom. Sto reci nego da sam se odmah ponijela vrlo turisticki. Mobitelom sam fotografirala sve ono zelenilo koje tako smirujuce djeluje na one koje si nalaze unutar dvorista Kraljevskog Koledza.

Krenuh smjerom koji me svojim silnim natpisima u dvoristu vodio prema Kraljevskoj knjiznici. Knjiznica je osnovna u vrijeme formiranja samog koledza, u davnom 15. stoljecu. Knjiznica posjeduje rijetka izdanja rukopisa i knjiga.

I upravo tog dana, dana kada sam stupila u prostore koje odisu mirisom starih knjiga (koje naprosto obozavam) posjetiteljima su bila dostupne prve edicije knjiga Jane Austen, kao i pisma pisana njezinom talentiranom rukom. Divno je kako sadasnji covjek moze doci u doticaj s onim rijecima, s onim knjigama koje su prije mnogo stoljeca mnogi uzimali u svoje ruke te hranili i bogatili svoj um. Oni koji su “padali” i jos uvijek “padaju” na englesku romantiku 18.stoljeca, dobro se sjecaju djela Jane Austen kao sto su “Ponos i predrasude” i “Emma”, te mnoge druge.

Sto reci, nego da su se ispred mene, tog dana, nalazili dragulji engleske knjizevnosti.
Nakon obilaska knjiznice uputila sam se u obilazak krajolika. Krajolik koji lezi uz rijeku Cam, kojom se mnogi turisti odvaze provozati malenim camcima. Na tren sve to podsjeti na spoj engleskog i venecijanskog u jednom.

Prosavsi kroz svoj mali zen, uputila sam prema kapeli. Iako, iskreno receno, ono za mene nije kapela, vec ogromna katedrala. Ali, tako ju nazivaju, pa hajde, tako cu i ja prevesti. Ogromno izdanje dugo 88 metara. Kapelu je zapoceo graditi Henrik VI. 1446.godine. Medutim, potrebna su bila stoljeca da se ona u cijelosti zavrsi. Kapela ima vrlo vaznu ulogu u fakultetskom zivotu. Sagradena i je za studente koji u ovom prekrasnom i smirujucem ambijentu mogu sudjelovati u sluzbama. Time studenti mogu hraniti i svoj duhovni svijet. A zadnje detalje u izgradnji katedrale zavrseni su pod vladavinom Henrika VIII. Stotinu godina nakon njegove smrti, ova kapela (velim, za mene katedrala) prepoznata je kao jedno od najboljih eurospskih srednjovijekovnih gradevina. Ako se vec nalazite unutar ovog kompleksa, preporucila bih vam da se prikljucite grupi s turistickim vodicem koji ce vam podrobno objasniti opsirnu povijest kako koledza, tako i grada i kraljevske obitelji.

Nakon visesatnog obilaska King’s Collegea, uputih se u raznim smjerovima Cabridgea, da jos jednom osjetim kako dise, kako tece, kako mirisi. Ovog puta nisam usla u pub kako bih se pocastila cajem, vec uklopih se u turisticki i studentski zivot i narucih si pivicu. Moram priznati da sam poprilicno bila na izmaku snaga, bez obzira na silan entuzijazam koji me odrzavao na putu. Cambridge definitivno nije grad koji preporucam obici u jednom danu. Ako mozete, priustite si koji dan vise. U mom planu bio je odlazak i u vec spomenuti The Fitzwilliam
Museum

i Botanicki vrt, ali vrijeme nije bilo na mojoj strani. Ipak, ono sto sam vidjela, a moze se vidjeti na fotografijama, bio je, za mene, veliki dozivljaj. Posjetiti jedno od najstarijih i naprestiznijh sveucilisnih mjesta bilo je na mojoj listi zelja i to sam si i ostvarila. Vjerujem da ce biti jos prilika kada cu moci zaviriti i druge povijesne objekte, old fashion pubove i ponovno osjetiti cambridgesku pitomost.

