Pogled u...

petak, 18.08.2017.

Posegni za sobom

Svatko od nas diše svojim tempom. Iako tuđi životni udisaji i izdisaji onome tko je samo promatrač izgledaju lako izvedivi, jesu li uistinu? I sam promatrač doći će do svojih osobnih prekretnica i uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne. Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja. Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati.
Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju su se tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše. U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima. Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati. Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan. Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet. Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti? Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo.
E, onda se oslonimo na sami sebe.
Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio sexualan, drugi šokiran. U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“ Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost.
Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju. Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće. I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križiš u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.

Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci
da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Oznake: usamljenost, tuga, prihvaćanje, san, voljeti sebe

18.08.2017. u 14:43 • 2 Komentara • Print • #

subota, 05.08.2017.

Taste Croatia

Nedavno sam posjetila englesku prijestolnicu i kao pravi turist (iako se više volim nazivati putnikom) posjećivala sam razna mjesta prekrasnog Londona. Ono što me posebno oduševilo bio je Borough Market. Borough Market je tržnica koja je nezaobilazni dio svih onih koji su željni okusiti delicije sa svih strana svijeta. Mjesto i jest gastronomski svijet u malom. Posebnost ove tržnice jest što oni koji se tamo nađu mogu okusiti i hrvatske proizvode. Zanimalo me je tko su idejozačetnici ovog malog dućana kojeg krasi naziv „Taste Croatia“. Stoga, dogovorih intervju s Ana-Marijom Volarić Stewart kako bih saznala sve o početku ovog gastronomskog puta.
Ana-Marija Volarić u London iz Hrvatske stigla je nakon mature, planirajući ostati tri mjeseca. Ostanak se odužio. Prvu godinu radila je kao au-pair. Nakon toga iskušala se u raznim poslovima, da bi konačno upisala fakultet kojeg je sama platila. Naime, radila bi cijelu noć, a tijekom dana studirala. Završetkom fakulteta (računovodstvo, business i španjolski) dobiva posao u PricewaterhouseCoopers. To je vodeća kompanija za financije i reviziju u svijetu. Upisuje još četiri godine fakulteta kako bi se kvalificirala za Chartered Accountant. Počinje raditi kao freelancer za vodeće svjetske kompanije. I tako već 15 godina radi na velikim projektima. Radeći kao financijski menadžer, bira poslove na temelju slobodnog vremena i naravno, na temelju sviđa li joj se posao ili ne. Tijekom svih tih godina života u Londonu, upoznaje i svog sadašnjeg supruga Chrisa Stewarta. Chris, inače socijalni radnik po struci, zajedno sa suprugom priključio se novom projektu. Taj projekt bio je prezentiranje Hrvatske i njezinih proizvoda. Iako Ana-Marija već dva desetljeća korača engleskim tlom, ljubav prema Hrvatskoj u njoj nikada neće prestati. Borough Market je tržnica u koju se Ana-Marija zaljubila prvog trenutku kada ju je posjetila. Zajedno sa suprugom postavila je štand s hrvatskim proizvodima. Nakon godine i pol štandovskog rada, prijavljuju se na natječaj za dućan. Uspijevaju u svojoj namjeri. U to vrijeme bili su pioniri u promoviranju hrvatske hrane. Većina ljudi nije znala da cijela Hrvatska ima kvalitetnu hranu, jer se uvijek promovirala obala, otoci, sunce, more. Ovaj bračni tandem odlučio je educirati ljude da Hrvatska nudi jako kvalitetno maslinovo ulje, tartufe, smokve, itd. Upravo su tartufi oni koji se najbolje prodaju. Na toj edukaciji rade zadnjih šest i pol godina. Najžalosniji dio ove priče je da ne postoji nikakav plan niti strategija vladinih institucija da se priključi ovoj edukaciji. Gastronomija je usko povezana s turizmom. Obitelj Volarić-Stewart čini veliku promociju Hrvatske bez potpore Hrvatske turističke zajednice ili bilo koga drugoga.

Surađuju s mnogim hrvatskim proizvođačima. Trenutno su to: Stella Croatica, Zigante, Konoba Kali, Oleum Viride, Luxor d.o.o. (Nadalina), Kulin Galović, Sirana Gligora (Pag). Dućan se nalazi na već spomenutom Borough Marketu kroz koji godišnje prođe 2,5 milijuna ljudi iz cijelog svijeta i iz Engleske. Ti ljudi kupuju hrvatske proizvode jer im se sviđaju i zato što su visoko kvalitete. Veliki trud Volarić-Stewart obitelji približava Hrvatsku cijelom svijetu i promovira ne samo hrvatske otoke i obalu, već sve ono što lijepa naša može ponuditi.

