Pregled posta

(Ne)klasicno po Londonu

Mnogima su poznata sva ona klasicna mjesta i gradevine koje krase London. No, London je puno vise od toga. London nije samo Engleska, London je svijet u malom. Kako bi se tom svijetu sto bolje ukljucilo, potrebna je domaca zadaca. Istrazivacki rad kojim cete se koliko-toliko pripremiti za klasicni obilazak ovog prekrasnog grada. Prvo i osnovno, sto ja toplo preporucam je instaliranje Citymapper aplikacije.



Aplikaciju sam otkrila prosle godine i nema tog mjesta na koje me nije odvela. Citymapper pokriva mnoge svjetske gradove i London je jedan od njih. Jednostavnim ukucavanjem svoje trenutne lokacije i one zeljene lokacije, aplikacija pokazuje kako do nje doci koristeci se podzemnom, nadzemnom zeljeznicom, autobusom, biciklom, uberom, pa cak i pjesice. Pri tome izracunat ce vam i kalorije, ako ste zagrizeni atleta.
Drugi must have je Oyster kartica.



Kartica koju lijepo nahranite funticama i prislonite ju na za to predvidene uredaje, te nesmetano putujete po svim dijelovima Londona, koristeci sve gradske prijevoze. Dolaskom u London, kupite ju na nacin da stavite depozit od 5Ł i ostatak novca za koji mislite da je dovoljan tijekom boravka u gradu. Nakon odlaska iz grada, karticu mozete vratiti, a vratit ce vam i depozit. Za sve dodatne informacije o Oysterici mozete pronaci na sluzbenoj internet stranici Oyster online - Transport for London - Oyster cards.
To su prve stvarcice s kojima startaje svoj put. Nakon toga potrebno je samo prepustiti se uzivanciji. Koliko god isplanirali svaki korak, svaku rutu, znajte da cete puno toga uciniti spontano. London je toliko sarolik kulturama, rasama, religijama, umjetnickim izvodenjima, tako da isplanirana kretnja moze postati vrlo neisplanirana. U ponedjeljak odlucila sam krenuti klasicnom rutom po gradu, fotografirati i studiozno napisati blog. No, dogodilo se upravo ono sto i rekoh. Oci su lutale na sve strane, a noge pratile volju koja me znatizeljno odvodila u raznim smjerovima. Iz prijasnjeg bloga poznato je da svoja dnevna putovanja zapocinjem najcesce sa stanice Turkey Street. Tako je bilo i u ponedjeljak. Krenula sam prema stanci Tower Hill. Izasasvsi iz svijeta podzemnih zeljeznica, ugledala sam Londonski Tower.





Srednjevjekovna tvrdava koja se nalazi uz sjevernu obalu rijeke Temze. Toranj je najpoznatiji po zatvoru, mucilistu i pogubljenjima. Jedan od vodica na brodici kojom sam se tog istog dana vozila po Temzi, rekao nam je da se ulazak u Toranj zvao jednosmjerna ulica. Naime, kad biste jednom usli, tesko je da biste iz njega izasli zivi. Smatra se da je u Tower Hillu pogubljeno vise od 112 ljudi.
Odmah uz Toranj nalazi se poznati Tower Bridge (Most kod Tornja).



Most je otvoren u 19. stoljecu. Onaj tko zeli, moze se i popeti na vrh mosta, te ga presetati do drugog dijela. Mislila sam i mislila. Ispitivala mladog gospodina koji je inace zaposlenik pri ovoj atrakciji. Potrebna mi je bila kolika-tolika vizualizacija mjesta. Mladi gospodin mi govori da se do vrha ide liftom, sto je i najlaksi dio ovog izazovnog puta. No, prijelaz preko te gornje platforme, ukrasen je staklenim podom. Odmah ga upitah je li bilo panicnih napada tijekom prijelaza. Veli vrlo rijetko. Mislim si, ne zelim biti u kategoriji tih rijetkih, pa sam nastavila klasicni prijelaz preko mosta. Mislim da je prosle godine moj odlazak na London Eye (panoramski vrtuljak s kabinama koje su osim dna u staklu) bilo dovoljno suocavanje s mojim strahom o visine.



Presavsi most i fotografirajuci ga milijun puta, odlucila sam opustiti se uz rijeku Temzu. Vrijeme rucka mnoge poslovne ljude dovelo je na ogromni travnjak, kako bi predahnuli od korporativnog svijeta i opustili se uz drage ljude. Travnjak pak nije rezerviran samo za poslovni svijet koji je zeljan sunceve svjetlosti, vec i za turiste, obitelji, studente, pa cak i one koji svojim slikarskim umijecem zele zabiljeziti djelic dana.



Uz Temzu nalaze se mnogi restorani, pubovi, standovi, tako da nikako ne mozete ostati gladni. Standovi imaju prihvatljive cijene. Ono sto ja vecinom cinim je hrana iz kucne radinosti. Rekoh vam, imam tu srecu, pa boravim kod sestricne. Prije odlaska od kuce napravim si sendvice, opskrbim energetskim cokoldacima i hektolitrima vode.
Svoju rutu odlucila sam obiljeziti jednim vrlo turistickim potezom. To je nesto sto sam htjela uciniti proslo ljeto, ali eto, nisam. Ovaj suncani ponedjeljak pokazao se idealnim i odlucih se pocastiti voznjom brodicom po rijeci Temzi. Pri tome prodoh jeftinije nego sto sam mislila. Ako se odlucite na voznju, kartu kupite kod manjih privatnih firmi. Ustedjet ce i do 12Ł, sto nije mala stvar. Voznja brodom traje sat i pol vremena, kao i kod ostalih, samo sto je naravno jeftinija. Tijekom voznje, turisticki vodic zanimljivo nam je predstavio gradevine koje smo promatrali sa svoje lijeve i desne strane.