Oznake: Cambridge, King's College, River Cam

22.07.2017. u 16:48 • 4 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.07.2017.

(Ne)klasicno po Londonu

Mnogima su poznata sva ona klasicna mjesta i gradevine koje krase London. No, London je puno vise od toga. London nije samo Engleska, London je svijet u malom. Kako bi se tom svijetu sto bolje ukljucilo, potrebna je domaca zadaca. Istrazivacki rad kojim cete se koliko-toliko pripremiti za klasicni obilazak ovog prekrasnog grada. Prvo i osnovno, sto ja toplo preporucam je instaliranje Citymapper aplikacije.

Aplikaciju sam otkrila prosle godine i nema tog mjesta na koje me nije odvela. Citymapper pokriva mnoge svjetske gradove i London je jedan od njih. Jednostavnim ukucavanjem svoje trenutne lokacije i one zeljene lokacije, aplikacija pokazuje kako do nje doci koristeci se podzemnom, nadzemnom zeljeznicom, autobusom, biciklom, uberom, pa cak i pjesice. Pri tome izracunat ce vam i kalorije, ako ste zagrizeni atleta.
Drugi must have je Oyster kartica.

Kartica koju lijepo nahranite funticama i prislonite ju na za to predvidene uredaje, te nesmetano putujete po svim dijelovima Londona, koristeci sve gradske prijevoze. Dolaskom u London, kupite ju na nacin da stavite depozit od 5Ł i ostatak novca za koji mislite da je dovoljan tijekom boravka u gradu. Nakon odlaska iz grada, karticu mozete vratiti, a vratit ce vam i depozit. Za sve dodatne informacije o Oysterici mozete pronaci na sluzbenoj internet stranici Oyster online - Transport for London - Oyster cards.
To su prve stvarcice s kojima startaje svoj put. Nakon toga potrebno je samo prepustiti se uzivanciji. Koliko god isplanirali svaki korak, svaku rutu, znajte da cete puno toga uciniti spontano. London je toliko sarolik kulturama, rasama, religijama, umjetnickim izvodenjima, tako da isplanirana kretnja moze postati vrlo neisplanirana. U ponedjeljak odlucila sam krenuti klasicnom rutom po gradu, fotografirati i studiozno napisati blog. No, dogodilo se upravo ono sto i rekoh. Oci su lutale na sve strane, a noge pratile volju koja me znatizeljno odvodila u raznim smjerovima. Iz prijasnjeg bloga poznato je da svoja dnevna putovanja zapocinjem najcesce sa stanice Turkey Street. Tako je bilo i u ponedjeljak. Krenula sam prema stanci Tower Hill. Izasasvsi iz svijeta podzemnih zeljeznica, ugledala sam Londonski Tower.

Srednjevjekovna tvrdava koja se nalazi uz sjevernu obalu rijeke Temze. Toranj je najpoznatiji po zatvoru, mucilistu i pogubljenjima. Jedan od vodica na brodici kojom sam se tog istog dana vozila po Temzi, rekao nam je da se ulazak u Toranj zvao jednosmjerna ulica. Naime, kad biste jednom usli, tesko je da biste iz njega izasli zivi. Smatra se da je u Tower Hillu pogubljeno vise od 112 ljudi.
Odmah uz Toranj nalazi se poznati Tower Bridge (Most kod Tornja).

Most je otvoren u 19. stoljecu. Onaj tko zeli, moze se i popeti na vrh mosta, te ga presetati do drugog dijela. Mislila sam i mislila. Ispitivala mladog gospodina koji je inace zaposlenik pri ovoj atrakciji. Potrebna mi je bila kolika-tolika vizualizacija mjesta. Mladi gospodin mi govori da se do vrha ide liftom, sto je i najlaksi dio ovog izazovnog puta. No, prijelaz preko te gornje platforme, ukrasen je staklenim podom. Odmah ga upitah je li bilo panicnih napada tijekom prijelaza. Veli vrlo rijetko. Mislim si, ne zelim biti u kategoriji tih rijetkih, pa sam nastavila klasicni prijelaz preko mosta. Mislim da je prosle godine moj odlazak na London Eye (panoramski vrtuljak s kabinama koje su osim dna u staklu) bilo dovoljno suocavanje s mojim strahom o visine.