Koliko je sve to težak proces govori podatak kako Italija i Francuska su same po sebi brendirane kao gastro zemlje. Znači, njihovi proizvodi se puno lakše prodaju, bez obzira na kvalitetu. Promovirati Hrvatsku kao gastro zemlju znači ponuditi najkvalitetnije namirnice i proizvode, što ova obitelj upravo i čini. Ovim putem, Volarić-Stewart pozivaju one koji se bave proizvodnjom kvalitetnih proizvoda, onih koji se uvelike potražuju, da im se slobodno jave. Oni svaku ponudu razmotre i dobro razmisle. Ako uvide da za tim proizvodom postoji velika potražnja, jedino što preostaje je odlična suradnja s još jednim hrvatskim proizvođačem. Uvjerena sam da će se iz naše Slavonije javiti onaj proizvođač koji je svjestan kvalitete onoga što proizvodi i javiti se vlasnicima „Taste Croatia“.
Volarić-Stewart veseli njihov napredak, koji iz godine u godinu raste. Sve ono što su stvorili sami, iz ničega, s puno krvi, znoja i suza. Ana-Marijin suprug je napustio svoje dotadašnje mjesto socijalnog radnika, kako bi se u potpunosti posvetio radu ovog dućana. On je taj koji više vremena i provodi u samom dućanu. Ana-Marija je zadužena za financije, strategiju, nove proizvode i slično. Mogli bismo reći da je spojila ugodno s korisnim, svoju struku i ljubav prema svojoj domovini.
Nemaju u planu otvarati novi dućan, jer Borough Market je specifična destinacija kroz koju svakodnevno prolazi veliki postotak domaćih ljudi i turista. Takvo nešto ne može se naći u ostalim dijelovima Londona. Otvarati prostor u ostalim dijelovima Londona, značilo bi plaćati veliku cijenu za iznajmljivanje tog prostora. Ono što su napravili je otvaranje subotnjih štandova na Primrose Hillu i u jugozapadnom Londonu – Partridges Kings Road, jer u Londonu food street market postaje veliki trend. Tijekom ovih godina radili su i catering evente za Hrvatsku turističku zajednicu. To je bilo u nekoj prijašnjoj garnituri. Sada HTZ traži maslinovo ulje okolo, samo ne kod njih (Taste Croatia ga jedina i uvozi). Sve, samo kako se ne bi morali njima direktno obratiti. Žalosno kako ne prepoznajemo ono očito, a to je da ova obitelj ima samo jedan cilj. Cilj promovirati sve dijelove Hrvatske i time podići hrvatski gastronomski rejting.
Nije lako ostvariti san, čekati da se stvari poslože. No, Ana-Marija poručuje onima koji su odučili krenuti u ovakav posao da budu uporni. Treba imati čeličnu volju i ne odustati, makar vam mnogi zatvorili vrata. Njihova čelična volja krenula je prije sedam godina, sa štandom, a danas je to prekrasni mali dućan s velikom i kvalitetnom ponudom naših prekrasnih hrvatskih proizvoda.

Oznake: Taste Croatia, Borough Market, Kupujmo hrvatsko

05.08.2017. u 20:03 • 6 Komentara • Print • #

petak, 04.08.2017.

Bye-bye London!

Već nekoliko dana nalazim se u Hrvatskoj. Iskreno, ne znam kako, ni kada su prošla ta dva i pol tjedna boravka u Londonu. Dani su mi bili ispunjeni, vremena za razmišljanje nije bilo previše. Vrijeme je prolazilo, neprimjetno. Ušuljalo se kao i uvijek i iznenadilo svojom prolaznošću. Bogati smo što uopće imamo vrijeme na raspolaganju i što možemo nogama, rukama, očima vidjeti, opipati ljepote onoga što nas okružuje.
Moj zadnji tjedan prošao je u istraživanju, kao i uvijek. Uvijek vođena željom da vam dočaram i pokažem ona mjesta koja nisu na listi klasičnih turističkih točaka. Mogu sa sigurnošću reći da jedno takvo mjesto je Crossbones Graveyard.

Nekako se potrefilo da ove godine pohodih dva groblja i da oba ta groblja su mi na neki način zatvorila vrata. Ne namjerno, naravno. Prvi, na kojem počiva George Michael, nije otvoren za posjetitelje koji su njemu naumili izraziti počast. Crossbones Gaveyard jednostavno nije bio otvoren taj dan kada sam posegnula prema vratima da ih otvorim. Fotografirala sam koliko sam mogla, onako, iza ograde. Bez obzira što s grobljima i nemam neke sreće i ne dobih baš pravi uvid kako izgleda unutrašnjost ovog tužnog izdanja, napisat ću nekoliko riječi o Crossbones Graveyardu. Groblje se nalazi na Boroughu. Nalazi se u naseljenoj ulici, za koju nitko ne bi pomislio da skriva područje na kojem se nalaze kosti mnogih koji nisu bili pripadnici visokog, a ni srednjeg londonskog društva. Koliko sam mogla istražiti, saznala sam da je ovo groblje posljednje počivalište mnogih prostitutki i društvenih otpadnika iz 19. stoljeća. Danas, na ogradi tog groblja možete naći razne vrpce, zavezane za ogradne šipke.

