Pogled u...

ponedjeljak, 10.07.2017.

Svaki dan DOBRO donese, dio drugi :)

Prošlim blogom naglasila sam kako razni obavještajni portali, društvene mreže nas znaju obasuti lošim vijestima. Svjedoci smo da nas neprestano atakiraju, te nažalost time uspijevaju i oblikovati mnoge umove. No, najjači akcent stavila sam na suzbijanje opsežnosti crnih vijesti dobrima. I uistinu, naišla sam na mnoge portale koji se bave pozitivnim vijestima. Jedan portal sam i posebno izdvojila. Koristeći se tim portalom naišla sam na tople, humoristične ljudske priče koje su osobno osvježile moj dan.
Drugi dio teksta odnosio se na ljude koje znam i koji su drage volje podijelili ono što je njihove dane učinilo dobrima, lijepima, ispunjenima. Stoga, prije nego uzletim i otputujem u englesku prijestolnicu u kojoj ću provesti svoj godišnji odmor, odlučila sam i ovaj blog posvetiti dobrim stvarima, dobrim ljudima, dobrim situacijama. Ljudi, ljeto je i zaslužili smo da život barem malo smirimo i obogatimo pozitivom. Svjesna sam da se vode mnoge borbe, kako u čovjekovoj nutrini, tako i u njegovoj bližoj i daljnjom okolini. No, nekoliko redaka ukrašenih afirmativnim rečenicama nikako ne može prouzrokovati bol ili probuditi u čovjeku agresivnost. Nekoliko redaka posvećenih ljepoti koja nas okružuje, ljudima koji osvijetle tmurne životne situacije, može biti samo odmor za ionako već umorne duše. I upravo ponovno dobrotom dragih ljudi, prikupila sam nekoliko lijepih situacija, razmišljanja, zapažanja. Cilj ovog bloga je potaknuti čovjeka da zastane, na tren smiri svoje nemire i primijeti da upravo do njega/nje/njih se događaju divne stvari (koliko god neki uporno tvrdili da se dobre stvari događaju nekom drugom).
Majčinstvo. Iako nisam majka, osluškujem i čujem mnoge majke u svojoj okolini. Iskustva koja sam čula su različita. Različite su osobnosti i stanja u kojima se žene nalaze. Ovdje ću navesti onu situaciju koja je novopečenu majku neizmjerno učinilo sretnom, da se tolikoj sreći i nije nadala. Vele da žena nije majka do trenutka kada joj stave njezino čedo u ruke, na prsa. Prvi kontakt kojeg majka i dijete osjete. Naravno tu je nastavak priče koji onda traje do kraja majčinog života. Nikako ne minoriziram ulogu oca. Daleko od toga. No, niti jedan otac nije podijelio svoju priču, tako da pišem ono s čime raspolažem. Majka koja je podijelila svoju priču sa mnom, s velikom zaljubljenošću i još većom ljubavlju govori kako je majčinstvo najljepše na svijetu. Ljubav joj nije strana, jer postoje mnogi ljudi u njezinu životu koje voli, koji ju bogate. Međutim, biti majka, naći se u takvoj ulozi ispunjava njezine dane radošću kakvu do sada nije imala prilike osjetiti. Svakim svojim dahom zahvaljuje Bogu na darovanoj curici i to je ona vrsta zahvale koja će trajati do kraja njezinog života. Ovdje ću ubaciti i svoje jedno zapažanje koje pohranih u sjećanju. Naime, prije nekoliko dana društvance s posla i ja sjedili smo u kafiću i opuštali se uz razgovor. Među kolegama bila je i osoba čiju priču upravo sada i opisujem. U jednom trenutku, kada se druženje privodilo kraju rekla je kako ide kući svojoj kćeri, nahraniti ju i da ju to toliko veseli. Sreća zbog događaja koji će tek uslijediti jasno se iščitavala u njezinim očima. Za nekog tko nije majka (a to sam ja), uistinu je slatko svjedočiti takvoj tuđoj srećici.

Sljedeća priča je također opažanje majke koja je svjedočila velikom ganuću svoga sina. Sin u starosti oko 11 godina, sudjelovao je u oratoriju organiziranom od strane Salezijanaca. Animatori koji su svoje slobodno vrijeme darovali djeci i mladima oduševili su sina majke koja mi je ispričala o uzbuđenosti koje je vladalo među svim tim mladim bićima. Kako se druženje približavalo kraju, rasle su i emocije. Pozdravivši se s novostečenim prijateljima, njezin sin je s ostatkom obitelji autom krenuo kući. Iako mnogi misle kako današnja djeca ne promišljaju previše o životu i teško ih mogu dotaknuti male stvari, ova situacija srušit će upravo takva razmišljanja. Vozeći se u autu s obitelji, dječak, ponesen svim doživljenim u oratoriju, počeo je plakati. Suze koje su se spuštale niz njegovo lice bile su zbog prekrasnog iskustva, ali i zbog tuge što je sve to završilo. Majka mi veli kako nitko tijekom vožnje nije ostao imun. Očito da su emocije bile toliko snažne i zarazne, pa je i ostatak obitelji pustio suzu. Suze koje nisu produkt tragedije. Suze radosnice, jer mladi animatori su nesebično darovali svoje vrijeme mladim ljudima kojima je neizmjerno potrebno ukazivati na prave ljudske vrijednosti.

I onda dođe sreća. Eh, mnogi ju traže ispod krivog kamena, na krivim mjestima, u tamnim prostorima. A ona stoji ispred nas. Jednostavno je tu. Da, potrebno je umjeti i sreću primijetiti. Ako je nešto jednostavno, ne znači da je i lako dohvatljivo. Evo one sreće koja nas itekako može prizemljiti. U jednom slavonskom selu živi čovjek sa svojih pedeset godina. Ante mu je ime. Ante je osoba s Downovim sindromom. Oni koji imaju iskustva s osobama s Downovim sindromom znaju koliko su te osobe tople, ljubitelji glazbe i darovatelji osmijeha. Upravo je i takav i Ante. Često stoji na nogostupu ispred kuće i promatra ljude. Običaj mu je gledati za svakim autom koji prođe pored njega. Mnogi znaju mahnuti mu dok autom prolaze pored njega. Ta sreća koja se vidi na Antinom licu kada opazi da mu netko mahne je zarazna. Veliki osmijeh ukrasi njegovo lice, a ruka se podigne u zrak i uzvrati mahanjem. Ako itko prepoznaje Antu i mnoge poput njega koji stoje ispred svojih kuća i radosno promatraju svijet, mahnite. Učinite ih sretnima. Učinili ste možda malenu stvar, ali vaše mahanje, pozdrav ili topli pogled u nečije oči mogu biti upravo prva najbolja stvar u danu jedne osobe.