Presavsi most i fotografirajuci ga milijun puta, odlucila sam opustiti se uz rijeku Temzu. Vrijeme rucka mnoge poslovne ljude dovelo je na ogromni travnjak, kako bi predahnuli od korporativnog svijeta i opustili se uz drage ljude. Travnjak pak nije rezerviran samo za poslovni svijet koji je zeljan sunceve svjetlosti, vec i za turiste, obitelji, studente, pa cak i one koji svojim slikarskim umijecem zele zabiljeziti djelic dana.

Uz Temzu nalaze se mnogi restorani, pubovi, standovi, tako da nikako ne mozete ostati gladni. Standovi imaju prihvatljive cijene. Ono sto ja vecinom cinim je hrana iz kucne radinosti. Rekoh vam, imam tu srecu, pa boravim kod sestricne. Prije odlaska od kuce napravim si sendvice, opskrbim energetskim cokoldacima i hektolitrima vode.
Svoju rutu odlucila sam obiljeziti jednim vrlo turistickim potezom. To je nesto sto sam htjela uciniti proslo ljeto, ali eto, nisam. Ovaj suncani ponedjeljak pokazao se idealnim i odlucih se pocastiti voznjom brodicom po rijeci Temzi. Pri tome prodoh jeftinije nego sto sam mislila. Ako se odlucite na voznju, kartu kupite kod manjih privatnih firmi. Ustedjet ce i do 12Ł, sto nije mala stvar. Voznja brodom traje sat i pol vremena, kao i kod ostalih, samo sto je naravno jeftinija. Tijekom voznje, turisticki vodic zanimljivo nam je predstavio gradevine koje smo promatrali sa svoje lijeve i desne strane.

Voznju samo zavrsili usidravanjem na Westminsterski dok. Ponovno sam hodala londonskim tlom i prolazila pokraj Westministerske palace iliti londonskog Parlamenta. Turistima nije napeta politicka elita koja se krece hodnicima te palace. Ono sto je turistima zanimljivo je cuveni Big Ben. Naziv za veliko zvono unutar sata u tornju palace.

Zapadno od palace nalazi se Westministerska opatija. Prekrasna katedrala, izgradena vecinom u gotickom stilu. Ono sto je za mene veliki minus je da se ulazak u katedralu mora platiti. Pih.

Tako da taj dio uvijek preskocim i uputim se prema Trafalgar Squareu.

Trg vrvi raznim izvodacima, onima koji imaju toliku ljubav i talent za ono sto cine. Vjerujem da se svatko od njih bori i zeli pronaci svoje mjesto pod suncem. Naime, ono sto se moze cuti tijekom hodanja gradom se nevjerojatni glasovi, nevjerojatne izvedbe, karizma prekrasnih mladih ljudi koji se bore s trzistem koji puno toga prodaje pod umjetnost. Na Trafalgaru nalazi se i Nacionalna Galerija.

Od njoj bi se mogli pisati mnogi blogovi. Umjetnicke slike koje krase zidove ove galerije ostavljaju bez daha. Ulaz je besplatan. Stoga, ovu galeriju si stavite na listu obveznih gradevina koje morate posjetiti. I planirajte poduzi ostanak, jer preletjeti pogledom ono sto su umjetnici stoljecima stvarali bio bi veliki promasaj.
Na Trafalgaru me vec poceo hvatati umor. Dok ovo citate, tesko je dobiti percepciju koliko sve traje. Vjerujte, trajeeeeeee. I sjetih se anglikanske crkve Sv. Martin u Polju, koja se nalazi bocno od Nacionalne Galerije.