Voznju samo zavrsili usidravanjem na Westminsterski dok. Ponovno sam hodala londonskim tlom i prolazila pokraj Westministerske palace iliti londonskog Parlamenta. Turistima nije napeta politicka elita koja se krece hodnicima te palace. Ono sto je turistima zanimljivo je cuveni Big Ben. Naziv za veliko zvono unutar sata u tornju palace.



Zapadno od palace nalazi se Westministerska opatija. Prekrasna katedrala, izgradena vecinom u gotickom stilu. Ono sto je za mene veliki minus je da se ulazak u katedralu mora platiti. Pih.



Tako da taj dio uvijek preskocim i uputim se prema Trafalgar Squareu.





Trg vrvi raznim izvodacima, onima koji imaju toliku ljubav i talent za ono sto cine. Vjerujem da se svatko od njih bori i zeli pronaci svoje mjesto pod suncem. Naime, ono sto se moze cuti tijekom hodanja gradom se nevjerojatni glasovi, nevjerojatne izvedbe, karizma prekrasnih mladih ljudi koji se bore s trzistem koji puno toga prodaje pod umjetnost. Na Trafalgaru nalazi se i Nacionalna Galerija.



Od njoj bi se mogli pisati mnogi blogovi. Umjetnicke slike koje krase zidove ove galerije ostavljaju bez daha. Ulaz je besplatan. Stoga, ovu galeriju si stavite na listu obveznih gradevina koje morate posjetiti. I planirajte poduzi ostanak, jer preletjeti pogledom ono sto su umjetnici stoljecima stvarali bio bi veliki promasaj.
Na Trafalgaru me vec poceo hvatati umor. Dok ovo citate, tesko je dobiti percepciju koliko sve traje. Vjerujte, trajeeeeeee. I sjetih se anglikanske crkve Sv. Martin u Polju, koja se nalazi bocno od Nacionalne Galerije.




Prosle godine dodoh odmoriti se u ovaj tako mirni prostor i pomoliti se. Ove godine ucinih isto. No, ove godine, osjecaj je bio preplavljujuci. Umor, PMS, glad, a i udaljenost od poznatog, od doma, preplavili su moje emocije, moj um. Sjela sam u klupu i osluskivala tisinu. Pokoji turist nasao se u sakralnom prostoru. Vrijeme je prolazilo. Prisao mi je stariji gospodin i upitao me zelim li ostati na njihovoj sluzbi na koju sam rado pozvana ostati. Odlucila sam prihvatiti njegov poziv. U ruke mi je predao pjesmaricu i red sluzbe toga dana.



Pastor nas je tako toplo pozdravio i predstavio Victoriju. Mladu djevojku koja je svojim glasom pratila one dijelove sluzbe koji su bili pjevni. Ta mlada djevojka imala je tako andeoski glas. Cijela situacija popracena prvenstveno mirom, pastorovim toplim i iskrenim rijecima, Victorijinim andeoskim glasom u meni je izazvala proboj svega. Suze su krenule i tekle niz moje obraze. Sve emocije koje sam vjerojatno trebala odraditi, doticaj s prostorom, razmisljanje o Bogu, o tome kako jesmo svi jedno (iako nije uvijek lako s tom mislju), o dragim ljudima, o onima koji pate, preplavilo me. Osjetila sam sve, ali je bilo prejako da to bude samo jos jedna od emocija. Stoga se dogodilo plakanje, kao oblik oslobadanja od svega. Upravo mi je takvo nesto trebalo za kraj dana.
U meni se odjednom sve smirilo. Nakon sluzbe, odlucih uzivati u tom miru, ali ne otici prema Sjevernom Londonu. Odlucih se spustiti u kriptu crkve u kojoj se nalazi cafe.



Pocastih se zelenim cajem (iako sam cijeli dan sanjala o pivu) i kolacicem.



Sjedeci, sama, ali nikako usamljena. Promatrajuci sve one ljude. Ljude koji su vjerojatno i sami isplanirali klasicnu rutu po Londonu, a ona ih dovela u ovo slatko utociste. U centru Londona, ispod buke ambulantnih i policijskih sirena, umjetnickih performansa, u kripti crkve, u blazenom miru, zasticeni od vanjskog svijeta. Budete li se nasli na Trafalgaru, ne zaboravite da se u blizini nalazi ono utociste koje ce vas klasicni posjet londonskim gradevinama uciniti neklasicnim.
Na mom popisu nalazila su se jos mnoga mjesta o kojima sam htjela pisati. No, ne zamaram se time. Bilo je upravo onako kako je i trebalo biti. A sutra? Sutra cu opet planirano, a zavrsiti spontano.


Post je objavljen 20.07.2017. u 01:04 sati.