Na njima se nalaze imena onih čije kosti ovdje počivaju. Vjerujem da bih imala puno zanimljiviju priču da su vrata bila otvorena, jer tijekom tih dana vodič je taj koji prenosi informacije vezane uz ovo zanimljivo i tužno mjesto.
Nakon obilaska oko groblja, uputih se na drugi dio grada, Richmond. Namjera mi je bila odmoriti se u Richmondu parku, ali na nagovor gospođe na autobusnoj stanici (inače velike zaljubljenice u parkove) završih u Kew Gardensu. Kew Gardens su Kraljevski botanički vrtovi, inače veliko izdanje zaštićeno od UNESCO-a. Za razliku od Richmond parka, Kew Gardens svoj ulaz naplaćuju i to 15 funti. Ono što mogu reći je da se i ovog puta isplatilo. Kew nudi prekrasan krajolik, parkove uređene po uzoru na razne svjetske zemlje, te prekrasnu arhitekturu.

Meni su se osobno svidjele dvije zanimljivosti. To je šetnica na vrhu stabala. Napravljena tako da ju drže snažni čelični stupovi.

Sama šetnica nije od drveta, već isto od željeza. Usudih se popeti tek na drugi kat, kako bih koliko-toliko vidjela širinu ovog prekrasnog parka. Ne vidjeh mnogo, ali meni dosta. Nisam imala snage prolaziti visinske pripreme i razgovore sa svojim fobijama. Sam park je već nudio toliko ljepote. Dodatnoj nervozi nisam davala nikakav prostor. Druga, i po meni najljepša atrakcija je The Hive.

Ova košnica je multisenzorno iskustvo kojim se pokazuje nevjerojatan život pčela. Oprašivanje je vrlo bitno za našu hranidbenu sigurnost, za naš hranidbeni lanac. Ova instalacija ukrašena je s tisuću LED svjetiljaka koje titraju pri vibracijama uzrokovane komuniciranjem pčela. Ući u košnicu je totalno smirujući osjećaj, jer vas tijekom boravka prati zvuk koje pčele proizvode tijekom svoje komunikacije. Zvuk koji je ekvivalent meditativnoj glazbi. The Hive je prostor iz kojeg ćete poželjeti ne otići, jer vas odvodi u one sfere u kojima smo zaboravili biti.
Za sve one koje žele predahnuti u ovom ogromnom parku, to je itekako moguće. Na raspolaganju su velike travnate površine, klupice, pa čak i restoran. Na kraju tog dugog dana, pozdravih se s ovom zelenom oazom. U mislima sam već bila u daljnjim pripremama za svoje posljednje dane u Londonu.
Kako se približavao kraj mog boravka, odlučili smo ekipica i ja završiti ga onako kako sam ga i započela. Koncertom. Već spomenuta Catherine, bratićeva djevojka i moja sister partijanerica reče mi kako će švedska grupa Goat održati koncert u Brixton Academy.

Brixton je područje Londona u kojem još nisam bila. Stoga, odlučih pridružiti se njoj i bratiću. Žao mi je što ga prije nisam istražila. Vjerojatno što sam ga uvijek doživljavala kao zadnju stanicu, što i jest na karti one podzemne rute kojom sam se inače vozila. Iako je taj dan bio kišovit (ono što mi nedostaje u Hrvatskoj), uspjela sam ga doživjeti i osjetiti energiju koja se proteže kroz ulice, pubove i Brixton Village.

Ova multietnička zajednica ima puno toga za ponuditi, a ponajviše sadržaj karibske kulture. To je ljepota cijelog Londona. Doći u određena naselja, područja grada i ponovno uvidjeti da London nije Engleska, nego svijet u malom.
Ovo ljeto se pokazalo vrlo bogato i u odnosu na glazbeni sadržaj. Grupa Goat je nešto što se čovjeku svidi ili ne. Mislim da nema zlatne sredine. Grupa čiji članovi benda izlaze na scenu pod maskama i u kostimima.

A glazba koju sviraju opija. U nedostatku neke bolje riječi, rekla bih da nas je sve prisutne bacila u trans. Oni i jesu čista alternativa, koja eksperimentira s glazbom iz cijelog svijeta. Preporučam njihov album Requiem.

Odslušala sam ga prije koncerta više puta s ciljem da se što bolje upoznam s onim što ću tek prvi puta uživo čuti. I dok pišem ove zadnje retke bloga, kroz maleni zvučnik laptopa dopiru upravo zvuci ovog preporučenog albuma. Mnogi londonski blogovi i jesu nastali uz pratnju ovih zvukova. Sve je nekako lakše uz glazbu, zar ne?
Moj boravak se polako približavao kraju. Nedjelja je bila dan koji sam provela sa svojom rodbinom, prisjećajući se, smijući se. London napustih u ranim jutarnjim satima.

Napustih ga s puno novih iskustava, novih spoznaja. Hrvatska me dočekala s nenormalno visokim temperaturama. Slijede dva tjedna odmora, povlačenja u sebe, preispitujući, sažimajući, opuštajući se. Pisanje je također uključeno u ovu svakodnevicu. To je način i tehnika kako sebi situacije još bolje pojasniti. Prvo sama sebi, a onda i onima čije okice budu čitale ove retke.

Oznake: Kew Gardens, Crossbones Graveyard, Brixton, The Hive

04.08.2017. u 20:14 • 3 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>