Prosle godine dodoh odmoriti se u ovaj tako mirni prostor i pomoliti se. Ove godine ucinih isto. No, ove godine, osjecaj je bio preplavljujuci. Umor, PMS, glad, a i udaljenost od poznatog, od doma, preplavili su moje emocije, moj um. Sjela sam u klupu i osluskivala tisinu. Pokoji turist nasao se u sakralnom prostoru. Vrijeme je prolazilo. Prisao mi je stariji gospodin i upitao me zelim li ostati na njihovoj sluzbi na koju sam rado pozvana ostati. Odlucila sam prihvatiti njegov poziv. U ruke mi je predao pjesmaricu i red sluzbe toga dana.

Pastor nas je tako toplo pozdravio i predstavio Victoriju. Mladu djevojku koja je svojim glasom pratila one dijelove sluzbe koji su bili pjevni. Ta mlada djevojka imala je tako andeoski glas. Cijela situacija popracena prvenstveno mirom, pastorovim toplim i iskrenim rijecima, Victorijinim andeoskim glasom u meni je izazvala proboj svega. Suze su krenule i tekle niz moje obraze. Sve emocije koje sam vjerojatno trebala odraditi, doticaj s prostorom, razmisljanje o Bogu, o tome kako jesmo svi jedno (iako nije uvijek lako s tom mislju), o dragim ljudima, o onima koji pate, preplavilo me. Osjetila sam sve, ali je bilo prejako da to bude samo jos jedna od emocija. Stoga se dogodilo plakanje, kao oblik oslobadanja od svega. Upravo mi je takvo nesto trebalo za kraj dana.
U meni se odjednom sve smirilo. Nakon sluzbe, odlucih uzivati u tom miru, ali ne otici prema Sjevernom Londonu. Odlucih se spustiti u kriptu crkve u kojoj se nalazi cafe.

Pocastih se zelenim cajem (iako sam cijeli dan sanjala o pivu) i kolacicem.

Sjedeci, sama, ali nikako usamljena. Promatrajuci sve one ljude. Ljude koji su vjerojatno i sami isplanirali klasicnu rutu po Londonu, a ona ih dovela u ovo slatko utociste. U centru Londona, ispod buke ambulantnih i policijskih sirena, umjetnickih performansa, u kripti crkve, u blazenom miru, zasticeni od vanjskog svijeta. Budete li se nasli na Trafalgaru, ne zaboravite da se u blizini nalazi ono utociste koje ce vas klasicni posjet londonskim gradevinama uciniti neklasicnim.
Na mom popisu nalazila su se jos mnoga mjesta o kojima sam htjela pisati. No, ne zamaram se time. Bilo je upravo onako kako je i trebalo biti. A sutra? Sutra cu opet planirano, a zavrsiti spontano.

Oznake: london, Tower Hill, London Bridge, parlament, Big Ben, Trafalgar, Sveti Martin u Polju, mir, emocije

20.07.2017. u 01:04 • 11 Komentara • Print • #

utorak, 18.07.2017.

Welcome to London

Veliki pozdrav iz engleske prijestolnice, iz Londona. London je u grad u kojem vec treci put boravim. To je grad u koji sam se uistinu zaljubila na prvi pogled. Grad koji pruza toliko razlicitosti koje covjeka otvorenog uma moze samo jos vise obogatiti. Narednih nekoliko blogova posvetit cu upravo engleskom podrucju i opisati vam kako dozivljam stvari, ljude, situacije koje me trenutno okruzuju. Odmah cu se ograditi i reci da mi nije namjera pisati novi turisticki vodic grada Londona i ostalih dijelova Engleske. Pisanje takvog vodica zahtjevalo bi brdo sponzora koji bi se morali nalaziti iza mene. Naime, provjeravati svaki restoran, bar, pub, koncertnu i kazalisnu scenu, zahtjeva brdo novca. Stoga, pisat cu ono sto imam, sto mogu ponuditi, a to su moja iskustva. Mjesta koja spontano ili ciljano posjecujem. I vjerujte mi, tako se najbolje i istrazuju novi gradovi, nova mjesta i upoznaju nevjerojatni ljudi.
Svoje putovanje zapocela sam iz Zagreba. Ono sto mogu reci da je nas novi aerodrom Franje Tudmana odlican. Tijekom otvorenja bilo je svakojakih komentara kojim se ponovno htjelo ismijati nesto dobro sto se dogada. Na srecu, bilo je kratkog vijeka. Grad Zagreb, a time i Hrvatska uistinu je trebao aerodrom koji ce izgledati vrhunski. Oni koji su polijetali s Plesa svjesni su koliko je ono bilo lose i to vrlo lose. Tako da veliki palac gore za novi aerodrom.

Sve je islo po planu, od ukrcaja, leta i konacnog iskrcaja. Avantura je mogla poceti. Sto se mog londonskog smjestaja tice, ulazim u kategoriju sretnih ljudi. Naime, moja sestricna zivi u Enfieldu (Sjeverni London). Tako da sam i ovdje okruzena s obitelji. Neizmjerno sam zahvalna cijeloj njezinoj obitelji u kojoj se osjecam opusteno, svoja, jer i jesam medu svojima. No, uz svoju hrvatskoturskobritansku obitelj okruzena sam i ljudima koje takoder znam od prije. Moglo bi se reci da u svim kutovima Londona mogu s nekim od njih razmjenjivati razna iskustva. Jedno od takvih iskustava, razmijenih ovu nedjelju s Catherine. Kata, kako ju mi iz milja zovemo, djevojka je mog bratica, koji takoder zivi i radi u Londonu. Kako je bratic bio zauzet svojim “izvannastavnih aktivnostima” iliti seminarima koje stalno pohada kako bi unaprijedio svoje animal flow vjestine, Kata i ja same smo pohodile jedan od velikih glazbenih festivala koji se odvijaju u Londonu. Citadel festival koji se odvija na prostoru Victoria parka. Festivalu sam prvi puta nazocila prosle godine i zaljubila se islandsku grupu Sigur Ros. Ove godine, zaljubih se u mnoge. Ponavljam, ovo je moj dozivljaj, moje iskustvo. Ovo nije pisanje glazbenih recenzija. Ne bavim se takvom vrstom blogginga. Ovim putem zelim predstaviti festival na kojem sam vec drugu godinu i koji je uistinu spektakularan. Biti u Londonu tek nekoliko dana i dozivjeti euforiju koja se sirila zrakom, vodena ljetnim povjetarcem je neprocjenjiv osjecaj. Citadelu se jednostavno treba prepustiti. Biti sudionik ovog festivala, znaci i odvojiti koju funticu vise. U ovom slucaju to je znacilo 55Ł. Znam, nisu to male pare, ali ono sto se za njih dobije, vrijedi svakog penija, svake funte. Ogromna masa ljudi okupirala je Victoria park. Ludo odjeveni, cool odjeveni, razno odjeveni, ukrasenih lica raznobojnim sljokicama i prepusteni glazbi, raznim radionicama, barovima, mobilnim restoranima. Svega u potocima, svega u sarenilu, svega u nevjerojatnoj energiji. Nigdje se nije osjetila negativa, ekscesi su nesto sto je na ovom mjestu zabranjeno. Festival koji okuplja obitelji, mlade, starije. Osigurano za osobe koje imaju poteskoce pri kretanju. Festival koji je tako dog friendly. Jednom rijecju – LJUBAV.
Pozornica je raznih, tako da se moze cuti veliki broj glazbenika. Ove godine dodoh na svoje, jer sam se posebno veselila Micahelu Kiwanukiju. Izvodac kojeg slusam tek od nedavno. Bila sam fanaticna u gledanju serije Big Little Lies. Upravo je naslovna pjesma bila Cold Little Heart koju on izvodi. I jedna pjesma me odvukla na drugu, pa na cijeli album. Odusevio me. Ali, kako me je tek odusevio na festivalu, to nisam ni sanjala. No, da vratim film na pocetak, jer Michael je pjevao pred kraj. Catherine i ja zapoceli smo svoje druzenje u pubu koji se nalazi u Victoria parku, pokraj kanalica. Pub imena The Palm Tree.

Catherine veli kako je pub prezivio i vrijeme Drugog svjetskog rata. To je potvrdio i jedan od konobara, za kojeg mi se cini da ga je i sam prezivio. Ne da se covjek. Konobari, zbija engleske sale, poprica sa svakim gostom. Tako da se treba i strpjeti kako bi se docekala pivica. A kad se doceka, onda je takav gust popiti ju unutar zidova koji imaju nevjerojatne price za ispricati. Moze se cugica popiti i na travnjaku ispred puba, odmah pored kanalica u kojem su se usidrile razne brodice.

Brodice koje su mnogi pretovorili u plovece biznise (neki prodaju pice i hranu, a neki vlasnici biznisa privremeno se presele na travnjak i vjezbaju yogu, pilates). Fuzija. Divota.
Nakon sto smo popili izvorno englesko pivo, uputili smo se u onu spomenutu pozitivno nabrijanu masu i prepustili se festivalskom feelingu. Grupa Vessels nam je prva pokrenula ruke i noge.

Opijeni glazbom, na samom pocetku, znacilo je da ce ovogodisnji festival ponovno ponuditi najbolje od najboljeg. Nakon Vesselsa, krenuli smo prema glavnom stageu. Onom istom koji je prosle godine meni predstavio Sigur Ros i priustio mi spiritualno iskustvo. Poslusajte ih, pa cete znati o cemu govorim. Nego, ove godine, ugostili su, izmedu svih najavljenih, grupu sa sjevera Engleske, Wild Beasts.

Sto reci, nego da se moj glazbeni sadrzaj i popis siri. Odlicni. Kata vuce korijene i sa sjevera Engleske, tako da joj je ovo bio i veliki pozdrav nekim drugim vremenima koje radosno pamti. Nase svrljanje po velikom parku, dovelo nas je do satora koji je bio poprilicno veseo. Zasto? Zato sto je glavna tema bila sex. Nikako s neke vulgarne strane, vec gledano iz znanstvenog kuta, vjerovali ili ne.

Mnogi parovi, a i oni koji to nisu, izvodili su zadatke koje je teta sa stagea simpaticno „naredila“. Zabavno, otkaceno i tema o kojoj, ruku na srce, svi volimo govoriti, slusati, uciti, zar ne?! A i ljeto je. Stvari su puno opustenije. I neka je tako.

Kretali smo se od satora do satora, jeli, pijuckali, slusali stand up komicare, plesali na sve glazbene smjerove, dopustali sreci da nas obuzme. I nestrpljivo gledali na sat kad ce Micahel Kiwanuka stupiti na scenu. Jedina zamjerka na njegov nastup ne ide njemu, vec organizatorima. Takvog izvodaca, takve karizme, takvog glasa, staviti ispod satora, a ne pod vedro nebo je minus. Docekavsi njega, njegov cijeli bend, dovelo me u stanje jos vece ekstaze. Ljudi moji, to mlado bice ima staru dusu. To se osjeti. Zivi glazbu nekih davnih vremena, ukrasenu onim lijepim i novim sto instrumenti mogu izvesti. Sto ljudi koji ih sviraju umiju. Od glasa doticnog Michaela, do cijelog benda koji osjeca svaku notu, svaku vibraciju, najslabiji i najintezivniji ritam. Sve je bilo ocaravajuce. I uopce ne pretjerujem kada ovo pisem. Cak mi je i krivo sto ga ne mogu opisati u svoj njegovoj punini. I bilo mi je krivo i bilo je svima krivo kada je zavrsio. Ono sto se moglo vidjeti i osjetiti je koliko su svi oboreni s nogu. Reakcije one mase koja napusta sator i govori o nevjerojatnoj virtuoznosti covjeka koji je tek na putu da vas sve obori s nogu.

Masa, a time i Kata i ja, uputili smo se prema glavnom stageu, prema zavrsnom koncertu. Foals je grupa koja je ove godine imala cast zatvoriti jos jedno nevjerojatno izdanje festivala za siroke mase. Festivala koji bi trebao biti na listi svih onih koji idu u festivalske pohode. Stoga, ako vasi putevi budu vodili prema Velikoj Britaniji, molim vas, zaustavite se i posvetite ovom srpanjskom danu svog sebe i ucinite se sretnima. Ovo je bio festival srece, druzenja, spontanih upoznavanja, prihvacanja. Nije samo glazba ta koja nas je sve spojila, vec i volja svih tih ljudi da svojim sudjelovanjem ucine veliko tijelo satkano od ljubavi.

Put prema Turkey Streetu ostavljam za sebe. Ne znam ni sama kako bih ga opisala. Ludo. Jedan povratak kuci, u gradu kao sto je London, odmah pise male romane. Ovaj blog posvecen je samo festivalskom ritmu i neka takav i ostane. Drugi blogovi tek slijede. I zao mi je sto odredena slova nemaju kvacica i crtica. Nikako nisam mogla nastimati hrvatski jezik na kompu. Ali, znam da je sve jasno.
Good night dear people. See ya, soon!

Oznake: london, Citadel festival, Michael Kiwanuka, Wild Beasts, Foals

18.07.2017. u 00:35 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.07.2017.

Svaki dan DOBRO donese, dio drugi :)

Prošlim blogom naglasila sam kako razni obavještajni portali, društvene mreže nas znaju obasuti lošim vijestima. Svjedoci smo da nas neprestano atakiraju, te nažalost time uspijevaju i oblikovati mnoge umove. No, najjači akcent stavila sam na suzbijanje opsežnosti crnih vijesti dobrima. I uistinu, naišla sam na mnoge portale koji se bave pozitivnim vijestima. Jedan portal sam i posebno izdvojila. Koristeći se tim portalom naišla sam na tople, humoristične ljudske priče koje su osobno osvježile moj dan.
Drugi dio teksta odnosio se na ljude koje znam i koji su drage volje podijelili ono što je njihove dane učinilo dobrima, lijepima, ispunjenima. Stoga, prije nego uzletim i otputujem u englesku prijestolnicu u kojoj ću provesti svoj godišnji odmor, odlučila sam i ovaj blog posvetiti dobrim stvarima, dobrim ljudima, dobrim situacijama. Ljudi, ljeto je i zaslužili smo da život barem malo smirimo i obogatimo pozitivom. Svjesna sam da se vode mnoge borbe, kako u čovjekovoj nutrini, tako i u njegovoj bližoj i daljnjom okolini. No, nekoliko redaka ukrašenih afirmativnim rečenicama nikako ne može prouzrokovati bol ili probuditi u čovjeku agresivnost. Nekoliko redaka posvećenih ljepoti koja nas okružuje, ljudima koji osvijetle tmurne životne situacije, može biti samo odmor za ionako već umorne duše. I upravo ponovno dobrotom dragih ljudi, prikupila sam nekoliko lijepih situacija, razmišljanja, zapažanja. Cilj ovog bloga je potaknuti čovjeka da zastane, na tren smiri svoje nemire i primijeti da upravo do njega/nje/njih se događaju divne stvari (koliko god neki uporno tvrdili da se dobre stvari događaju nekom drugom).
Majčinstvo. Iako nisam majka, osluškujem i čujem mnoge majke u svojoj okolini. Iskustva koja sam čula su različita. Različite su osobnosti i stanja u kojima se žene nalaze. Ovdje ću navesti onu situaciju koja je novopečenu majku neizmjerno učinilo sretnom, da se tolikoj sreći i nije nadala. Vele da žena nije majka do trenutka kada joj stave njezino čedo u ruke, na prsa. Prvi kontakt kojeg majka i dijete osjete. Naravno tu je nastavak priče koji onda traje do kraja majčinog života. Nikako ne minoriziram ulogu oca. Daleko od toga. No, niti jedan otac nije podijelio svoju priču, tako da pišem ono s čime raspolažem. Majka koja je podijelila svoju priču sa mnom, s velikom zaljubljenošću i još većom ljubavlju govori kako je majčinstvo najljepše na svijetu. Ljubav joj nije strana, jer postoje mnogi ljudi u njezinu životu koje voli, koji ju bogate. Međutim, biti majka, naći se u takvoj ulozi ispunjava njezine dane radošću kakvu do sada nije imala prilike osjetiti. Svakim svojim dahom zahvaljuje Bogu na darovanoj curici i to je ona vrsta zahvale koja će trajati do kraja njezinog života. Ovdje ću ubaciti i svoje jedno zapažanje koje pohranih u sjećanju. Naime, prije nekoliko dana društvance s posla i ja sjedili smo u kafiću i opuštali se uz razgovor. Među kolegama bila je i osoba čiju priču upravo sada i opisujem. U jednom trenutku, kada se druženje privodilo kraju rekla je kako ide kući svojoj kćeri, nahraniti ju i da ju to toliko veseli. Sreća zbog događaja koji će tek uslijediti jasno se iščitavala u njezinim očima. Za nekog tko nije majka (a to sam ja), uistinu je slatko svjedočiti takvoj tuđoj srećici.

Sljedeća priča je također opažanje majke koja je svjedočila velikom ganuću svoga sina. Sin u starosti oko 11 godina, sudjelovao je u oratoriju organiziranom od strane Salezijanaca. Animatori koji su svoje slobodno vrijeme darovali djeci i mladima oduševili su sina majke koja mi je ispričala o uzbuđenosti koje je vladalo među svim tim mladim bićima. Kako se druženje približavalo kraju, rasle su i emocije. Pozdravivši se s novostečenim prijateljima, njezin sin je s ostatkom obitelji autom krenuo kući. Iako mnogi misle kako današnja djeca ne promišljaju previše o životu i teško ih mogu dotaknuti male stvari, ova situacija srušit će upravo takva razmišljanja. Vozeći se u autu s obitelji, dječak, ponesen svim doživljenim u oratoriju, počeo je plakati. Suze koje su se spuštale niz njegovo lice bile su zbog prekrasnog iskustva, ali i zbog tuge što je sve to završilo. Majka mi veli kako nitko tijekom vožnje nije ostao imun. Očito da su emocije bile toliko snažne i zarazne, pa je i ostatak obitelji pustio suzu. Suze koje nisu produkt tragedije. Suze radosnice, jer mladi animatori su nesebično darovali svoje vrijeme mladim ljudima kojima je neizmjerno potrebno ukazivati na prave ljudske vrijednosti.

I onda dođe sreća. Eh, mnogi ju traže ispod krivog kamena, na krivim mjestima, u tamnim prostorima. A ona stoji ispred nas. Jednostavno je tu. Da, potrebno je umjeti i sreću primijetiti. Ako je nešto jednostavno, ne znači da je i lako dohvatljivo. Evo one sreće koja nas itekako može prizemljiti. U jednom slavonskom selu živi čovjek sa svojih pedeset godina. Ante mu je ime. Ante je osoba s Downovim sindromom. Oni koji imaju iskustva s osobama s Downovim sindromom znaju koliko su te osobe tople, ljubitelji glazbe i darovatelji osmijeha. Upravo je i takav i Ante. Često stoji na nogostupu ispred kuće i promatra ljude. Običaj mu je gledati za svakim autom koji prođe pored njega. Mnogi znaju mahnuti mu dok autom prolaze pored njega. Ta sreća koja se vidi na Antinom licu kada opazi da mu netko mahne je zarazna. Veliki osmijeh ukrasi njegovo lice, a ruka se podigne u zrak i uzvrati mahanjem. Ako itko prepoznaje Antu i mnoge poput njega koji stoje ispred svojih kuća i radosno promatraju svijet, mahnite. Učinite ih sretnima. Učinili ste možda malenu stvar, ali vaše mahanje, pozdrav ili topli pogled u nečije oči mogu biti upravo prva najbolja stvar u danu jedne osobe.